Mirovna aktivistkinja Nataša Kandić utemeljila je 1992. godine u Beogradu Fond za humanitarno pravo (FHP), koji je prerastao u jednu od najuglednijih neovisnih institucija za ljudska prava u ovome dijelu Europe. FHP već 32 godine zahtijeva kažnjavanje odgovornih za ratne zločine, naročito u Srbiji, dokumentira ratne žrtve i istražuje ratne događaje, zastupa žrtve ratnih zločina u pravosudnim procesima i traži za njih odštetu, prati suđenja za ratne zločine u Srbiji, objavljuje publikacije s činjenicama o ratnim zločinima, istraživanja i preporuke za poboljšanje zakonodavnog okvira te provodi opsežan program sjećanja na žrtve ratnih zločina. Do danas, FHP je prikupio arhivu s više od tri milijuna fascikala s činjenicama o ratovima devedesetih na području Jugoslavije. Nataša Kandić jedna je od pokretačica antiratnog pokreta u Srbiji. S malobrojnim, ali hrabrim mirovnim aktivistima, od samih početaka uspona Slobodana Miloševića na vlast, suprotstavljala se agresivnome velikosrpstvu. U ratu aktivna mirotvorka, nakon rata predvodila je procese zastupanja ratnih žrtava u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Potragu za pravdom nakon ratova devedesetih Nataša Kandić pretvorila je u svoju životnu misiju, koja je prepoznata i na međunarodnoj razini, ali i u državama bivše Jugoslavije: među dvadesetak inozemnih nagrada za njezin rad svakako valja spomenuti proglašenje Nataše Kandić počasnom građankom Sarajeva 2005., zatim hrvatsko državno odličje kojim ju je 2006. odlikovao hrvatski predsjednik Stjepan Mesić te nagradu za mir koju joj je Kosovski institut za mir dodijelio 2012. godine “za izuzetan rad i doprinos pomirenju među narodima u regiji”. Nacional je s Natašom Kandić razgovarao tijekom konferencije “Procesuiranje ratnih zločina u zemljama bivše Jugoslavije – dvadesetogodišnji pregled“, koja je proteklog tjedna održana u Beogradu.

NACIONAL: Od rata je prošlo trideset godina. Kako biste ocijenili proces kažnjavanja ratnih zločina?

Haaški sud nije uspio procesuiranje ratnih zločina suštinski prenijeti na lokalna pravosuđa, a to su ona, da tako kažem, jedva dočekala. Tako danas možemo reći da je kaznena pravda u velikom dijelu izgubljena. U slučaju Hrvatske, pretpristupni pregovori s EU-om bili su vrlo uspješni: Hrvatska je ispravila nepravilnosti, uspostavila standarde fer i pravednih suđenja te ukinula suđenja u odsutnosti, da bi poslije ulaska u EU sve to palo u vodu jer ne postoji ozbiljan mehanizam koji bi članice EU-a obvezivao da primjenjuju standarde koji su bili uvjet za članstvo u EU. Istodobno, u drugim zemljama pokazalo se da pretpristupni pregovori više nemaju isti učinak kao u slučaju Hrvatske. Kada je Milošević sklonjen s vlasti i kada je došla nova vlast, krenula su suđenja za užasne zločine, primjerice, na Ovčari i u Lovasu u Hrvatskoj. To, da tako kažem, dobro doba za suđenja trajalo je do otprilike 2011. godine. Poslije toga, kada počinje nova metodologija u europskim integracijama, Srbija više nema nikakav aktivan odnos prema procesuiranju. Promijenile su se politike, a nove, etnocentrične vlasti pronašle su nove mehanizme da javnost drže u stalnom neprijateljskom odnosu prema drugima. Od 2012. u Srbiji tako imamo vraćanje na vrijeme kada nije bilo suđenja, kada je tužiteljstvo postojalo samo kao institucija na papiru. Prošle godine, naprimjer, podignuta je samo jedna optužnica protiv dviju osoba. Da nije bilo sporazuma tužiteljstava Srbije i BiH o ustupanju predmeta, ne bi bilo ničega. Politika se tu više ni ne treba miješati jer tužiteljstvo postupa baš onako kako politika i očekuje.

