Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust tijekom 2023. godine u Zagrebu će postaviti “kamene spoticanja” u spomen i sjećanje na Hrvatice i Hrvate žrtve ustaškog režima za vrijeme NDH i njemačke okupacije od 1941. do 1945. Prvi u nizu od 20 “kamena spoticanja” upravo je postavljen antifašistu i proslavljenom atletičaru Borisu Hanžekoviću. Tim povodom razgovarali smo s ravnateljicom Centra Natašom Popović.

NACIONAL: Zašto se u ovoj godini odlučili postaviti u Zagrebu 20 kamena spoticanja za Hrvatice i Hrvate žrtve nacističkog i ustaškog režima NDH?

Jednostavno zato da postavimo prvi kamen spoticanja u svijetu za stradale Hrvate, zato što se baš u vremenu u kojem živimo na ovaj način treba sjetiti i hrvatskih žrtava nacističkog i ustaškog terora zločinačke NDH. U Hrvatskoj je djelovao jaki antifašistički pokret koji se protivio i njemačkoj okupacijskoj sili i na svaki način, pa i oružano, suprotstavio se ustaškom pokretu. Sve češće se neki u Hrvatskoj trude zaboraviti, zanemarivati ili falsificirati povijesne istine. Mi nemamo pravo zaboraviti tko su bili ti ljudi koji su s ponosom pripadali hrvatskom narodu, hrvatskom radništvu, hrvatskim intelektualcima, hrvatskim sportašima, hrvatskim ženama i svima koji su se borili za slobodu protiv totalitarnog režima. Zato će Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust u 2023. na području grada Zagreba, na odgovarajućim lokacijama, na adresama stanovanja, lokacijama uhićenja, stradanja ili deportacije u logore, postaviti 20 kamena spoticanja za stradale građane hrvatske nacionalnosti koji su bili žrtve ustaškog režima.

NACIONAL: Zaboravlja li se na taj hrvatski i zagrebački doprinos antifašizmu ili antifašizam u Hrvatskoj godinama naprosto nije u modi?

Nažalost, čini se da je tako. U pojedinim razdobljima naše novije povijesti, iza Domovinskog rata, svjesno se, ponekad i poticano hoće zaboraviti na hrvatski i zagrebački doprinos antifašizmu. Dio povjesničara, političara i javnih osoba je jačao i osnaživao sve pokušaje povijesnog revizionizma, a negiranjem ustaških zločina nekritički osporavao ulogu i pogubne posljedice djelovanja NDH koja je ratnim zločinima, genocidom, rasnom politikom i rasnim zakonima, sudjelovanjem u zločinima masovnih razmjera, likvidirala ne samo hrvatske građane srpske, židovske ili romske nacionalnosti, već i Hrvatice i Hrvate koji ili nisu dijelili njihova uvjerenja i nisu htjeli u tome sudjelovati ili su se oružanim otporom suprotstavili takvoj oružanoj agresiji, sili i teroru. Poznato je i nikad se ne bi trebalo zaboraviti da je veliki broj Hrvatica i Hrvata, tako i građana Zagreba, sudjelovao u borbi protiv fašizma, nacizma i ustaškog režima u vrijeme NDH. Želimo sačuvati od zaborava i prešućivanja činjenice da je veliki broj Hrvatica i Hrvata, građanki i građana Zagreba i okolice, postao žrtvom ustaškog režima i njemačkih okupacijskih snaga u koncentracionim logorima poput Jasenovca, Stare Gradiške, Kerestinca ili u logorima diljem okupirane Europe. Potom je jedan broj građanki i građana stradao boreći se u ilegalnom antifašističkom pokretu otpora grada Zagreba, ali i u većem broju partizanskih postrojbi u sastavu NOVJ-a. Samo u logoru Jasenovac živote je izgubilo 4209 Hrvatica i Hrvata. Trebalo bi biti poznato, ali na to ipak opet treba upozoriti, da je i jedan dio građana koji nisu sudjelovali u oružanom otporu, ali su se svojim aktivnostima deklarirali kao antifašisti i time se zamjerili ustaškim i njemačkim vlastima, stradao u prisilnim deportacijama ili su likvidirani u znak odmazde. Bili su taoci ustaških i njemačkih vlasti. Mnogi su strijeljani i likvidirani na mjestima masovnih pogubljenja, kao što su Dotrščina ili Rakov potok.

