Od premijere 3. veljače ove godine hodnicima i gledalištem splitskog Hrvatskog narodnog kazališta provlačit će se atmosfere tame, mistike i nadnaravnog svijeta Edgara Allana Poea. Ali u splitskom kazalištu moći će se u borbi protiv kriminalaca i zamršenih zločina sresti analitički um velikog detektiva Augustea Dupina, preteče Sherlocka Holmesa. Sve to u kazališnoj predstavi „Slučaj Mademoiselle Dupin“ donosi Natalija Manojlović Varga, kazališna i radijska redateljica, psihologinja i koreografkinja koja zadnjih godina živi i radi u Ljubljani. U suradnji s dramaturginjom Ivanom Vuković, Natalija Manojlović Varga je kroz nekoliko povezanih kratkih kriminalističkih priča Edgara Allana Poea, u literarno poznati standard misterije i groze, neočekivano donijela lik oštroumne detektivke Mademoiselle Dupin, sestre blizanke čuvenog Augustea. Analitički vrtlozi koji kruže oko zločina otvaraju nam nove vizure u kojima ćemo shvatiti vezu između Edgara Allana Poea i moderne psihologije. „U predstavi poštujemo njegov jezik, njegove putanje spoznaje i tamu tajne opravdavamo ozbiljnošću i uzvišenošću istine“, ističe Natalija Manojlović, svjesna razloga zbog kojih se Poe gotovo i ne igra u hrvatskim kazalištima. U suradnji s glumačkim ansamblom splitskog HNK, svojim dugogodišnjim suradnikom, autorom glazbe Gordanom Tudorom, skladateljem, saksofonistom i profesorom na Umjetničkoj akademiji u Splitu te stalnim suradničkim timom, Natalija Manojlović vjeruje da će se Poe i njegove elastične slike rekonstrukcije zločina svidjeti Splićanima.

NACIONAL: Zašto ste posegnuli za Edgarom Allanom Poeom i njegovim tekstovima? Hoće li splitskoj publici i hrvatskoj javnosti biti jasno tko je A.P.?

Nije li simpatično da A.P. nije samo Čehov? Mi ljudi smo nekoć obične udare groma objašnjavali nadnaravnim silama i božanskim emocionalnim ispadima. A onda smo razvili znanost, pustili Pascala da kaže koju pametnu, počeli shvaćati zakone električnog pražnjenja, učili o brzini svjetlosti i zvuka. Dopustili smo znanosti da istiskuje mistiku. Darwin je, recimo, poprilično poljuljao vjeru u čuda. Ljudi generalno ne podnose nerazumijevanje. Tragajući za objašnjenjem neobjašnjivog, sve se više ponovno zadovoljavamo objašnjenjima koja ne razumijemo u potpunosti, ali koja dopuštaju i nadnaravno i nešto izvan kontrole. Nadnaravno oprašta nesavršenost argumenata, nepotpunost razumijevanja i neuhvatljivost spoznaja. Nekontrolabilno nas brani od odgovornosti i čini pasivnima. Vjerovanje ne smije isključivati mogućnost djelovanja. Zato nam treba Poe. Samo spominjanje njegova imena nosi pomisao na tamu, mistiku, nadnaravno. No Poe samo zavodi nadnaravnim da bi pokazao savršenu logiku u najnevjerojatnijim svjetovima. U dušama, umovima i djelima svojih likova, čije nam se stvarnosti čine nestvarnima. Sam Poe kaže kako „postoje stanovite teme koje svakoga beskrajno zanimaju, ali su za svrhe prihvatljive proze odveć pune groze. Puki romantičar ih mora izbjegavati ako ne želi vrijeđati ili izazvati gađenje. One su dolične jedino kad ih opravdava i potkrepljuje ozbiljnost i uzvišenost istine“. Njegov opus je ‘’Poetizirana psihologija’’.

NACIONAL: Govorite li kazališnom predstavom „Slučaj Mademoiselle Dupin“ o Poeu kao utemeljitelju moderne psihologije?

