Najvažniji uvjet koji bi, prema istom izvoru, trebao biti zadovoljen da bi se prerada domaće nafte preselila u Rijeku jest pristanak Jadranskog naftovoda (Janaf) da preuzme transport sirove nafte s domaćih polja prema Rijeci. “Ako se to dogodi i ako Janaf pristane na MOL-ov zahtjev za transport domaće nafte do Rijeke, u što ozbiljno sumnjam, MOL bi imao čvrst argument za zatvaranje rafinerije u Sisku”, tvrdi izvor Nacionala blizak Ini. Treba pritom napomenuti da u ovom trenutku Janaf sirovu naftu transportira isključivo iz pravca Rijeke prema unutrašnjosti, dok za dvosmjerni tok nafte, odnosno transport u oba pravca, još ne postoje tehničke mogućnosti naftovoda. Da bi se to ostvarilo, nužno je izvesti tehničke preinake naftovoda. Neke od tih preinaka već su načinjene, neke tek treba provesti, a drugi izvori bliski naftaškim krugovima potvrdili su Nacionalu da Janaf još uvijek nema ni uporabnu dozvolu za korištenje naftovoda za transport nafte u oba smjera. Da bi se sirova nafta iz Rafinerije Sisak transportirala do Janafovog terminala u Sisku, koji bi je preuzeo i proslijedio do rafinerije u Rijeci, potrebno je izvršiti dodatne tehničke modifikacije cjevovoda i pumpnih stanica, no tvrdi se da MOL nije voljan financirati te preinake kroz plaćanje usluge transporta. Pregovori o financiranju radova na preinakama traju već gotovo dvije godine, no rješenje još nije pronađeno, dijelom vjerojatno i zbog relativno malih količina domaće nafte koje bi se transportirale tim putem, što financiranje radova čini kratkoročno neisplativim. Na transport nafte do Rijeke na duži rok, kako tvrde naši izvori, MOL ionako ne računa, jer je i opstanak rafinerije u Rijeci prilično upitan. Naime, prema dobro upućenim izvorima iz naftaških krugova, rafinerija u Rijeci zbog prespore modernizacije i zbog činjenice da još nije izgrađeno postrojenje za obradu teških ostataka (tzv.

Delayed Coking Unit, DCU, koje povećava udio naftnih derivata visoke kvalitete), posluje s gubicima koji su veći od gubitaka sisačke rafinerije. Isti izvori tvrde da je sama najava mogućnosti da se domaća nafta, umjesto u Sisku, prerađuje u Rijeci, već vrlo snažan signal u prilog zaključku da MOL nema nikakvu namjeru ulagati u daljnju modernizaciju riječke rafinerije. Rafinerija u Sisku, pak, posluje pozitivno sve dok prerađuje maksimalno milijun tona domaće nafte na godinu. U slučaju prerade većih količina, ta rafinerija, koja također nema DCU postrojenje, generira gubitke. U ovom trenutku obje rafinerije posluju pozitivno i to isključivo zbog niskih cijena sirove nafte i visokih rafinerijskih marži. U trenutku kada se to promijeni, obje rafinerije ponovno će poslovati s gubicima.

Dio MOL–ova strateškog plana poslovanja Ine u narednim godinama, uz gašenje sisačke rafinerije, jest i značajno usporavanje procesa modernizacije rafinerije u Rijeci, koja je do sada prerađivala isključivo uvoznu naftu, tvrdi izvor blizak Ini. MOL je obvezu modernizacije postrojenja riječke rafinerije preuzeo još 2003., u trenutku kada je kao strateški partner ušao u Inu, no taj proces ni do danas, nakon gotovo 13 godina, nije dovršen. Službeno je završena tek prva od nekoliko faza modernizacije, otvorena su nova postrojenja za hidrokreking i hidrodesulfurizaciju, postrojenje za proizvodnju vodika i postrojenje Claus (izdvajanje sumpora) i proces je s tim poslovima zaustavljen. Izvor blizak Ini tvrdi da je namjera MOL-a zadržavati i do krajnosti usporavati proces novih ulaganja u riječku rafineriju, s tendencijom da se modernizacija nikada ne dovrši. Činjenica je i da je MOL, doduše, najavio novu fazu investicija u modernizaciju riječke rafinerije koja je trebala krenuti od početka 2015., no izvor Nacionala upozorava da je novi investicijski ciklus “rascjepkan” na čak 13 faza i bez konkretnih vremenskih rokova za dovršenje svake od dogovorenih faza, što investitoru, odnosno Upravi Ine, daje mogućnost da od daljnjih radova odustane u svakom trenutku i bez prevelikih troškova.

