Da ste nas, navijače i simpatizere Intera prije početka sezone pitali što očekujemo od nastupa svog omiljenog kluba u ovogodišnjem izdanju Lige prvaka, vjerojatno bi većina onih iole objektivnih izjavila da bi bili zadovoljni s prolaskom skupine – podsjetimo, Inter je u skupini igrao s njemačkim Bayern Münchenom, španjolskom Barcelonom i češkom Viktorijom Plzeň – dok bi se oni malo optimističniji usudili prognozirati i četvrtfinale pod uvjetom da “bude sreće u ždrijebu”. No Inter je, na iznenađenje mnogih, pod vodstvom “stručnjaka za kup natjecanja” kako navijači od milja zovu trenera Simonea Inzaghija, preko portugalskih klubova Porta i Benfice te vječnog gradskog rivala AC Milana stigao sve do velikog finala gdje se susreo s čudotvornim Manchester Cityjem, nogometnim gigantom današnjeg vremena, klubom tržišne vrijednosti preko milijarde eura, u svlačionici ispunjenim nevjerojatnom količinom talentiranih i skupocjenih igrača. Susret finala odigrao se u subotu, 10. lipnja, na do posljednjeg mjesta ispunjenom Olimpijskom stadionu Atatürk u Istanbulu, koji može primiti gotovo 75 tisuća gledatelja.

Seid Ružić – Ibrišimović (lijevo) četiri je dana boravio u Istanbulu gdje su navijači Intera bili glasniji od navijača Manchester Cityja, ali su igrači engleskog prvaka bili bolji na terenu i osvojili Ligu prvaka

Kako smo došli do ulaznica? U Hrvatskoj postoji službeni klub navijača Intera naziva Inter Club Fedeli. Osnovan je 2009. godine, a prima članove iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije, Makedonije, Crne Gore, Austrije i Albanije. Trenutno je nešto malo manje od dvije stotine ljudi učlanjeno u klub. Jednogodišnja članarina za nove članove iznosi 35 eura, dok za one koji članarinu obnavljaju ona iznosi 30 eura. Fedeli je, naravno, samo jedan od stotina navijačkih klubova Intera u svijetu koji samo ove sezone sveukupno broji preko 154 tisuća članova. U Milanu, gradu u kojem Inter igra, za direktnu komunikaciju između kluba i navijača zaduženo je troje Interovih zaposlenika. Oni su ti koji redovito komuniciraju s predsjednicima navijačkih klubova, prikupljaju sve podatke o članovima i njihove članarine, a također dijele članske iskaznice na početku sezone. Svaka članska iskaznica personalizirana je na ime i prezime pojedinačnog člana, a svaki član uz iskaznicu dobiva i određeni poklon kluba koji se razlikuje od sezone do sezone. Pokloni se uglavnom sastoje od navijačkih šalova, privjesaka, USB-ova, novčanika i sličnih manjih predmeta brendiranih Interovim logom. Sve to s članskim iskaznicama spominjemo zato što je do karte za finale Lige prvaka, barem što se Intera tiče, bilo moguće doći isključivo ako ste službeni član navijačkog kluba. Ako ste kao objektivni gledatelj željeli uživati u finalu Lige prvaka, karte ste morali nabaviti ili nekom osobnom sponzorskom vezom ili na crnom tržištu.

Putnička agencija u Istanbulu prodavala je ulaznice za finale po cijeni od 1800 eura – deset puta skuplje od onoga koliko smo mi, navijači, platili

Oba kluba koja su nastupila u finalu dobila su na raspolaganje po dvadeset tisuća ulaznica za svoje navijače koje su pustili u prodaju. Naravno, tu se nije radilo o slobodnoj prodaji, već su postojala određena pravila u smislu nagrađivanja vjernosti klubu. Ta vjernost očitovala se, u prvom redu, u godinama koje je određena osoba provela kao pretplatnik navijačkog kluba. U Interovu slučaju karte za finale Lige prvaka mogli su kupiti isključivo oni koji su posljednje tri godine bili članovi službenih navijačkih klubova. Svi mi koji smo bili zainteresirani za odlazak u Istanbul prijavili smo se preko službene Interove stranice sa svojim podacima za dobivanje posebnih kodova koji su nam omogućili kasniju kupovinu ulaznice preko UEFA-ine stranice. Nakon dobivenih kodova, a kodove nisu dobili svi koji su ih tražili jer je na raspolaganju bio ograničen broj, UEFA je svakome ponaosob poslala službeni e-mail s poveznicom za kupovinu karte. Jedan kod značio je mogućnost kupnje jedne ulaznice, što znači da je svaki navijač mogao kupiti kartu isključivo za sebe, na svoje ime i prezime. Navijačima Intera omogućene su dvije cjenovne skupine karata: za kategoriju 2 čija je cijena iznosila 395 eura te za kategoriju 3 čija je cijena bila 180 eura. Većina navijača odlučila se za kupnju potonje ulaznice, a UEFA je ostavila mogućnost da navijači sjede skupa na istoj tribini zbog čega su trebali podijeliti broj narudžbe sa svojim prijateljima i kolegama kako bi oni prilikom kupnje svoje karte upisali taj broj te kako bi sistem prepoznao koji gledatelji žele sjediti skupa.

