U JEKU TURISTIČKE SEZONE na Jadranu plovi oko 100 tisuća jahti, glisera i jedrilica čija je sigurnost ugrožena jer se Ministarstvo pomorstva, prometa i veza uopće ne bavi kontrolom kvalitete priveza na koncesijskim sidrištima.

Hrvatska vlada izuzetno je neodgovorna kada je u pitanju sigurnost nautičkih sidrišta, kojima se u špici turističke sezone koristi stotinjak tisuća raznih rekreacijskih plovila. Kvalitetu priveza nautičkih sidrišta pod koncesijama nitko sustavno ne kontrolira, na njima vlada poprilična anarhija, nerijetko i samovolja koncesionara, a sigurnost sidrenja nitko pouzdano ne može zajamčiti.

“Bit ću iskren, naše ministarstvo do sada se nije mnogo bavilo nautikom i nautičarima. Nama su zanimljivija brodogradilišta i trgovačka mornarica. A jedan od koncesionara s kojima smo kontaktirali potvrdio nam je da bi situacija bila značajno povoljnija, a stanje nautičkih sidrišta nemjerljivo bolje kad bi postojali općeprihvaćeni standardi kvalitete nautičkih priveza i svih njihovih dijelova koji bi vrijedili za sva sidrišta bez izuzetaka”, izjavio je za Nacional jedan od visoko pozicioniranih djelatnika Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture.

U špici turističke sezone na Jadranu svakoga dana plovi oko 100 tisuća raznih rekreacijskih plovila, a više od polovine njih u vlasništvu je charter kompanija. Na iznajmljenim brodovima – motornim jahtama, gliserima ili jedrilicama – dnevno plovi više od 60 tisuća privremenih ili povremenih nautičara, nerijetko s gotovo nikakvim ili vrlo slabim poznavanjem pomorskih vještina. Takvi nautičari se dobrim dijelom, upravo svjesni svojeg nedovoljnog znanja i pomorskog iskustva, umjesto na sidrenje na vlastitom sidru, oslanjaju na koncesijska sidrišta, odnosno, vezivanje broda uz bove kao sigurniji i pouzdaniji način priveza, posebno u situacijama kada prijeti nevrijeme ili jači vjetar.

VEĆINA NAUTIČARA KOJA KORISTI usluge koncesioniranih sidrišta, odnosno, privez na bovu, čini to vjerujući da je privez na bovu sigurniji od boravka na vlastitom sidru. A budući da se privez na plutaču plaća – i to nerijetko nemalim ciframa – nautičar se na plutaču privezuje u dobroj vjeri, s pravom očekujući da je bova kvalitetno i sigurno mjesto koje će i njih i njihovo plovilo zaštititi od neugodnih posljedica havarija i nasukavanja uslijed jakog vjetra i nevera. Nacional je istražio kakvo je stanje nekolicine koncesijskih sidrišta na Jadranu i otkrio da na jednom dijelu sidrišta nautičari nemaju razloga za optimizam ni za povjerenje, jer su privezišta koja koriste nepouzdana, nesigurna, pa čak i iznimno opasna zbog neadekvatne opreme loše kvalitete.

U ovom trenutku na čitavom Jadranu je oko 90 legalnih koncesijskih sidrišta koja posluju uz odobrenje županijskih vlasti nadležnih za izdavanje koncesija. Neposredno prije početka rada, odnosno, puštanja koncesijskog sidrišta u promet, koncesionar je, kako bi dobio uporabnu dozvolu, dužan nadležnim županijskim građevinskim inspektorima podastrijeti potvrde Hrvatskog registra brodova o ispravnosti svih dijelova sidrišta, što je jedan od uvjeta za dobivanje koncesije. Prilikom obavljanja nadzora provjerava se posjeduje li ovlaštenik koncesije potvrdu o ispravnosti betonskih blokova, lanaca, konopa, karika za privez i bova, koju izdaje Hrvatski registar brodova. Ta potvrda izdaje se na rok od pet godina.

Budući da je riječ o sidrištima koja direktno utječu na sigurnost plovidbe i boravka nautičara na Jadranu, među kojima je velika većina inozemnih gostiju, logično je očekivati i da bi takva sidrišta trebala biti pod pojačanom kontrolom Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture. No to je tek naivno očekivanje. Naime, Ministarstvo putem svojih ovlaštenih inspektora i inspektora nadležnih lučkih kapetanija i njihovih ispostava te županije kao davatelji koncesija, putem svojih tijela doista redovno kontroliraju poštuje li koncesionar odredbe koncesije, odnosno, poštuje li granice koncesijskog dobra, plaća li na vrijeme davanja državi – što podrazumijeva plaćanje fiksnog dijela godišnje naknade za koncesiju te dodatni postotak od zarade, je li na koncesijskom dobru postavio točno određeni broj odobrenih plutača te pridržava li se svih ostalih odredbi zadanih koncesijskim ugovorom.