Prije nekoliko mjeseci, s neslužbenim početkom predizborne kampanje i nekako u isto vrijeme kada su i mediji krenuli špekulirati o datumima održavanja parlamentarnih izbora, MOL je osjetno smanjio sve značajnije investicijske aktivnosti u Ini i krenuo se ozbiljno pripremati za trenutak kada bi u Banske dvore mogla ući nova garnitura političara s kojom bi, ako se to dogodi, prema njihovim očekivanjima, bilo lakše postići dogovor i realizirati svoje interese. MOL-ov je cilj, tvrdi izvor blizak Ini, da do 2016. ili najkasnije 2017., uz tihi dogovor s novom hrvatskom vladom, zatvori Rafineriju Sisak i tek formalno započne novi ciklus modernizacije u Rafineriji Rijeka, koju će usporavati i zavlačiti.

“Glavni je cilj mađarske vlade da postane energetski lider u regiji, a MOL joj je tek produžena ruka koja će to omogućiti. Potpunim preuzimanjem Ine i zatvaranjem naših dviju rafinerija oslobađa se prostor za prodor mađarskog gospodarstva, posebno mađarskih energetskih kompanija, u regiju. Na prostoru jugoistočne Europe, uspije li Mađarska u svojem naumu, ostat će tek OMV-ova rafinerija Schwechat kraj Beča, NIS-ova rafinerija u Pančevu koja je u vlasništvu ruskog Gazpromnjefta te dvije MOL-ove rafinerije – u Százhalombatti i Bratislavi, iz kojih će se opskrbljivati i domaće tržište naftnim derivatima. Hrvatske rafinerije, odnosno Ina, bit će posve izgurane iz tog kruga i njihove budućnosti praktički nema, a Hrvatska će velikim dijelom ovisiti o uvozu derivata iz Mađarske”, kategoričan je izvor Nacionala.

Premijer Zoran Milanović i aktualna vlada neodgovorno su pristupili problemu Ine, dodaje, i za četiri godine svojega mandata nisu poduzeli konkretne korake kako bi pokušali osujetiti mađarske namjere marginalizacije i postupne eliminacije Ine s regionalnog energetskog tržišta. Ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak često je u borbi s predstavnicima MOL-a bio usamljen, a nerijetko i “miniran” od strane premijera. Vrdoljak je koncem 2014. najavio da Hrvatska ozbiljno razmišlja o tome da MOL-u ponudi otkup dionica iz njegova portfelja, što je premijer Milanović otvoreno nazvao “glupošću”. U lipnju ove godine Nacionalu je iz dobro upućenih izvora potvrđeno da pregovarači koje je imenovao ministar Vrdoljak razgovaraju s predstavnicima nekoliko svjetskih banaka o mogućnosti kreditiranja otkupa MOL-ovih dionica, no tvrdi se da je ured premijera Milanovića zaustavio te pregovore. Dakako, ni Vrdoljak niti Milanović o razlozima svojih aktivnosti nisu informirali javnost.

Iza odluke o stopiranju pregovora s bankama, prema tvrdnjama izvora bliskog Ini, stoji predsjednik Nadzornog odbora Ine Siniša Petrović, koji je u vrlo bliskim prijateljskim odnosima s premijerom Milanovićem, ali i s Upravom MOL-a u Budimpešti. Svi dosadašnji sukobi Milanovića i Vrdoljaka – a spor oko otkupa dionica nije jedini – pokazali su da u samom državnom vrhu ne postoji čvrst stav o budućnosti Ine, a nesposobnost dviju sukobljenih strana – premijera i ministra gospodarstva – da nađu zajednički jezik i pred MOL istupe s jedinstvenim stavom, obilato ide na ruku mađarskoj kompaniji koja nejedinstvo hrvatskog suvlasnika koristi kako bi potiho i samovoljno vodila Inu onako kako odgovara mađarskim strateškim interesima. S druge strane, prema istom izvoru, uoči parlamentarnih izbora MOL pažljivo gradi most i prema HDZ-u i to kroz prijateljske kontakte Joze Petrovića, bivšeg člana Uprave Ine i sadašnjeg savjetnika u MOL-u, s Tomislavom Karamarkom.

I aktualni premijer, ali jednako tako i šef opozicijske stranke, svojim nedjelovanjem i stvaranjem veza s MOL-ovim lobistima jednako štete Ini, a direktno pogoduju mađarskoj kompaniji. Primjetno je također da i sadašnji, ali i potencijalni budući premijer u već zahuktaloj predizbornoj kampanji i međusobnim prepucavanjima pažljivo izbjegavaju dodirnuti temu Ine. No zato premijer Milanović vrlo otvoreno šalje poruku javnosti iz koje je očito da se aktualni državni vrh već oprostio od Ine kao domaće naftne kompanije. Naime, reagirajući na nedavni incident na hrvatsko-mađarskoj granici i mađarsku blokadu hrvatskog vlaka na svojem teritoriju, premijer je izjavio: “Kako su nam uzeli Inu, neka Mađari zadrže i taj vlak!” U očima Vlade, dakle, Ina je već odavno mađarska.