Govorimo o vremenu u kojem je znanost o ljudskoj duši bila okupirana povezivanjem čovjekovih fizičkih obilježja s njegovom duhovnom slikom, vremenu popularne frenologije otkuda vučemo mit o visokom čelu pametnih ljudi. Psihologija je do tada bila gotovo filozofska disciplina, temeljena na objašnjenjima izoliranih kliničkih slučajeva i odabranim pokušajima klasifikacije ljudske duše. Od Hipokrata i Galena do prve polovice 19. stoljeća i njegove književnosti, psihologija je vrlo literarna. I tu se pojavljuje Poe s prihvatljivim formatom kritičkog seciranja duše. Njegove sumnje u frenologiju iščitavaju se afirmacijom matematike pri razumijevanju ljudskog ponašanja. Likom detektiva Augustea Dupina, Poe progovara o pažljivom promatranju nužnom za razgovijetno pamćenje, prikupljanju činjenica, metodičnosti, analizi i dedukciji. I u drugim djelima brani jednostavnost i matematičku logiku uzroka događaja i motiviranog ponašanja pojedinca. Sve što smijemo zaključiti o duši su dedukcije iz vidljivih manifestacija duše. Moderna psihologija počiva upravo na tim temeljima koji su službeno usvojeni tridesetak godina nakon smrti Edgara Allana Poea, kada na temelju ovih načela psihologija pridobiva status egzaktne znanosti. U predstavi koja će premijeru imati za nekoliko dana, splitskoj i hrvatskoj publici govorimo njegovim jezikom. Poštujemo njegove spoznajne putanje i tamu tajne opravdavamo i potkrjepljujemo ozbiljnošću i uzvišenošću kazališne publike.

NACIONAL: Što čini strukturu ove kazališne predstave? Koje su kratke priče poslužile vama i Ivani Vuković da u dramaturškom i redateljskom rukopisu predstavite novo i drugačije čitanje Edgara Allana Poea?

Predstava „Slučaj Mademoiselle Dupin“ nastaje kolažiranjem nekoliko kratkih priča Edgara Allana Poea, s naglaskom na dramatizaciju dviju iz serije detektivskih priča „Umorstva u Rue de Morgue“ i „Ukradeno pismo“ koje povezuju lik detektiva Augustea Dupina. Iako Poe oko lika Dupina plete roj kompleksnih motiva, njegov standard misterije i groze prisutniji je u drugim njegovim proznim djelima. Zbog toga je dramatizacija ove kazališne predstave upotpunjena motivima iz kratke priče „Crni mačak“, čak i poemom „Gavran“. Osnovna namjera pri dramatizaciji bila je približiti se idejnom značaju Poea kao autora, ne trudeći se zadržati narativnu doslovnost nego autentičnost likova, misli, motiva i atmosfera. Ta se autentičnost ukazala u liku detektiva Augustea Dupina nevjerojatnih sposobnosti analitičkog promišljanja.

Skladatelj Gordan Tudor, Natalija Manojlović Varga i glumac Donat Zeko koji igra Edgara. FOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

NACIONAL: Je li nepravedno da detektiv Dupin nije toliko poznat kao Sherlock Holmes Arthura Conana Doylea, Miss Jane Marple ili Hercule Poirot Agathe Christie, iako je Dupin njihov preteča i nastao je znatno prije?

Zanimljivo je da se Dupin kao literarni detektiv, baš kao i njegov književni žanr, javljaju nekoliko desetljeća prije najslavnijeg mu kolege Sherlocka Holmesa i još toliko desetljeća prije Miss Marple ili Poirota. Ali čini mi se da su brojniji oni koji ne poznaju Miss Marple od onih koji znaju za Dupina. Padaju mi na pamet dva moguća objašnjenja. Prvo, Doyle i Agatha Christie svojim detektivskim junacima raspisuju serije kriminalističkih priča. Nastali u doba procvata svog literarnog žanra, ovi detektivi su poznatiji jer su frekventnije i češće adaptirani i ekranizirani. I apsolutni broj riješenih slučajeva im je time objektivno veći. Poe piše samo tri slučaja za svoga detektiva, on ne razvija žanr kriminalističke priče, već se kriminal prigodno uklapa u njegov žanr opće groze. I drugo, ima nešto uzbudljivo u tome kako je Dupin ostao djelovati u tajnosti, samozatajno sjediti u mračnoj sobi i prezirati senzacionalizam.

