Zanimljivost ovogodišnje dodjele Nagrada hrvatskog glumišta, najvažnijih strukovnih nagrada u kazališnoj umjetnosti, činjenica je da je bilo mnogo nominiranih umjetnika na nezavisnoj kazališnoj sceni. Potvrda je to zaista nikad aktivnije, nikad življe, ali i nikad kvalitetnije nezavisne scene koja je posljednjih godina iznjedrila sjajne mlade umjetnike. Nacional predstavlja troje mladih glumaca, dobitnika Nagrade hrvatskog glumišta, koji su nagrađeni upravo za uloge na nezavisnoj sceni.

U kategoriji Glavna muška uloga u drami dobitnik je 30-godišnji Vinkovčanin Vedran Dakić, nagrađen za ulogu Duška u predstavi „Plišana revolucija“, autorskog projekta Vanje Jovanovića i Mateja Sudarića u produkciji Kulturnog centra Osijek. Za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina u kategoriji Drame, za žensku je ulogu nagradu osvojila 23-godišnja vinkovačka glumica Mateja Tustanovski za ulogu Mile, također u predstavi ‘’Plišana revolucija’’, te za ulogu Mame u predstavi ‘’Sutra to možeš biti ti’’, studentskom projektu pod mentorstvom Anice Tomić i Jelene Kovačić Kazališta Virovitica. Za mušku ulogu u istoj kategoriji nagradu je osvojio 23-godišnji zadarski glumac Luka Knez, za ulogu Šime u predstavi ‘’Beštije’’, autorskog projekta Kristine Grubiše i Karle Leko.

Ono što je isto tako zanimljivo jest da su nagrade dobili ne samo za uloge u nezavisnim kazalištima, već i za uloge u autorskim projektima mladih i afirmiranih redatelja Vanje Jovanovića te redateljice Kristine Grubiše i dramaturginje Karle Leko. Krenuti iz sebe, stvarati lik, odnose među likovima pa kasnije i cijelu predstavu ‘’iz nule’’, bez tekstualnog predloška, izazov je s kojim se mladi hrvatski glumci vole suočiti.

Kako kaže Mateja Tustanovski, kao studentica posljednje, pete godine glume na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku zaista nije očekivala Nagradu hrvatskog glumišta, ali joj je jako drago da se to dogodilo: „To mi daje podršku kolega, gura me još jače naprijed i daje zeleno svjetlo za budućnost. U ‘Plišanoj revoluciji’ igram s Vedranom Dakićem, ja igram Milu, djevojku glavnog lika Duška kojeg igra Vedran. Ona je studentica stomatologije i, za razliku od njega, kod nje nema pitanja što nakon fakulteta. Druga uloga za koju sam dobila Nagradu hrvatskog glumišta je u predstavi ‘Sutra to možeš biti ti’ u kojoj igram Sonju, arhetipski zločestu mamu. Ta mi je uloga bila baš izazovna prije svega zbog majčinstva, a drugi razlog je taj što je ona baš zla, što je jako daleko od mene. Pokušavala sam joj se približavati korak po korak i ispalo je odlično.“

Vedran Dakić, Mateja Tustanovski i Luka Knez, glumci koji su dobili Nagradu hrvatskog glumišta. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Vedran Dakić opisao je ulogu za koju je dobio Nagradu hrvatskog glumišta. U predstavi ‘’Plišana revolucija’’ igra mladu osobu koja u jednom trenutku ne zna ni tko je ni što je ni što bi u životu:

„To je istraživanje lika koji treba diplomirati, pa njegovi najbliži prijatelji i djevojka dolaze napraviti intervenciju jer on mjesec dana ne izlazi iz sobe. Rad na toj predstavi bio je predivno iskustvo, prije svega zato što je riječ o autorskom projektu pa smo mogli kretati drugačije, nije bilo teksta, didaskalija koje treba slijediti. Stvorili smo lik, kako mi je redatelj Vanja Jovanović rekao: ‘Ovdje ćeš duhovito, ovdje se rasplačeš, a ovdje se raspadneš’. Zvuči tako jednostavno, zar ne? Dakle, bilo je teško graditi taj lik, ali ujedno i prelijepo, svi smo zajedno to radili, baš je bio užitak. Imao je povjerenja u mene da mi zada tako izravnu uputu jer je znao da ću shvatiti to na svakoj razini i moći to odraditi.“

