Objavljeno u Nacionalu br. 736, 2009-12-22

NOVI UGOVOR između Vlade RH i MOL-a nije precizirao cijenu i model prodaje Ininih naftnih i plinskih polja u Siriji, što bi moglo značiti novi gubitak za Hrvatsku

“Ugovor koji je prošlog tjedna ministar financija Ivan Šuker sklopio s MOL-om korak je u pravom smjeru glede rješavanja problema u Ini, no u nekim pitanjima trebao bi biti precizniji, osobito s obzirom na mogućnost prodaje kompanijinih nalazišta u Siriji. Radi se o Ininim najvrednijim nalazištima koja bi u sljedeće tri godine Ini trebala donijeti gotovo 900 milijuna dolara profita, pa je nejasno zašto Šuker u ugovoru nije konkretizirao cijenu i model prodaje. Ovako je ta procedura praktički prepuštena Ini, a budući da operativno upravljanje kompanijom potpuno kontrolira MOL, ispada da će Mađari organizirati prodaju Inine imovine samima sebi.

U tom kontekstu Vlada će morati što prije u dodatnim pregovorima s MOLom osigurati transparentnu prodaju nalazišta u Siriji, na temelju koje bi mađarska kompanija za njih platila realnu tržišnu cijenu”, rekao je za Nacional ugledni hrvatski naftni stručnjak, tvrdeći da sporazum koji je Vlada postigla s mađarskom naftnom kompanijom nedovoljno precizno određuje prava i obveze dvaju velikih suvlasnika Ine, što bi na kraju moglo rezultirati štetom na račun države i poreznih obveznika. Na temelju tog sporazuma MOL će financijski pomoći Ini i omogućiti joj da podmiri svoje dugove državi, koji sada navodno premašuju 1,6 milijardi kuna. Ipak, cijena te financijske pomoći bit će iznimno visoka. Kao osiguranje za naplatu MOL će vjerojatno od Ine dobiti zamjenjive obveznice, vrijednosne papire koji se u slučaju da ih izdavatelj ne može isplatiti u dogovorenom roku pretvaraju u dionice, odnosno vlasnički udjel.

Na taj način otvorena je mogućnost da MOL već za godinu dana postane većinski vlasnik Ine, a problem Vlade je što nema nikavih formalnih mogućnosti da spriječi takav scenarij, jer nema nikakvih upravljačkih prava u Ini, pa tako ni mogućnosti da utječe na njeno financijsko poslovanje. Jednaka situacija je i s nalazištem Hayan u Siriji. Iako je sporazumom određeno da Ina nakon prodaje imovine u Siriji zadrži pravo njenog ponovnog otkupa, hoće li to Ina u konačnici uistinu i učiniti, ovisi o financijskom planu kompanije u budućnosti. Taj plan donosi se natpolovičnom većinom glasova uprave kompanije, a potvrđuje jednakom većinom u nadzornom odboru, što znači da ga može donositi sam MOL, bez traženja pristanka hrvatske vlade. U tom kontekstu čini se kako bi otkup polovice vlasničkog udjela u Ininu najvrednijem nalazištu mogao biti konačan, a zbog istih razloga nejasno je i kako država namjerava osigurati realnu tržišnu cijenu za sirijska polja. Budući da cijena transakcije, kao ni metodologija izračuna realne tržišne vrijednosti, nije strogo definirana u ugovoru koji je Šuker sklopio s MOL-om, postavlja se pitanje kako će ona biti određena.

Država još uvijek ima mogućnost utjecaja na Inu, jer je za prodaju imovine tvrtke još uvijek potrebna potvrda dviju trećina članova nadzornog odbora, a nju nije moguće osigurati bez podrške Vladinih predstavnika. Zbog toga se može pretpostaviti kako će oko cijene Vlada i MOL u budućnosti još pregovarati, ali za državni vrh svakako nije dobro što će svaki postupak u vezi s procjenom vrijednosti nalazišta u Siriji biti podložan MOL-ovu utjecaju, jer njegovi kadrovi operativno upravljaju kompanijom. Vrlo su znakovite informacije kako je za 50 posto Ininih poslova u Siriji MOL ponudio 200 milijuna eura i kako je procjenjena vrijednost polja oko 400 milijuna eura. To je prije nekoliko mjeseci objavljeno u hrvatskim medijima. Te informacije Ina je više puta demantirala, tvrdeći da nikakve konkretne ponude MOL-a nije bilo, ali nakon što je otkriven sadržaj dogovora Vlade i MOL-a, izvjesno je da će ona vrlo uskoro uslijediti. Koliko MOL kani ponuditi, zasad se ne zna, ali na temelju analize Inine proizvodnje u Siriji izvjesno je da ona mora iznositi višestruko više od 200 milijuna eura. Inino nalazište Hayan sastoji se od ukupno šest polja, plinskih polja Palmyra i Mustadyra, naftnih Jazal i Mazkur, te mješovitih polja gdje se proizvode nafta i plinski kondenzat, nazvanih Jihar i Mazkur.

