Srpska veleposlanica u Hrvatskoj, Jelena Milić, u svom osvrtu na aktualna politička zbivanja komentirala je studentske prosvjede diljem te zemlje na kojima se traži politička odgovornost tamošnje vlasti za nesreću u Novom Sadu. Osvrnula se i na srpsku političku zbilju te odnos s EU-om, kao i bilateralne odnose Hrvatske i Srbije, a vrlo oštre kritike uputila je programskom direktoru Nezavisnog udruženja novinara Srbije Dinku Gruhonjiću, čiji je intervju objavljen u Nacionalu.
Milić je kritizirala i srpske aktiviste, kao i zagovarače otvorenog društva, zaključivši da upravo oni lome principe. Njezin osvrt prenosimo u cijelosti.
Igrom slučaja prvi siječnja poslijepodne 2025. godine provela sam u zgradi Ambasade Srbije u Hrvatskoj, pijući kafu i čitajući Nacional. Otkrila sam da na glazbenom meniju za FB story, koji inače sve češće koristim, nema pjesme Ranog Mraza /Đorđa Balaševića Prvi siječnja popodne. Meni njegova najbolja. Htjela sam, naime, da je share uz sliku iz Ambasade na kojoj se vidi ritual kafenisanja i čitanja Nacionala, pa i na prvi siječnja. Pošto je ne nađoh, odlučila sam se za pisanu verziju.
S Berislavom Jelinićem (glodur Nacionala) sam, inače, dan prije bila na ručku, ali nismo pričali o sadržaju posljednjeg broja Nacionala, već o drugim bitnim i nebitnim temama. Portale i drugo sam još prvog januara rano ujutro, uz mačke, pregledala. Najviše me se dojmila vijest da su demonstranti u Novom Sadu na trgu u noći nove godine pjevali Balaševićevu ‘Ne lomite mi bagrenje’. Neka su. Neka bude sve po zakonu. Pa dokle zakon dosegne. Nije bilo blokade prometa, nije bilo nasilja, tako treba, to podržavam. Saznajem i da je jedna od tužiteljica koja podržava aktualne prosvjede ocijenila da je nedavno podignuta optužnica protiv okrivljenih za tragediju Novom Sadu dobro sastavljena, na osnovu dobro provedenih istražnih radnji. Vrlo važna vijest.
JELENA MILIĆ ‘Hrvatska je posvećena širenju Europske unije na Zapadni Balkan i Srbija to cijeni’
‘Ne lomite mi bagrenje’ je, inače, pjesma zbog koje sam napustila Balaševićev koncert u Domu sindikata kada sam vidjela kako uz nju gestikulira, ono šeretski, dole južno, ving ving, ‘Šiptari’ ne izgovara, ali očekuje da publika shvati, i kako se skoro cijela dvorana smije. Bila sam tad još u Osmoj ili Matematičkoj gimnaziji, dakle mlađa nego što su studenti danas. Ali eto, i dalje imam taj ritual da na FB svakog prvog siječnja poslijepodne, i pored svega, tu pjesmu objavim u postu. Neprincipijelno.
Vidjela sam da baš zagovarači otvorenog društva lome principe
Kad smo kod Albanaca s Kosova, primijetih jedan TW nedavno. Vladimir Međak, oštar kritičar aktualne vlasti, navodno veliki zagovarač EU, nedavno je za Hašima Tačija napisao “semenkar”, u cilju da uvredi predsenika Vučića u vezi sa protokolom prije par godina u Parizu tijekom obilježavanja stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata. Terorist, optuženi za ratne zločine, ali ne “semenkar” u mojoj viziji europske Srbije. Ni onda na Balaševićevom koncertu, ni danas.
Prije par godina sam kao direktor CEAS izdala izvještaj ‘Ne lomite nam principe’ u kojem iznosim argumente za korekciju administrativne linije između Beograda i Prištine kao elementa šireg multidimenzionalnog sporazuma. U njemu je i usporedna analiza suradnje s Haagom i procesuiranja ratnih zločina Beograda i Prištine. CEAS ja smo bili odmah kanselirani “kolega” iz aktivističkih i analitičarskih organizacija iz Srbije, regije i Njemačke, iako nitko nikad nije našao ni jedan netočan navod iznesen u tom izvještaju, niti je imao primjedbe na metodologiju. To je za mene bio težak period, jer sam vidjela kako se principi otvorenog društva lome zagovarači otvorenog društva, kako svoje principe lome ljudi i organizacije čiji sam rad mahom podržavala (osim oko toga da je Kosovo nezavisno).