Luka Knez Nagradu Hrvatskog glumišta dobio je za ulogu u predstavi ‘’Beštije’’, autorskom projektu Kristine Grubiše i Karle Leko. Iznimno mu je, kaže, drago da je riječ baš o autorskom projektu jer se prepoznaju predstave na nezavisnoj sceni: „To je baš ohrabrujuće za sve nas, da se i na nezavisnoj sceni može napraviti nešto lijepo, snažno i iskreno. ‘Beštije’ su autorski projekt koji su Kristina i Karla započele raditi prema svom iskustvu i djetinjstvu provedenom u Dalmaciji, odnosno u Dalmatinskoj zagori. Iz Zadra sam, što svakako nije zanemariva činjenica kad se radi ovakav projekt. To mi je poznato, s time sam odrastao, znam što znači mala sredina u Dalmaciji. Lakše se poistovjetiti s likom koji je u sredini koja ti je poznata jer u svaku ulogu unosimo dio sebe i svog iskustva ili iskustva bliskih ljudi. Prepoznavajući ta iskustva i opisujući ih stvaramo likove. Svoj lik Šime napravio sam na način kao da postoji emocionalni incest između njega i njegova oca u smislu da ne postoji emotivni odnos, već da među njima samo postoje funkcije koje jedan i drugi izvršavaju. Od Šime se, primjerice, traži specifičan odnos u selu, a njegova je uloga ta da jedini iz sela ima odnos s gradom, on nabavlja stvari svima koji iz sela nešto trebaju i brine o maslinama, dok njegov poluslijepi otac zapravo ne radi ništa. Kako je Šimina majka umrla nesretnim slučajem, otac je krivnju za tu nesreću pripisao njemu, pa ga okrivljava cijeli život. Zanimljivo je da sam ja samoinicijativno dodao u taj lik mucanje. Učinila mi se važnom spoznaja da je smrt majke doživio kao traumu koja se manifestirala na njegov govor, tako da Šime muca i nekako je povučen, zaključan sam u sebe.“

Dakić kaže da je ‘’Plišana revolucija’’ prvi autorski projekt koji je radio pa ne može reći koliko je teško tako raditi. Ali njemu je bilo veliko uživanje:

„Graditi lik ‘iz nule’ je zaista jedinstveno iskustvo, nema uspoređivanja, postoji velika sloboda, ti si koautor lika. Najveća odgovornost je na redatelju, čini mi se, jer on mora odrediti koliko daleko glumac može i mora otići, ali svakako se na ovaj način glumcu daje velika sloboda za izgradnju lika i to je sjajno. Vanja nam je rekao da nema potrebe za nekim velikim fizičkim transformacijama, već da sve krene iz nas. Nitko nije bio prisiljen ni na što, a svi smo uživali u procesu. Meni je kao glavnom liku dao najviše ograničenja jer se predstava bavi i njegovom podsviješću, pa se mora voditi, ima smisla da je bilo tako.“

Mateja Tustanovski istaknula je da je redatelj Jovanović glumcima u predstavi uvijek govorio da pri izgradnji lika krenu iz sebe. To joj je, priznaje, bio važan savjet: „Tijekom pripreme predstave ‘Sutra to može biti ti’ dramaturški nas je mentorirala Jelena Kovačić, a svi mi glumci bili smo i autori tih likova, pisali smo tekst za te likove. Međutim, u tom procesu izgradnja lika nije išla toliko iz nas, zato što smo imali predložak, ipak smo imali zadane okvire. Ja sam, primjerice, pisala Sonju i mislila si ‘Baš me zanima tko će je igrati, neće mu biti lako’, a na kraju sam ja bila ta. S druge strane, mislim da u svemu igra ulogu i činjenica da mi je Mila iz ‘Plišane revolucije’ puno bliža karakterno pa je naprosto bio drugačiji način rada na liku.“