Trg na Taksimu u Istanbulu bio je ukrašen ogromnim pokalom Lige prvaka koji je izvrsno poslužio kao pozadina za fotografiranje brojnih navijača. FOTO: Paul Terry/Sportimage/Cal Sport Media/GuliverImages

Odmah nakon uspješno obavljene kupnje karata za utakmicu, započeli smo planiranje puta u Istanbul. Odlična je stvar za navijače iz Hrvatske bila i to što se poklopilo da je četvrtak, 8. lipnja, neradni dan pa nam je trebao samo jedan dan godišnjeg, a nekima ni to. Složili smo se da, osim finala, želimo vidjeti i malo Istanbula, jer mnogi u tom gradu nikad nisu bili, pa smo isplanirali putovanje od četvrtka do nedjelje što nam je omogućilo dovoljno vremena da prođemo one najatraktivnije turističke točke najmnogoljudnijeg grada Europe. Nažalost, kako to obično biva, ispostavilo se da je povratnu avionsku kartu do Istanbula puno jeftinije kupiti u Mađarskoj, Srbiji ili Bosni i Hercegovini nego u Hrvatskoj. Naša mala skupina odlučila je letjeti iz Sarajeva, a pojedinačnu povratnu kartu s uključenom prtljagom platili smo 260 eura po osobi. Za usporedbu, ista ta karta za vrlo sličan let, istog prijevoznika Turkish Airlines, iz Zagreba je koštala oko 500 eura. Smještaj smo u Taksimu, jednom od najživahnijih kvartova Istanbula, za četiri osobe, za tri noćenja u apartmanu platili nešto malo više od 200 eura što ispada otprilike 50 eura po osobi. Drugim riječima, prije nego što smo uopće krenuli, svatko od nas je na finale Lige prvaka s uključenom kartom za utakmicu, povratnom avionskom kartom te smještajem u centru Istanbula potrošio oko 500 eura.

Odlazak na utakmicu bio je kaotičan, vožnja je trajala nesnosno dugo, preko 90 minuta putovali smo autobusom od centra grada do Atatürk stadiona

Tijekom dana provedenih u Istanbulu definitivno se osjetilo održavanje finala Lige prvaka. Gotovo svaki ugostitelj imao je izvješene zastave nekog od klubova sudionika finala, a zaposlenici su nosili dresove kako bi navijači znali gdje su dobrodošli ili kako bi, pak, oni sami obznanili na čijoj su im strani simpatije. Bilo je, naravno, i onih primjera prodavača koji na sebi imaju obučena oba dresa koja mijenjaju s obzirom na brojnost navijača nekog od klubova koji u tom trenutku obitavaju oko njihova dućana. Trg na Taksimu, u centru Istanbula – premda je teško u takvom ogromnom gradu odrediti gdje bi točno bio centar – bio je potpuno prenamijenjen za navijače, s ogromnim balonom za napuhavanje u obliku pokala Lige prvaka i lopte s kojom se finale igralo, ispred kojih su se navijači mogli fotografirati za potrebe društvenih mreža. Tu je bio smješten i jedan od službenih UEFA-inih dućana s robom s UEFA-inim logotipima, u kojem su se mogle kupiti razne majice, kape, šalovi i ostale memorabilije. Tijekom ručka u jednom od restorana, koji se igrom slučaja nalazio preko puta putničke agencije, vidjeli smo da upravo ta putnička agencija Tour Good prodaje karte za finale za cijenu od 1800 eura – deset puta skuplje od iznosa koji su navijači platili.

Policije koja je osiguravala red i mir bilo je posvuda, ali realno gledajući, oni niti nisu imali nekog posla s obzirom na to da Inter i Manchester City nisu veliki rivali – štoviše, oni se do ovog trenutka nikad nisu susreli ni u jednoj utakmici europskog natjecanja. Odlazak na utakmicu bio je organiziran kaotično, autobusima koji su s različitih punktova vodili navijače do stadiona. No, zbog poprilične gužve, ta vožnja trajala je nesnosno dugo, preko devedeset minuta putovali smo autobusom od centra grada do stadiona Atatürk te smo u jednom trenutku, iznervirani umorom i žeđi, zamolili vozača da nas pusti te posljednjih par kilometara prohodali uz autocestu. To je ispalo dobar potez jer smo, u konačnici, na stadion došli prije autobusa u kojem smo se vozili.

Navijači Intera i Manchester Cityja bili su ispremiješani na ulicama Istanbula na kojima je bilo puno policije koja nije imala posla. Dapače, nije zabilježen ni jedan sukob navijača, jedino u čemu su se natjecali bila je glasnoća pjevanja. FOTO: Claudio Furlan/LaPresse via AP, Paul Terry/Sportimage/Cal Sport Media/GuliverImages

Sam stadion Atatürk na kraju nije ispunio očekivanja, odnosno, kao da nije bio dovoljno spektakularno zdanje za održavanje takve vrste utakmice – najveće u klupskom nogometnom natjecanju. Navijači jedne i druge ekipe na tribinama su bili smješteni jedni nasuprot drugih, a prilikom povratka sa stadiona svi su se ispremiješali tako da su metro dijelili i Građani i Nerazzurri. Bio je to jedan lijep prizor nacionalnih, nogometnih i kulturnih različitosti bez ijednog incidenta, a pogotovo su bili upečatljivi oni trenuci u kojima bi krenule navijačke pjesme i nadglašavanje tko će jače i energičnije otpjevati svoju himnu. Bez lažne skromnosti, na utakmici, a i prije i poslije nje, navijači talijanskog kluba tu su bili uvjerljivo bolji, što nije ni čudno jer Englezi nisu poznati po svom navijanju, dok temperamentni Talijani itekako jesu. No utakmica se u konačnici igra na terenu, a na terenu je Manchester City, nažalost, pokazao tko je trenutni “gazda” nogometa. Taj je klub prvi put u svojoj povijesti osvojio naslov Lige prvaka, a postao je tek drugim klubom ikada iz Engleske koji je uspio ostvariti trostruku krunu – biti prvakom lige, osvojiti FA kup te europsko natjecanje.