Tijekom Drugog svjetskog rata u Zagrebu je djelovala velika humanitarka o kojoj se dugo nakon rata malo znalo jer komunističke vlasti nisu željele objelodaniti njenu priču. Riječ je o Austrijanki Diani Budisavljević, rođenoj Obexer. Rodila se 1891. godine u Innsbrucku i mladost provela u rodnom gradu, gdje je upoznala dr. Julija Budisavljevića, sina ličkog srpskog političara Bude Budisavljevića. Julije Budisavljević došao je u Innsbruck na studij medicine i ostao ondje raditi kao asistent na fakultetu. S Dianom se vjenčao 1917. godine, a dvije godine kasnije preselili su se u Zagreb, gdje je postao ugledan zagrebački liječnik. Bio je osnivač Klinike za kirurgiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu, kojoj je bio i predstojnik.

Početkom rata Diana Budisavljević angažirala se u humanitarnom radu, posebno u spašavanju i zbrinjavanju srpske ratne siročadi. Organizirala je tim ljudi koji je toj djeci pomagao još od 1941. godine, kad su bili otkriveni strašni uvjeti u logoru Loborgradu, ali je najveću aktivnost pokrenula 1942. oko kozaračke djece kojoj su roditelji stradali u njemačko-ustaškoj ofenzivi protiv partizanskih snaga na planini Kozari. Pružala je pomoć u lijekovima, sanitarnom materijalu, odjeći za djecu iz zaliha Crvenog križa… Zalagala se za djecu i obilazila državne institucije kako bi ih iz raznih logora i sabirališta prebacila u centre za pomoć koje je organizirala na više lokacija u Zagrebu.

Diana Budisavljević organizirala je liječničku skrb, socijalnu pomoć i prihvat djece u zagrebačkim obiteljima i u okolici. Vodila je detaljnu kartoteku o svakom djetetu kako bi ih se moglo identificirati u potrazi za roditeljima i rodbinom. U toj kartoteci bili su podaci o 12.000 djevojčica i dječaka koje je spasila, a tijekom rata pisala je i dnevnik. Nakon rata komunističke vlasti onemogućile su joj daljnju brigu o toj djeci i oduzele joj dokumentaciju, a o njoj i njenom radu desetljećima se u medijima šutjelo. Tek posljednjih godina poraslo je zanimanje za Dianu Budisavljević, objavljeni su o njoj prvi znanstveni radovi, a pri kraju je i cjelovečernji igrani film.

Njenim životom i radom intenzivno se bavi i Nataša Mataušić, muzejska savjetnica iz Hrvatskog povijesnog muzeja koja je već gotovo dva desetljeća i predsjednica Upravnog vijeća Spomen područja Jasenovac. U doktorskoj disertaciji koju upravo završava otkrila je nove detalje o Diani Budisavljević i spašavanju djece s Kozare. O Nataši Mataušić u medijima se posljednjih godina pisalo i zbog akcije koju je protiv nje pokrenuo Zlatko Hasanbegović, kratkotrajni desno orijentirani ministar kulture u vladi Tihomira Oreškovića. Hasanbegović ju je smijenio s dužnosti ravnateljice Hrvatskog povijesnog muzeja, jer je ocijenio da je svjetonazorski previše sklona ljevici pa mu je zbog toga bila nepodobna. Međutim, nije je micao s dužnosti predsjednice Upravnog vijeća Spomen područja Jasenovac, kojim se godinama bavila.

