Za kraj kazališne sezone u zagrebačkom kazalištu Trešnja premijerno će se 3. svibnja prikazati „Maša i klaun“, prema istoimenoj knjizi za djecu Sanje Pilić. Posveta je to bolesnoj djeci i Crvenim nosovima koji im pomažu Predstavu režira Morana Dolenc. Diplomirala je teatrologiju na Sorboni 2008. i završila Ecole Nationale Supérieure des Arts de la Marionette 2005. u Charleville-Mezieresu u Francuskoj. Dala je intervju Nacionalu.

Nacional: Režirate Mašu i klauna, kako ste zamislili scensku adaptaciju knjige?

Ravnateljica Gradskog kazališta Trešnja Višnja Babić pozvala me da režiram predstavu inspiriranu istoimenom slikovnicom Sanje Pilić. Pročitavši slikovnicu, okupio se autorski tim koji je želio istaknuti nekoliko najbitnijih poruka iščitanih iz slikovnice. Tako smo Anja Pletikosa, dramaturginja i autorica teksta, i ja započele putovanje u svijet klaunova doktora, Crvenih nosova s fokusom na nekoliko činjenica koje se tiču tog plemenitog poziva. Mislim da je važno govoriti o djeci koja nažalost moraju neko vrijeme provesti u bolnici i nositi se sa svim teretom bolesti i posljedica koje taj boravak donosi. Sve te probleme prepoznali su Crveni nosovi koji sve svoje snage, znanje i vještine udružuju kako bi djeci donijeli osmijeh na lice i obojili bolničku svakodnevicu. Osim kazališnoj publici kojoj je predstava namijenjena, djeci od tri godine nadalje, implicitnu publiku čine roditelji koji se s bolešću svoje djece jednako tako moraju nositi. Bilo nam je važno istaknuti razmjenu znanja i iskustva između djece i odraslih: malih pacijenata, liječnika, klaunova doktora i roditelja.

Nacional: Spomenuli ste Crvene nosove, ljude koji pomažu djeci u bolnicama, daju im šansu za osmijeh i veselje u takvom okruženju. Zašto je važno ispričati priču o njima?

Prije 15 godina prvi put sam susrela klauna doktora, glumca s kojim sam radila na jednom projektu u Francuskoj. Tada sam čula za njihovu misiju i oduševila se idejom i entuzijazmom koji sam u toj osobi vidjela. Od tada me neprestano “kopka” i privlači lik klauna, njegova sposobnost da težak trenutak pretvori u smijeh, ali i logika po kojoj funkcionira. Klaun se ne boji pokazati svoju ranjivost, empatiju i maštu, što je bila i velika motivacija za ovu predstavu. Moja želja za susretom s klaunovima je bila toliko jaka da se, eto, i morala dogoditi.

Nacional: Kako vidite kazalište za djecu?

Kazalište za djecu je moj život. Sve. Svi mi nosimo nešto iz prvih predstava koje smo pogledali u našem djetinjstvu. Zato smatram da je ono čime se bavimo jedna od primarnih potreba suvremenog društva. Usprkos digitalizaciji i pomaku fokusa na video i online sadržaje, kazalište nedvojbeno i dalje ima osnovnu moć prenošenja bitnih poruka. Edukativna uloga kazališta za djecu za mene ne mora uvijek biti na prvome mjestu, ali je uvijek prisutna želja za poticanjem razvoja mašte, kreativnog razmišljanja te moći fikcije i estetske raznolikosti.

Nacional: Radili ste jako puno za djecu, ne samo predstave već i radionice, a veliko iskustvo imate u lutkarskom kazalištu. Što ste naučili tijekom tog procesa?

Naučila sam da je svaki projekt nova avantura u koju se treba upustiti otvorenog srca, osluškivati ljude s kojima radiš i dati im povjerenje koje doprinosi slobodi umjetničkog razvoja. Djeca su mi neiscrpni izvor inspiracije i svaki put kad je teško i posumnjam u sebe, odmah „testiram“ to što radim. Pozovem svoje male prijatelje upomoć! U tim trenucima često se i sjetim se svih situacija koje sam doživjela s djecom, iskrenih kritika koje sam dobila, osmijeha i zagrljaja malih gledatelja nakon predstava i radionica.

Nacional: Kakva je situacija u hrvatskom lutkarstvu?

U Hrvatskoj postoje inicijative koje slijede potrebe suvremenog djeteta te lutkarske i kazališne trendove koji do nas tek dolaze. Nažalost, to je i dalje pojedinačno i još uvijek nedostaje jača institucionalna podrška sektoru i lutkarima. Marginalizacija lutkarstva i općenito kazališta za djecu i mlade je akutni problem hrvatskog kazališta i razvoja kulture. Predstoji nam da uložimo dodatni trud u razvoj publike, ali i da sustavno radimo na edukaciji mladih profesionalaca i prestanemo raditi razliku između “velikog” i “malog” kazališta.

Nacional: Radili ste projekte posvećene Fridi Kahlo i Amaliji Rodrigues, važnim ženama. Kakvo je vaše mišljenje o položaju žene u hrvatskom društvu?

U Hrvatskoj neki ljudi i dalje žive u patrijarhalnom društvu i to pokušavaju nametnuti kao dominantan i jedini stil života. Čitavo vrijeme društvo markira najrazličitije društvene skupine kao manje jake ili marginalne. Ali, uvijek postoji ali! Osim u ekstremnim situacijama, svatko od nas ima moć utjecati na svoju okolinu, širiti svoju životnu ideju i živjeti svoje stavove i uvjerenja. Možemo do beskraja pričati i ništa se neće dogoditi ako ne živimo to što govorimo. Promjene kreću od temelja i ako se institucije temeljem ozbiljno ne počnu baviti, položaji “osjetljivih” društvenih skupina i dalje će ostati osjetljivi. Ali ako dođe do teške i neizlazne situacije, žene su uvijek te koje pokažu sve svoje nadnaravne moći.

Nacional: Već ste četiri godine članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović pokušao je promijeniti zakon a te promjene trebali su najviše osjetiti samostalni umjetnici. Sad ministrica Nina Obuljen Koržinek, navodno, mijenja zakon i ponovno su na ‘’udaru’’ samostalni umjetnici. Koliko su ove promjeneone opasne za status samostalnih umjetnika?

Dok god se autorski honorari umjetnika smanjuju i ne isplaćuju na vrijeme, a financiranje kreacija samostalnih umjetnika i nezavisnih organizacija nije dostatno, ni najbolji zakoni nam ne mogu pomoći.

Nacional: Što samostalni umjetnici znače za jedno društvo, za kulturu jednog društva i što bi se dogodilo da se njihov status drastično umanji? Kome je to u interesu?

Prije svega, samostalni umjetnici u svoje okruženje i struku unose jednu drugačiju energiju i radnu etiku koje proizlaze iz stalne izloženosti tržištu rada i borbi za opstanak. Zbog toga su oni istovremeno primorani razviti više različitih vještina (od vođenja papirologije, preko produkcijskih i organizacijskih poslova, do same umjetničke kreacije) te žele i moraju stalno rasti, što intelektualno, što emotivno. U ovome trenutku mi je društvo bez 1370 samostalna umjetnika, članova HZSU-a i izvaninstitucionalne kulture nezamislivo i uopće ne želim zamišljati kome je to u interesu. Samostalni umjetnici nikome ništa ne uzimaju, samo dodaju vrijednost društvenom kontekstu i bore se za svoje mjesto pod suncem.