Novinarka Nataša Božić početkom ožujka postala je dio informativne redakcije N1 televizije, na kojoj će od početka travnja raditi trosatni nedjeljni politički talk show. U posljednjih pet godina na RTL-u bila je britka, uvjerljiva i ustrajna u traženju odgovora na važna politička, socijalna i društvena pitanja. Prati sve važnije događaje u hrvatskoj politici i priznaje da je najviše traga na nju ostavilo praćenje izbjegličke krize. Novinarski put započela je u tiskanim medijima, ali situacija koja se prepričava još i danas je njezina reakcija tijekom javljanja iz Knina, kada su za vrijeme proslave akcije Oluja pojedinci uzvikivali “za dom spremni”. Okrenula se prema njima i opomenula ih da to nije u redu.

U razgovoru za Nacional Nataša Božić objašnjava kakav joj izazov predstavlja novi angažman, analizira dosadašnji rad nove vlade i predsjednice Kolinde Grabar Kitarović te predviđa koliko će nova politička garnitura ostati u Banskim dvorima.

NACIONAL: Kako će vaša nova emisija biti koncipirana i u čemu vidite najveći izazov?

Vodeći političari i analitičari koji su, da se tako izrazim, ciljana meta emisije koju pripremam, a koja je koncipirana kao politički magazin i talk show, danas dnevno dobivaju barem desetak poziva za gostovanja. Doista je puno informativnih emisija, tri su nacionalna televizijska programa, još nekoliko relevantnih formata tog tipa na kablovskim televizijama, mnoštvo radijskih razgovornih emisija ili tiskanih medija. Stoga najveći izazov vidim u tome da u cijeloj šumi dnevnih informativnih emisija i formata koji pozivaju goste uživo, uspijem nedjeljom ujutro na N1 dobiti one najvažnije i najsuvislije političare, analitičare i novinare kako bismo na najbolji način, s mnoštvom zanimljivih rubrika zaokružili tjedan. Cilj je vrlo brzo steći prepoznatljivost po ozbiljnosti, analitičnosti i dubini zadiranja u politička pitanja i probleme. Emisija će trajati tri sata i nije ideja da netko sjedne pred ekran i odgleda ju od početka do kraja. Ideja je da svatko koga zanima politika, nedjeljom prijepodne dok odmara ili priprema ručak može s pola uha slušati razgovor o najvažnijim temama koje su obilježile tjedan, može dobiti sve relevantne informacije koje je možda u užurbanom dnevnom ritmu propustio, a ako mu se nešto učini zanimljivim, sjest će i pratiti. Trudit ćemo se politiku pojednostaviti, ogoliti i prezentirati je na zanimljiv način kroz zanimljive ljude, pa se nadam da će vremenom puno ljudi nedjelju prijepodne provoditi uz N1.

NACIONAL: Kroz svoj rad na RTL-u pozicionirali ste se kao novinarka koja bez puno okolišanja propitkuje stav sugovornika. Na čemu najviše insistirate dok intervjuirate političare? Što vas najviše i najbrže naljuti?

Kad prave budalu od mene i od ljudi koji ih biraju i plaćaju. Draže mi je kad netko prizna pogrešku, ili kaže to je moj stav i zastupam ga bez obzira na to što vi mislili, pa čak i kad kaže: gledajte, u politici se stvari mijenjaju i ja sam se predomislio. Ali kad mi pokušavaju prodati neku spin priču za koju se iz aviona vidi da je šuplja, kad mi isti ljudi jedan dan pričaju jedno, a drugi me dan uvjeravaju u suprotno, naravno uz obavezni podtekst da si “neprijatelj države i naroda” i da “postavljaš glupa pitanja” to me, moram priznati, strašno motivira da postavljam još više “glupih pitanja”.

NACIONAL: U čemu vidite najveću razliku u radu na regionalnoj televiziji N1 i partneru CNN-a u odnosu na dosadašnja iskustva?

Kratko sam na N1, još se uhodavam pa je svakako prerano za donošenje zaključaka. Ali prvi dojmovi su baš dobri. Radi se o cjelodnevnom news programu, što znači da smo stalno u pokretu, da u pet minuta donosimo odluku o direktnim prijenosima nekih događaja, da češće nego drugi imamo breaking news format, da smo stalno na terenu i da događaje s terena puno češće nego drugi uživo prenosimo gledateljima. Po tome smo među političarima i novinarima već prepoznatljivi, često me zovu kolege da pitaju prenosite li ovu izjavu ili onu presicu. Dinamičnije je, življe nego ikad dosad pa news/adrenalin junkie u meni uživa.

NACIONAL: Ostala je zapamćena vaša reakcija s prošlogodišnje proslave Oluje iz Knina kada ste u javljanju uživo opomenuli pojedince koji su vikali ‘’za dom spremni’’. Kako ste se tada osjećali i kakve su bile njihove reakcije?