Zašto je ta priča o humanitarki Diani Budisavljević dugo godina bila zatajena? Nataša Mataušić objašnjava to činjenicom da je Diana Budisavljević bila predstavnica visokog zagrebačkog društva pa se nije uklapala u poslijeratnu priču komunističkih vlasti; nije bila članica organizirane antifašističke organizacije, a surađivala je s Caritasom Zagrebačke nadbiskupije i samim nadbiskupom Alojzijem Stepincem. Zato nije bila pozvana ni na svjedočenje pred Zemaljskom komisijom Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, iako su bili pozivani neki njeni suradnici poput Dragice Hablazin i Kamila Bresslera. Uloga Diane Budisavljević polako je izlazila na svjetlo, da bi sve postalo kristalno jasno 2003. godine, kada je objavljen dnevnik koji je vodila tijekom rata koji je otkrio punu istinu o akciji spašavanja djece. Ona je kao privatna osoba inicirala, a potom i uspjela preko svojih nekih veza ishoditi dozvolu za odlazak po djecu u ustaški logor u Staru Gradišku.

Nataša Mataušić osvrnula se i na pokušaje da se te zasluge pripišu Anti Paveliću i ustaškom režimu, naglasivši da su djeca bila spašavana isključivo osobnim zalaganjem Diane Budisavljević, a iz njenog je dnevnika bilo jasno kakva je bila narav ustaškog režima.

U svojoj disertaciji o Diani Budisavljević Nataša Mataušić objavila je neke dosad nepoznate dokumente. Među svojim otkrićima navela je dosad nepoznata svjedočenja Srpkinja iz logora Loborgrad u Hrvatskom zagorju, nedaleko od Zlatar Bistrice. Taj je logor Diana Budisavljević posjetila i prije no što je počela njena glavna operacija izvlačenja i zbrinjavanja srpske djece s Kozare iz logora u Staroj Gradiški 1942. godine. Zapravo je cijela Dianina humanitarna akcija započela u Hrvatskom zagorju. Do dijela otkrića o tome kako je funkcionirao taj logor u Zagorju, došla je preko Beograda, zahvaljujući kolegi Milanu Koljaninu, povjesničaru s Instituta za savremenu istoriju. Koljanin, koji surađuje s Natašom Mataušić i na novom postavu Bloka 17 u logoru Auschwitz-Birkenau namijenjenog državama bivše Jugoslavije, u srpskim arhivima pronašao je jedan od dokumenta koje je Nataša Mataušić objavila u svojoj disertaciji. Ona je o tome rekla:

“Milan Koljanin dao mi je svjedočenja pravoslavnih žena koje su 1942. godine bile otpuštene iz logora u Loborgradu. O logorima se u pravilu govorilo u crnim tonovima, o ubijanjima, maltretiranjima, silovanjima, a u Loborgradu je, barem za pravoslavnu djecu i žene, sudeći prema tom svjedočanstvu, bilo podnošljivo i moglo se preživjeti. Za razliku od tog pravoslavnog življa, sve Židovke i njihova djeca završili su u logoru Auschwitz-Birkenau. Prema dostupnim podacima, nitko od njih nije preživio rat da bi mogao svjedočiti. Za razliku od njih, pravoslavne žene i djeca bili su otpušteni iz logora odlukom Ante Pavelića. Međutim, na tu Pavelićevu odluku presudan utjecaj imao je njemački časnik Wilhelm Knehe, dakle, nije bila autonomna odluka ustaških vlasti. O tome je Knehe i osobno progovorio u svom svjedočenju pred komisijom za denacifikaciju u Njemačkoj, o čemu također raspolažem vjerodostojnim dokumentom.”

Nataša Mataušić opisala je svoje spoznaje o logorima Loborgrad i Stara Gradiška te djelovanju Diane Budisavljević u spašavanju zatočene djece: “Zapovjednik logora bio je Vilko Heger, folksdojčer koji je poslije rata napustio Hrvatsku i nastavio živjeti u Austriji. Znalo se gdje živi, ali očito za njim nije bila pokrenuta velika potraga. Zanimljivo je da su te žene, pravoslavke koje su prošle kroz logor u Hrvatskom zagorju, svjedočile u korist Hegera, a Diana je u svojoj kartoteci imala popis svih tih žena iz logora. Tamo je zapravo bio i početak Dianine velike humanitarne akcije. Bila je to prva faza, a akciju je kasnije nastavila u Staroj Gradiški kao središnjem mjestu svog djelovanja i logorskim ekonomijama u okolici – Mlaki, Jablancu i Košutarici, selima iz kojih je srpsko stanovništvo bilo prisilno iseljeno. Sve to nije se događalo u samom logoru Jasenovcu kako se često pogrešno navodilo.”

