SLOVENSKA KNJIŽEVNICA NATAŠA KRAMBERGER UOČI PREDSTAVLJANJA PRVIJENCA U ZAGREBU, U SKLOPU PROGRAMA ‘EUROPEA U DVORIŠTU’

Nataša Kramberger je 32-godišnja slovenska književnica, prva u nizu autora koji će svoje knjige predstaviti hrvatskoj publici u programu ‘’Europea u Dvorištu’’. Za knjigu “Nebo u kupinama” 2010. godine dobila je Europsku nagradu za književnost, a upravo će taj roman predstaviti u Zagrebu. Nataša Kramberger živi u Berlinu, velika je ekološka aktivistica, a za Nacional priča o političkoj situaciji u rodnoj Sloveniji i u drugim zemljama Europe.

NACIONAL: Vaš prvijenac “Nebo u kupinama” neobična je priča koja prati živote dvoje neobičnih ljudi, Jane i Bepija, te ribu. Zašto ste spojili mladu studenticu i starog ribara Talijana?

Jana i Bepi su jednostavno ”moji ljudi”, neuništivi nomadi, vječni tražitelji koji su po životnom iskustvu posve različiti, ali su u nekom smislu srodne duše. Možda je za to ”kriva” činjenica da dolazim iz vrlo ruralne sredine. Odrasla sam u skupini ljudi svih godišta, vjerovanja i sudbina, osuđenih na boravak u uskom seoskom području. U jednom trenutku postala sam imuna na vrstu percepcije da ljude najprije ovjekovječi ono što je stereotipno, vidljivo na prvu loptu. Uvijek sam bila zainteresiranija za priče koje su se polako otkrivale, nakon pete, šeste runde pića, kada su ljudi lagano ošamućeni i puni emocija.

NACIONAL: Zašto ste radnju smjestili u Amsterdam? Jana ima problema s vizom, spominjete i problem Europske unije i migracija, a danas vidimo da se slična ‘’zatvorenost’’ granica događa i s izbjeglicama s Bliskog istoka.

Godine 2004. u svibnju, kada je Slovenija svečano prihvaćena u rijetki klub EU-a, studirala sam u Nizozemskoj, u Utrechtu. Bilo je to čudno vrijeme; vrlo intenzivno doživljavala sam sve birokratske bizarnosti koje čovjek iz “ex Yu” može doživjeti u “civiliziranom svijetu”. A kad sam počela pisati roman, za koji sam bila sigurna da će se baviti slovenskim selom, dobila sam ideju za prvu rečenicu: “Umjesto bicikla kupila je jabuke.” Mislila sam da je dobra, ali imala je problem. Nije se mogla dogoditi u slovenskom selu, nego negdje u Amsterdamu. I tako je nastao kaos. Roman odjednom više nije bio priča o slovenskom selu, nego roman o nomadima. O ljudima i njihovim nehumanim izumima, kao što su granice, putovnice ili podjela na legalne i ilegalne boravke. Srećom, napisala sam roman kad sam imala 23 godine i zato je u njemu mnogo više optimizma mladosti, naivnosti i nevinog humora, nego što bi bilo da sam o toj temi pisala danas.

NACIONAL: Jana se sjeća Slovenije 1990-ih, kad je postala samostalna država. Sjećate li se vi te Slovenije? Kako je bilo tada živjeti u toj zemlji? Vi ste bili djevojčica, ali sigurno se sjećate Jugoslavije.

Janina Slovenija je i moja Slovenija; to je također moja Jugoslavija, koliko je se sjećam, ili barem mislim da je se sjećam. Zapravo, to je neka vrsta mješavine uspomena, legendi i priča. Književnost je čarobna, vrlo zdrava stvar, iz osobnog može učiniti opće, kao što iz bolnih nedodirljivih mitova i legendi može napraviti birtijaške viceve. Ponavljam, ja sam seosko dijete, Slovenija 1990. bila mi je ograničena na oko 500 četvornih metara središta našeg mjesta, u kojem se nalazi škola; zatim na socijalistički školski blok gdje smo živjeli jer je moja mama bila učiteljica te na crkvu, restoran, poštu i poljoprivrednu zadrugu. To je bio specifičan pogled, u neku ruku zaista bogat. Imala sam vrlo lijepo djetinjstvo u koje nikada nije ušao rat, kao što je ušao u djetinjstvo mojih vršnjaka u drugim dijelovima Jugoslavije. Teško je shvatiti da se rat može dogoditi, ne mogu se osloniti na svoje iskustvo, ali imam povjerenja u tuđe uspomene i priče. Ponekad mi je zbog toga teško, ali opet, svi smo sretni jer imamo književnost. Stoga se trebamo pitati kako je bilo živjeti tada i kako živimo sada, uzeti knjige u ruke i iskreno se nasmijati i isplakati.

