Zagrebačka Gradska skupština 1. veljače imenovala je Natašu Popović za v.d. vršiteljicu dužnosti ravnatelja Centra za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust do imenovanja ravnatelja na temelju javnog natječaja.

Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokausta neprofitna je ustanova utemeljena na modelu civilno-javnog partnerstva koju su u lipnju 2017. osnovali Festival suvremenog židovskog filma Zagreb i Grad Zagreb. Direktorica Festivala Nataša Popović je od 2017. ravnateljica Centra, čiji je cilj od početka bio osnivanje Muzeja tolerancije i očuvanja sjećanja na žrtve holokausta. Za tu je svrhu Grad Zagreb 2018. odredio staru Uljaru, na adresi Ljudevita Posavskog 32e u Zagrebu, odnosno u zgradi koja predstavlja industrijsku baštinu i zaštićeno kulturno dobro. Upravo je pred tim sablasnim prostorom 27. siječnja 2018., na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, simbolički započeo rad Centra izvedbom dječje opera ‘’Brundibar’’ u režiji Krešimira Dolenčića.

U međuvremenu su se dogodili zagrebački i petrinjski potresi, promijenila se gradska vlast, a pomaka u izgradnji Muzeja nema, iako su i premijer Andrej Plenković i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta isticali važnost njegovanja kulture sjećanja, promicanja ljudskih prava i tolerancije u društvu.

O tome gdje se stalo s projektom Muzeja tolerancije, kako izgleda suradnja s novom gradskom vlašću, zašto još uvijek nije otkriven spomenik žrtvama holokausta i ustaškog režima i kojim se aktivnostima bavi Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust tjednik Nacional razgovarao je s Natašom Popović, koja se ponovo prijavila na natječaj za ravnateljicu Centra.

NACIONAL: Odlukom Gradske skupštine 1. veljače imenovani ste za vršiteljicu dužnosti ravnatelja Centra za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust, do imenovanja ravnatelja na temelju javnog natječaja. Što je s tim natječajem?

Bio je raspisan prvi natječaj, no Ured za kulturu napravio je grešku s potvrdama o nekažnjavanju koje po uputi gradonačelnika ne smiju biti starije od 15 dana. Oni su ostavili taj uvjet onako kako je bilo do sada, 6 mjeseci, pa su morali poništiti natječaj. Sada su raspisali novi koji je završio 5. veljače i dok se ne donese odluka o novom ravnatelju, ja sam imenovana za vršiteljicu dužnosti. Naravno da sam se ponovo javila i čekam rezultate. Nadam se da ću u razgovoru s predstavnicima Grada imati priliku prezentirati program rada za sljedeće četiri godine, jer to nije bio uvjet za prijavu, iako ja smatram da je upravo to ključno. Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust je neprofitna javno-privatna ustanova osnovana 2017. koja je u omjeru 50:50% u vlasništvu Grada Zagreba i Udruge Festival suvremenog židovskog filma. Udruga radi projektno i nema svojih sredstava, dok Grad Zagreb financira tri zaposlena i prostor u kojem radimo. Iako je zbog loše financijske situacije u Gradu došlo do obustave financiranja nekih udruga, nama sredstva za hladni pogon nisu smanjena, ali su ukinuta programska sredstva te je sufinanciranje programa isključivo usmjereno prema Pozivu za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba. To znači da ćemo se morati javljati na sve natječaje čim se otvore, a kapaciteti zaposlenih su mali, svega nas je troje. Svjesna sam da se režu sve financije, samo je pitanje strategije što je bitno, a što nije za Zagreb.

NACIONAL: Zašto je jedan takav Centar potreban Zagrebu?

Ne mislim da je potreban samo Zagrebu, već i ostalim gradovima, pa i cijeloj Hrvatskoj, kao i Europskoj uniji. To su nam potvrdila i sva veleposlanstva s kojima smo surađivali i koja su oduševljena našim programom. Europska komisija je prošle godine objavila Strategiju za suzbijanje antisemitizma. Grad Zagreb je na tom planu zapravo napredan jer preko nas imaju i gradsko tijelo koje se bavi tim temama. Uostalom, već na Festivalu tolerancije 2016. osvijestili smo da Zagreb, pa ni Hrvatska nemaju spomenik žrtvama holokausta i inzistirali smo na njegovu postavljanju

NACIONAL: Davno se rodila ideja o tome da se osnuje Muzej tolerancije i sjećanje na žrtve holokausta. Što je s tim projektom?