Reakcija je bila instinktivna. Istog trena kada su ljudi iza mene počeli vikati taj pozdrav, ja sam znala da moram reagirati. Dakle, nije tu bilo razmišljanja, ustaški pozdrav ne može u eter jedne nacionalne TV kuće u pristojnoj zemlji bez reakcije novinara, a za mene je Hrvatska pristojna zemlja. Iskreno, nisam se naljutila na ljude koji su to izvikivali, razgovarala sam s njima prije javljanja uživo, djelovali su kao vrlo draga skupina i čini mi se da su spomenuli da dolaze iz dijaspore. Čini mi se da ti ljudi jednostavno nisu znali razliku između pjesama i pokliča poput “Zovi samo zovi” ili “U boj, u boj za narod svoj” i ustaškog pozdrava “za dom spremni”. A to je ono što je porazno. Gore od toga da postoji manjina koja veliča ustaštvo, jest to da većina ne zna razliku između toga i pravog domoljublja. Svaki novinar bi tako reagirao.

NACIONAL: Koliko danas novinari u Hrvatskoj uspijevaju mijenjati sliku društva u kojem živimo?

Malo. Mediji su ogledalo društva u kojem djeluju i vremena u kojem žive, a danas je vrijeme kada ne samo u ovom našem društvu nego i šire, prostor slobode sve više se sužava. A sloboda je prostor u kojem mediji jedino mogu disati. Sve je više “kako gazda kaže” i “ne talasaj” novinarstva, i upravo zbog toga izgubili smo i ugled i utjecaj u društvu. Je li to razlog da dignemo ruke? Naravno da ne, to je razlog da se potrudimo više i budemo hrabriji, drčniji. Sloboda je maratonska utrka s preprekama, a bez neovisnih, hrabrih i nepotkupljivih medija, ona je utopija. Još uvijek mislim da nisam utopist jer vjerujem u novinare i novinarstvo. Možda ne utječemo puno, ali bez našeg utjecaja stvari bi bile još puno gore.

NACIONAL: Vlada Tihomira Oreškovića na početku mandata susreće se s mnogo organizacijskih problema. Kakav su dojam ostavili na vas do sada?

Pa neće biti baš ni hrabro ni jako pametno ako zaključim da se ne snalaze. Nikada nismo imali kompliciraniju koaliciju na vlasti: čini ju osam članica Domoljubne koalicije, 15 članova Mosta koji je svaki stranka za sebe, stranka Milana Bandića, odbjegla ‘’hridovka’’ Gordana Rusak, prebjegli SDSS-ovac Mirko Rašković i još nekoliko zastupnika manjina. Ako dobro brojim, otprilike je 27 ili 28 vrlo raznolikih političkih entiteta u ovoj Vladi, a svako vuče na svoju stranu. Nema tu puno sreće, to je jasno. Početkom 2000-ih Račanova koalicija od šest stranaka mučila se u donošenju ikakvih reformskih zakona zbog prevelikog broja faktora i kritizirali smo je s pravom kao glomaznu i neučinkovitu. A ovo je samo put u beskrajan niz kriza dok nekom od faktora, pretpostavljam HDZ-u, ne pukne film i ne raspiše nove izbore.

NACIONAL: Mislite li da će se to uskoro dogoditi?

Vjerujem da na izbore nećemo još dugo čekati, možda samo da prođu unutarstranački izbori u velikim strankama. A onda slijede izbori ili ozbiljno političko preslagivanje unutar Vlade. Pazite, HDZ je na vlasti, a ne Vlada. Doveli su na vlast premijera bez ikakva političkog iskustva, ali očito vrlo talentiranog za političke igre i sad im se oteo kontroli. Uz to se Most pokazao još nepredvidljivijim i nestabilnijim nego li se znalo da je. Ne vjerujem da će HDZ to moći još dugo trpjeti.

NACIONAL: Kako ste reagirali kad ste čuli da je vođa prosvjednika iz Savske 66 Đuro Glogoški kandidat za ministra branitelja?

Đuro Glogoški je sigurno zaslužio biti ministar u HDZ-ovoj kvoti. Zadužio ih je neizmjerno svojim šatorskim djelovanjem i doista želim vidjeti kako će braniteljima osigurati sve ono za što je više od 500 dana prosvjedovao.

NACIONAL: Pratili ste i izbjegličku krizu. Kako ocjenjujete ulogu naše zemlje?

To je priča toliko veća od Hrvatske i njezinih kapaciteta. Smatram da su i ljudi i država u početku reagirali ispravno: prihvatili su nevoljnike, pružili im pomoć i pustili ih da prođu dalje. Sada kada su stvari na globalnoj razini izmaknule kontroli, ni Hrvatska nema više puno ispravnih poteza na raspolaganju. Ispravno bi, naravno, bilo – biti ljudi. Grozim se pomisli da će doći trenutak kada će vojska na granicama uperiti puške u onu gladnu djecu među izbjeglicama. Svjesna sam, s druge strane, da nemamo ni novca ni drugih resursa da zbrinemo u Europi sve koji u nju žele doseliti u potrazi za boljim životom. Europska unija će puknuti ili opstati na izbjegličkoj krizi. Vrijeme je da najjači igrači pokažu odgovornost, doista ne mislim da Hrvatska tu može igrati neku ključnu ulogu. Koja je svrha Europske unije ako od Europe umjesto prostora bez granica stvaramo tvrđavu? Svaka tvrđava u povijesti je na kraju osvojena.

