Objavljeno u Nacionalu br. 556, 2006-07-10

U utorak, 4. srpnja, velikogorički specijalci izbavili su svog 38-godišnjeg sugrađanina s prljavog tavana na kojem je proveo 16 godina a da mu sustav socijalne skrbi nije omogućio da ostvari pravo na normalan život

Prošlog utorka, 4. srpnja 2005., istoga dana kad je Nacional objavio opsežan tekst o propasti sustava socijalne skrbi u Hrvatskoj, pripadnici velikogoričke specijalne policije, vatrogasci, policajci, sanitarni djelatnici, socijalni radnici, pripadnici Hitne pomoći, veterinari, neki novinari i Velikogoričani na jednom su se mjestu iz prve ruke uvjerili da je sustav socijalne skrbi, ali i čitav niz drugih s njime povezanih institucija opet zakazao. Nakon obiteljskih nasilništava raznih vrsta, ubojstava zlostavljanih žena, silovanja maloljetnika u domovima za nezbrinutu djecu, prošlog utorka se kolaps hrvatskog sustava socijalne skrbi ocrtao u Velikoj Gorici.

Poput japanskih starčića zaostalih na egzotičnim otocima Indijskog oceana nakon drugog svjetskog rata, koji su sasvim slučajno prije nekoliko godina pronađeni, informirani da je drugi svjetski rat završio, te vraćeni u civilizaciju preživjelim članovima svojih obitelji, prošlog utorka se u Ulici kneza Mislava 14, u Velikoj Gorici, 38-godišnji Rene Richter ponovo susreo s civilizacijom, ali 21. stoljeća. Iz smrdljivog tavana, odakle nije izlazio 16 godina, dovukli su ga pripadnici velikogoričke specijalne policije. Pogled na pothranjenog muškarca nije bio nimalo ugodan – Richter je bio posve zarastao, prljav i neuredan, nokti na nogama i rukama bili su mu dugi nekoliko centimetara a smrad koji se širio oko njega bio je užasan. Vjerojatno ga nisu takvim zamišljali oni koji su njegovo ime povremeno pročitali u raznoj medicinskoj dokumentaciji, ali nisu provjeravali gdje je i u kakvim uvjetima živi. Richter je zapravo do prošloga utorka i postojao samo u medicinskoj dokumentaciji, tek je njegov smrad dopirao do najbližih susjeda koji su bezuspješno upozoravali policiju na čudne događaje u kući u kojoj je živio. Da njegova bolesna majka nije nedavno rekla psihijatru kako ga je ubila smrtonosnom injekcijom, Richter bi vjerojatno i dalje ostao izoliran od civilizacije na svom tavanu.

Nikomu nije nedostajao, a oni koji su se trebali zapitati što se s njime događa, na njega su posve zaboravili. Stručnjaci s kojima je Nacional razgovarao o tom slučaju potvrdili su Nacionalu da se to nije smjelo dogoditi, te da je slučaj Richter još jedna potvrda potpunog raspada hrvatskog sustava socijalne skrbi. Kada su ga prošli tjedan izvlačili u civilizaciju, Richter je urlao i opirao se, govorio besmislice, te je odmah bilo vidljivo da ima ozbiljnih mentalnih problema, a nekim je svjedocima tog događaja zbog smrada koji se oko njega širio i pozlilo. Moguće je da je nekima od prisutnih pozlilo i zato što su odmah zaključili da se tom čovjeku moglo i moralo puno prije pomoći. Tko je zapravo Rene Richter koji je poput velikogoričkog Robinzona pronađen u srcu Hrvatske? Obitelj Richter nastanila se u Velikoj Gorici 1980. a teški dani za obitelj počeli su nakon smrti oca 1990. godine. Majka Jasmina i sin Rene korisnici su obiteljske mirovine od 1700 kuna. Oni koji ga se sjećaju tvrde da je Rene Richter još u osmogodišnjoj školi pokazivao znakove mentalne nesređenosti. Tadašnji učenici Osnovne škole “Antun Cvetković” sjećaju se kako je Rene Richter bio vrlo povučen dječak koji je imao poteškoće u komuniciranju s vršnjacima.