Da, Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust osnovan je s ciljem osnivanja Muzeja. Mi smo te 2018. odlukom Grada Zagreba dobili lokaciju, odnosno prostor stare Uljare na upravljanje, taj je prostor i povijesno povezan s danas već zaboravljenom zagrebačkom židovskom obitelj Aleksander, čiji su neki od članova stradali u holokaustu. Nismo izrijekom dobili odobrenje da ja kao ravnateljica Centra mogu pristupati natječajima za europske fondove. Vlasnik Uljare 1/1 je Grad Zagreb i zapravo bi to morale raditi gradske službe. Mi smo još u svibnju 2018. pripremili početak prikupljanja dokumentacije na temelju koje bi se mogla početi graditi priča o osnivanju Muzeja i njegovo stavljanje u funkciju. Odnosno, pripremili smo prijavu na europski natječaj za tzv. brownfield projekte. Naša ideja je da to postane dinamičan i otvoren prostor. U njemu bi se, osim stalnog multimedijalnog postava koji bi govorio o holokaustu u Europi i za vrijeme ustaškog režima NDH i izložbi koje bi se mijenjale, trebale organizirati i radionice, seminari i konferencije. Ideja je bila i da se u doživljaj izložbe uključe sva osjetila i da bude predviđeno mjesto za kontemplaciju. Tada projekt nije prijavljen, ne znam zašto. Meni se činilo da su neke stare strukture u gradskim uredima ili taj prostor obećale nekom drugome, ili čekaju da zgrada propadne, kako bi se prodalo zemljište. No mi smo Gradu i novoj vlasti i dalje na dispoziciji.

NACIONAL: Gdje je to zastalo?

Razgovarala sam o tome i s Lukom Korlaetom, zamjenikom gradonačelnika koji je dao nalog Uredu za kulturu da izradi programski zadatak. Suzica Bušljeta, arhitektica iz gradskog Ureda za kulturu nakon gotovo dvije godine nečinjenja i ovaj put je ponovila da joj za to treba dva tjedna, iako smo joj mi sve pripremili i doradili dokumentaciju sukladno dogovoru s novom vlasti. Otada je prošlo tri mjeseca, odgovora nije bilo, iako sam ja slala upite. Moje pitanje Uredu za kulturu i Korlaetu bilo je je li namjera Grada da ta Uljara potpuno propadne. A onda sam prošloga tjedna dobila e-mail, u kojem me Korlaet obavještava da je Uljara jedna od opcija za Muzej tolerancije i da se otišlo najdalje u tom smjeru. Međutim, zbog aspiracija drugih udruga u kulturi i inzistiranja konzervatora da u prostoru ostanu kotlovi koje smo mi željeli izmjestiti, razmatraju se i druge opcije. Iskreno, ne znam što da mislim o tome.

‘Spomenik žrtvama holokausta čekali smo 75 godina i on još uvijek nema funkciju koju bi trebao imati. A to je sjećanje’, kaže Nataša Popović. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Mislite li da su kotlovi problem?

Ne mogu to vjerovati. Naime, ti kotlovi nisu zaštićeni i mi smo ih željeli izmjestiti u Tehnički muzej jer previše podsjećaju na peći u Auschwitzu i zauzimaju veliki dio prostora Uljare. Međutim, Zavod za zaštitu spomenika i Ured za kulturu 2020. dali su izraditi elaborat prema kojem ti kotlovi ostaju. I nakon promjene vlasti mi i dalje smatramo da je stara Uljara, kao industrijska baština i povijesno memorijalizirana kroz obitelj Aleksander, idealan prostor za Muzej tolerancije, i da kotlovima u njemu nije mjesto. To nije preveliki prostor i takav bi se Muzej, uz sredstva iz europskih fondova, mogao završiti za tri godine. Za to sam naišla na razumijevanje i kod Korlaeta, kada sam bila na razgovoru. Ono što vidim jest da se ništa ne radi. Prije gotovo pet mjeseci jedne dnevne novine poslale su upit što je s tim projektom, a Grad je odgovorio da se radi projektni zadatak. Što se u međuvremenu promijenilo, ne znam.