NACIONAL: I ovu kazališnu predstavu „Slučaj Mademoiselle Dupin“ radite s dramaturginjom Ivanom Vuković. Što je u osnovi te suradnje i kako ste dešifrirale Poea?

Na moj prijedlog da postavimo Poea, dramaturginja Ivana Vuković je u prvoj rečenici svoga odgovora oduševljeno ustanovila da se njegova rečenica savršeno opire dramatizaciji i da to ne bi propustila ni za što na svijetu. Upravo zato volim naše suradnje. Ivana je sjajna i svestrana kazališna sugovornica. Precizna je i hrabra, idealna partnerica za hvatanje u vrlog sa zadatkom dramatizacije Edgara Allana Poea. Nas dvije supotpisujemo dramatizaciju. Pojednostavljeno rečeno ja sanjam, a Ivana nosi kompas da se ne moram buditi dok ne ogladnimo. Suradnja s Ivanom Vuković započela je 2019. kad su mi iz produkcije zagrebačkog KunstTeatra ponudili na čitanje njezin nagrađeni tekst „Marta i sedam strahova“, bajku o odrastanju i neizbježnim tegobama koje ga prate, koju sam režirala. Upoznala sam je upravo kroz njezine introspektivne poetične rečenice. Nad svakom od njih vrijedi zastati, promisliti ili zasanjati, protrnuti ili se osnažiti. Svaka nosi potencijal za jednu kazališnu izvedbu. Već pri prvom čitanju mi se ukazao izvedbeni kod kroz pokret, prostore atmosfera i metaforičkih sukoba, što smo obje doživjele kao mjesto prepoznavanja. Ipak, najveći izazov toga teksta bio je odgovornost teme kojom se bavi. Predstava je realizirana u koprodukciji KunstTeatra i Kufer teatra kroz suradnju s inicijativom BoliMe. Pripremana je i tretirana kao okidač i promotor razgovora o mentalnom zdravlju. Zahvaljujući programu „Rusak pun kulture“, do sada smo s Martom i njezinim strahovima razgovarali sa srednjoškolcima iz 11 hrvatskih mjesta.

NACIONAL: Zašto ste se u „Slučaju Mademoiselle Dupin“ odlučili na zamjenu rodova, umjesto muškarca, detektiva Dupina, na scenu ste doveli njegovu sestru blizanku Mademoiselle Augustu Dupin?

Mademoiselle i sestra Dupin je autorska intervencija na razini čitanja teksta. Kao što je klasično pitanje je li Gertruda iznimno privlačna ili iznimno neprivlačna žena, pitanje koje usmjerava izvorni set pristranosti u čitanju i postavljanju ‘’Hamleta’’, kao što je već otvoreno i pitanje Hamletove seksualne orijentacije, bilo da je to pitanje provokacije ili eksperimenta – tako bih voljela vjerovati da se zamjena rodova može testirati više kao kazališni nego politički postupak. No ono što je pri ovoj odluci bilo presudno jest potencijal autorske pukotine – intervencija koja Ivani i meni otvara prostor traganja za odgovorom gdje je brat. To je naš autorski doprinos poeovskoj tajni. Zadatak razrješavanja te tajne se ukazao kao nova priča. Naknadno se pokazalo da je naša autorska priča prilično slična još jednoj njegovoj priči, što nam je poslužilo kao dodatni argument. Usto, Auguste Dupin i u našoj dramatizaciji je slavni pariški detektiv i pojavljuje se u predstavi. Ali on ima sestru koja isto tako ima nevjerojatne sposobnosti analitičkog promišljanja.

NACIONAL: Zašto se Poe ne igra u hrvatskim kazalištima? Osim predstave „Horor diptih“ u HNK u Varaždinu 2019., niz godina njegove kratke priče nitko nije uprizorio.