NACIONAL: Kako je s drugim državama? Recimo, s Crnom Gorom?

U Crnoj Gori nikada nije ni bilo službene podrške da se sudi, naprimjer, za zločine u Dubrovniku ili za zločine prema Albancima. Rekla bih, sve u svemu, da smo mi kao društva izgubljeni u tranziciji.

NACIONAL: Zašto se to dogodilo? Tko je za to odgovoran?

Nisu odgovorne samo političke elite u državama bivše Jugoslavije. Velika je odgovornost i na EU-u. Vrlo precizno možemo vidjeti da nikada nije bilo rezultata strategija, programa i politika tijela EU-a. Podrazumijevalo se da je sve što dolazi od službenih tijela EU-a dobro proučeno i da će nas to voditi prema kraju tranzicije. Svi smo očekivali da će ona biti okončana uspostavljanjem vladavine prava i demokratskih institucija, ostvarenjem pomirenja i postizanjem dobrih odnosa među državama, uz poštovanje sudski utvrđenih činjenica. To se, kako vidimo, nije dogodilo.

NACIONAL: Što se dogodilo s inicijativom za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratovima devedesetih REKOM, koja je svojedobno okupila nevladine organizacije i udruge žrtava iz svih država Jugoslavije? Tu su inicijativu pokrenuli FHP i vi osobno.

Inicijativa REKOM bila je jedinstvena. Ona nije došla ni od EU-a ni od političkih elita, nego ju je stvorilo civilno društvo iz regije. Prvo su je tijela Europske komisije prihvatila jer im se činilo da je to odlična ideja koja ima javnu podršku, a deklarativno je podržavaju sve zemlje, što je do 2015. bilo i točno. U podršci je prednjačila Hrvatska, kada je predsjednik Republike bio Ivo Josipović. On je imao autoritet i snažne argumente da podrži zajedničku, regionalnu izradu poimeničnog popisa svih ratnih žrtava. REKOM je bio jedini mehanizam koji nije morao ovisiti o tome je li netko nacionalist ili nije, je li lijevo ili desno, jer je naprosto riječ o prikupljanju činjenica i podataka. Ni najveći nacionalist ne može izmišljati podatke: imena i okolnosti ubojstva ili nestanka provjerljiva su. REKOM je bio najbolji instrument koji je mogao povezati i nacionaliste i nenacionaliste, ali i podatke koje su prikupili i nacionalisti, i profesionalne organizacije, i istraživačke organizacije, kao i javna i državna tijela. Bio je to jedinstven mehanizam da završimo tranziciju cjelovitim popisom žrtava, koji je važan i za obitelji žrtava, i za javnost, i za mijenjanje odnosa, i za budućnost.

NACIONAL: I što se dogodilo?

Europska komisija je podržavala REKOM dok su ga podržavale političke elite u regiji. EU se povukao prvo kada je Hrvatska rekla „ne“ regionalnom pristupu i kada su izradu popisa ratnih žrtava u Hrvatskoj preuzele nacionalne institucije. EK je tada rekao da je Hrvatska članica EU-a. Mi smo cijelo vrijeme argumentirali da je pomirenje nedjeljivo: da smo svi bili dio iste države, na istom tom prostoru bili su i oružani sukobi i nemoguće je izdvojiti jedan dio i misliti da to neće utjecati na cjelinu.

‘Tužiteljstva Srbije i Kosova uopće ne surađuju u vezi ratnih zločina i samo još BiH uspijeva održati suradnju sa Srbijom i Hrvatskom’, rekla je Nataša Kandić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kakve je to učinke imalo?

Godine 2015., dakle, nestala je podrška Hrvatske. Potom smo tri godine čekali da se ostale države slože da nastavimo bez Hrvatske, očekujući da će i ona jednom pridružiti svoje podatke kada vidi dobre rezultate ostalih. I sama sam u to vjerovala. Međutim, Kosovo je počelo uvjetovati da se Hrvatska vrati u proces. Kada se 2019. pripremao summit Berlinskog procesa u Poznanju, prvi put se dogodilo da je EK htio politički pomoći inicijativu pa je poslao Pierrea Mirela, diplomata koji je jako dobro razumio naše argumente, da razgovara s članovima Predsjedništva BiH jer se znalo da je srpski član Predsjedništva protiv REKOM-a. Mirel, međutim, nije uspio doći ni do hrvatskog ni do bošnjačkog člana Predsjedništva. Rečeno mu je da su se okolnosti promijenile, da su žrtve uglavnom poznate i da popis više nije među najvažnijim pitanjima. Nakon što je Mirel izvijestio da političke podrške više nema, mi smo prepušteni sami sebi.