NACIONAL: Kako ste i po kojim kriterijima onda napravili izbor za 20 osoba hrvatske nacionalnosti kojima ćete na odgovarajućim lokacijama postaviti 20 kamena spoticanja kao dio kulture sjećanja u projektu komemorativnog karaktera koji su prihvatili Europa i svijet?

Upravo prema navedenim kriterijima. Tu su i oni Hrvati i Hrvatice, građani Zagreba i okolice, koji su sudjelovali u oružanom otporu i oni koji nisu sudjelovali u oružanoj borbi, ali su deklarirali svoj antifašizam i postali “opasni” za režim, i oni koji su sudjelovali u ilegalnom pokretu otpora, i oni koji su naprosto uzeti za taoce i likvidirani, i oni koji su deportirani u logore smrti. Svima je zajedničko da su žrtve ustaškog i nacističkog okupacijskog režima. Proveli smo sustavno istraživanje povijesne građe i arhivske dokumentacije, a istraživanjem je rukovodio Mario Šimunković, samostalni povijesni istraživač. Tako smo realizirali jedan značajan korak prema općem cilju ovog višegodišnjeg projekta postaviti kamene spoticanja i podsjećanja na žrtve svih nacionalnosti, vjeroispovijesti i opredjeljenja.

NACIONAL: S projektom ste započeli 2020. Što postavljanje kamena spoticanja znači za grad Zagreb?

Postavljanjem se grad Zagreb pridružio ostalim gradovima Europe i svijeta u najvećem, najinkluzivnijem i najdemokratskijem projektu komemoracije koji je svijet ikada vidio. Do danas je postavljeno više od 90.000 stolpersteina, u više od 2000 mjesta i gradova. Od 2017. postavljaju se i izvan Europe. Naš inozemni partner i idejni nositelj projekta je Zaklada Stiftung – Spuren, umjetnika Guntera Demniga iz Alsfeld-Elbenroda u Njemačkoj koji je 1991. osmislio ovaj projekt komemorativnog karaktera u sjećanje na Sinte i Rome deportirane 1941. iz tadašnje nacističke Njemačke. Centar je u suradnji sa Židovskom vjerskom zajednicom Bet Izrael u Zagrebu 2020. već postavio prvih 20 kamena sjećanja za židovske žrtve stradale u holokaustu, poput kamena za Leu Deutsch ili nad-rabina Miroslava Šalom Freibergera, čiji je kamen bio uništen i iščupan samo nekoliko dana nakon postavljenja. A 2021. u suradnji sa Savezom Roma u Republici Hrvatskoj „Kali Sara” postavili smo 20 kamena i pragova spoticanja za zagrebačke Rome, žrtve stradanja za vrijeme Porajmosa – genocida nad Romima. Ne zaboravimo, prema službenim podacima Spomen područja Jasenovac, za vrijeme Drugog svjetskog rata ubijeno je 16.137 Roma, među kojima veliki broj žena i djece, kao i u drugim nacističkim logorima diljem Europe, posebice u Auschwitzu. Prvi stolperstein u Hrvatskoj je postavljen u Rijeci 2013.

NACIONAL: Za one koji ne znaju, kako izgledaju kameni spoticanja i gdje se postavljaju ili ugrađuju?

Umjetnički obrađeni kameni spoticanja, veličine 10 x 10 x 10 cm, s ugraviranim sadržajem na mjedenoj pločici na vrhu, s osnovnim podacima o žrtvi, ugrađuju se u nogostupe. Na taj način prolaznik se spotiče, a time se postiže namjera da se zaustavi, zastane i vidi kamen ugrađen u nogostup. Kamen koji će ga podsjetiti na žrtve koje se nikada ne bi smjele zaboraviti, ali i na to da je svaka žrtva imala svoje ime i prezime, svoju obitelj. Ovi kameni postavljeni su i u Yad Vashemu, najvećem svjetskom dokumentacijskom centru o stradanju židovskog naroda za vrijeme holokausta.

NACIONAL: Uz čiju podršku i suradnju program ovog projekta provodite ove godine?

Program se provodi uz financijsku podršku Veleposlanstva Savezne Republike Njemačke, Veleposlanstva Republike Francuske, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Zagreba i VeDRA-e, Udruge Veterana Domovinskog rata i antifašista iz Splita. Posebno smo zahvalni VeDRA-i s kojom smo odlučili postaviti kamen spoticanja i u Splitu.