NACIONAL: Kako vidite život u Sloveniji danas? Koliko se ta zemlja promijenila?

Ah, ne znam. Svi nekako guramo i guramo, ali stalno nešto prigovaramo. Ne samo u Sloveniji, nego svugdje na zapadu, nedostaje malo više radosti u životu.

• ‘EUROPA JE MJESTO SUKOBA i neuspjeha, razlika i praznine, sjevera i juga, istoka i zapada, ali je ujedno i jedino mjesto s kojim se mogu potpuno identificirati’

NACIONAL: Rođeni ste u Mariboru, živjeli ste u malom mjestu, onda ste otišli u Nizozemsku i Italiju, a danas živite u Njemačkoj. Zašto ste otišli?

Jer ne mogu biti sama. Isto tako, stalno se vraćam. Stalno. Tamo i natrag.

NACIONAL: Kako vidite Europu danas? Mnogi tvrde da su se počele nazirati pukotine u sustavu EU-a i da Europa treba biti snažnija federacija. Što mislite o tome?

Ako bih to morala definirati pridjevom, onda bi to bio pouzdan pridjev ‘’europski’’. Europa, moj kulturni prostor, mjesto je sukoba i neuspjeha, razlika i praznine, sjevera i juga, istoka i zapada, ali je ujedno i jedini s kojim se mogu potpuno identificirati. Aparat EU-a traži robotiziranje europske ideje, a svi znamo da se ideje ne mogu robotizirati, ukalupiti, a kamoli standardizirati ili staviti u jednu monetarnu valutu. Ideja Europe bez rata, humanistička ideja demokracije, filozofije, socijalne države temeljene na znanju, solidarnosti i pravednosti, teško može preživjeti u neoliberalnom konceptu gdje se samo računaju troškovi i profit. Ta je ideja ideal koji mi ljudi, europski građani, svakodnevno uništavamo svojim egoizmom, površnošću i dežurnim domoljubljem. Ponašanje EU-a u grčkoj krizi duboko me potreslo i ražalostilo.

NACIONAL: Berlin, gdje živite, poznat je po gostoljubivosti, slobodama i životnom duhu ljudi iz cijelog svijeta. Kako vidite reakciju Njemačke na izbjegličku krizu?

Reakcije svih nas su nesavršene i zbunjujuće, situacija se mijenja iz dana u dan. Problem je previše složen, a u svim tim događajima nedostaju precizni, jasni glasovi – živimo u potpunom nedostatku informacija. Izbjegličke krize sve više pokazuju da živimo u teškoj krizi medija i slobode govora; gotovo više nema medija koji će priču objaviti bez paušalnog populizma i, prema tome, teško je shvatiti što se zapravo događa. Činjenica je da se veliki požar gasi kanticama za cvijeće.

NACIONAL: Jedna ste od velikih ekoloških aktivistica, a u Sloveniji ste osnovali Zelenu centralu. O čemu se radi?

Sjedište te nevladine organizacije, osnovane početkom 2009., nalazi se u Jurovskom Dolu, selu u kojem sam živjela. Promičemo projekte zaštite okoliša. U najmu imamo nekoliko hektara zemljišta i sada eksperimentiramo: prirodna gradnja s glinom, izrada namještaja od stare poljoprivredne mehanizacije, upoznavanje starih voćnih sorti i sadnja drveća, ekološka poljoprivreda, mnogo toga.

NACIONAL: Smatra se da će ekološki problemi biti najvažniji i da će prouzročiti nove probleme. I predsjednik SAD-a Barack Obama sve više pozornosti daje tom problemu. Kako upozoriti na to da je vrijeme da se nešto napravi?

Priroda, svijet, u stalnom su pokretu, vraća se i ponavlja, s nama ili bez nas. Odgovor je u našim korijenima, u zemlji iz koje sve raste. Seoska djeca u tome su privilegirana. Mi razumijemo koncept. Asfaltne i betonske salonske guzice trebaju još neko vrijeme da to shvate.