Nisam popratila kazališnu izvedbu Edgara Allana Poea u Hrvatskoj, što ne znači da je nije bilo. Ali to znači da je doista rijetka. Vjerujem da specifično snažnom emotivnom doživljaju koji prati njegove pripovijetke uvelike doprinosi pripovjedačka subjektivnost. Introspekcija intimizira prostor misterije i seže dublje. U njegovoj prozi je toliko lirskog, što poziva na usamljeno proživljavanje čitanjem. Tu kazališna izvedba preuzima rizik da joj sva misterija kazališne čarolije ostane samo dekorativna, jer kao kolektivni čin napušta tu intimu emotivnog dojma. Uzevši u obzir i one zakonitosti logike i matematike koje Poe nudi, svu tu ponuđenu spoznajnu dimenziju, nimalo ne iznenađuje kompleksnost njegova verbalnog izraza. Njegove rečenice su vrtlozi ideja i slika, na koje se pri čitanju uvijek možemo vraćati kako bismo ih bolje razumjeli ili kako bismo ih uopće razumjeli. Kazališna izvedba ne dopušta takav tip ponavljanja. Umjesto toga, izvedba otvara nešto drugo – artikuliranje te mistike u nešto opipljivo i u poetičnu dedukciju postulata iz teorije o spoznaji. Kazalište otvara prostor u kojem se mogu susresti Poe kao pjesnik i Poe kao matematičar. „On je pjesnik i matematičar. Tek kao pjesnik i matematičar može misliti valjano, samo kao matematičar ne bi uopće mogao razmišljati“, kaže Poe u priči „Ukradeno pismo“.

NACIONAL: Nadate li se da ste sa svojim timom uspjeli usmjeriti brojne njegove umne i teške silnice u slagalicu s kojom će publika biti zadovoljna?

Doista, sve to zvuči ozbiljno, ali mi se kroz proces beskrajno zabavljamo. Počevši od iščitavanja i izbora ideja iz njegova opusa s dramaturginjom Ivanom Vuković, preko vizualnih rješenja za kazališne čarolije sa scenografkinjom i kostimografkinjom Vasilijom Fišer, predivnom umjetnicom iz Ljubljane, s autorom glazbe, skladateljem Gordanom Tudorom, sve do finalne faze s cijelim ansamblom i timom Drame splitskog HNK koji se doista potrudio glumačkom izvedbom doseći zahtjevne postavke teksta. Osim sa zrelim i starijim članovima ansambla, oduševljena sam lakoćom i razumijevanjem koje su iskazali mladi i mlađi glumci, poput Donata Zeke, Ane Marije Veselčić, Marjana Banića Nejašmića, Luke Čerjana, Nikše Arčanina… Taj teret autorske odgovornosti koji sam svima zadala ovolikim čitanjem Edgara Allana Poea ostaje u bojama dobre kriminalističke priče začinjene mističnim suludostima. Vjerujem da će publika biti zadovoljna viđenim. Kad bolje razmislim, i sama doživljavam kazalište kao poetizaciju analitičkog procesa.

NACIONAL: Sa skladateljem i saksofonistom Gordanom Tudorom surađivali ste u baletu „Vodoinstalater“ koji je premijeru imao na Muzičkom biennalu u Zagrebu 2009.? Kakve su poruke vaše suradnje i baleta koji ste nazvali „balet noir“?

Da, „Vodoinstalater“ je bio naša prva suradnja. Tadašnje vodstvo Teatra&TD angažiralo je skupinu mladih talentiranih ljudi pri osmišljavanju programa „Kultura promjene“. Spoj Gordana Tudora i mene kao koreografkinje bio je pokušaj njihova eksperimenta. Nataša Rajković i muzikologinja Davorka Begović su uz gablec na Savskoj zamišljale kako bi izgledali spojevi radova mladih umjetnika koje poznaju i čiji rad simpatiziraju. Zamišljam da su se pri tome dobro zabavljale, oduševljavale i puno smijale i tako došle do ideje spoja Tudorova glazbenog jezika i mog kazališnog jezika. Organizirale su naš susret, dale nam nekoliko dana da mislimo i ideja je već bila tu. Ponudile su nam produkciju baleta. Odmah sam se morala ograditi od odgovornosti bijelog baleta jer za njega doista nemam kompetencije. No svidjela im se moja inicijativa zašto ne bismo istražili što bi to bio balet noir, crni balet. Tada sam počela istraživati što mi u radu znači imenovanje žanra, a to istraživanje traje i danas. Gordan i ja odmah smo se dobro razumjeli. On u svojem žanru neozbiljno ozbiljne muzike, a ja u vječnom plesno-dramskom procjepu. Kreirali smo balet „Vodoinstalater“ po predlošku kratkih priča Borisa Viana, predstavu koja je obilježila profesionalni put svojim sudionicima. Sastavljen je glazbeni kvintet i izvođački kvartet, stvorili smo predstavu o kojoj i danas znam čuti sve riječi hvale i divljenja. Upravo danas sam primila jednu poruku takvog sadržaja. Od tada smo Gordan i ja ostvarili mnogo dobrih suradnji. Među istaknutijima je predstava „Zakulisje prvakov“ u produkciji Slovenskog mladinskog gledališča u Ljubljani, s kojom smo nominirani za Borštnikovu nagradu, što je doista veliki uspjeh za dvoje tada vrlo mladih hrvatskih autora. S grupom saksofonista Papandopulo kvartet, čiji je Gordan član i osnivač, radila sam diplomsku predstavu „Mrtvu svadbu“ Asje Srnec Todorović u varaždinskom HNK, potom koprodukcijsku ljubljansko-riječku plesnu predstavu „Golazen“/„Gamad“. Između ostalih i još jedan slučaj, „Slučaj ITD“. Sve te predstave nastale su iz dijaloga s Tudorom i njegovom glazbom.