Period teži nego kad mi je par godina prije toga “Vučićeva tiranija” zbog opće hajke ruskih trolova iz Srbije i Rusije, izazvane prethodnim CEAS izvještajem o pojačanom ruskom utjecaju na Zapadnom Balkanu, odredila policijsku zaštitu. Iako sam “Vučiću prije toga izašla iz studija”.
Ukratko: Šešelju, ruski trolovi, tabloidi, socijalne mreže, ljudi na ulici, dopuštamo vam sezonu lova na anti -rusku, NATO Milićku jer zagovara “etnički čistu Srbiju i Kosovo”, bez obzira šta kažete i napišete, koliko je to po standardima nezavisnih novinarskih udruženja ili nije, koliko to krši njena ljudska i građanska prava pa i ugrožava sigurnost. Selektivna primjena principa 101.
Ideju o korekciji administrativne linije (s argumentima Istočnog Timora i UN koncepta Odgovornosti da se zaštiti) sam, inače, prezentirala i tijekom NATO Week konferencije u Beogradu u prisustvu NATO-ovih i srpskih dužnosnika. Tu me nisu kanselirali ni jedni ni drugi, kao ni najveći broj predstavnika lijevih i desnih američkih think-tankova. Na naslovnoj strani tog izvještaja je, inače, moja kći, tada stara tri godine, koja iznad glave drži letak “neću rat”. Slika je s nas nekoliko ispred Skupštine Srbije (98/99), neposredno pred bombardiranje SRJ.
Spomentu policijsku zaštitu sam vratila samo par sati poslije Sava Male, jer nisam htjela da budem privilegirani građanin koji ima policijsku zaštitu u odnosu na ljude čije je pozive policija ignorirala. Nije bilo lako, prijetnje (i mojoj djeci) i difamacije su trajale dugo i bile opasne. Ali nisam htjela da lomim svoje principe.
A evo me sad u Zagrebu u Ambasadi Srbije na prvi siječanj poslijepodne. “Vučićev ambasador”, kako me moja djeca zovu. Nedosljedna, lomim vlastite principe. Da li je baš tako?
Otkad sam stupila na dužnost, koju sam s ponosom prihvatila, šalim se ponekad da će me zbog neke greške od stresa ili moje vizije dosljednosti “Vućićeva tiranija” kanselirati u Pjongjang, ali nije. Ni kad sam u intervjuu namjerno danom Nacionalu na proljeće (odličnom novinaru Borisu Paveliću) bez ikakvih diplomatskih ograničenja o pitanjima, bez odbijanja da odgovorim na ona koja nisu najavljena, izrazila neslaganje s tim da se Dinko Gruhonjić etiketira kao “ustaša”. Intervju možete pročitati >>OVDJE
Ni kad sam otišla na toranj u Vukovar i izražila žaljenje “samo” za hrvatske civilne žrtve, ni kada sam prije neki dan položila cvijet ispred spomenika Prekinuto djetinjstvo u Slavonskom Brodu posvećenom 402 djece nastradale u sukobima devedesetih u Hrvatskoj, ni kad sam prije toga u mom Beogradu položila cvijet na mjestu gdje su i drugi Beograđani pokazali solidarnost s građanima Hrvatske zbog nedavne tragedije u osnovnoj školi u Zagrebu. Ni kad sam govor povodom službenog obilježavanja Dana državnosti i Vojske Srbije ovdje u Zagrebu završila s “mir brate mir” i dva prsta u zraku, uz kultnog Pezu (Kako je propao RandR) zvanično angažiranog da pušta Paket aranžman non stop.
Antiblokadna srpsko-hrvatska kuharice manje zbori da ti ….Da se vratim na moj prvosiječanjski ritual, koji je jučer uključio i pomno čitanje Nacionala. Boris Pavelić, novinar inače vrlo korektan o hrvatskom historijskom revizionizmu i odnosu hrvatskih vlasti prema genocidu nad Srbima u Jasenovcu) intervjuirao je ovaj put Dinka Gruhonjića, programskog direktora Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NDNV), (tako piše). Prenosim i osvrćem se na jedan dio intervjua koji mi je vrlo značajan, jer od prvog dana tragedije u Novom Sadu vidim jednu logičku grešku, neprincipijelnost koja me iskreno muči.