Na temelju ugovora koji Ina ima sa sirijskom državnom naftnom kompanijom SPC, hrvatskoj kompaniji pripada 51 posto eksploatirane nafte i 56 posto plina. To trenutačno iznosi oko 365 tisuća tona nafte i 430 milijuna prostornih metara prirodnog plina godišnje. Radi se o značajnim količinama koje hrvatskoj kompaniji omogućavaju 160 milijuna dolara godišnjeg prihoda, no oni bi uskoro trebali biti znatno veći. Već 2011. na temelju daljnje razrade nalazišta proizvodnja na lokaciji Hayan trebala bi se povećati na 650 tisuća tona nafte, 1,4 milijarde prostornih metara plina i 130 tisuća kubika ukapljenog naftnog plina. Usporedbe radi, Hrvatska godišnje iz Rusije uvozi 1,2 milijardi kubičnih metara plina, pa se može zaključiti kako se radi o velikom nalazištu, a na temelju povećanja proizvodnje i prihodi Ine porast će na oko 360 milijuna dolara godišnje. Također valja napomenuti da je Ina u Siriji završila golem, 700 milijuna eura vrijedan investicijski ciklus u razvoju nalazišta, pa će budući operativni troškovi biti vrlo mali, oko 6 milijuna dolara godišnje. Zbog toga ispada da je golem dio Ininih prihoda u Siriji čisti profit, pa ne čudi da menadžeri te tvrtke nalazišta u Siriji često zovu Ininom “zlatnom kokom”.

Naravno, iznesene projekcije Inine zarade u Siriiji ovise o kretanju cijene nafte i plina te tečajnim razlikama, no bez obzira na njih može se zaključiti kako bi kompanija u Siriji tijekom sljedećeg desetljeća trebala zaraditi milijarde dolara. Značajan dio tog novca bi u okviru poreza na dobit te državnog vlasničkog udjela u Ini završio u hrvatskom proračunu, pa nije jasno zašto se država odriče tih budućih prihoda prodajom pola polja MOL-u. Iako su Inini dugovi u ovom trenutku znatno opterećenja za državni proračun, prema nekim procjenama Vladi bi se u ovom trenutku više isplatilo zadužiti se i kupiti ta polja od Ine, nego ih prodati MOL- u, osobito ako se cijena bude kretala oko najavljenih 200-tinjak milijuna eura. Čak ako država i ne bi bila kadra za takvu izravnu transakciju, postoji nekoliko državnih tvrtki, poput Janafa ili Plinacra, koje su dovoljno financijski moćne da se upuste u takav posao, a sudeći prema iznimnoj profitabilnosti nalazišta u Siriji, vjerojatno je da bi te kompanije uspjele dobiti potrebnu podršku banaka. Ipak, čini se da trenutačno u hrvatskoj vladi ne postoji volja za takav potez, pa se može očekivati da će Ina na kraju pola nalazišta u Siriji ipak prodati MOL-u. Ključni zadatak Vlade pritom će biti da osigura da se polje Hayan proda po realnoj, tržišnoj cijeni.

Nacionalov sugovornik smatra kako se taj cilj može postići jedino ako se prodaja polja provede na javnom međunarodnom natječaju: “Ina bi morala raspisati veliki međunarodni natječaj za prodaju polovice udjela na poljima u Siriji. Kad se prikupe ponude svih zainteresiranih, MOL-u treba dati pravo prvokupa ako pristane platiti iznos najviše ponu- de. Ako Mađari na to ne pristanu, neka se proda najboljem ponuđaču. To je jedini način na koji se transparentno i pouzdano može utvrditi trenu- tačna tržišna vrijednost Ininih nalazišta. Vlada bi učinila golemu grešku kad bi dopustila da se cijena odredi izravnom pogodbom s MOL-om kao jedinim ponuđačem, na temelju procjene vrijednosti. Zbog MOL-ove kontrole nad poslovanjem Ine i mogućnosti da utječe na parametre proizvodnje Mađari imaju mogućnost da utječu na takvu procjenu, čak ako je radi i neka neovisna institucija. Također, u direktnom pogađanju gotovo uvijek se postižu niže cijene od onih na javnim natječajima, pa bi takav način prodaje bio suprotan interesima Ine i hrvatskim nacionalnim interesima.”

Hoće li se u Ini odlučiti za takav model prodaje, trenutačno je nepoznato, na Nacionalov upit o tome iz kompanije su se očitovali kratkim odgovorom da ne postoje planovi prodaje Ininih polja u Siriji: “U ovom trenutku ne postoji konkretna financijska ponuda MOL-a, a ni konkretna odluka o suradnji u vezi s Ininim proizvodnim poljima u Siriji.”