Objavljeno u Nacionalu br. 928, 15. veljače 2016.

Natalie Murray Beale ravnala je prošle subote orkestrom HNK u Zagrebu tijekom premijerne izvedbe opere ‘Figarov pir’

Iako su žene prisutne u svim umjetnostima, dirigentice su još uvijek vrlo rijetka pojava. Australka Natalie Murray Beale ravnala je prošle subote orkestrom HNK u Zagrebu tijekom premijerne izvedbe opere “Figarov pir” Wolfganga Amadeusa Mozarta, koja se odigrala u sklopu obilježavanja 260. obljetnice Mozartova rođenja.

Natalie Murray Beale rođena je u Australiji. Studij glazbe počela je na Konzervatoriju u Sydneyju, a zatim nastavila u Londonu. Još za vrijeme studija i neposredno nakon njega radila je kao suradnica Velške nacionalne opere, bila je voditeljica programa za mlade umjetnike u Kraljevskoj opernoj kući i gostovala kao zborovođa u Londonskome simfonijskom zboru. Dirigiranje je usavršavala kod slavnoga finskog dirigenta i pedagoga Jorme Panula. Natalie Murray Beale osobito zanima repertoar kasnoga 18. stoljeća, s akcentom na operna djela Mozarta i Glucka. Ali jednako tako zanima je i suvremena glazba, pa često surađuje sa skladateljima suvremene glazbene orijentacije. Tako je nedavno dobila nagradu Kraljevskoga filharmonijskog društva za izvedbu nove operne partiture “We are Shadows” Johna Barbera, BAFTA nominaciju za izvedbu glazbe videoigre “Alien: Isolation”i stipendiju BBC-ja Performing Arts Fund Fellowship.

U intervjuu za Nacional Natalie Murray Beale priča o ženama u dirigentskom svijetu, operi kao velikoj ljubavi, ali i o izazovima u radu s Operom HNK u Zagrebu.

NACIONAL: Za vas kažu da imate “mozartovsku ljupkost“. Kako se osjećate dok slušate ili dirigirate Mozarta?

Uvijek me osupne ljepota zvuka koju Mozart stvara. Njegova vas glazba može dignuti ili vas potaknuti da sanjate o nečemu izvanrednom, ali to je isto tako nevjerojatan ritam. Ako uspijete pronaći taj ritam, on postaje gotovo zarazan i može preuzeti moćnu energiju.

NACIONAL: Kako vam je bilo raditi u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu? Što su bili najveći izazovi?

Uživala sam u probama s orkestrom od prvog dana. Sve se zaista činilo tako prirodnim. Prvu probu na sceni imali smo na Mozartov rođendan, pa je to bila zgodna prilika. Što se tiče izazova, možemo razgovarati o finim detaljima u Mozartovu radu, ali stvaran izazov bio je u tome da uhvatimo duh u svakom trenutku.

‘AUSTRALIJA IMA DRUGAČIJU TRADICIJU i vrlo je multikulturalna. Nema snažnu tradiciju odlaska na operu tako često kao što imaju Europljani, ali Australci imaju žeđ za novim’

NACIONAL: U Hrvatskoj, a vjerujem da je tako i u mnogim drugim zemljama, vrlo je neobično vidjeti dirigenticu. Koliko često se žena odluči za tu karijeru? Zašto ste vi odabrali zanimanje dirigentice i što vam se najviše sviđa u tom poslu?

Pa da, dirigentice su još uvijek u velikoj manjini, ali istina je da se u posljednje vrijeme više žena odlučuje za dirigiranje nego ikad prije. Meni je dirigiranje bilo prirodno napredovanje od pijanistice koja je svirala orkestralna djela i bila fascinirana orkestrom. Bilo mi je prirodno postati šefica orkestra, a zatim i dirigentica. Otkrila sam i to da uživam u radu s glazbenicima više nego u tome da sam pijanistica, jer to može biti jako usamljen posao. Obožavam to što mi ovaj posao omogućava da komuniciram bez riječi, većinu vremena. Isto tako volim i što kad radiš i nastupaš, ostatak svijeta za tebe se može činiti kao da ne postoji, fokusiran si na glazbu i ljude oko sebe i to je taj trenutak.

NACIONAL: Australka ste, ali ste se preselili u London, zašto?

Na studij. Pozvao me profesor iz Guildhall School of Music u Londonu i rekao da mi može ponuditi mjesto, ali moram doći u London kroz tri tjedna. I otišla sam! Bilo mi je važno to iskustvo Europe, očajnički sam željela posjetiti Italiju, primjerice.

NACIONAL: Uživate u radu sa suvremenim skladateljima, zašto vam je to toliko važno?

Zato da možemo otkriti nova djela, možda čak i remek-djela budućnosti. Vrlo važno je imati djela iz našeg vremena koja odražavaju naš svijet i naša iskustva. Također volim surađivati s drugim ljudima. Tako skladatelja mogu pitati “što si mislio time reći?“

NACIONAL: Što mislite o modernim elementima u operi, koja se još uvijek smatra dosta tradicionalnom dramskom vrstom? Mislite li da bi to moglo dovesti do novih, zanimljivih stvari i privući novu publiku ili u operi ne bi smjelo biti modernog?

Velika djela mogu se sagledavati iz različitih točki gledišta. U svakom djelu koje slušate, različite stvari mogu se otkriti, drugačije odigrati. Isto se može reći i za moderne i tradicionalne elemente u operi. Morate donositi odluke koje se vama čine pravilnima u određenom trenutku i u koje vjerujete. Zato je toliko zabavno razgovarati o različitim opcijama ili idejama.

NACIONAL: Postoje li razlike između australske i europske publike?

Australija ima drugačiju tradiciju i vrlo je multikulturalno društvo. Možda nemamo toliko snažnu tradiciju odlaska na opernu ili dramsku predstavu kao Europljani, ali Australci imaju veliku žeđ za novim iskustvima.

NACIONAL: Stipendistica ste BBC Performing Arts Fund Fellowshipa. Koliko su takve podrške važne mladim umjetnicima?

The BBC Fellowship bila je prekrasna prilika koja je došla u trenutku kad sam počinjala profesionalno dirigirati. Imala sam puno sreće što sam dobila profesionalnu podršku jednog od najvećih dirigenata klasične glazbe Ese-Pekke Salonena koji je izvanredan umjetnik, pa sam kao njegova pomoćnica naučila jako puno o dirigiranju. Ta mi je stipendija, moram reći, zaista donijela novi pogled na glazbu.

NACIONAL: Odakle izvire vaša strast prema poslu?

Teško je definirati zašto imamo toliko ljubavi za ono što radimo i snažan instinkt za glazbu. To je nešto što je u meni. Najveću inspiraciju dobijem od ljudi i prekrasnih ljudskih priča.