Novinar Pavelić, između ostalog, konstatira da prosvjede vode studenti i da je to velika novost. Gruhonjić na to odgovara: “Da i to nam govori o više važnih stvari. Kao prvo, mi očito nismo dobro poznavali svoju djecu i unuke, jer oni su puno bolji od nas koji smo ih uvaljali u kaljugu. Očigledno im je dosta takvog života. Očigledno je da su svesni da samo oni mogu promijeniti društvo u Srbiji i vratiti elementarnu pravdu i elementarni moral, što je sve razarano gotovo četrdeset godina, a naročito tijekom ratova devedesetih, kada je Srbija povela i izgubila četiri rata, ali i u posljednjih dvanaest i po godina Vučićeve tiranije i uništavanja svih društvenih vrijednosti. Natovarili smo tim mladim ljudima teret transgeneracijske traume i u vezi s odgovornošću za ratove, iako ono tada nisu bili rođeni. I njima je dosta tog tereta prošlosti, tog tereta moralnog taloga, tog tereta inferiornosti. Jer oni nisu ni bolji ni gori od svojih vršnjaka iz razvijenih zemalja. U ovom momentu, oni su nešto uvjerljivo najbolje što se dešava cijelom evropskom kontinentu. Potom kritična masa mladih ljudi –i ne samo mladih, konačno se oslobodila straha. I, što je veoma važno, osjetili su da ih se tiranin plaši. Te dvije stvari u kombinaciji su uvijek i svugdje početak kraja tiranije. U to nema nikakve sumnje. Ostaje da se vidi koliku ćemo cijenu platiti za to.“
Pitam se naglas, pitam i vas, kako je kritična masa divnih, mladih, društveno angažiranih ljudi, kako studente koji sada prosvjeduju i blokiraju ustanove u Srbiji najčešće opisuju oni koji ih podržavaju, stasala, formirala i organizirala pod „Vučićevom tiranijom“? Ta i takva „Vučićeva Srbija“ je samo prije godinu i po u maju 2023. godine, poslije tragedija u Ribnikaru i Mladenovcu, odmah bila optužena da je direktno odgovorna za njih zbog navodne kontinuirane atmosfere nasilja u društvu. Mahom od onih koji sada podržavaju studentske blokade ili ih i potiču po mustrama djelovanja elitističko- anarhističkih- lijevo -autokratskih- grupa, najčešće horizontalno umreženih, nekad uz indirektnu ili direktnu pomoć tijela financiranih i iz fondova alociranih u budžetima zemlja članica EU i SAD ili velikih svjetskih privatnih fondacija. Mnogi od onih koji podržavaju aktualne prosvjede u Srbiji 2024/2025. godine, podržavali su 2017. godine nelegitimne demonstracije pod sloganom Protiv diktature, koji su svoju kulminaciju imali između dva kruga predsjedničkih izbora u Srbiji zbog navodne, naravno nedokazane, izborne krađe. Nisu im ni tada smetali nasilni ultradesničari, anti EU i SAD „suborci“, nasilni antiglobalisti, putinovci….).
Zdravorazumski Amerikanci su prije mjesec – dva one koji imaju razumijevanja ili pomažu rad takvih grupa i njihove agresivne metode djelovanja kanselirali big time.
Naglašavam da se knjižica Kako srušiti diktatora Džina Šarpa po kojoj smo radili i mi iz Otpora, uvelike razlikuje od Blokadne kuharice, koja je inače lako dostupna. Za početak, autor se ne krije iza kolektiva. Na odstupanja od nenasilinih metoda borbe ukazala sam još u vezi sa prosvjedima protiv iskopavanja litijuma u Srbiji u TV duelu sa Savom Manojlovićem. Neka ga Srđan Milivojević, novi predsjednik DS-a, nekadašnji Otporaš, a sadašnji konzument nasilnijih metoda, informira jesu li blokade glavnih magistralnih prometnica, blokade uopće, bile Otporova metoda borbe dok nije došao sam Peti oktobar. Neka se Manojlović zapita tko je kriv – on ili ja i meni slični veterani istinski nenasilnih metoda borbe protiv nasilnih režima, a ne vlasti zemlje kandidata za članstvo u EU, što nam je prva asocijacija na blokadu auto puta kod Sava Centra koju je organizirao – blokada JSO par tjedana prije ubojstva premijera Zorana Đinđića.