Zatvaranjem obiju domaćih rafinerija i svojevrsnim paraliziranjem Ine, MOL će, prema tvrdnjama izvora bliskog Ini, prije svega blokirati konkurenciju na regionalnom tržištu naftnih derivata, a namjera mu je i zadržati i dalje koristiti Inine skladišne kapacitete. Time je osigurao izlazak na mediteransko tržište za derivate proizvedene u svojim rafinerijama u Budimpešti i Bratislavi, a istovremeno je onemogućio uvoz jeftinijih derivata iz pravca Mediterana koji će biti direktna konkurencija proizvodima njegovih rafinerija. Tim će potezima, upozorava izvor Nacionala, MOL potpuno kontrolirati trgovinu derivatima na hrvatskom tržištu koje time ostaje posve ovisno o derivatima iz Mađarske. Hrvatski državni vrh na vrijeme je upozoren kakvi su ciljevi mađarske Vlade i MOL-a, a svjestan je i sadašnje situacije koja je izrazito nepovoljna za Hrvatsku, no oni – jednako kao i prijašnje Vlade iz vremena Ive Sanadera i Jadranke Kosor, nisu učinili ništa kako bi spriječili propadanje kompanije i njezin tihi prelazak u ruke Mađara.

Sugovornik Nacionala upozorava na zanimljiv podatak koji kaže da od 2003., odnosno, od trenutka kada je mađarski MOL ušao u vlasničku strukturu Ine, ni predsjednik države – a na toj su se poziciji u proteklih 13 godina izmijenile tri osobe! – ni premijer nisu našli za shodno sazvati sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost na kojoj bi se raspravljalo upravo o Ini, iako su, kako tvrdi, svi složni da događaji u Ini ugrožavaju strateški interes Hrvatske.

“Neposredno prije prodaje 25 posto dionica Ine mađarskom MOL-u, Vijeće za nacionalnu sigurnost zasjedalo je i raspravljalo upravo o Ini, a na toj sjednici dane su jasne smjernice u kojem pravcu treba ići budući razvoj Ine. Tada je zaključeno da će budući strateški partner Ine biti obavezan modernizirati obje rafinerije, obnoviti i povećati zalihe naftnih derivata i modernizirati mrežu benzinskih postaja. Od svega navedenog MOL je tek djelomično ispunio taj posljednji uvjet, jer je obnovljeno i osuvremenjeno tek oko 50 posto od sadašnjeg broja benzinskih postaja. Ostale obveze nisu ispoštovane. No ni ta činjenica da MOL nije ispunio obaveze koje je preuzeo, ali i činjenica da je u proteklih šest godina Ina zapravo posve iskliznula iz naših ruku, nisu bile dovoljan motiv ni predsjedniku države ni premijeru da o tome razgovaraju na sjednici Vijeća”, objašnjava izvor Nacionala iz Ine.

Prema njegovim riječima, MOL sustavno razara Inine unutarnje poslovne procese koji nose kompletno poslovanje kompanije, konstantno otpušta brojne djelatnike koji su radili na tim procesima i tako priprema teren za postepeno ukidanje rafinerija i prebacivanje važnijih poslovnih procesa u Mađarsku, čime se Ina pretvara u tvrtku-kćer s vrlo ograničenim ovlastima i minornim udjelom na tržištu. Najavljeno izdvajanje maloprodaje iz kompanije i formiranje zasebne tvrtke INA Maloprodajni servisi, koja bi trebala objediniti većinu profitabilnih Ininih benzinskih postaja u jednu tvrtku izdvojenu iz Ine, a ostatak neprofitabilnih ponuditi malim poduzetnicima u franšizu, ide u pravcu smanjivanja Ininog udjela na tržištu i smanjivanja broja zaposlenika na crpkama. To je tek nastavak dosadašnje MOL-ove politike gušenja rasta Ine na domaćem tržištu derivata, koja je u posljednjih nekoliko godina smanjila udio Inine veleprodaje i maloprodaje na domaćem tržištu za čak 25 posto. Jednom riječju, upozorava izvor Nacionala iz Ine, uspije li MOL provesti svoje planove u djelo – a posve je upitno može li ga Vlada uopće više zaustaviti, čak i uz pozitivno riješenu arbitražu – za nepunih osam mjeseci Ina kakvu poznajemo vrlo vjerojatno više neće postojati