Na intervju u Kazališnu kavanu stigla je po povratku iz Praga, uoči posljednje,rasprodane  izvedbe “Orašara” u ovoj sezoni, vedra, nasmijana, osvojivši me na prvu kao žena koja pršti pozitivnom energijom, često se smije, odlično govori hrvatski, iako povremeno šarmantno brka padeže. Natalia Kosovac je poslije Almire Osmanović, Irene Pasarić i Edine Pličanić nova velika zvijezda zagrebačkog Baleta sa statusom Prvakinje.

Kao Natalia Horsnell rođena je u travnju 1991. u Newcastlu, u Australiji. Usavršavala se na u Baletnoj školi Zaklade Heinz Bosl u Münchenu u klasi Konstanze Vernon. Nakon završenog školovanja angažirana je 2010. godine u Baletu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, a 2013. godine je promovirana u status solistice baleta. U Hrvatskome narodnom kazalištu izvedena je 2011. godine u okviru Koreolabosa, koreografske radionice članova Baleta HNK,  njena koreografija pod naslovom “Untitled” . Osvojila je nagradu Slavenska Dance Preservation – za izvrsnost u klasičnom plesu na Međunarodnom natjecanju baletnih plesača Mia Čorak Slavenska, 2012.,te Nagradu Ana Roje za cjelokupan umjetnički rad u sezonama 2013. i 2014.

U studenom prošle godine ušla je u anale hrvatskog glumišta kao prva strankinja koja je osvojila nagradu za najbolju žensku ulogu u baletu i to za čak dvije uloge:  za Valeriju u baletu “Spartak” na glazbu Arama Hačaturjana u koreografiji Jiříja Bubeníčeka, te Solveig u baletu “Peer Gynt” na glazbu Edvarda Griega prema istoimenom romanu Henrika Ibsena u koreografiji i režiji Edwarda Cluga i u izvedbi HNK-a u Zagrebu. Među atraktivnijim karakternim  dramskim rolama u kojima je publika obožava, a kritika piše hvalospjeve,  izdvajaju se barunica Castelli u “Glembajevima” i kraljica Gertruda u “Hamletu”.

Za Nacional.hr ekskluzivno progovara o podrijetlu, karijeri, obitelji, karijeri, intimi…

– Otkad ste primili Nagradu Hrvatskog glumišta koncem prošle godine, da li je to nešto nešto promijenilo u Vašem statusu u matičnoj kući, ili izazvalo zavist kolegica ? Ova nagrada je time značajnija što ste prva strana umjetnica, koja ju je osvojila.

– Ne,nije se ništa promijenilo otkako sam dobila tu prestižnu nagradu. Jako sam ponosna na ovu veliku nagradu i ja sam prva balerina i umjetnica, koja ju je osvojila kao stranac. Znate, ne živi se na lovorikama uspjeha i slave. Treba raditi uporno, požrtvovno i svakog dana davati od sebe još više. Ja sam prvakinja Baleta, postoji samo još jedna stepenica više u našoj profesiji, to je status nacionalne prvakinje, koji se stiče godinama i zrelošću. Ja sam uistinu sretna, postigla sam do sada sve ono o čemu sam maštala kao djevojčica. Iako danas plešem naslovne role, priznajem kako podjednako uživam i u malim ulogama. Obožavam biti na pozornici, tamo sam najsretnija.

Svečana dodjela 31. Nagrade hrvatskog glumišta u Hrvatskom narodnom kazalistu: Natalia Kosovac Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL

– Kad se u vama rodila želja da želite postati balerina ?

– Ja sam počela kasno, tek u 12. godini u svom gradiću u Australiji, ne toliko udaljenom od Sydneyja. S 12 godina rekla sam mami da sam donijela životnu odluku i da želim postati balerina, da za mene alternativa ne postoji. Mama me tad nije ozbiljno shvatila, znajući kako većina djevojčica mašta da postanu balerine, ili glumice. Inače, u mojoj obitelji nitko se nije bavio baletom. Mama je bila vrsna šminkerica i maskerka na filmu i televiziji, dok tata pripada IT svijetu. Nas u obitelji ima šestero djece, ja sam se rodila druga. Svi imamo partnere, neki već imaju djecu, raštrkani smo po svijetu, a jedna sestra živi u Madridu. Kad bismo se uspjeli svi okupiti za stolom, što je, nažalost, rijetko, trenutno nas ima 18!

