Na dan izlaska ovog broja Nacionala, u utorak, 13. prosinca, u Zagrebu će biti održan 15. Forum za tranzicijsku pravdu u post-jugoslavenskim zemljama, tradicionalni jednogodišnji skup predstavnika udruženja žrtava, država i pravosuđa te aktivista za ljudska prava, stručnjaka, umjetnika i novinara, na kojemu se raspravlja o uspjesima i neuspjesima u kompleksnim procesima poslijeratne tranzicijske pravde. Ti procesi obuhvaćaju kaznene postupke protiv počinitelja ratnih zločina, društveno i legislativno prepoznavanje i obeštećenje žrtava, kolektivnu kulturu sjećanja te procese pomirenja i suočavanja s prošlošću. Ovogodišnji Forum, najavili su organizatori, bit će posvećen “prekinutom pomirenju i odgovoru na prevladavajuće nacionalističke politike”, a razgovor će se voditi iz perspektive političara, akademske zajednice, žrtava, umjetnika, novinara i civilnog društva, “kako bismo iz različitih točki gledišta pokušali sagledati ima li pomirenje alternativu te kako nastaviti procese pomirenja ako nema političke volje”. U povodu Foruma, Nacional je razgovarao s beogradskom mirovnom aktivistkinjom Natašom Kandić, utemeljiteljicom Fonda za humanitarno pravo i jednom od najuglednijih aktivistkinja za ljudska prava na području Jugoslavije. Nataša Kandić jedna je od pokretačica antiratnog pokreta u Srbiji, koja se aktivno i hrabro, od samih početaka uspona Slobodana Miloševića na vlast, suprotstavljala agresivnome velikosrpstvu.

U ratu aktivna mirotvorka, nakon rata predvodila je procese zastupanja ratnih žrtava u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Fond za humanitarno pravo, nevladina organizacija za ljudska prava koju je utemeljila početkom devedesetih, već trideset godina uspješno provodi niz aktivnosti kroz koje zastupa žrtve u pravosudnim procesima, istražuje ratne događaje i zahtijeva procesuiranje odgovornih za ratne zločine, među kojima su i najviši zapovjednici JNA i današnje Vojske Srbije, te izrađuje poimenične popise ratnih žrtava. Nataša Kandić pokrenula je i međudržavnu inicijativu za osnivanje međuvladine Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratovima na području bivše Jugoslavije (REKOM), koju vlasti u državama bivše Jugoslavije odbijaju provesti. Za njezin plemenit i ustrajan rad uime ratnih žrtava, među kojima su i one iz Hrvatske, bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić pred kraj svoga mandata odlikovao je Natašu Kandić hrvatskim državnim odličjem.

NACIONAL: Trideset je godina od ratova na području Jugoslavije. Kako biste procijenili dosege tranzicijske pravde? Koja su postignuća vrijedna pažnje, što je djelomice postignuto, a što nije uopće?

Najveća su postignuća, po mom sudu, povezivanje u kulturi, muzici, poeziji i prozi te regionalno povezivanje na polju kritičkog propitivanja prošlosti. Veliko je postignuće i komunikacija među ljudima, ostvarena zahvaljujući pojedincima, kako u politici tako i u društvenom životu. Nije bilo stabilne političke volje za trajan i kontinuiran proces tranzicijske pravde, ali je povremeno bilo više svjetla i povjerenja u institucionalni napredak. Zahvaljujući Haaškom tribunalu ostvaren je djelić pravde. Ali odnos službenih politika prema žrtvama kristalno je jasan: nema službenog popisa žrtava, kako na razini svake države tako ni regionalno.

NACIONAL: Može li se tvrditi da je kaznena pravda, zahvaljujući prije svega Haaškom sudu, najuspjeliji proces tranzicijske pravde na području bivše Jugoslavije? Smatrate li ga vi dovršenim i ako ne, koje su prepreke?