NACIONAL: Dolazi li do takvih šumova u komunikaciji i zastoja u donošenju odluka zato što još uvijek nije imenovan pročelnik Gradskog ureda za kulturu, već ga vodi v.d. pročelnica?

Sasvim sigurno. Hitno je potrebno imenovati osobu s kojom ćemo moći razgovarati, koja se razumije u materiju i može početi donositi odluke. Svjesna sam da je tek 1. 1. 2022. donesena nova sistematizacija i da je Uredu za kulturu dodana i međugradska i međunarodna suradnja i civilno društvo. To je dobro koncipirano, ali mora početi funkcionirati. Na žalost, čini mi se da unutar sustava sve ostaje isto. Naime, ostaju isti ljudi.

NACIONAL: Kakva je uloga Ministarstva kulture i medija u toj priči?

Ministrica Nina Obuljen Koržinek bila je na premijeri opere ‘’Brundibar’’ i postavljanju prvog kamena spoticanja za Leu Deutsch i upoznata je s našim planovima o Muzeju tolerancije. U ostvarivanju tog plana moglo bi pomoći i Ministarstvo kulture i medija, kao i Ministarstvo regionalnog razvoja koje je odgovorno za europske fondove. Naravno, kada bi postojala politička volja. Ta ministarstva su dogovarala projekte koji će ući u obnovu nakon potresa, no koliko god smo se trudili, slali dopise, nazivali, nismo dobili odgovor. I Uredu premijera uputili smo dopis u veljači 2021., s kratkom prezentacijom od pet slajdova kojima se objašnjava svrha tog muzeja i zašto je važno da ga Hrvatska ima. Nazivali smo Ured, ali ni od njega odgovor nismo dobili.

NACIONAL: Spomenik žrtvama holokausta autora kipara Dalibora Stošića i arhitekta Krešimira Rogine završen je i stoji pokriven, jer još nije postignut dogovor s predstavnicima židovske zajednice kako bi se on trebao zvati. Naime, oni smatraju da se mora naznačiti kako se u Hrvatskoj radi o žrtvama zločinačkog ustaškog režima tzv. NDH. Centar za promicanje tolerancije inicirao je njegovu izgradnju, koji je vaš prijedlog?

Mi smo inicirali postavljanje spomenika žrtvama holokausta, ali nije nam bilo ni u primisli da sakrijemo povijesnu činjenicu da je u Hrvatskoj postojao zločinački ustaški režim pod kojim su stradali ne samo Židovi, već i Srbi, Romi i Hrvati antifašisti. No ja bih krenula od pitanja čemu spomenik služi. Očuvanju sjećanja i kao podsjetnik. Mi zato smatramo da takav spomenik treba biti razumljiv svakom strancu, svakom turistu koji dođe u Zagreb. Kada piše Spomenik žrtvama holokausta, onda je svima na svijetu jasno o čemu se radi. Naravno da bi u objašnjenu, ili podnaslovu, na nekoliko jezika, hrvatskom, hebrejskom, engleskom, trebalo jasno pisati kojim žrtvama i od koga su stradale. Odnosno da je spomenik posvećen i svim žrtvama fašističke tvorevine Nezavisne Države Hrvatske i ustaškog režima od 1941 do 1945. Uvjerena sam da je jedino rješenje da predstavnici Grada dovedu sve ključne ljude na sastanak i ne puste ih van dok se ne dogovore. Taj spomenik čekali smo 75 godina i on još uvijek nema funkciju koju bi trebao imati. A to je sjećanje.

NACIONAL: Prošloga tjedna održan je sastanak na tu temu. Je li se došlo do rješenja?

Još uvijek nije, trenutno je u tijeku skupljanje prijedloga, ali se polako kreće. Vjerujem da gradske vlasti ulažu izuzetne napore da se ova situacija prekrivenog spomenika riješi.

NACIONAL: Na temelju kojih rezultata rada od 2017. ste se prijavili na natječaj za ravnateljicu Centra tolerancije?