NACIONAL: Što su nevladine organizacije uključene u REKOM tada odlučile?

Da ćemo, koliko možemo u okviru svojih mogućnosti, nastaviti ono što je trebao biti glavni zadatak Regionalne komisije: dokumentiranje žrtava. To smo i učinili: u srpnju ove godine, na 16. REKOM-ovu forumu za tranzicijsku pravdu u Prištini, predstavili smo jedinstveno izdanje „Kosovsku knjigu pamćenja, Dostojanstvo za nestale“, u kojoj je, na temelju dokumenata, ukratko ispričana životna priča svakoga nestalog u ratu na Kosovu. Na tom forumu otvorena je i debata o rezultatima programa i politika EU-a. Zaključak je bio da su europska tijela vrlo nekonzistentna i vrlo često nepoštena prema civilnom društvu: raspisivala su natječaje, postavljala standarde koje su organizacije u najvećem broju primjenjivale, a potom bi EK odustajao od inicijativa s obrazloženjem da nije dobro stalno podržavati iste organizacije. Prestali su, naprimjer, financirati dobar projekt zajedničkih povijesnih čitanki koji je mogao biti dugoročno koristan. Također, prestalo je financiranje inicijative REKOM. Problem je u tome što EU nema strategije, programe i politike pomirenja u regiji. Može se zaključiti da tranzicijska pravda više nije na agendi EU-a. Moj je zaključak da smo u posljednjih sedam, osam godina padali sve niže. Ali bilo bi jako važno da postoji mehanizam koji bi političke elite obavezao na zajednički politički rad koji ne bi ovisio o promjenama vlasti, nego bi u njemu sudjelovali pravnici, metodolozi, istraživači… Podataka je toliko da bi bilo moguće napraviti popis žrtava.

NACIONAL: Podržava li EU suradnju tužiteljstava u regiji, bez koje je kažnjavanje ratnih zločina osuđeno na vječnu nedovršenost?

Taj projekt još podržava UNDP, ali mi vidimo da je suradnja svake godine sve lošija. Umjesto suradnje, danas imamo optužnice i suđenja u odsutnosti. Taj mehanizam sve se više prihvaća kao iznuđeno sredstvo jer nema političke volje da se suradnja uspostavi, razmjenjuju dokazi i suđenja vode u drugim državama. Tužiteljstva Srbije i Kosova uopće ne surađuju i samo još BiH uspijeva održati suradnju sa Srbijom i Hrvatskom, kojima ustupa predmete jer su mnogi osumnjičeni i optuženi iz BiH pobjegli u Srbiju i Hrvatsku. Kad bi i BiH sudio u odsutnosti, to bi bilo masovno. Vjerujem da oni koji su pobjegli u Hrvatsku nisu otišli dalje iz zemlje jer strahuju da bi mogli biti uhićeni po tjeralicama, dok su pripadnici Vojske RS sigurni su u Srbiji.

NACIONAL: Je li Hrvatska mogla postati bolji primjer ostalim zemljama u regiji nakon što je ušla u EU?