NACIONAL: Prvi kamen spoticanja za stradale Hrvatice i Hrvate odlučili ste postaviti za atletičara Borisa Hanžekovića. Zašto baš za njega?

Boris Hanžeković je simbol uspješnog, sportskog, mladog, svjesnog, domoljubnog i antifašističkog predratnog i ratnog Zagreba. Hanžeković je bio poznati atletičar, prvak države u nekoliko atletskih disciplina, posebno u elitnoj disciplini 110 metara prepone. Danas nam je od uspomene na Borisa Hanžekovića ostao samo uspješni jesenski Međunarodni atletski memorijal, što je svakako lijepo. Ali na Borisa u Zagrebu ne podsjeća ništa drugo. Ne postoji niti jedno obilježje, spomen na toga iznimnog mladog čovjeka, čiji je život okončan ustaškim metkom u Jasenovcu. Mnogi odlaze na Memorijal, a o Borisu Hanžekoviću ne znaju ništa. Boris je rođen 1916. u Slavonskoj Požegi. Vrlo rano je uz oca Marijana, državnog činovnika, ljubitelja prirode i sporta, i Boris postao sportaš. Kad se obitelj 1926. preselila u Karlovac, Boris se bavio plivanjem u rijeci Korani, hrvanjem i trčanjem, skijanjem i klizanjem, čak i biciklizmom. Kad se obitelj ponovo preselila, ovog puta u Zagreb, Boris se počeo intenzivnije baviti atletikom i postao je član zagrebačkog atletskog kluba “Concordija”. Iako se HŠK “Concordia” najviše razvijao kao nogometni klub, u njemu se djelovale sekcije za laku atletiku, hokej na travi, kriket, sanjkanje i klizanje. Boris je već 1931. pobjednik u natjecanjima u atletici i plivanju i juniorski prvak države na 100 m, 200 m, 4x 100 m, 4 x 400 m te 110 m s preponama. Sudionik je Olimpijskih igara 1936. u Berlinu, ali samo kao promatrač u grupi perspektivnih sportaša. Tadašnji apsolutni rekorder i prvak Jugoslavije u disciplini 110 metara prepone bio je Vane Ivanović. Nakon završene gimnazije, Boris je upisao Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Postao je i član seniorske reprezentacije Jugoslavije te stalno napredovao u utrkama 110 metara s preponama, ali je trčao za reprezentaciju i u štafeti 4 x 400 metara. Boris i njegov atletski rival iz „Concordije“ Eugen Ehrlich neprestano su pronalazili nove načine treninga.

‘Iz Ureda premijera nismo dobili odgovor na poziv na polaganje stolpersteina Hanžekoviću’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kada je Boris otrčao svoju prvu veliku životnu utrku?

Bilo je to na Balkanskim igrama 1938. u utrci na 110 metara prepone. Beogradskim stadionom je odjekivalo “Boris, Boris” dok je Boris vodio trku od prve do posljednje prepone i pobijedio do tada nepobijeđenog šampiona Balkana i jednog od najboljih i najbržih atletičara Europe, Grka Hristosa Mantikasa. Borisovo pobjedničko vrijeme novog jugoslavenskog rekorda iznosilo je točno 15 sekundi, što je na 110 metara s preponama tada bilo fantastično. Borisov rekord je ostao neoboren punih 14 godina, kada ga je srušio Stanko Lorger. Tako je završila prva Borisova životna utrka. Na drugoj nije bilo ni navijača, niti novinskih izvjestitelja.

NACIONAL: Kako je Boris Hanžeković dospio u logor smrti Jasenovac i kako je završio njegov život?