NO ŠTO SE DOISTA NALAZI pod vodom i u kakvom su stanju plutače i njihovi dijelovi – to ne kontrolira nitko. Već i površni pregled sidrišta koja smo imali priliku obići, pokazuje da jedan dio koncesionara doista brine o sigurnosti i kvaliteti svih dijelova priveza, odnosno, da su na takvim sidrištima betonski blokovi, položeni na morskom dnu na koje se vezuju plutače, primjerene veličine i težine kako bi osigurali čvrst privez i većim plovilima, da su lanci koji se koriste kao spoj između betonskog bloka i konopca na koji je vezana plutača primjerene debljine i čvrstoće, da su plutače opremljene čeličnim karikama na koje se vezuje plovilo odgovarajuće debljine i čvrstoće i da mogu izdržati naprezanje uslijed povlačenja teškog plovila te da je plutača kvalitetna i otporna na udarce i vremenske prilike.

Međutim, gotovo polovina koncesijskih sidrišta koja je ekipa Nacionala imala priliku obići, ne udovoljava zahtjevima sigurnosti priveza. Tijekom istraživanja Nacional je otkrio veličinom i težinom neadekvatne betonske blokove za koje je i laiku jasno da teško mogu izdržati težinu većeg plovila pod udarima jakog vjetra. Takva je situacija, među ostalim, u sidrištu u uvali Brgulje na otoku Molatu te u onome u uvali Soline na otoku Pašmanu, a na nekima od njih bili su jasno uočljivi i tragovi povlačenja betonskog bloka po morskom dnu, što svjedoči o nedostatnoj težini bloka koji ne može zaustaviti teže plovilo. Nerijetko je ekipa Nacionala pronalazila betonske blokove prevrnute na bok, koje je očito preokrenulo plovilo pod naletom jakog vjetra ili pak posve izvrnute naopako, pri čemu je sidreni konopac bio prikliješten ispod betonske kocke. Uzme li se u obzir činjenica da se brod privezan na plutaču vrti oko plutače ovisno o smjeru vjetra, lako je zaključiti da će prikliješteni konopac strugati o oštre rubove betonskog bloka te će naposljetku puknuti, i to u pravilu u trenutku kada je opterećenje na njemu najveće. Takva se situacija, doduše, može donekle spriječiti postavljanjem čeličnog lanca koji će povezati betonski blok i konopac, no dio sidrišta nema praksu korištenja lanca kao veze između betonskog bloka i konopca. Koncesionar sidrišta na otoku Molatu očito je, uvjerivši se da jedan betonski blok nije dovoljan da zadrži veće plovilo, na dijelu plutača dodao još jedan paralelni blok, no i oni su na jednom dijelu plutača bili prevrnuti.

• EKIPA NACIONALA UVJERILA se da su u dijelu koncesijskih sidrišta bove privezane za betonske blokove koji ne mogu izdržati težinu većeg plovila pod udarima jakog vjetra ili su konopci pokidani

NACIONAL JE USTANOVIO i da su nerijetko konopci kojima su plutače bile vezane za betonski blok bili pretanki ili čak oštećeni (Soline, otok Pašman, sidrište na otoku Istu), na morskom dnu nailazili smo na dijelove očito presječenog ili prekinutog konopca (Ist), a na jednom je sidrištu koncesionar, u očitoj namjeri da prištedi na kupovini novog konopca, na prekinuti dio konopca jednostavno nadovezao drugi dio i takav “zakrpani” konopac privezao za plutaču. Ne treba posebno napominjati da je takav konopac izrazito nesiguran i neotporan na jača naprezanja. Na nekim sidrištima, nažalost, štedi se i na čeličnim karikama za privez, pa se plovilo veže direktno na konopac, što također može biti nesigurno u slučajevima jačih vjetrova. Valja znati da težina većih plovila – onih preko 12 ili 15 metara dužine, kakvih je popriličan broj na Jadranu tijekom sezone – nerijetko prelazi i 10-ak tona te da je opterećenje na konopac i plutaču prilikom jačih nevera i udara vjetra snage 30 ili više čvorova (bura, jugo…) iznimno veliko, pa privez na plutaču s betonskim blokom neadekvatne težine, uz pretanke ili oštećene konopce, najčešće znači pucanje nekog od dijelova priveza i nasukavanje plovila na obalu, što se već događalo. Dodatni problem pritom stvara činjenica da brod otrgnut s plutače, koji nekontrolirano pluta uvalom, često udara o susjedne brodove i tako uzrokuje oštećenja i na ostalim plovilima.