Centar se bavio mnogim aktivnostima, iako nemamo prostor u kojem su se one mogle održavati, pa smo morali ili izlaziti van ili koristiti i plaćati veće dvorane. Kao prvo, organizirali smo Festival tolerancije i židovskog filma koji se, usprkos mnogim organizacijskim problemima, održavao svake godine, pa i one pandemijske, kada smo održali festival na Bundeku, na otvorenom. Bio je to prvi javni višednevni event 2020. na kojem se doslovce nitko nije zarazio i na to smo jako ponosni, jer smo se strogo pridržavali epidemioloških mjera. U gledalište od 2500 ljudi pustili smo njih 500. Nadalje, odradili smo cikluse javnih tribina „Zašto se mrzimo?“ na kojima je redovito sudjelovalo 400-500 posjetitelja. Na njima su se propitivali razlozi antisemitizma, mržnje između Srba i Hrvata, mržnje u glazbi, nacističke propagande, mržnje kroz likovni izričaj, sve aktualne i provokativne teme koje su pobudile veliki interes javnosti. Za vrijeme lockdowna zbog pandemije održavali smo on-line tribine „Snaga ljubavi“, a već u svibnju 2020. napravili smo i prve tribine o obnovi na kojoj su sudjelovali i psihijatri koji trebaju pomoći „obnovi ljudi“, arhitekti i pročelnica Ureda za europske fondove. Tada smo prvi put otvorili neka pitanja kojima se i danas bave te struke i šira javnost.

Na fotografijama Nacionalova Saše Zinaje vidi se da će se na budući Muzej tolerancije morati čekati još dugo

NACIONAL: Postavili ste i niz kamena spoticanja u sjećanje na značajne zagrebačke Židove stradale u holokaustu.

Točno, s time smo započeli na inicijativu Ministarstva kulture i medija i židovske zajednice Bet-Israel koji su nam s tom idejom pristupili 2019. Međutim, za tu inicijativu Grad Zagreb dao je 5 tisuća kuna, Ministarstvo 20, a sudjelovala je i zaklada Stiftung-Spuren, no to nije bilo dovoljno. Naime, iako se radi o malom kamenu, troškovi su prilično visoki, potrebna je znanstvena interpretacija razloga za njegovo postavljanje i projektna dokumentacija i niz dozvola, kao da se gradi veliki spomenik. Mi smo se tada dopisom javili svim većim diplomatskim predstavništvima u Hrvatskoj i na kraju su nam se javili Nijemci i rekli da će oni sve financirati, u okviru njemačkog predsjedanja Međunarodnim savezom za sjećanje na holokaust (IHRA). Inače, projekt kamen spoticanja, ili kako se to njemački kaže ”Stolperstein”, 90-ih godina prošlog stoljeća pokrenuo je njemački umjetnik Gunter Demnig. U listopadu 2020. postavili smo prvi takav kamen spoticanja pred kućom Lee Deutsch. Otada smo ih za židovske žrtve holokausta i ustaškog režima u Zagrebu postavili na 20 lokacija. Nakon toga odlučili smo postavljati i takve kamene spoticanja u znak sjećanja na stradale Rome koji su inače u široj javnosti stigmatizirani i povijesno zanemareni kada se govori o žrtvama holokausta. Za romske žrtve postavili smo 2021. 20 kamena i pragova spoticanja. Ostala su nam samo još tri gradske četvrti u koje planiramo postaviti takav podsjetnik za hrvatske žrtve i time ćemo zaokružiti cijeli grad. U 2022. pripremamo postavljenje još 20 kamena spoticanja. Projekt je višegodišnji i ima tendenciju nastaviti se i u narednim godinama.

NACIONAL: Doživjeli ste i neugodnosti, kamen sjećanja na nadrabina Židovske općine Miroslava Šaloma Freibergera koji je stradao u Auschwitzu bio je iščupan.