U ratnim godinama Boris napušta natjecanja i dovršava studij na Pravnom fakultetu. Zato je Boris svoj kamen spoticanja dobio točno u nogostupu ispred Pravnog fakulteta, na današnjem Trgu Republike Hrvatske. Boris je pozvan da trči u reprezentaciji NDH, ali je on odbio taj poziv. Boris Hanžeković nije htio trčati i nastupati kao atletičar NDH. Istovremeno je kao antifašist ilegalno surađivao s narodnooslobodilačkim pokretom u Zagrebu na prikupljanju „crvene pomoći“. Ustaška policija ga uhićuje u jednoj raciji u lipnju 1944., optužuju ga za suradnju s partizanima, odvode u zloglasni zatvor na Savskoj cesti, da bi u listopadu 1944. bio prebačen u logor Jasenovac. Tamo je raspoređen u Grupu II, šumska stolarija – pilana. Fizički izdržljiviji zatočenici, među njima i Boris, sjekli su šumu, dovozili stabla i obrađivali drva u logorskoj pilani. Boris je u Jasenovcu proveo dugih sedam mjeseci, sve do zadnjeg dana postojanja logora Jasenovac. Nakon savezničkih bombardiranja logora u ožujku i travnju 1945., Vjekoslav Maks Luburić je naredio potpunu eliminaciju logora Jasenovac. To je podrazumijevalo likvidaciju preostalih zatočenika, uništenje logorske arhive, spaljivanje i uništavanje logorskih objekata i samog mjesta Jasenovac. Akciju prikrivanja zločina po naredbi ustaša provodili su preostali jasenovački logoraši. Ubrzo su shvatili da su mogli birati između izvjesne i skore smrti i neizvjesnog pokušaja proboja i bijega. U noći 21/22. travnja 1945., nakon što je likvidirano preostalih 600 žena, zatočenica logora Jasenovac, preostalo je 1073 zatočenika. Dogovorili su se da krenu u proboj, istovremeno provale na sva vrata i bježe prema izlazu iz logora. U jutro, 22. travnja 1945., na povik Ante Bakovića „Naprijed drugovi“ desetine su provalile vrata, a oko 600 zatočenika pojurilo je prema 150 metara udaljenim vratima logora. Vatra iz ustaških mitraljeza svakim je trenom smanjivala broj onih koji su trčali prema slobodi. Od njih 600, proboj su preživjela 92 zatočenika. Svi ostali našli su smrt na putu od logorske zgrade do logorskih vrata, na cesti, u hladnoj i nabujaloj Savi i na livadama oko logora i prilazima šumi kod Košutarice. Među onima koji su trčali prema šumi bio je i atletičar Boris Hanžeković koji je to jutro trčao svoju zadnju utrku. Samo trideset metara prije sigurnog šumskog zaklona, pogodio ga je smrtonosni hitac. Zato mi se čini da je Boris Hanžeković cijelim svojim životom zaslužio da ovaj ciklus postavljanja stolpersteina otpočnemo upravo svečanim postavljanjem kamena spoticanja za njega, da se građani i studenti Pravnog fakulteta sjete svoga kolege pravnika i sportaša koji je ubijen u 29. godini života.

NACIONAL: Koja ćemo još poznata ili do sada nepoznata imena zagrebačkih antifašista žrtava ustaškog i njemačkog terora naći na kamenima spoticanja?

Iza svakog imena stoji jedna životna priča koja ima svoje dramatične faze. Nekih ćemo se možda brže prisjetiti, poput Ozrena Novosela, liječnika Higijenskog zavoda u Zagrebu, koji je za potrebe NOP-a držao ilegalnu liječničku ambulantu na Livadarskom odvojku 3 u Zagrebu. Uhićen je u rujnu 1941., interniran u Jasenovac u veljači 1942.. U logoru Jasenovac je Novosel umro u studenom 1942. Od 1959. je njegovo ime nosila zagrebačka bolnica, danas Klinička bolnica Merkur. No danas o njemu ne postoji nikakvo obilježje. Sjetit ćemo se i željezničkog radnika, metalo-strugara u Željezničkoj radionici Janka Gredelja, omiljenog među radnicima i organizatora udarnih grupa na željeznici i sudionika više borbenih akcija i napada na gestapovce. Prošao je ustaške torture po zatvoru, pušten zbog pomanjkanja dokaza, radio je u Tehnici Centralnog komiteta KP Hrvatske. Stradao je u sukobu s ustašama u Klaićevoj ulici, gdje je u prosincu 1941. tiskao deveti broj Vjesnika. Teško je ranjen, prevezen je u Vinogradsku bolnicu gdje je i umro. Njegovo ime još uvijek nosi Tvornica željezničkih vozila Gredelj. No svi su zaboravili na Maricu Pataki i jedan izuzetno dramatičan, borben i dinamičan ženski život, prepun obrata i filmskih zapleta. Marica je bila studentica Ekonomsko-komercijalne visoke škole, prijeratna zatočenice ženskog zatvora u Požarevcu, zatočenica ustaškog logora Stara Gradiška, zatvora na Savskoj i logora smrti Lepoglava, koji je vodio Prvi ustaški obrambeni zdrug pod vodstvom Maksa Luburića. Maricu su ustaše ubile 9. travnja 1945., točno mjesec dana prije kraja Drugog svjetskog rata. I ona je imala 29 godina. Sve što se po Marici Pataki u Zagrebu zvalo nakon 1990. je preimenovano: i dječji vrtić na Trešnjevci, i izviđački odred u Osnovnoj školi Matija Gubec, i ulica u Podsusedu, skinuta je i spomen-ploča bivših studenata žrtava fašizma na Ekonomskom fakultetu. Njeno ime ostalo je samo uz druge sudionike na dvije zagrebačke spomen-ploče, na zgradi Hrvatske narodne banke i na zgradi Novinarskog doma.

