Mala uvala Vlaska na sjevernoj strani otoka Hvara, u blizini Staroga Grada, jedna je od uvalica kakvih je sve manje na Jadranu. Uvučena duboko u kopno, skrivena, tiha, divlja i gotovo posve netaknuta, odiše mirom kakav ćete rijetko gdje naći.

Do nje vodi tek makadamska cesta grubo probijena kroz kamen i otočne škrape kojom će teško proći i terensko vozilo. Najsigurniji pristup uvali upravo je s mora. U dnu uvale vezano je tek nekoliko čamaca lokalnih ribara, na obroncima ostaci odavno napuštene kuće. I tišina. Beskrajna tišina koju danju remeti tek udaranje valova o kamenu obalu, a noću pjesma ćuka skrivenog negdje u krošnji borova koji okružuju uvalu.

U Vlasku tu i tamo svrati poneka brodica čiji skiper poznaje ljepotu ove skrivene uvale. A takvih nema mnogo, jer uvala ne nudi luksuzne restorane, nema noćnog života, trgovina, barova ni lude zabave. Samo tišina. Oni koji je cijene i traže dolaze uživati upravo u toj tišini i nastoje da svojim prisustvom što je moguće manje naruše njezino bogatstvo.

Nacionalova novinarka ovu je uvalu krajem svibnja posjetila upravo s tom namjerom: tišinom, pjesmom valova i ćuka „napuniti baterije“ prije povratka u užurbanu, stresnu i bučnu svakodnevicu. Uz nas, u dnu jednog kraka uvale usidrio se katamaran nizozemske zastave sa dvoje nautičara koji su ovdje svratili istim ciljem.

Protekla je tako večer, noć, pa i jutro, a uvala nam je i dalje nesebično darivala svoje prirodno bogatstvo, poput najefikasnije terapije za dušu i tijelo.

A onda je dolazak jednog većeg glisera koji se oko podneva stvorio niotkud i brzinom munje uletio u taj mir pokazao da ne cijene svi tišinu ni bogatstvo tih ostataka netaknute prirode. Na gliseru sjedi grupa od točno 12 vrlo bučnih, glasnih i prilično agresivnih muškaraca i žena koji su odmah pokazali što im je namjera.

S glisera trešti vrlo glasna glazba, grupa ljudi viče, nadvikuje glazbu i nastoji nadglasati ostale sugovornike. Prema vici i urlanju zaključujem da se radi o Francuzima. Dio njih baca se u more, sve uz viku i dernjavu. „Zabava“ je obilato zalijevana alkoholom, urlanjem i ispuštanjem čudnih, neartikuliranih glasova koji bi valjda ostalima trebali pokazati kako uživaju.

Na mir i tišinu koju su tako grubo poremetili svojim dolaskom nitko se od njih ni u jednom trenutku nije osvrnuo niti je pokazao poštovanje i makar trunčicu namjere da uzme u obzir želje ostalih nautičara u uvali.

Upozoriti ih? Nema koristi…

Upozoriti ih da su preglasni? Nema koristi. Svojim su ponašanjem grubo i obijesno oskvrnuli netaknutu prirodu uvale, pokazujući pritom zavidnu razinu egocentričnosti i bezobzirnosti. Pa ako to sami ne shvaćaju, iluzorno je očekivati da će to shvatiti čak i kad ih upozorimo ili pak zamolimo da uvaže i poštuju i naše prisustvo u uvali.

Na svu sreću njihovo divljanje nije dugo trajalo. Kako u Vlasku nisu došli da bi uživali u miru i tišini, vrlo brzo su zaključili da im uvala ne može ponuditi ništa od onoga što su tražili.

Nema zabave, barova, nema bučnih partijanera ni potoka alkohola. Samo neki čudni ljudi na brodovima koji, eto, vole slušati tišinu. Pa su nakon sat vremena divljanja digli sidro i napustili uvalu. Na olakšanje nizozemskih nautičara i nas domaćih.

Nažalost, ova je priča tek jedna u nizu sličnih kakve će doživjeti svatko tko želi oploviti našu obalu i otoke. I događa se gotovo svakodnevno, u svakom kutku našeg Jadrana.

Uvala Vlaska, otok Hvar

Jasno je da nismo svi jednaki i da na odmoru imamo različite želje, očekivanja i potrebe. Mnogi nautičari na Jadran dolaze u potrazi za bučnom razonodom, brzom vožnjom i jurnjavom od uvale do uvale, od jednog noćnog bara do drugog. I to razumijemo.

No teško je razumjeti da mnogi od tih nautičara željnih zabave pritom ne žele i nemaju namjeru poštivati želje onih drugih, koji traže mir i uživanje u prirodnim ljepotama. A potrebno je samo malo dobre volje i obzira prema drugačijima od sebe da svi doživimo Jadran upravo onakvim kakvim ga i očekujemo: kao najljepše more na svijetu.