TIŠINA JAČA OD VATROMETA Fascinantne snimke iz gradova u Srbiji: ‘Nema nove, za staru ste nam dužni’
Gdje su, u kakvoj točno Srbiji odrasli današnji studenti, koje u svom intervju opisuje i Dinko Gruhonjić? Na osnovu čega, kako se formirala politička-moralna svijest „kritične mase mladih koja se oslobodila straha i koja je nešto najbolje što se trenutno dešava na cijelom europskom kontinentu“, ako su stasali za vrijeme 12 i po godina „Vučićeve tiranije“, kako stoji i u naslovu intervjua? Ako recimo sad u prosjeku imaju 20 godina, znači da su od osme godine svog života, od polaska u osnovnu školu, bili izloženi „Vučićevoj tiraniji“, a opet izrasli su u „nešto najbolje što se trenutno dešava na europskom kontinentu.“ Tiranin propo. Dogodine u Pjongjangu. A vi nesretni Ukrajinci koji godinama ginete za svoj teritorijalni integritet i suverenitet, desetine hiljada pro EU ljudi na ulicama Gruzije, više sreće idući put.
Podsjećam da je na dan tragedija u OŠ Ribnikar regionalni komentator Dragan Bursać, vrlo bliskih stajališta Dinku Gruhonjiću i oko podrške studentima, požurio da napiše:“ Srbija-surovo društvo – ekosistem za stvaranje maloljetnih ubojica….Ne može Kristijan Golubović u škole, ne mogu litije ispred škola dok država dopingira narod Putinom i tabloidima, ne može Mladić po zidovima; jednostavno ne može, jer desi se zlo, stradaju djeca…..Konkretno, Srbija je od ratova ’90-ih do danas gajila jednu militantnu ideologiju pojavnosti u kojoj su, prije svih, Arkan i ostali ratni zločinci bili glorificirani kao oličenje „dobrih momaka“. Nakon toga, u drugom ešalonu su bili „žestoki beogradski momci“, što je eufemizam za kriminalce i mafijaše, da bi na koncu, štafetnu palicu preuzele opskurne TikTok i Instagram zvijezde, a sve to pod komandnom palicom svih režima srpskih.
Ili će to biti uvijek jedan, isti režim, koji je samo mijenjao glavešine – od Miloševića, Šešelja, Koštunice do Vučića”. Pročitajte u ostalom sami: (https://balkans.aljazeera.net/…/beograd-je-jutros…). Principijelno.
Sličnu ocjenu iznijela je tada i velika većina onih koji su pokrenuli tadašnji pokret Srbija protiv nasilja, ta ocjena bila je glavni mobilizator za veliki broj građana koji su sudjelovali u tadašnjim prosvjedima koje su oni organizacijski podržavali. Napominjem, da smo u Ambasadi RS u RH knjigu žalosti povodom svibanjskih tragedija držali otvorenu puna četiri dana. Nitko, ni s lijevog ni s desnog političkog spektra u hrvatskoj javnosti nije ni aludirao da su te tragedije posljedice Vučićeve trenutne politike. A prate itekako Vučićevu politiku desetljećima. Selektivno doduše rekla bih.
Ide intervju dalje, pita Nacional: „Kako biste opisali vlast Aleksandra Vučića? Je li Srbija pod Vučićem demokratska zemlja? Ako nije, što je? Je li slična Belorusiji Lukašenka, Mađarskoj Orbana, Turskoj Erdogana…? Gruhonjić odgovora: „Srbija nije država, ona je teritorij, to je prvo, jer nema čak ni jasno definirane granice niti je riješila svoje teritorijalne sporove, ne samo s Kosovom, nego i sa svim jugoslavenskim susjedima, uključujući i Hrvatsku. ….“
Što bi bilo da su Amerikanci poslušali Đinđića?
Ni Hrvatska nije riješila svoja granična pitanja sa svim susjedima, pa je država i članica u EU i NATO. Ostavit ću NATO dužnosnicima i rukovodstvima zemalja članica NATO poput Hrvatske, da se odrede o tom i takvom NATO u kojem su Mađarska i Turska, uz podsjećanje da „Vučićeva tiranija“ surađuje kroz Otvoreni Balkan sa još dvije NATO članice-Sjevernom Makedonijom i Albanijom. I da je unapređenje odnosa sa SAD-om, još jednom članicom NATO, jedan od vanjskopolitičkih prioriteta Srbije.