NACIONAL: Hoćemo li životopise svih žrtava hrvatske nacionalnosti kojima ćete postaviti kamene spoticanja moći negdje pročitati u cjelini?

Naravno, svi životopisi žrtava kojima ćemo postaviti kamene spoticanja moći će se naći na mrežnoj stranici www.kamenspoticanja.hr. Voljela bih upozoriti i na uspomenu na Mariju Habulin i Dragicu Hotko, ali i na trgovačkog pomoćnika, dobrovoljca u internacionalnim brigadama, izuzetnog topnika i sudionika građanskog rata u Španjolskoj Vječeslava Cvetka Floresa, komandira partizanskog odreda “Matija Gubec”, na Jožu Vlahovića, Ivana Filjka i druge zaboravljene antifašiste koji će opet naći svoje mjesto u našim sjećanjima.

NACIONAL: Je li vaš projekt koordiniran s hrvatskom vladom, jer Hrvatska ove godine predsijeda IHRA-om, utjecajnom međunarodnom asocijacijom za sjećanje na holokaust?

Nažalost, ne. Voljela bih da takva koordinacija postoji jer svi bismo željeli da projekti kulture sjećanja i sjećanja na žrtve holokausta i stradanja u NDH budu dobro prezentirani i predstavljeni domaćoj i međunarodnoj javnosti. Mislim da Vlada još nije prezentirala javnosti program koji će realizirati u ovoj godini predsjedanja IHRA-om, a presjedanje je Hrvatska preuzela od Švedske 1. ožujka 2023. Iskreno se nadam da će se program ‘’Future od Remembrance’’, u čijem je nazivu izvrsno prepoznata važnost budućnosti očuvanja sjećanja, kako je i najavio predsjednik Vlade, očuvati suvremeno sjećanje razvijanjem digitalnih tehnoloških rješenja, što već postoji u Hrvatskoj, promicanjem tolerancije, na čemu već godinama rade brojne institucije i udruge, a provođenjem definicija IHRA-e uspješno provesti i borba protiv govora mržnje u sportu. Na svemu ovome se radi već godinama, kako u Europi, tako i u Hrvatskoj. Nadam se da će se ciljevi koje je istaknuo premijer Plenković i ostvariti te da se program predsjedanje Hrvatske IHRA-om neće svesti na nekoliko plenarnih zasjedanja i seminara.

NACIONAL: Očekujete li na postavljanju kamena spoticanja za Borisa Hanžekovića predstavnike Vlade?

Zanimljivo, do zaključivanja ovog broja iz Ureda predsjednika Vlade nismo dobili odgovor na poziv za polaganje stolpersteina na ubijenog sportaša i antifašistu Borisa Hanžekovića. Sustavno ignoriranje naših napora samo je poticaj da budemo prisutniji i glasniji. Centar je otvoren za partnerstvo i suradnju u provedbi od kulturno umjetničkih programa do edukacija, poput dječje opere ‘’Brundibar’’ koju izvodimo godinama na području logora Jasenovac i u Zagrebu ili pak webinara o antisemitizmu, holokaustu i stradanjima, u kojem je u svega tri godine sudjelovalo više od 2000 profesora i nastavnika. O projektu Muzeja tolerancije u bivšoj uljari suvišno je i govoriti.

NACIONAL: Što će biti u fokusu vašeg projekta u Zagrebu tijekom 2024.?

Sljedeće godine Centar će u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem i VeDRA-om postaviti 20 kamena spoticanja za zagrebačke Srbe žrtve ustaškog terora i genocida. Već smo dogovorili detalje suradnje na tome planu. Vjerujem da ćemo postaviti prve kamene spoticanja i u Splitu.