Budući da je svaka uloga i novo iskustvo i nova škola, Luka Knez opisao je stvaranje lika Šime, a rekao je i što je naučio iz te uloge: „Kao da se iznenadiš da postoji to neko mjesto koje ti omogućuje slobodu i prostor igre, da možeš vidjeti koliko se kao glumac možeš igrati i da možeš spoznati koliku si slobodu možeš dati. Uz zdravu dozu samosvijesti i kontrole zaista sve možeš postići. Znao bih otići u pogrešnom smjeru, ali to je čar autorskog projekta, da možeš istraživati, davati si oduška, probati više stvari. Iz ove sam uloge naučio to da znam pjevati i da mogu mucati. Igrali smo s dvoje divnih iskusnijih glumaca – Almom Pricom i Igorom Golubom – od kojih se toliko toga može naučiti, od razgovora u garderobi do promatranja na sceni.“

‘’Plišana revolucija’’, nagrađena predstava u kojoj igraju Mateja i Vedran, produkcija je Kulturnog centra Osijek, nezavisne ustanove koja je postala referentno mjesto osječke umjetnosti. Iako se takva scena godinama pokušavala otvoriti, nije to nikome uspijevalo. Kulturni centar sve je promijenio, a Dakić kaže da je taj centar uzeo veliki zamah:

„Sad već imaju pet, šest predstava, već imaju pravi repertoar. Dosad su to bili pokoji koncert ili izložba, ali sada je to zaista respektabilna ustanova i jako mi je drago zbog toga. Tamo rade uglavnom mladi umjetnici, to je ogroman korak naprijed za Osijek. U Zagrebu je puno organizacija na nezavisnoj sceni, ali da se to dogodi u Osijeku, to je velika stvar.“

Luka Knez u predstavi ‘Beštije’ koja igra u teatru &TD; Vedran Dakić i Mateja Tustanovski s kolegama glumcima u predstavi ‘Plišana revolucija’. FOTO: ŽELJKO KARAVIDA/HNK Zadar, KRISTIJAN CIMER

S obzirom na veliki proboj i uspjeh nezavisne scene, posebno mladih ljudi koji na toj sceni rade puno i rade više poslova, Nacionalovi sugovornici dali su svoje mišljenje o tome daje li se mladim umjetnicima dovoljno prilika u kazalištima. Kako Vedran Dakić kaže, ne želi zvučati pesimistično, ali u Hrvatskoj se mladim umjetnicima ne pruža baš puno prilika: „Oni si tu priliku sami moraju stvoriti. S druge strane, glumu ne upisuješ zato što znaš da imaš zagarantiran posao. Glumu upisuješ zato što znaš da to želiš, ali i znaš da ćeš se boriti. To je teži put, naravno. Ali s druge strane, to uopće ne mora biti loše jer se puno nauči.“

Knez kaže da, kad je upisivao Akademiju, odmah je nekako ‘’potpisao’’ i rizik da neće imati posla. Posebno je to rizik s obzirom na hiperprodukciju glumica i glumaca u Hrvatskoj zato što postoje četiri akademije: „Tu je i faktor sreće, da se netko tko te želi angažirati baš u nekom trenutku nađe tamo gdje i ti. Ali faktor rada je tu najvažniji, naravno. Postoje prilike, samo je bitno da se međusobno podupiremo. Problem je taj što predstave nezavisnih kazališta publika baš ne gleda, nažalost. Poražavajuće je da studenti u Zagrebu ne znaju što je Teatar &TD, a 50 metara je od studentske menze. Zbilja tužno.“

Glumci su opisali i iz čega kreću kad rade uloge, kako izgleda taj proces. Dakić kaže da to nikad nije isti proces, uvijek je drugačije:

„Budući da se u Osijeku uglavnom radi po glumačkoj metodi Stanislavskog, koliko puta sam čuo pitanje ‘pa kako si to napravio po toj metodi?’. Ali ja ne radim samo po toj metodi, to nema smisla. Na drugoj godini, kad smo radili biografije, uvidio sam da nema razloga da radim samo po toj jednoj metodi, na jedan način. I tako sam svaki kolokvij radio prema drugačijoj glumačkoj metodi. I danas kod mene sve kreće na drugačiji način. Ako imam tekst koji mi je nerazumljiv, koji je teško svladati, onda se prebacim na neku drugačiju metodu i tražim inspiraciju za lik. Ponekad ne krećem iz lika nego iz odnosa, nema pravila. Jedino što je važno su angažiranost i zainteresiranost.“