Gruhonjić je ljut i na EU što pregovara sa Srbijom. Šta zna Europska komisija, kad ocjenjuje da je cjelokupna Srbija, pa i ona u “ kojoj se trenutno dešava nešto najbolje na cijelom europskom kontinentu”, odavno spremna za otvaranje Klastera 3. Ostali smo uskraćeni za Gruhonjićevu procjenu demokratičnosti Ukrajine i Moldavije, kao iza mnoge druge relevantne teme, doduše. Ne bih rekla da Bjelorusija svijetli noću kao Slavija prije neki dan.
Često se pitam što bi danas bilo sa Srbijom da je američka administracija imala malo više sluha i poslušala apele Zorana Đinđića da nam se da par godina lufta prije ispunjavanja obaveza prema Haagu. Politika uvjetovanja i sankcioniranja je opasna metoda, posljednja prije oružanog sukoba. Politika strpljenja i razumijevanja dinamike napretka u kontekstu sveukupnih geopolitičkih i regionalnih dešavanja, vjerujem mnogo je efikasnija.
Primjećuju kritičari “Vučićeve Srbije” u samoj Srbiji, mahom isti koji podržavaju studente, kako se u Hrvatskoj odmah riješiše korumpiranog ministra zdravlja. Pa ubrzajte Vučićevu Srbiju ka EU, molite EU da nas što prije primi, pa ćemo se i mi i s Uredom europskog tužitelja, kao ovdje u Hrvatskoj, brže boriti protiv korupcije. Pomislite na dvotrećinsku većinu koja je bila potrebna za nedavne izmjene Ustava Srbije koje su bile potrebne za nastavak procesa pristupanja EU, prije nego što tražite prekid pregovora i izolaciju Srbije 2025. godine.
Historijski genocid NHD nad Srbima
Pitam se sada, kada sam s ponosom veleposlanica Srbije u Hrvatskoj, pa i dok čitam Gruhonjićev intervju Nacionalu, kakva bi percepcija Srbije u Hrvatskoj i Hrvatske u Srbiji bila, pa posljedično i odnosi dviju država, da Dinka Gruhonjića i druge u Srbiji sa stavovima sličnim njegovima, koji su najčešći sugovornici u hrvatskim medijima, hrvatski novinari pitaju i šta misle, između ostalog: o pojačanom trendu historijskog revizionizma u Hrvatskoj pogotovo kad je u pitanju odnos prema historijskom genocidu NDH nad Srbima na koji upozorava ugledni historičar Ivo Goldštajn; o okolnosti da je Ministarstvo kulture RH otkazalo izložbu o Jasenovcu planiranu zajedno sa Memorijalnim muzejom Holokausta iz Washingtona tijekom hrvatskog predsjedavanja IHRA zbog toga što su američki kustosi koristili termin “genocidne politike nad Srbima” (o čemu je novinar Boris Pavelić, inače, odlično pisao); o položaju osuđenih ratnih zločinaca u hrvatskom društvu; o posljednjem izvještaju Serga Bramertza, glavnog tužitelja Rezidualnog mehanizma za Hrvatsku; o takozvanom “Groblju mira “ koji Vlada Hrvatske uz vrlo izdašno financiranje kao svoj strateški projekt gradi kod Mostara u partnerstvu s negatorima Jasenovca (opet odličan tekst Borisa Pavelića kojem ironija samog imena tog projekta nije izmakla).
Kako bi studenti rješavali pitanja između Hrvatske i Srbije?
