Mene sad zanima samo vrt, sadnja biljaka i povrća i prehranjivanje obitelji bez potrebe da idem u dućan. To je moja budućnost. Imam svoje paradajze, već su izašli ovoga proljeća, i svoje rotkvice, blitvu, rikolu i peršin. Kad sve ‘rastrančiram’ do najmanjeg detalja, tu gdje živimo, došla sam do zaključka da je jedino važno što jedemo. Radi se o našem zdravlju. Priznajem, radije se bavim time što me liječi i hrani, nego da prodajem maglu kao glumica i čekam hoće li me se neki redatelj sjetiti i ponuditi mi dobru ulogu. Što se umjetnost i tiče, mislim da iza mene već postoje neki rezultati, pa mi to nije toliko zanimljivo“, priča Nataša Dorčić, glumica Zagrebačkog kazališta mladih, ovjenčana dvjema Zlatnim arenama za glavnu žensku ulogu u filmovima „Prepoznavanje“ Snježane Tribuson i „Moram spavat’ anđele“ Dejana Aćimovića. Nakon što je film Ivone Juke „Ti mene nosiš“, u kojem tumači jednu od tri glavne ženske uloge, ambicioznu TV producenticu kojoj se život raspada u trenutku kad saznaje da je teško bolesna trudnica, odlično primljen i trenutno obilazi festivale, a ona dobila pohvalne kritike, Nataša Dorčić nije se pojavila na pulskom festivalu. snimala je prvi dugometražni igrani film Sare Hribar radnog naslova „Na zapadu“, u kojem tumači glumicu svojih godina.

Ova Riječanka popularnost je stekla već na prvoj godini Akademije, kad ju je redatelj Krešo Golik uzeo za glavni ženski lik Ivkice u dramskoj seriji „Dirigenti i mužikaši“, upravo repriziranoj na HRT-u, u kojoj je govorila kajkavski kao da tako govori od rođenja. Bio je to za nju gotovo sudbonosni projekt, jer se tamo zaljubila u partnera Svena Medvešeka za kojeg se udala i potom rodila troje djece. Nakon angažmana u HNK-u prelazi u ZKM, gdje igra u mnogim nagrađivanim predstavama kao što su „Brat magarac“, „Kamov smrtopis“, „Skakavci“, „Veliki Gatsby“, „Zagrebački pentagram“, „Leda“, “Galeb“, „Kako smo preživjele“… Dvostruka je dobitnica Marula na Marulovim danima u Splitu, kao i Nagrade hrvatskog glumišta. Najbolje filmske uloge ostvarila je u filmovima „Mirta uči statistiku“ Dukića, „Mondo Bobo“ Rušinovića, “Rusko meso“ Nole, „Neka ostane među nama“ Grlića, „The show must go on“ Marasovića… Trenutno s Ecijom Ojdanić, Dadom Ćosićem i Ivom Babić igra u predstavi „Mobitel“ Kreše Dolenčića. A u novoj sezoni matičnog kazališta očekuje je ponovna suradnja s Januszom Kicom na komadu „Čarobni brijeg“, adaptaciji romana Thomasa Manna.

Iako rijetko istupa u javnosti i izbjegava intervjue, Nataša Dorčić za Nacional progovara o karijeri, filmovima, glumištu, Akademiji, životnim i glumačkim partnerima te načinu života.

NACIONAL: Jeste li još uvijek nestrpljiva osoba?

Ne. Iako sam Blizanac i volim sve na brzinu, brzo dođem do rezultata i onda moram ići dalje. No sada imam mir. Nema više nestrpljivosti u mojoj glavi, srcu i duši. Sjela sam u sebe kao u dobro skrojenu haljinu. To sam nekako spoznala u četrdesetima. Danas imam 47 godina, tako da uživam u dobro skrojenom svom habitusu. Doista uživam i razmišljam o tome što sve još mogu napraviti.

NACIONAL: Kako vas drugi percipiraju u ovim zrelim godinama?

Hm, osim mojih mame, tate, djece Toma, Roze i Tita Emanuela, mog dečka i najboljih prijatelja, za ostale me baš briga. A s njima sam u redu. Za mene je ljubav davanje. Kad daješ, ne možeš izgubiti.