Zanimljiv dokument o Dianinom spašavanju djece iz Loborgrada, Nataša Mataušić pronašla je i u Düsseldorfu, gdje je bio vođen proces denacifikacije njemačkog bojnika Wilhelma Knehea, koji je tijekom Drugog svjetskog rata bio stacioniran u Zagrebu:

“U tom dokumentu vrlo jasno se govori o akciji spašavanja djece iz Loborgrada, iako se Dianino ime u njemu posebno ne spominje. Međutim, opis događaja upućuje na tijek te Dianine akcije u kojoj je posredovao i njemački časnik Knehe. Nije do te akcije spašavanja djece došlo na inicijativu ustaških vlasti, nego upornošću dvojice njemačkih časnika, a na poticaj Diane Budisavljević i njenim osobnim zalaganjem.”

Nataša Mataušić proučila je i ulogu drugog njemačkog časnika koji je pomagao Diani Budisavljević u akciji spašavanja djece. Bio je to Gustav von Koczian, koji se družio s ustaškim dužnosnicima. Gustav von Koczian porijeklom je bio Čeh rođen u Brnu. Zadaća mu je bila, kako je otkrila Nataša Mataušić, pronaći radnu snagu za njemačke zrakoplovne snage, a u Zagrebu je živio s izrazito mlađom suprugom i kćeri u hotelu Esplanade. U njegovu životopisu pronašla je i podatak da se bavio snimanjem filmova za Hollywood, ali s njegovom kćeri Johannom Koczian, danas poznatom njemačkom glumicom, Nataša Mataušić nije uspjela stupiti u kontakt. Listajući njenu službenu biografiju otkrila je da nigdje nije spomenuto to razdoblje njezina života u Zagrebu tijekom Drugog svjetskog rata.

“Gustav von Koczian poznavao je bliskog Pavelićeva suradnika Slavka Kvaternika pa bi Slavko onda razgovarao sa svojim sinom Eugenom Didom Kvaternikom, zapovjednikom Ustaške nadzorne službe, policijskog aparata. Dido Kvaternik zahvaljujući tituli ustaškog nadzornog povjerenika bio je jedini koji je mogao donositi odluke o logorima, budući da je upravljao svim logorima u NDH. Naravno da je i Ante Pavelić morao biti upoznat s Kvaternikovim odlukama o izdavanju dozvola Diani Budisavljević za odlazak u logore iz kojih je spašavala djecu. Ona je, pak, koristila činjenicu da joj je njemački materinji jezik pa nije imala problema u komunikaciji s njemačkim časnicima, a kretala se u visokom društvu. Tako ju je i Wilhelm Knehe upoznao na večeri kod doktora Branka Dragišića, koji je također bio jedan od suradnika akcije Dijane Budisavljević”, otkrila je Nataša Mataušić.

Zašto je trebalo toliko vremena da se otkrije ta priča o djelovanju Diane Budisavljević u Zagrebu u razdoblju Drugog svjetskog rata?