Da nije bilo suđenja pred Haaškim tribunalom, prošlost, zločinci i žrtve bili bi potpuno pokriveni etnonacionalističkim zastavama. Zahvaljujući svjedočenjima, arhivama, videosnimkama suđenja i sačuvanim glasovima žrtava, imamo se za što uhvatiti, imamo neku malu grančicu da se ne izgubimo u netočnim slikama o nama u prošlosti. Nažalost, kreatori Haaškog tribunala nisu osmislili izlaz, kako stvoriti uvjete da se pravda udomaći, da bude prihvaćena kao okvir budućnosti. Misija Haaškog suda završena je predavanjem pravde lokalnim političarima, koji su je brzo prebacili na polje odgovornosti drugih.

NACIONAL: Nekoliko organizacija za ljudska prava u Srbiji, BiH, Hrvatskoj i na Kosovu izrađuje poimenične popise ratnih žrtava. Zašto je to važno? Je li taj posao obavljen do kraja i što još treba napraviti?

Poimenični popis žrtava otklanja nedostatke kaznenih postupaka i ne briše imena žrtava ratnih zločina kao što to radi sud kada umre optuženi za ubojstvo dvije, troje, petero ili petsto žrtava. S točnim imenima žrtava imamo stvarne šanse da te žrtve budu poštovane ne samo kao etničke žrtve. Bezimene brojke uvijek se pretvaraju u političku igru za vlast i nikad ne služe poštovanju žrtava.

NACIONAL: Kako biste opisali ulogu državnih vlasti u procesima tranzicijske pravde? Stoji li općenita ocjena da državne vlasti u svim ratom zahvaćenim državama – a to su sve bivše jugoslavenske republike – u tim procesima više odmažu nego što pomažu?

Rekla bih da smo u fazi bez političkog interesa za prošlost, za naslijeđe ratova, a to je 130.000 izgubljenih života. Svaka vlast iz ratova izdvaja događaje koje prikazuje prema svojim interesima – jedni rat prikazuju kao nacionalnu pobjedu, drugi kao sprječavanje međunarodne okupacije, treći kao genocid, neki drugi svoju naciju vide kao žrtvu i svoja nedjela prikazuju kao dokaz da su bili natjerani i zloupotrijebljeni…

NACIONAL: Imaju li organizacije civilnog društva za ljudska prava uvjerljive mehanizme kojima mogu privoljeti državne vlasti da u dobroj vjeri provode procese tranzicijske pravde? Koji su to mehanizmi?

Civilno društvo nema mehanizme da države i političare koji ih vode uvjeri ili da na njih izvrši pritisak kako bi nešto napravili. Naše višegodišnje iskustvo pokazuje da političari ne drže riječ u suradnji s organizacijama za ljudska prava i da im institucionalna pozicija daje prostor da svaki proces preuzmu i preoblikuju u skladu sa svojim interesima. U fazi smo u kojoj države vode politiku sjećanja i njome blokiraju izgradnju kulture sjećanja koja polazi od sudskih činjenica, akademskog znanja, istraživanja, umjetničkog angažmana i sličnog.

‘Šibensko-kninskog župana Marka Jelića važno je podržati jer je to istodobno podrška pomirenju, miru i međusobnom povjerenju’, rekla je Nataša Kandić Nacionalovu novinaru. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako poslije svih ovih godina ocjenjujete ulogu međunarodne zajednice u svim tim procesima? Slažete li se s mojim dojmom da bi se ta uloga mogla podijeliti na vremenski prilično jasno omeđene faze?

Moj je dojam da se međunarodna zajednica, ili europske institucije za tranzicijsku pravdu, izgubila: nema ni ideja ni interesa za postkonfliktna društva. Sada se bave Ukrajinom, a taj rat može odvesti u nuklearnu katastrofu. Nitko ne govori o miru. Kažu: na proljeće će se borbe intenzivirati.

NACIONAL: Pokrenuli ste inicijativu REKOM, koja teško napreduje baš zbog nepristajanja državnih vlasti, sad u jednoj sad u drugoj zemlji, da prihvate osnivanje REKOM-a. Kako, u tom kontekstu, ocjenjujete ulogu zapadnih država, međunarodne zajednice, u podršci procesima tranzicijske pravde u posljednjih desetak godina?