NACIONAL: Jeste li pročitali javno pismo Meryl Streep ?

Jesam. To pismo je nešto najbolje što sam u posljednje vrijeme pročitala. Slažem se s Meryl. Naprosto, dođeš u životnu fazu kad nemaš više vremena. Shvatila sam da i ja nemam više vremena za stvari koje su mi teške, koje me unazađuju, koje mi troše energiju. Nismo svi kemijski kompatibilni.

Danas kad osjetim da s nekom osobom nisam kliknula, više nemam potrebu da se toj osobi svidim, kao što sam imala potrebu kad sam bila klinka. Idem dalje. Otkad sam shvatila da mi je život najbolji partner, samo nebo mi je granica.

NACIONAL: Kakav danas imate odnos sa svojom djecom, koja su već svoji mladi ljudi?

Moram reći da sve zavisi od iskrenosti roditelja prema djeci. Živeći svoj život iskreno, ti im pokazuješ kako je taj život težak i divan i lijep i mukotrpan ponekad. Oni su male spužvice koje upijaju. Jako sam zadovoljna neodgojem svoje djece.

NACIONAL: Kako mislite neodgojem?

Zato što to nije bio klasičan odgoj, mi smo samo iskreno živjeli skupa sve ove godine i zajedno prolazili kroz sve faze. Mi smo prijatelji, razgovaramo kao dobri bračni parovi. Volimo se, znamo si sve tajne, imamo nevjerojatnu bliskost i potrebu da si sve izgovorimo. Imam ih troje: jednog „enfant terriblea“, jednu curu i jednog umjetnika. Moj Tit Emanuel Medvešek već sad je umjetnik, dobio je prvu nagradu na festivalu dječjeg stvaralaštva u Trevisu i otvarao je ovogodišnji Motovun Film Festival, kao prva beba Motovuna.

NACIONAL: Slušate li njihove savjete?

Oduvijek. Moja kći Roza je stara duša i kad ti kaže neku svoju mudrost, konstatiraš da je u pravu. Mislim da djeca nas biraju, a ne da mi dobivamo djecu. Mene su moja djeca izabrala da ja nešto od njih naučim, a ne samo obratno. Ja sam mama koja povremeno tulumari, ali uredno donese djeci blitvu iz svog vrta!

NACIONAL: Koliko često tulumarite u ovim godinama? I treba li vam više vremena da se oporavite nakon provoda?

Tu i tamo, ali ne više kao nekad. Danas mi treba puno više vremena da se „rekuperam“. A nemam vremena, pa onda to činim samo za neke rođendane ili dočeke nove godine.

NACIONAL: Kakav je danas odnos muškaraca prema vama?

Imala sam različite generacije muškaraca u svom životu. Već tri godine sam u vezi koja je prerasla u pravi odnos i jako sam sretna. Mislim da sad doista volim. Do sada sam bila zaljubljena.

NACIONAL: Jesu li stariji muškarci ponekad nezreliji od dečka od dvadesetak godina?

Mislim da svi mi imamo negdje oko 17 godina. Ja sam već godinama u sedamnaestoj. Još nisam punoljetna! Imam sijede i ne farbam se već dvije godine, osim za ulogu. Želim izgledati točno kako izgledam s 47 godina. Anna Magnani i Simonne Signoret su rekle: zašto da mičem bore kad sam se toliko namučila da ih dobijem? Taj prezir ljudi kad im kažem da njegujem sijede i bore, to me najviše veseli. Ma nije mladost u sijedoj kosi i borama, nego u očima. Ako su ti oči mlade, možeš biti kakav god hoćeš, ti si mlad. Jer je to unutarnja, a ne vanjska slika tebe.

NACIONAL: Namjeravate li brisati godinu rođenja iz svojih biografija, kao što rade mnoge vaše kolegice?