– Kako je vas sudbina dovela u Hrvatsku?

– Već 13 godina sam ovdje, jako sam zavoljela Zagreb, koji je ugodan i siguran grad za život, ima veliku kulturnu tradiciju, predivni HNK-,ovdje  publika uistinu obožava balet i hrli na naše predstave. Što baš nije slučaj ni u Australiji, ni u mnogim svjetskim metropolama. Ovdje je blizu more, planine, jezera,  a za par sati si u Ljubljani, ili Beču.  Za HNK sam prošla audiciju, nakon što sam im poslala CV. Tad je ravnateljica Baleta bila Irena Pasarić i ona me obavjestila da sam prošla na audiciji i dobila ugovor. Imala sam sreću naći se u pravom trenutku na pravom mjestu i zaista sam bila baš jako sretna kad sam primljena. Kao na filmu, došla sam u Zagreb na Glavni kolodvor s dva kovčega, spremna za novi životni početak!

-Kako ste primljeni u ansamblu, u kojemu među plesačima uvijek postoji određena doza ljubomore i vječitog rivalstva. Tad niste znali ni riječ hrvatskog, kojeg danas odlično govorite?

– Nisam znala ništa, uz materinji engleski, služila sam se njemačkim. Osluškivala sam kolege po hodnicima kazališta, čula da se međusobno pozdravljaju s “bok”, tako da sam tih prvih mjeseci svima samo govorila “bok!”. U baletu mi smo kao velika obitelj, provodimo više vremena zajedno nego sa svojim ukućanima, po cijele dane smo na probama, sve dok u kasne sate ne završi predstava. A ujutro opet sve iz početka.

– Disciplinu i profesionalnost ste oduvijek imali u sebi, ili ste je izbrusili tijekom godina?

– To čovjek ili ima, ili nema u sebi. Otkad znam za sebe, ja sam oduvijek radila, bila vrijedna, čistila kuću, prala rublje, kuhala ručak, voljela sam bilo kakvu aktivnost. Otkad sam u baletu, samo želim biti na sceni. Ne moram samo plesati glavne uloge, iako sam to danas svojim radom zaslužila. Ako treba biti bor, ja ću biti i bor na sceni. Pozornica je moja prva ljubav, a moj muž druga velika ljubav.

Natalia Kosovac kao Ana Karenjina u baletu Lea Mujića/ photo Saša Novković, HNK Zagreb

– Kako ste upoznali supruga, etabliranog odvjetnika ?

– Ne bi vjerovali, ali baš preko baleta. On je došao na jednu moju premijeru i poslije bio na after partyju s prijateljem. Tad, u toj životnoj fazi, ja sam mislila da ću ostati zauvijek sama, nakon što sam imala nekoliko neuspješnih veza, muškarci me više nisu zanimali i išli su mi na živce. Bila sam potpuno fokusirana na karijeru. Odbijala sam upoznati ga, no na uporno inzistiranje prijateljice pristala sam upoznati ga. Odmah sam primijetila kako je jako zgodan, nastavili smo pričati cijelu noć, do 4 sata ujutro. I to je bilo to. Sudbina. Mi smo čekali jedno drugoga u životu. Već smo sedam i pol godina u braku, jako smo sretni i mogu samo biti zahvalna što imam tako divnu, kvalitetnu, zgodnu i dobru osobu pored sebe. On mi je najveća podrška u životu, uvijek je uz mene, kad imam krizu, zagrli me i podsjeti kako je sutra novi dan.