Čini se tako da se onaj neodgovorniji dio vlasnika koncesijskih sidrišta vodi isključivo željom za dobrom zaradom, ne mareći previše za pružanje kvalitetne usluge nautičarima i za njihovu sigurnost, računajući pritom da velikoj većini njihovih klijenata, koji se na plutaču vežu i smatraju da je pouzdana, neće pasti na pamet da će provjeravati kvalitetu priveza. I doista, iskustvo kazuje da zanemariv broj nautičara provjerava bovu na koju je privezao svoje plovilo. A kada se zbog neodgovarajućeg i nekvalitetnog veza šteta već dogodi i kada se plovilo ošteti ili nasuče, započinje nova kalvarija za vlasnika plovila. Naime, iako je u velikoj većini slučajeva prilikom dobivanja dozvole za koncesijsko sidrište, koncesionar dužan predočiti valjanu policu osiguranja od odgovornosti za eventualnu štetu nastalu na njegovu sidrištu i iz koje je obavezan pokriti štetu vlasniku plovila, stvarno postojanje police osiguranja provjerava se samo jednom, prilikom odobrenja koncesije. Nakon toga nitko od nadležnih tijela najčešće više neće zahtijevati od koncesionara da predoči policu osiguranja, pa velika većina koncesionara u pravilu takve police, zaključene jednom, kasnije ne obnavlja. Pa u slučaju štete na plovilu vlasniku preostaje jedino da protiv koncesionara podigne privatnu tužbu sudu i traži naknadu štete. Malo tko od nautičara, posebno stranih, poznavajući hrvatsko sudstvo, poseže za takvom mjerom.

NACIONAL JE STOGA KONTAKTIRAO Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture i upitao tko je nadležan za kontrolu kvalitete sidrenih priveza na nautičkim sidrištima i koliko često se ona kontroliraju. “Nadzor nad radom ovlaštenika koncesija u svrhu gospodarskog korištenja nautičkih sidrišta, obavlja nadležna lučka kapetanija, ovlašteni inspektori Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture i nadležna županija kao davatelj koncesije”, odgovoreno nam je iz Ministarstva. Dodaju da se “u odnosu na pitanje podvodnog dijela sidrišta – betonskih blokova, lanaca, konopa, karika za privez i bova – provjerava ima li ovlaštenik koncesije potvrdu o ispravnosti koju izdaje Hrvatski registar brodova”. Zanimljivo je pritom da Hrvatski registar brodova (HRB) izdaje trajnu potvrdu o napravi za privez, što podrazumijeva i podvodni dio sidrišta, odnosno, kad je jednom izda, HRB ne mari previše za to što se sa sidrištem događa nakon toga. Kontrolu nad sidrištem kasnije bi, prema zakonu, trebalo preuzeti Ministarstvo pomorstva, odnosno, nadležne lučke uprave. No pitanje Ministarstvu nadzire li se periodično i koliko često podvodni dio sidrišta, ostalo je bez odgovora. U Ministarstvu također napominju da “za sigurnost na sidrištu, kao i eventualnu štetu koja bi mogla nastati korisnicima nautičkog sidrišta, odgovara ovlaštenik koncesije”, a neslužbeno smo, pak, doznali da koncesionar ima obvezu sam pregledavati sidrište i o stanju sastaviti zapisnik koji treba proslijediti županijskoj upravi koja mu je dodijelila koncesiju.

Doduše, u Zadarskoj županiji potvrđeno nam je da bi svaka županija, kao upravno tijelo odgovorno za dodjelu koncesija za nautička sidrišta, trebala formirati povjerenstvo za praćenje izvršavanja odluka i ugovora o koncesijama na pomorskom dobru, što je većina županija – pa tako i zadarska – učinila. No činjenica je da su ta povjerenstva nadležna isključivo za kontrolu djelatnosti koje koncesionar obavlja, odnosno, povjerenstvo prati drži li se koncesionar uvjeta odobrenih u koncesijskom ugovoru, plaća li uredno koncesijsku naknadu, je li izgradio građevine na području koncesije te ima li potrebnu dokumentaciju i odobrenja za gradnju. Kontrola kvalitete podvodnog dijela sidrišta ne ulazi u njihovu nadležnost.