Ne. Nikad mi nije to bilo jasno. Nemam potrebe smanjivati godine i zadovoljna sam sobom. Iako, danas nije više zanimljivo biti glumica. Etikete koje dobivaš, u smislu lijep si, talentiran si, super ti je haljina, više me to ne hrani. U ovom poslu te nešto drugo treba hraniti; neki režiser, dobar tekst, neki kolega, razmjena vaših energija. Kod nas je to teško postići. Gluma se danas samo povezuje s kvantitetom, koliko radiš, a ne s kvalitetom. Sve je napravljeno prema robovlasničkom sustavu. Mi svi radimo posao, kao robovi. A gluma nije posao. Gluma je za mene umjetnički poziv.

NACIONAL: Znači da ne vjerujete u laskanje i pohvale kolega i ljudi iz struke poslije premijera ?

Ne. Pohvale drugih ljudi nisu mi više toliko važne. Znate, Pero Kvrgić je glumac. Ja još uvijek učim biti glumica, eventualno bih mogla postati glumica. Ili prčkam pa ponekad pogodim, ponekad ne. Danas me više fasciniraju ljudi koji se bave svojim bio vrtom ili odvjetnici koji zatvore svoje uhodane kancelarije i odu u Istru baviti se maslinovim uljem.

NACIONAL: Kako se osjećate na setu prvog dugometražnog filma Sare Hribar?

Ne znam što nas još čeka, tek smo krenuli od njezine želje da snimi film o putu glumaca prema nekom projektu. Tri glumice, Ksenija Marinković, Doris Šarić Kukuljica i ja, dolaze na razgovor za ulogu kod režisera, kojeg igra Frano Mašković, još jedan ZKM-ovac. Znate, jednom sam pitala Paola Magellija, dok smo radili „Zagrebački pentagram“, je li blagoslov ili prokletstvo kad živiš život koji radiš, odnosno, radiš život koji živiš. I jedno i drugo, odgovorio mi je. Mi govorimo o sebi u filmu, a ipak ne igramo sebe. Redateljica je poticala našu kreativnost i unošenje osobnosti. Jako smo se zabavili, iako smo snimali noću, pod najvećim sparinama i odradili junački tu prvu fazu snimanja. Baš sam znatiželjna što nas čeka dalje.

NACIONAL: Kakav odnos imate prema kameri? Naime, jedna ste od rijetkih filmskih glumica koje su pred njom nevjerojatno prirodne, poput Božidarke Frajt.

Kad sam došla kod predivnog Kreše Golika na set „Dirigenata i mužikaša“, prema kameri sam se od prvog dana ponijela kao prema nekom zgodnom dečku. Tako sam ja kameru prihvatila kao javno oko, pred kojim ja nešto pričam, koketiram, izvodim, ali ne pretjerano. Tu jačinu, koliko se toj kameri predavati, naučila sam tijekom godina. Na svaki set kad dođem, namignem prvo kameri, kažem ‘bok stara, sad bumo se malo igrale ti i ja’.

NACIONAL: Čemu vas je Akademija naučila ?

Ja sam došla dosta kasno na Akademiju, s 21 godinom. Profesori to ne vole, jer si već formirana osoba i ne mogu te strpati u ladicu. Akademija je bila u moje vrijeme jako dobra. Mene je Maja Freundlich, osim govora, naučila jogu. Ne bih ovako izgledala da ne razvijam tu svijest i metodu disanja. Zlatko Crnković i Tonko Lonza naučili su me govoriti, dok su me Neva Rošić i Koraljka Hrs naučile svašta o glumi. Nekad je dobro, u ovom poslu, naučiti i nešto što ne želiš ili nećeš. Krešo Golik uzeo me nakon prve godine Akademije, što je za mene bila prva i prava škola. A već nakon druge godine postala sam stipendist, potom i član HNK-a. Pozvali su me Georgij Paro i Jakov Sedlar da budem alternacija Almi Prici u „Osmanu“. Nakon toga su me uzeli za „Amerikansku jahtu u splitskoj luci“, s kojom smo imali turneju po Americi, Kanadi, Africi i Australiji. Tad sam počela puno snimati, a malo ljudi snimalo je u tom ratnom razdoblju. Dobila sam i prvu Arenu. Uloge sam dobivala u pravo vrijeme, dok sam bila mlada i puna energije, kad sam i trebala puno raditi.

NACIONAL: Imali ste sreće?