Luka Knez pojasnio je da su se kod njega stvari dosta promijenile kad je došao u klasu kod Bobe Jelčića. Dotad je, priznaje, bio gotovo izgubljen: „Uvijek tražim jednostavno rješenje, a mislim da tijekom studija ne možeš tako lako pronaći jednostavna rješenja. I onda se pojavio Jelčić sa svojom metodom forme, sadržaja i ciljeva, problema, zastupajući tezu da glavni lik ima uvijek jedan gorući problem. On mi je nekako sve pojednostavio i zbog toga mi je sad lakše pronaći ono što trebam kad tražim rješenje za lik ili scenu. Približim si sve to i onda ‘filam’ s vlastitim iskustvom, racionaliziram situaciju, puno je tu paralelnih momenata i zapravo je teško to opisati. Da ne govorim da su u svakoj predstavi drugi suradnici, a ako je autorski projekt onda je sve još posve drugačije od klasičnog teksta, puno je tu različitih okolnosti. Najzanimljivija mi je ta transformacija, kad navučeš masku na sebe, a onda sa svojim iskustvima ‘plešeš’ na sceni.“

Kod Mateje Tustanovski tekst je najvažniji. Kod pripreme uloge, kaže, uvijek joj je prvo i osnovno krenuti iz teksta: „Bez analize teksta nema ni lika, to je moje mišljenje. Ali slažem se s Lukom kad kaže da iskustvo donosi ogromnu razliku u našem radu. Svatko od nas bi baš zbog vlastitog iskustva isti lik na scenu donio na posve drugačiji način. Isto tako, puno promatram ljude, slušam, gledam. To radim nesvjesno, ali jako mi je to zanimljivo. Veliku ulogu u procesu stvaranja uloge imaju i partneri s kojima radim, sve je to povezano i važno za rezultat.“

Sve troje glumaca koji su na početku svojih karijera povezuje strast za onim što rade, ljubav prema glumi, radoznalost, ispunjenost kad stanu na pozornicu. Kako kaže Knez, kad stane na scenu, osjeća se kao da lebdi: „Lebdim, na neki čudan način – uz postojanje svijesti da je publika prisutna i ta svijest treba postojati. Uvijek osjećam uzbuđenje, to je neka punina koju osjećam dok igram. Teško je to opisati, a taj osjećaj se i mijenja, nije uvijek jednak. Svaki put kad krenem razmišljati, sve se zezne. Potrebno je isključiti mozak, ali ujedno biti jako prisutan, ako me razumijete.“

Mateja Tustanovski opisala je kako se ona osjeća na pozornici. Kad dođe na scenu, kaže, za nju sve stane: „Prestanem biti svjesna da izvan te scene postoji neki stvarni život. Tako bih to opisala. I kad završim predstavu, vratim se u normalan svijet i pomislim ‘ljepše mi je bilo na sceni’. Očekivala sam da će biti baš tako. Nemam romantične odgovore kad se radi o glumi. Ne mogu reći da sam u četvrtom srednje na dramskoj grupi osjetila da je gluma za mene. Ne, ja sam od svoje desete godine znala da ću biti glumica.“

Za razliku od nje, Vedran Dakić o glumi nikad nije razmišljao. Čak je upisao studij agroekonomije, nešto posve drugačije od glume: „Ja uopće o glumi nisam razmišljao, sve dok nisam odlučio otići na prijamni. Saznao sam što je monolog i da ga moram naučiti. Hoću reći, nisam imao nikakvog iskustva, a nakon što sam upisao studij glume shvatio sam koliko me ispunjava. Danas sam u ansamblu Kazališta Joze Ivakića u Vinkovcima, ali moram reći da je velika razlika u ansamblu nekog velikog kazališta i našeg kojeg čini nas troje glumaca. Svaku predstavu koju radimo uglavnom radimo s nekim drugim glumcima i suradnicima, gostujućim glumcima, pa zapravo niti nemam osjećaj kao da sam u ansamblu. Ali apsolutno osjećam sigurnost, to je predivna stvar. Olakšava mi zbog financijske situacije, imam obitelj i zato sam jako sretan što mi se pružila mogućnost biti dio ansambla. Međutim, iako mi je zaista lakše u ansamblu, nikako se ne želim dovesti u situaciju da stanem, da ne igram nigdje osim u matičnom kazalištu i da razmišljam samo o tome ‘baš me briga, imam plaću, to mi je dovoljno.’“