Taj nas je događaj potresao, odmah smo obavijestili policiju i sve naše partnere koji su osudili vandalizam i iskaz antisemitizma. Inzistirala sam na tome da ga se ponovo postavi i organizira mala svečanost, da pokažemo da je takav čin nedopustiv. Brzo nakon postavljanja uništen je i kamen sjećanja na Rome. Dobili smo dosta prijetnji i poziva u kojima dominira govor mržnje, prije svega protiv Roma, što pokazuje u kakvom društvu živimo. O tome su u svojim izvješćima pisale i sve ambasade, što je sigurno neugodno po vlast, ne samo na diplomatskoj razini. Nadam se da nam nitko od tih vandala i mrzitelja neće doći na vrata. Naravno da se ne bojimo, a da ne mislimo da je ovo što radimo važno i potrebno, ne bismo se time ni bavili.

NACIONAL: Mislite li da ste tijekom ovih godina bili dovoljno vidljivi kao Centar?

U svakom slučaju smo se jako trudili. Ako se sjećate, 2018., na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, ispred zgrade stare Uljare postavili smo dječju operu ‘’Brundibár’’ češkog skladatelja Hansa Kráse s libretom Adolfa Hoffmeistera, koju su u originalu izvodila djeca Terezina, koncentracijskog logora u okupiranoj Čehoslovačkoj. Hrvatsku praizvedbu režirao je Krešimir Dolenčić, a izvodila su je djeca Dječjeg zbora „Zvjezdice“, uz odrasle soliste. Ta opera je osim u Zagrebu, ispred stare Uljare i Muzičke akademije, izvedena i nekoliko puta ispred spomenika u Jasenovcu 2021. Tamo smo kao Udruga i Centar vodili djecu iz Zagreba koja su prošla kratku turu kroz Spomen-područje i nakon što im je objašnjen kontekst, odgledala su operu ‘’Brundibar’’ i krenula prema vagonima. Svaki put je bilo izuzetno dirljivo. Smatramo da je izuzetno važno raditi na kulturi sjećanja u najranijoj dobi, na čemu je posebno inzistirao pokojni Branko Lustig, suosnivač Festivala židovskog filma. Uostalom, u Gradu Zagrebu djecu se može voditi i na Dotrščinu, gdje smo ove godine prijavili dvije izvedbe ‘’Brundibara’’, na Dan oslobođenja Grada Zagreba, i u listopadu u Jasenovcu, kada se obilježava rušenje sinagoge. U posljednje tri godine kontinuirano provedimo webinar ‘’Antisemitizam, holokaust i stradanja – prošlost u sadašnjosti’’, interdisciplinarna i multimedijalna predavanja za učitelje, nastavnike, profesore, studente i medijske djelatnike. Uz suradnju s Agencijom za odgoj i obrazovanje te s Gradskim uredom za obrazovanje grada Zagreba do sada je sudjelovalo više od 750 sudionika, čime smo Centar upisali kao važnog dionika na području poučavanja holokausta. Rad Centra na tom području već nekoliko godina prati i Međunarodni savez za sjećanje na holokaust.

NACIONAL: Jesu li predstavnici nove gradske vlasti bili svjesni tih aktivnosti, još dok su bili u opoziciji?

Mislim da jesu. Oni su po vokaciji takvi. To su teme kojima bi se oni kao zeleno-lijeva platforma trebali baviti. Međutim, u gradskim uredima ima onih koji shvaćaju važnost toga što radimo i potpuno nas podržavaju, a ima i onih koji o svemu tome nemaju pojma i stavljaju nas u političke koševe u koje ne pripadamo. Jer ovo nije politički centar, niti se politikom bavi. Odradila sam razgovor i sa zamjenikom gradonačelnika Lukom Korlaetom, Gordanom Bosancem i Radom Borić. Dakle, imamo kontakte s predstavnicima nove vlasti.

NACIONAL: Hrvatska 2023. predsjeda Međunarodnim savezom za sjećanje na holokaust. Očekujete li da će se Vlada aktivirati oko Muzeja kako bi se mogla pohvaliti?

Teško mi je reći. Kada je Njemačka predsjedala, mi smo dobili ozbiljan novac za provedbu projekta kamena spoticanja. Hoće li hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova, koje je za to nadležno, organizirati nekoliko seminara i time se zadovoljiti, ili će to biti ozbiljan koncept koji će uključivati i edukacije, pa i rad na osnivanju Muzeja tolerancije, vidjet ćemo.