“U svibnju 1945. godine uspostavila se nova revolucionarna vlast u Zagrebu. Ministarstvo udružbe postalo je ministarstvo socijalnog staranja. Prije toga važan odsjek u tom ustaškom ministarstvu vodio je Kamilo Bressler, najbliži suradnik Diane Budisavljević bez čijeg angažmana, hrabrosti i osjećaja odgovornosti ta akcija nije bila moguća niti bi imala uspjeha. On je smijenjen, a na njegovo mjesto došla je Tatjana Marinić, predratna komunistička aktivistkinja. Ona je 1941. godine od tadašnjih vlasti bila poslana u selo Rude, gdje je organizirala malu školu za odgajateljice u dječjim vrtićima. Čim se u Jastrebarskom osnovalo prihvatilište za djecu, došla je sa svojim učenicama iz Ruda, da bi iz Jastrebarskog 1943. godine s većinom njih otišla u partizane. U partizanima je radila u socijalnom odjelu ZAVNOH-a i organizirala je dječje domove jer je imala veliko iskustvo u radu s djecom”, objasnila je Nataša Mataušić.

Jedno od pitanja koja je postavila bilo je jesu li se Tatjana Marinić i Diana Budisavljević poznavale i došla je do zaključka da je među njima dvjema vladao veliki animozitet.

“Tatjana i Diana morale su barem znati jedna za drugu, ali Diana nijednom riječju ne spominje Tatjanu Marinić, a odlazila je u Jastrebarsko dok je tamo bila i Tatjana Marinić. Ni jedna ni duga ne spominju svoje susrete. Tatjana spominje Dianu tek kao jednu od sestara Crvenog križa koje su odlazile u logor po djecu. S druge strane, upravo Tatjani Marinić i Komunističkoj partiji poslije rata pripisane su sve zasluge za organiziranje, izvlačenje i smještaj srpske djece. Među tim ljudima sigurno je bilo i članova Komunističke partije, ali glavni inicijator akcije spašavanja bila je Diana Budisavljević. Ne bih željela umanjivati zasluge Tatjane Marinić u spašavanju djece dok su bila u Jastrebarskom niti umanjiti njene zasluge u ratu za tu djecu nakon što je prešla u partizane. Bila je posvećena djeci, njihovoj socijalnoj skrbi i poslijeratnim domovima za nezbrinutu djecu. Ali to što je napravila Diani bilo je nepravedno, a proizlazilo je vrlo vjerojatno iz njene ideološke opredijeljenosti jer je bila protivnica crkve i religije, a buržoaziju nije podnosila. Pitanje je svakako koliko je to bila njena odluka, a koliko su na to utjecali nositelji vlasti.”

Diana je u svom Dnevniku pisala i o nadbiskupu zagrebačkom Alojziju Stepincu, ocjenjujući da je on puno obećavao, malo od toga ispunjavao, a i ta je obećanja nevoljko davao. No kada je Ministarstvo udružbe NDH 23. kolovoza 1942. godine donijelo odluku o udomljavanju izbjegličke djece, poslao je poslanicu svim župnim uredima s molbom da tu djecu prime u svoje župe. Naime, djeca koja su u velikom broju stizala u Zagreb smještana su u različite ustanove: zavod za gluhonijemu djecu, dom na Josipovcu, dom u Kukuljevićevoj, u domove koje su vodile časne sestre. Dio djece bio je smješten u Jastrebarskom, a dio u Prihvatilištu za djecu izbjeglica u Sisku, koje je bilo u doslovnom smislu dječji logor. I Diana i Bressler shvatili su da je jedino udomljavanje u obitelji značilo spas za tako veliki broj djece. Udomljavanje djece vodio je Caritas Zagrebačke nadbiskupije. Manja djeca udomljavana su u Zagrebu, a veća u okolici. Tako je samo 1942. godine 5000 djece iz Zagreba bilo udomljeno”, rekla je Nataša Mataušić predstavljajući svoju doktorsku disertaciju te zaključila:

“Nova povijesna istraživanja i dalje su nužna i to je jedan od glavnih zadataka nas povjesničara. Zato doista ne bih voljela da se moja nova saznanja o velikoj akciji spašavanja srpske djece iz ustaških logora, u kojoj je sudjelovao veliki broj antifašista, kako organiziranih, tako i onih koji su samostalno pružali otpor ustaškom režimu slijedeći svoja moralna načela, okarakterizira kao revizionizam.”