KRATKA TELEFONSKA PROVJERA i razgovor s nekolicinom koncesionara samo su potvrdili sve navedene činjenice. Nitko od nadležnih državnih institucija ili institucija lokalne uprave nikada ni kod jednog od konaktiranih koncesionara nije posebno kontrolirao stanje podvodnog dijela nautičkog sidrišta niti je od njih tražio podatke o stanju priveza. “Sidrišta kontroliramo sami” u pravilu su odgovarali koncesionari. Dio njih doista odgovorno pristupa poslu i svjestan je da nekvalitetno i opasno sidrište neće biti dobra reklama ni motiv nautičaru da se i dogodine vrati na njihovu plutaču, pa se maksimalno trude održavati sve dijelove priveza sigurnima i redovito ih obnavljati. Nažalost, dio njih, u utrci za zaradom, ne mari previše za pouzdanost i sigurnost. Nedavni razgovor s inspektorom jedne od nadležnih lučkih uprava, koji je upravo zbog iskrenih odgovora zahtijevao da ostane anoniman, potvrđuje da ni jedna lučka uprava ne kontrolira redovito kvalitetu nautičkih sidrišta pod koncesijama. “Mogu odgovorno reći da se podvodna kontrola sidrenih blokova ne radi, a ako se u nekoj kapetaniji i radi, to se čini vrlo rijetko. Mi naprosto nemamo ni dovoljno ljudstva ni brodova za takvo što”, kazao nam je naš sugovornik. U razgovoru s njim iskrsnula je tako još jedna važna činjenica: nepostojanje propisanih standarda kojima bi podlijegali svi dijelovi nautičkog sidrišta i koji bi vrijedili za sva koncesijska sidrišta jednako. A kako nema standarda, već samo gomila nedovoljno preciznih uputa, nedostatak kontrole i puno anarhije, svaki koncesionar pravila tumači onako kako mu odgovara, pa priča o tome odgovaraju li pojedina nautička sidrišta standardu kvalitete i jesu li sigurna i pouzdana, postaje bespredmetna. “Takvom ponašanju koncesionara aktualni propisi u potpunosti odgovaraju, jer kontrole zapravo i nema, a kvaliteta sidrenih priveza se podrazumijeva i uzima zdravo za gotovo”, kaže izvor Nacionala.

• ‘BIT ĆU ISKREN. NAŠE MINISTARSTVO do sada se nije mnogo bavilo nautikom i nautičarima. Zanimljivija su nam brodogradilišta i trgovačka mornarica’, kaže visokopozicionirani djelatnik za Nacional

DA SU MINISTARSTVO POMORSTVA i nadležne lučke kapetanije dužni provoditi kontrolu sidrišta pod koncesijama, potvrđeno nam je i iz Upravnog odjela za more i turizam Zadarske županije. U odgovoru se navodi da “sukladno odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama nadzor nad stanjem objekata na pomorskom dobru, nadzor nad održavanjem reda u luci, nadzor nad korištenjem, upotrebom, gradnjom na pomorskom dobru u  pogledu udovoljavanja uvjetima i odluke i ugovora o dodjeli koncesije, nadzor nad obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru u pogledu udovoljavanja uvjetima iz odluke i ugovora o dodjeli koncesije te nadzor nad općom upotrebom pomorskog dobra, obavljaju inspektori pomorskog dobra Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture i inspektori lučke kapetanije”. “Minimalni uvjeti, kategorije i način kategorizacija luka nautičkog turizma, propisani su Pravilnikom o razvrstavanju i kategorizaciji luka nautičkog turizma, a postupak kojim se utvrđuje sidrište provodi povjerenstvo Ureda državne uprave u županiji, dok je nadzor nad kontrolom pružanja usluga u nautičkom turizmu sukladno rješenju Ureda državne uprave, sukladno Zakonu o pružanju usluga u turizmu, u nadležnosti turističkih inspektora”, navodi se u odgovoru Zadarske županije. Kad je prema aktualnim zakonskim propisima i pravilnicima, za kontrolu poslovanja nautičkog sidrišta nadležno barem pet ili šest različitih inspektorata, ureda, povjerenstava i ministarstava, kao posljedicu imamo ono što je opisao neimenovani inspektor jedne lučke uprave: gomilu nedovoljno preciznih uputa, nedostatak kontrole i puno anarhije.

I pitanje Nacionala Ministarstvu pomorstva razmatra li se uvođenje obveze redovitog godišnjeg pregleda podvodnih dijelova sidrišta, koji bi preuzele lučke uprave, ostalo je bez odgovora. Domaćim ali i inozemnim nautičarima, čiji broj na Jadranu iz godine u godinu nezaustavljivo raste, preostaje jedino nadati se da će Ministarstvo pomorstva konačno obratiti pažnju i na njih, pozabaviti se standardizacijom nautičkih sidrišta i tako pridonijeti povećanju sigurnosti nautičara u zemlji koja se voli hvaliti pomorskom tradicijom, ali je vlo malo spremna učiniti da kvalitetu nautičke ponude podigne na višu razinu. No budući da takva standardizacija nije predviđena ni Strategijom razvoja nautičkog turizma RH do 2020., teško je biti optimističan.