Pitam se bi li se dogma o “čistoći Domovinskog rata”, široko prihvaćena u hrvatskom društvu, donekle dovela u pitanje da je netko od predsjedničkih kandidata tijekom nedavnog TV sučeljavanja ( ili bilo tko od drugih javnih aktera koji to ne negiraju ali skoro nikad to javno ne govore) ukazao i da su polovica nestalih iz rata devedesetih u Hrvatskoj etnički Srbi. Pitam se često i zašto srpske organizacije i akteri poput Gruhonjića, koji se bave naslijeđem devedesetih o toj okolnosti vrlo rijetko javno govore, kako bi utjecalo na unapređenje odnosa da to rade, pitam se i zašto to ne rade. Zašto hrvatski novinari svoje sugovornike tog profila ne pitaju o dugogodišnjoj podršci “Vučićeve tiranije” Ukrajini; kako procjenjuju efekte suradnje Hrvatske s Trumpovom administracijom, a kako Srbije. Pitam se smatraju li Dinko Gruhonjić i Boris Pavelić da je relevantno da znamo kako bi srpski studenti i oni koji ih podržavaju rješavali pitanje Kosova i Metohije (ili to nije bitno kad su oni u pitanju); kako bi vlast na koju bi hipotetski legitimnim putem došli studenti i oni koji ih podržavaju rješavali pitanja između Srbije i Hrvatske, jer bez obzira na lokalno-globalni aktivizam i povezivanje, države su i dalje akteri međunarodnih odnosa. Kako bi oni rješavali pitanje Kosova i Metohije, sankcija Rusiji i nabavke energenta, ubrzali EU integracije, surađivali s Trumpovom administracijom ….. Pitam se šta bi bilo da je Boris pitao Dinka ono pitanje koje mene muči- kako su tako divni studenti u tolikom broju uspeli da odrastu, profilišu se i vrlo dobro organiziraju “u nešto najbolje na evropskom kontinentu trenutno ” pod “Vučićevom tiranijom”.
Možda je beogradskih nadbiskup kardinal Ladislav Nemet ipak u pravu? Naime, u vrlo korektnom osvrtu od prije neki dan u kojem se spominje i tragedija u Novom Sadu, koju su inače mnogi u Srbiji koji podržavaju studente požurili pogrešno interpretirti, kardinal prvo kaže: “Srbija je demokratska zemlja”. Imala sam čast da nedavno nakratko razgovaram s kardinalom Nemetom u Beogradu. Bila sam na Ambasadorskoj konferenciji MSP, prvoj takvoj poslije 12 godina, pa sam iskoristila priliku i otišla na jednu od božićnih misa koju je služio. Na Konferenciji smo, inače, više puta čuli od naših najviših dužnosnika da je članstvo Srbije u EU strateški cilj Srbije. Čuli smo od ministra Marka Đurića i ministrice Tanje Mišćević i što će se na tom planu u doglednoj budućnosti konkretno raditi. Znam već dvije i pol godine i kao veleposlanica kako se na tome naporno i intenzivno se radi uz spremnost za mnoge teške kompromise, znam i koliko ja radim na tome. Čiste savjesti.
JAČANJE SURADNJE Srpski šef diplomacije: ‘Napravit ću sve da odnosi s Hrvatskom budu bolji’
Završavam ovaj poduži post citatom novog srpskog ministra vanjskih poslova Marka Đurića, preuzetim iz nedavnog intervjua dnevnom listu Politika, pod naslovom ‘Srbija je strateški opredijeljena za EU: “Hrvatska je ne samo jedan od naših ekonomski najsnažnijih susjeda već i država s kojom imamo niz otvorenih pitanja i upravo ćemo rješavanjem tih pitanja pokazati koliko smo sposobni napraviti otklon od naslijeđenih problema i usmjerimo se ka nekoj drugačijoj budućnosti. Protivnici takvog kursa, a ima ih i kod nas i kod njih, govorit će vam o tradicionalnim animozitetima ili nepremostivom strateškom rivalstvu, ali to je samo izgovor za nesuradnju. Uvjeren sam da trajni animoziteti ne postoje, i da su oni uvijek politički generirani, tako da mora postojati i način da se problem riješi drugačijim politikama. Učinit ću sve da, kad budem završavao svoj mandat, naši odnosi sa Hrvatskom budu bolji od onih koje sam zatekao.” Toplo preporučujem i cijelio intervju.
Sretna nam svima 2025. godina. Želim nam što više objektivnijih dijaloga o svim temama sa nešto principijelnijih pozicija. Pomislite u ponoć na vas, na nas, pomislite na Šoltu, na klince i bas. Možda novi januar donosi spas, pomislite u ponoć na sve nas.
PS Ovaj post pisan je prije nego što sam čula za tragedije u Crnoj Gori i SAD. Ja se nisam oslobodila straha”, napisala je Jelena Milić u svom osvrtu.
Komentari