Luka Knez kaže da je pozicija slobodnog umjetnika odlična za mladog umjetnika jer ima priliku da se razvija, da osjeti različite stvari, različite ljude, da radi različite projekte. Posebno je to važno kad ti se ponudi autorski projekt: „Onda se kreće iz neke ideje i želje da se utjelovi neki lik. Ansambl svakako nudi sigurnost, ali taj kolektiv nudi i igranje različitih stvari uz iste ljude. To mi je jako zanimljivo, takvo iskustvo bih volio imati, vidjeti kako se kolektiv snalazi u drugačijim okvirima, s drugačijim tekstovima. Imam sreće da sam radio s divnim ljudima, zaista sam počašćen da sam imao priliku za to. Trenutačno pripremam predstavu ‘Euforija’ u Zagrebačkom kazalištu mladih, to je divan ansambl, i kao kolektiv i kao glumci pojedinačno, koji daju savjete i baš je gušt dijeliti scenu s njima. Da me netko pita bih li mogao s njima raditi idućih ne znam koliko godina, moj je odgovor ‘Da!’ Baš me zanima kako bi se taj kolektiv snalazio u drugačijim zadacima. Od starijih kolega sam, pak, čuo da te rad na nezavisnoj sceni ojača, da te izgradi, očeliči. Sigurno je i to dobro, tako da sve nosi svoje dobre i loše strane.“

Kad je ansambl u pitanju, Mateja Tustanovski iščekuje ono što je snađe. Ne može previše oko toga razbijati glavu, kaže: „U nekom idealnom svijetu bila bih pozvana u ansambl i prihvatila bih, apsolutno. Ne samo zbog egzistencije i sigurnosti, jer ona je danas iznimno važna, već baš zbog tog iskustva igranja. Danas su koprodukcije spas, meni je to odlično jer više novca ima, više ljudi se spaja, više igraš i igraš u različitim sredinama. To je isto tako odlično za glumce koji su dugo u ansamblima pa su možda i zasićeni istim ljudima. Vjerujem da to toga dođe u nekom trenutku jer ljudi smo. Mi smo pet godina na klasi zajedno pa si kažemo da želimo barem dva dana odmora jedni od drugih, kamoli da si s nekim 20 godina u kolektivu. Ali opet, ima nešto u ansamblu što je jako privlačno. Da ti netko prije premijere može jamčiti da ćeš igrati predstavu pet, šest, deset puta, da ti može jamčiti honorar, to bi bila odlična stvar. Ali danas je to, nažalost, nemoguće, time je naš posao nesigurniji. Ja sam još na studiju pa nisam u situaciji da razmišljam toliko o tome, nije mi u fokusu samo novac. Ali vrlo skoro ću sigurno o tome razmišljati, neizvjesno je i dosta toga mladi moraju sami.“

Ovih troje mladih ljudi, od kojih su Mateja i Vedran spremno pristali iz Osijeka i Vinkovaca u Zagreb doći samo zbog snimanja za Nacional, budućnost su hrvatskog kazališta. Oni ne dolaze, oni su došli i puno rade, dobro rade, a njihov rad prepoznali su ne samo redatelji, već i cijela umjetnička scena. Mateja i Vedran trenutačno igraju reprizne predstave, a Luka Knez – osim ‘’Male zabave’’ Vanje Jovanovića u &TD-u i ‘’Čarobnjaka iz Oza’’ u ZKM-u – priprema i dvije premijere. Radi predstavu ‘’Euforija’’ Ksenije Zec i Saše Božića koja će se premijerno u ZKM-u izvesti 8. prosinca, a 18. prosinca u Teatru &TD bit će premijera ‘’Ubu ovo ono’’, što je ispitna predstava koja je stavljena na repertoar i zbog toga je jako sretan.