NACIONAL: Zašto je „Slučaj ITD“ postao slučaj?

Glazbu za tu predstavu 2011. skladao je Tudor koji često govori da mu se čini da je to njegova najbolja scenska glazba. Predstava nije doživjela toliki uspjeh kao „Vodoinstalater“, ali ideju predstave još nisam iscrpla. Radi se o distopijskoj ideji koju sam razvijala potkraj studija psihologije. Ukratko, 2051. vlada je donijela odluku o udruživanju dvaju najvećih proračunskih gubitnika, odnosno o spajanju Ministarstva kulture s Ministarstvom zdravstva. Stvaralački poriv bio je proglašen mentalnom bolesti i svi su umjetnici ušli u program rehabilitacije. Za te potrebe sve su kazališne kuće u zemlji preuređene u zatvorene odjele. Tako je i Teatar&TD postao Institute for Theatrical Disorder. S još toplom diplomom s područja kliničke psihologije, pomno sam razradila kriterij diferencijalne dijagnostike za poremećaj artističkog ponašanja (PAP). Možda se ta ideja vrati u novom izvedbenom obliku. Naposljetku, svaki naš HNK, ako je inspiracija prizove, može postati Hrvatska narodna klinika.

NACIONAL: U Ljubljani ste prošle godine započeli koprodukciju u predstavi „Gamad“. Hoće li se dogoditi i riječka premijera neverbalne predstave koju ste nazvali „predsobljem za Poea“?

Takvo slaganje mozaika nije mi nepoznato. Sličnim postupkom pristupila sam iščitavanju Borisa Viana, u predstavi „Vodoinstalater“. Tako je „Gamad“/„Golazen“ predstava pokreta, plesna predstava s nešto moga teksta i tekstovima slovenskog autora Slavka Gruma i Janka Polića Kamova. Izrasla je iz susreta Kamova s Grumom. Grumov opus slabo je poznat hrvatskoj publici, preveden je jedan njegov dramski tekst „Događaj u mjesto Gogi“. Njegov opus kratkih priča objašnjava zašto ga ponekad nazivaju slovenskim Kafkom s primjesama Poea. Njegov svijet je mračna groteska, pun zločina, plijesni i nemrtvih likova. Predstava je razvijena u produkcijskoj suradnji Plesnog teatra Ljubljana i Drame HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Iako se ljubljanska izvedba već mogla vidjeti, tek na proljeće ove godine se priprema premijera hrvatske verzije „Gamadi“. Atmosfere i postupke koje sam za taj proces počela istraživati u polju neverbalnog kazališta, prepoznala sam kao primjenjive za prodiranje u literarni rukopis Poea. Predstava je nastavak moje noir linije. Iako su to različite predstave, vidim da je predstava „Gamad“/Golezen“ mogla biti predsoblje Dupinove.

NACIONAL: Je li vrijeme da se novom predstavom vratite i u Zagreb?

Da, nakon Splita počinjem pripreme za povratak u Teatar &TD u Zagrebu. Tamo ću realizirati kazališnu predstavu „Carevo novo ruho“ za odrasle. Ima jako puno razloga za to.