NACIONAL: Ministar obrane Josip Buljević izjavio je da nam zbog jačanja islamizacije i religijskog ekstremizma treba novi model obrane. Kako gledate na vjerski ekstremizam u susjednim zemljama?

Jednako kao i na porast nacionalizma i šovinizma kao reakcije na taj ekstremizam. Sve to ne miriše na dobro. Religijski terorizam je globalna činjenica već dobra dva desetljeća, bilo bi dobro kad bi se naše tajne službe konačno usmjerile više na otkrivanje tih prijetnji koje su realne u našoj regiji, a ne na podzemne političke ratove.

NACIONAL: Prvi ste napravili televizijski intervju s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović nakon što je izabrana. Kakav je dojam ostavila na vas, u odnosu na svoje prethodnike?

Kolinda Grabar Kitarović je vrlo sposobna i energična žena. U startu su mi bile smiješne procjene kako se radi o marioneti Tomislava Karamarka koja će sve činiti po njegovim naputcima. Netko tko je prije 50. uspio biti ministrica u vladi, veleposlanica svoje zemlje u SAD-u i pomoćnica glavnog tajnika NATO-a, ne može nikako biti nekakva lutka na koncu. E sad, slažem li se s njezinim političkim potezima? Teško. Doista mislim da je pogreška, primjerice, kada je Miloradu Pupovcu odgovorila otprilike da je sam sebi kriv što ga ljudi sve više napadaju. Čak da je to i istina, nije trenutak za dolijevanje ulja na vatru. Odgovoran političar smirivao bi duhove nacionalizama koji su pušteni iz boce u predizborne i sitnopolitičke svrhe. I još, nisam sigurna da podupirem geostrateško preslagivanje uz zemlje Višegradske skupine a udaljavanje od tradicionalnih saveznika poput Njemačke. Greška s brzopletom objavom razrješenja šefa SOA-e bez dogovora s premijerom je evidentna. Ali je svakako zanimljiva predsjednica, ima svoj(eglav) politički karakter i ideju.

NACIONAL: Tko je u profesionalnom smislu na vas najviše utjecao, od koga ste najviše naučili?

Uh, učim svakoga dana od svih s kojima radim, učim na uspjesima i greškama, svojim i tuđim. Postoji ipak jedno ime koje moram izdvojiti: Sanja Modrić, u mojim “formativnim godinama”, naučila je i mene i cijelu generaciju mladih novinara Jutarnjeg lista kako novinar znači biti, prije svega, hrabar i svoj čovjek.

NACIONAL: Kako se danas mogu izbjeći političke pritiske na novinare? Jeste li vi bili izloženi pritiscima?

Nikako. Fućkaš novinara kojeg nitko ne pritišće, taj ništa nije “pročačkao”. Politički pritisci su u opisu posla svakog novinara oduvijek i zauvijek, a posao ti je da im se odupreš. To je jako teško kada, a to je (pre)često slučaj, nemaš potporu uredništva ili vlasnika. Svejedno ti je posao da nađeš načina da zaradiš pošteno novinarsku plaću.

NACIONAL: Koji intervju ili prilog ćete pamtiti kao onaj na koji ste najponosniji?

Radim svakodnevno evo već 20 godina, previše je tih intervjua, priča i priloga da bih nešto izdvajala. Ne sjećam se svega. Ali duboko mi se urezalo u pamćenje i nikada neću zaboraviti dan kad je otvorena takozvana ‘’balkanska ruta’’ kroz Hrvatsku. U 9 ujutro sam iz Sabora preusmjerena u Tovarnik i u Slavoniji sam ostala iduća tri tjedna. Tadašnji premijer Zoran Milanović je dan ranije tvrdio da izbjeglice neće uopće krenuti prema Hrvatskoj, a u Tovarniku se u samo nekoliko sati doslovno pred očima nas reportera otvarala priča s tisućama i tisućama izbjeglica koje će krenuti preko Hrvatske. Policijski kombiji koji su dovozili izbjeglice s granice prvo su stizali u razmaku od sat vremena, a onda je malo pomalo svakih pet minuta stizao jedan i napravila se kilometar duga kolona policijskih kombija jer autobusa nije bilo dovoljno da odvezu sve te ljude, a nije se točno znalo ni kud bi ih se vozilo. Vrlo brzo je postalo jasno da je to tek početak ogromne krize. Način na koji su moji Slavonci primili te nesretne ljude, mažući im pekmez na kruh i noseći vodu, jer bolje nemaju, zauvijek će mi ostati u srcu. Ljudi su se organizirali prije države. Eto, tada sam bila ponosno što sam novinarka i što sam iz Hrvatske.