Mislim da jest. Da je Berlinski proces našao mehanizam da Hrvatsku postavi kao lidera u razvoju tranzicijske pravde u regiji, možda bi mnogo toga bilo drugačije. Ivo Josipović, naime, uspio je u tome i uspio je nametnuti autoritet. Trebalo je nastaviti suradnju s glavnim zadatkom da se popišu žrtve. No to nije uspjelo. Potom se i EU našao u klasičnom problemu ovog područja, da se politike mijenjaju svaki put kad se promijeni vlast. Nema kontinuiteta, vlasti ne poštuju dostignuća svojih prethodnika. Rekla bih da se političari najmanje drže obećanja civilnom društvu koje se brine o žrtvama. Za tim se povodi i Europska unija, a njezini putevi na tom području bivaju sve manje jasni. Zato i tvrdim da smo svi izgubljeni u tranziciji. To je opasno zbog budućnosti regije, ali i zbog današnjih konflikata u svijetu, jer je ovo područje trebalo biti primjer dobro svladanih lekcija, da se slične greške ne ponavljaju na drugim područjima. Sve u svemu, osim Haaškog suda, teško možemo reći da smo postigli nešto uistinu važno. Domaćih suđenja je, naravno, bilo i na njima su utvrđene važne činjenice, ali to ostaje tek za budućnost: za sada to nema tko koristiti. U Hrvatskoj, civilno društvo je blokirano jer nema fondova za tranzicijsku pravdu, i to zato što se smatra da je tranzicijska pravda u Hrvatskoj završena time što je Hrvatska ušla u EU. U ostalim zemljama regije nema strategije i nema programa. Ostaje, rekla bih, prazno polje. Sve se više stvari svode na pojedince i pojedine organizacije. Nema više političke klime u kojoj se može organizirati, naprimjer, konzultativni proces koji bi oko nekog zadatka tranzicijske pravde mogao povezati razne grupe s područja bivše Jugoslavije. Političke elite toliko su zatrovale prostor da to više nije moguće. REKOM je bio sjajan trenutak u kojemu smo uspjeli pomiriti sva ta različita udruženja žrtava da više slušaju jedni druge.

NACIONAL: U tome ima i odgovornosti međunarodne zajednice?

Svakako. Na primjer: Njemačka je u UN-u pokrenula inicijativu o rezoluciji o genocidu u Srebrenici, koju je Generalna skupština UN-a usvojila u svibnju ove godine. Ali iz teksta rezolucije vidi se da njezini autori uopće ne poznaju situaciju. U dokumentu stoji da je „… procesuiranje osoba odgovornih za genocid i druge međunarodne zločine… centralno u procesu nacionalnog pomirenja…“ Ali to nije točno! Netočno je bilo i u rezoluciji o osnivanju Haaškog suda povezivati taj sud s pomirenjem. Haaški sud je utvrdio relevantne činjenice, ali nije doveo do pomirenja, jer to nije zadatak suda. Činjenice će igrati važnu ulogu u pomirenju, ali s odgodom. Zasad su političke elite „pokrile“ sudski utvrđene činjenice svojim nacionalističkim politikama. Sudski utvrđene činjenice, možemo reći, spominju se uglavnom samo kroz njihovo negiranje. Imamo problem i s tim da oko pomirenja i vladavine prava preko suđenja za ratne zločine ne možemo okupiti ni akademsku zajednicu ni intelektualnu javnost, naročito ne u Srbiji. Čini mi se da je ta javnost mnogo snažnija u Hrvatskoj i BiH. U svakom slučaju, jedinstveni, zajednički popis svih ratnih žrtava bio bi zajednički ulog za budućnost.

NACIONAL: Ali takvog popisa još uvijek nema.

Nema. Vidjet ćemo koliko civilno društvo ima snage nastaviti taj posao. Sigurno je da će koalicija REKOM nastaviti održavati regionalne debate, razmatrati odgovornost političkih elita i europskih tijela i tražiti put da se iz toga izađe. Od tijela EU-a tražit ćemo da nas slušaju, a ne da postavljaju standarde i da civilno društvo drže u odnosu stalnog dodvoravanja europskim tijelima. Ima dosta podataka o tome kako se uredi i službenici EU-a ponašaju prema lokalnim organizacijama za ljudska prava, ali o tome se ne govori. Organizacije o tome šute jer se boje da će izgubiti projekte. Sve je to prilično uznemirujuće. Istodobno, ni civilno društvo više nema energiju koju je nekada imalo: izgubili su se posvećenost, entuzijazam i čvrst moralni impuls. Dobro je, ipak, što ćemo sačuvati regionalne forume i istraživanja, koliko to možemo. U donatorskoj zajednici, međutim, osjeti se da više nema interesa ni za tranzicijsku pravdu, ni za dokumentiranje činjenica, ni za stvaranje arhiva.