Natalia Kosovac, prvakinja Baleta Hrvatskog narodnog kazališta. Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL

– Veliki dio publike ima posve pogrešnu percepciju o vašoj profesiji. Na sceni vas doživljavaju poput porculanskih figurica i pomalo nestvarnih, krhkih bića. Iza toga ,kad se spusti zastor, krije se, u suštini ogroman trud i rad, velika energija, samodisciplina, svakodnevno odricanje, spartanski način života, fizički napor, upale, žuljevi, krv, znoj, blokade… Plesači su za mene, definitivno, najveći, no ne i dovoljno valorizirani  umjetnici, jer se bave najtežom i najkraćom profesijom.

– Točno ste sve rekli . Hvala vam što tako mislite. Pozornica je iluzija na kojoj publici sa smiješkom dajemo maksimum od sebe i za nagradu dobijemo aplauz. Publika ne mora znati što stoji iza toga, kad padne zastor. Mi plesači smo na jedan način ludi, jer toliko volimo svoj posao da smo spremni po cijeli dan raditi na sebi, korigirati svoje greške, mjeriti se s konkurencijom, truditi se biti najbolji. U drugim profesijama ljudi to baš i ne rade, pogotovo ne u tolikoj mjeri. Balet je za mene zrak, život. Mi smo poput sportaša, s tim da imamo nadogradnju, jer osim kondicije, discipline i konkretnih rezultata još imamo tu umjetničku nadogradnju na pozornici. Publika i struka je ta koja procjenjuje zašto je netko od nas prvak, ili primabalerina.

– Preferirate li klasiku, ili moderan ples? Čini mi se da ste ,ipak, predodređeni za klasični repertoar.

– Ja imam veliku ljubav prema klasičnom baletu. Klasika je moj svemir. Obožavam “Labuđe jezero”, sve velike balete, poput “Orašara”. Posebno uživam u naslovima, baziranim na klasičnoj literaturi, od “Ane Karenjine”,do “Hamleta” i to su sve naše hit predstave.

Natalia Kosovac kao barunica Castelli u Glembajevima Lea Mujića, foto Saša Novković, HNK

– Već nekoliko sezona surađujete s etabliranim koreografom i redateljem Leom Mujić, od “Ane Karenjine”, do “Hamleta”. On je na glasu kao težak, zahtjevan, kontroverzan, ponekad neugodan prema plesačima. Kakva je vaša suradnja ?

– On je veliki profesionalac koji od cijelog ansambla i svakog solista traži maksimum. Mujić želi najbolje za svoj balet ,što je razumljivo, jer iza predstave stoji njegovo ime i redateljski i koreografski rukopis. On na momente može biti jak prema plesačima, ali takav mora biti, jer slijedi svoju viziju. Što se mene tiče, ja obožavam raditi s Leom Mujićem. Kliknuli smo na prvu, od naše prve zajedničke predstave  “Ane Karenjine” .Plesala sam dvije predstave kao Ana Karenjina. Bila sam toliko sretna da mi se činilo da nisam plesala, nego lebdjela na pozornici. Nakon toga smo zajedno radili “Glembajeve”, koji za HNK i zagrebačku publiku, imaju poseban značaj zbog Krleže kao jednog od bardova hrvatske kulture. Bojala sam se te barunice Castelli, no predstava je postigla senzacionalan uspjeh. Sjećam se koliko smo svi strepili u Zagrebu uoči premijere, jer mogla je ispasti ili veliki uspjeh, ili veliki promašaj. Sredine nema. Doživjeli smo takve ovacije, kakve nitko nije mogao sanjati. Žao mi je što više nisu na repertoaru, jer publika ih traži i ne prođe tjedan da me netko ne pita kad će se “Glembajevi” vratiti na pozornicu. Bilo bi predivno kada bi naša sjajna i ambiciozna intendantica Iva Hraste Sočo i naš odličan Direktor Baleta  Massimiliano Volpini učinili sve da vrate “Glembajeve” na scenu. Intimno, to je i meni najdraži Mujićev komad. A što se Lea tiče, ako treba, potpisala bih da plešem i radim s njim do kraja života.