Jesam. Danas moja djeca žele ići na Akademiju i rekla sam im: možete imati talent do boli, no ako nemate sreće u ovom poslu, nemate ništa! Sreća je sve. To je sudbina.

NACIONAL: Da ste ostali u HNK, danas biste imali status dramske prvakinje?

Vjerojatno. Odluka da napustim HNK i odem u ZKM bila je hrabar čin. S 27 godina nisam htjela biti činovnik svog posla. Nisam željela čekati da nakon premijere, mjesec i pol dana kasnije odigram prvu reprizu. Pozvali su me u ZKM, gdje sam odmah počela igrati punom parom. Tamo mi je dobro i nemam želju otići negdje drugdje. Znate, u ovom poslu je najvažnije naučiti čekati.

NACIONAL: Je li vam to, kao nestrpljivoj osobi, bilo teško savladati?

U pravu ste, bila sam nestrpljiva, ali uspjela sam postati strpljiva. Sad kad vidim da dobivam male uloge ili ih uopće ne dobivam, to znači da je preda mnom divan period u kojem mogu raditi na sebi, živjeti svoj život i uzgajati svoje paradajze. Meni je taj život, kad ništa ne radim, prijeko potreban.

NACIONAL: Mnogi vaše kolege, kad nemaju uloga, padaju u depresiju.

Živa istina, nemate pojma kolikim kolegama sam pomogla da se iščupaju iz tih crnih faza i objasnila im da nije smak svijeta ako nemaju posla. Možeš spavati, jesti, heklati, čitati, jahati, dobiti dijete, živjeti… Glumčev alat je ono što i kako živiš. Ako to nemaš, što ćeš pružiti tamo na sceni ili filmu? Neke reciklirane stvari koje su ljudi već vidjeli? Zašto? Ja obožavam kad ne radim. I ne mislim da će me netko zaboraviti, nemam taj strah. Jednog dana kad se skrasim u svojoj kući u Nerezinama, mislim da ću početi pisati neke almanahe, tipa: kako preživjeti s troje djece i malo para? Možda spomenem i nekog svog ljubavnika pa se to bude prodavalo! Nikad ne bih vodila kazalište ili režirala, dovoljno režiram svoje troje djece u svojoj kući. Intuitivac sam, imam njuh koji me održao, s tim sam preživjela i to trebam održavati. Način života je moj način glume. Nisam odvojena od svog posla. Ja jesam svoj posao.

NACIONAL: Nemate problema s razodijevanjem?

Ma kakvi! Ja sam nudist. Danas prikaz seksa na filmu postaje sve plastičniji. Tanka je granica između umjetnosti, provokacije i pornografije. Francuski redatelj Gaspar Noe i mnogi poput njega, sad već traže od glumaca da u tim scenama seksa prijeđu u pornografiju.

NACIONAL: Biste li vi pristali na takav zahtjev redatelja?

Jako bi mi bilo bitno tko to radi i kakva je uloga, a ne samo te lascivne scene. Da mi daju stvarno ogromnu lovu za takve scene, znam da bih razmislila. Za mene to nije nikakav tabu. No postoji i drugi problem. Mogla bih se skinuti na sceni ili setu s 50 tipova. Ali da sad, recimo, moram zamoliti ljude oko nas da se svi presele na desnu stranu lokala, bilo bi mi neugodno. Pod likom mogu sve. Bez lika ne mogu ništa.

NACIONAL: U kakvom ste danas odnosu sa Svenom Medvešekom, poslije raznih životnih faza i petnaest godina braka ?

Odličnom. Uvijek je između nas bilo tako. Kad smo snimali film „Show must go on“ meni je bilo genijalno što mogu na njega urlati kao histerična baba, jer mi se nismo svađali. On je jako smirena osoba. Sven je jedini muškarac u mom životu s kojim imam djecu. To što on ima poslije mene još neke žene i još neku djecu, to je njegova stvar. Oko Božića se svi skupimo kod mene na ručku i to je divno. Moja djeca svoju polubraću zovu braćom i to mi je fenomenalno. I dalje vjerujem u brak, iako vjerojatno nikad više u njega neću ući. Lakše je imati partnera, ja to najbolje znam, pogotovo kad ste sami s troje djece.