Haaški tribunal je bio maksimum, ali bez strategije što dalje. Europski političari, komisije i tijela EU-a uveli su čudne podjele u proces pomirenja na prostoru bivše Jugoslavije – takozvano “pomirenje na Zapadnom Balkanu”. Nema Hrvatske ni Slovenije, a i kada ih pitamo kako postići pomirenje zaboravljanjem rata u Hrvatskoj ili početka rata u Sloveniji, odgovor je: „Pa to su članice EU-a.“ Naš odgovor na to, uvjerenje da je pomirenje nedjeljivo i da ga možemo postići samo zajedno, nailazi na šutnju, što je pokazatelj nemoći unutar EU-a.

NACIONAL: Kako će rat u Ukrajini utjecati na procese tranzicijske pravde na području Jugoslavije?

Vjerojatno će dodatno umanjiti interes. A greške se ponavljaju i sad u Ukrajini: umjesto da nas pitaju, da se izbjegnu greške, ondje su se okupili „dušobrižnici“ s raznih strana i raznih interesa. Deseci ratnih timova. Ne vidi se što rade Komisija UN-a i istražitelji Međunarodnog kaznenog suda (ICC), tko se i za što zalaže, želi li se još jedan ad hoc tribunal…

NACIONAL: Stasala je nova generacija. Djeca rođena u ratu sada su tridesetogodišnjaci. Svi mi koji se sjećamo devedesetih često se zapanjimo nad razmjerima neznanja i nerazumijevanja od kojih mladi ljudi pate. Kako ih, u postojećim uvjetima, učiti što se i zašto dogodilo te kako ih navoditi da iz svega toga izvlače primjerene zaključke?

Sve će to biti moguće samo s novim političarima u regiji, koji će razumjeti da ih 130.000 žrtava obvezuje da zajedno rade na izgradnji zajedničke kulture sjećanja. Jer to su zajedničke žrtve, naše žrtve, žrtve nekadašnje SFRJ.

‘Greške se ponavljaju i sad u Ukrajini: umjesto da nas pitaju, da se izbjegnu greške, ondje su se okupili dušobrižnici s raznih strana i raznih interesa. Deseci ratnih timova. Ne vidi se ni što radi Komisija UN-a’

NACIONAL: Na predstojećem Forumu tranzicijske pravde u Zagrebu raspravljat će se i o toj temi “zajedničke kulture sjećanja”. Taj cilj, po mom sudu, ostaje posve neostvaren i, nažalost, tek puka želja. Slažete li se s tim dojmom?

Naša poruka na Forumu je da je pomirenje nedjeljivo i da nema alternativu. Druga je poruka prema pravosuđu, koje nas prisiljava da pravdu prihvatimo po principu “bolje išta nego ništa”.

Mislim na suđenja u odsutnosti. Poruka je, također, da procesuiranje ratnih zločina treba prepustiti pravosuđu, omogućiti regionalnu suradnju bez političkog utjecaja, a političare odviknuti od toga da diktiraju koga se smije, a koga ne smije optužiti.

NACIONAL: U Beogradu je počelo suđenje u odsutnosti hrvatskim pilotima za raketiranje izbjegličke kolone 1995. na Petrovačkoj cesti kod Bosanskog Petrovca. Kako to komentirate?

To nije jedino suđenje u odsutnosti. Takvih suđenja u odsutnosti ima na svim stranama. Ona nisu dobro rješenje. Bilo bi vrlo važno iznova uspostaviti međudržavnu pravosudnu suradnju.

NACIONAL: Na Forumu će se raspravljati i o pomirenju, koje se također, naročito kad se promatra najviša razina državnih vlasti, često smatra neuspjelim. No sudjelovat će i šibensko-kninski župan Marko Jelić, bivši gradonačelnik Knina, političar koji ne dobiva dovoljno javne pažnje jer je, na neki način, postao simbol uspješnog pomirenja ili barem stabilizacije međuetničkih odnosa na osjetljivom području. Kako vi razmišljate o dostignutom stupnju pomirenja? Kakva su vam iskustva?

Da, povremeno se pojavi neko novo svjetlo, nada, kao kninski župan. On je važan ljudima koji žive na kninskom području, ali 5. kolovoza svjetlo pada na druge, njega ostave po strani. Župana Jelića važno je podržati jer je to istodobno podrška pomirenju, miru i međusobnom povjerenju.