NACIONAL: Zašto vam je toliko teško palo snimanje Jukina filma „Ti mene nosiš“?

Meni je to bilo jako teško snimanje i teška uloga. Produkcija filma govori da sam ja u depresiji, pa da stoga loše mislim o tom filmu. Ne, ja nikad nisam u depresiji. Nakon što sam snimila „Ti mene nosiš“ mislila sam da više ne mogu snimati. Valjda je to bila neka moja prekretnica. I doista, dvije godine nisam baš ništa snimala. Umorilo me. Sve što taj lik u Jukinu filmu nosi, bilo mi je jako teško. Bila sam i deblja u to vrijeme, jer sam igrala trudnicu. Malo sam više tulumarila, da bih izgledala gore na ekranu zbog lika te bolesne producentice.

NACIONAL: Znači, to je vaša tehnika? Iscrpljujete se tulumima da biste postigli efekt bolesti na ekranu?

Da, imam svoj način rada! Mrzim filmsku šminku. Kad smo snimali „Moram spavat’ anđele“, u kojem sam tri dana ležala na setu kao teška bolesnica u krevetu, tulumarila sam do pet ujutro, da bih se vratila u bolnički krevet na setu i bila što iscrpljenija za potrebu uloge.

NACIONAL: Volite li sebe gledati na ekranu?

Da, i sve znam: kad lažem, kad ne lažem. Ja sam od onih glumaca koji to koriste kao autokorekciju. Snimanje filma je iscrpljivanje do krajnjih granica, kao u filmu „I konje ubijaju, zar ne?“ I mnogi glumci najbolje scene odrade kad su najumorniji i najiscrpljeniji. Baš zato što su tad najprirodniji i ne glumataju.

NACIONAL: Na filmu ste kameleonka, poput Isabelle Hupert u europskom filmu. U svakoj ulozi ste drugačiji. Teško je prosječnom gledatelju povezati vas kao Natašu Dorčić s vašim likovima šefice bordela u „Ruskom mesu“ ili apotekaricom iz „Neka ostane među nama“.

Da, da, mene ljudi ne prepoznaju i to mi je super jer mogu živjeti normalno. Mogu se voziti tramvajem, normalno komunicirati, nitko me ne salijeće i ne prati. Ja se ne volim pojavljivati u novinama, slikati se, ne idem na promocije, vrlo rijetko dajem intervjue. Imam puno više slobode. Izađem u grad i nitko ne zna tko sam ja.

NACIONAL: U kakvim ste odnosima ostali s Mikijem Manojlovićem poslije snimanja Grlićeva filma „Neka ostane među nama“, u kojem ste mu igrali ljubavnicu?

U dobrim sam odnosima s Mikijem. U dnevnom listu je tad izašla redakcijska nepotpisana informacija da su Grlić i Tomić napravili fenomenalan film, a toliko su tražili životne emocije da se dvoje glumaca na setu zaljubilo. Drugog jutra, iz cijele regije, krenula je lavina na Mikija i mene. Užas! Ja sam ispala frajerica, a on je imao problema. Miki Manojlović je meni sjajan čovjek i partner, ostali smo u kontaktu i pratimo tko što radi.

NACIONAL: Jeste li se, osim u muža, zaljubljivali u još neke svoje partnere?

Jesam, više puta! I moj sadašnji dečko je glumac. Ako se potrefi kemija u životu, na setu je to još jače. Ja nemam što skrivati, slobodna sam žena i mogu što hoću. Nisam manje ili više mama ako imam nekog partnera. Ne čine moj život samo djeca. Od pranja gaća, pečenja torti, skidanja paučine, školskih zadaća, davanja džeparca, svega… gdje sam tu ja? Ne mislim da moram kao mama živjeti njihove živote. Nisam zato rodila djecu. Rodila sam djecu da bude više kvalitetnih ljudi. Oni ionako sami kroje svoju sudbinu. Život je avantura. Nije rečeno da ćemo pobijediti, nije rečeno da ćemo izgubiti. Ali ćemo, dok traje, sigurno nešto naučiti.