Na satovima tjelesnog odgoja uočen je i Richterov problem s koordinacijom pokreta. Primjerice, pri preskakanju kozlića, umjesto da ga preskače, Rene Richter bi se namjerno zaletavao u njega. Nekadašnji kolege iz razreda govore da je bio šutljiv, nedruželjubiv, na trenutke i agresivan. No, Richter je pokazivao iznimnu inteligenciju. Briljirao je iz prirodnih predmeta poput matematike i fizike. Nakon osnovne škole upisao je gimnaziju “Ruđer Bošković”, no nije je završio. Njegova majka Jasmina Richter (61), koju su Velikogoričani godinama svakodnevno viđali kako s velikim cekerima luta ulicama, navodno je Reneu zabranila odlazak u gimnaziju nakon prvog razreda. Jasmina Richter ima podeblju povijest mentalne bolesti, pa ne čudi njezino posesivno ponašanje prema sinu. Poslije gubitka veze sa stvarnim svijetom, Richter se povlačio u sebe, nije imao prijatelja, a posljednjih 15-ak godina proveo je fizički posve izoliran na tavanu kuće u Mislavovoj ulici, u vrlo teškim životnim uvjetima. Potpuno lišen svakog dodira s vanjskim svijetom, Rene Richter je, vjerojatno zbog duševne bolesti, živio u nekom svom svijetu

Okolni stanari su se često žalili na nesnosan smrad koji se širio iz stana. Posebno su se žalili, pa i prijavljivali neobičnu obitelj neposredni susjedi, jer su u zgradi još dva stana. Renea Richtera nitko od susjeda nije godinama pa i desetljećima viđao, samo je koji put noću znao proviriti kroz tavanski prozor i verbalno prijetiti susjedima, iz samo njemu poznatih razloga. Njegova je majka psihijatru nedavno izjavila kako je Renea ubila smrtonosnom injekcijom, te da sada živi s ljubavnikom. Psihijatar je, po svemu sudeći, pokrenuo sustav koji već dva desetljeća nijemo promatra patnju i duševno i fizičko propadanje dvoje ljudi. Prema riječima liječnika koji se zatekao pri akciji izvlačenja Renea Richtera iz stana, moguće je da je mentalno bolesna majka sina zamijenila s ljubavnikom. Policijska i medicinska istraga pokazat će je li između duševno bolesne majke i sina bilo incestuoznih odnosa. U Centru za socijalnu skrb kažu da nemaju takvih saznanja. O cijelom slučaju oko Renea Richtera obaviještena je i policija, koja je od Općinskog suda ishodila nalog za nasilni ulazak u stan. Sve je bilo spremno za akciju izvlačenja Renea Richtera iz stana, ali je bilo upitno je li on još živ. Postojala je mogućnost da si je oduzeo život, s obzirom da je njegova majka dan prije uhićena i nalazila se u pritvoru u Policijskoj postaji Velika Gorica. Policija je akciju pomno isplanirala. Nije bila isključena ni mogućnost da je Richter naoružan i opasan, pa je u akciji sudjelovao i vod interventne policije.

Oko 14 sati 4. lipnja, pred kuću su došli specijalci, vatrogasci, sanitarci, socijalni radnici, Hitna pomoć, gorički policajci, pa čak i veterinari. Specijalci su se uputili prema tavanskim prostorijama i najednom se čula buka od provaljivanja vrata, te Richterova vika i urlici. Novinari i znatiželjni susjedi, koji su udaljeni iz grade, očekivali su rasplet. Nedugo potom su specijalci iznijeli Richtera iz kuće i smjestili ga u vozilo Hitne pomoći, gdje mu je liječnik ubrizgao injekciju za smirenje. Rene Richter je za to vrijeme preklinjao liječnika riječima: “Nemojte me drogirati, mene štiti doktor Sanader.” Rene Richter odmah je prevezen, zajedno s majkom Jasminom, u bolnicu u Popovaču, gdje će vjerojatno provesti ostatak svog tužnog života. Načelnik velikogoričke policije Evelin Mustapić je nakon akcije specijalaca pozvao novinare da zajedno pregledaju tavanske prostorije u kojima su živjeli Jasmina i Rene. Ondje je neizdrživ smrad umalo sve otjerao. Neke novinarke nisu smogle snage ući, a prvom čovjeku velikogoričke policije je pozlilo. Može se samo pretpostavljati koliko je izmijenjena psiha 38-godišnjaka koji petnaestak godina nije izišao iz stana, mladića koji je u istoj prostoriji vršio nuždu, jeo i “družio” se s glodavcima. Sanitarnog čvora nije bilo. Velikogorički Robinzon ipak je zadržao kakvu-takvu vezu s vanjskim svijetom. Obilje kalendara, prastarih postera Beatlesa i novina pronađenih razbacanih po stanu, svjedoči da Rene nije sasvim izgubio razum. Od susjeda smo doznali kako se majka hvalila da je njezin sin često slao pisma Hrvatskoj vladi, čak osobno premijeru i ministrima. To objašnjava Reneove povike prilikom akcije policije da ga štiti premijer Sanader. Ispitivanje fizičkog i psihičkog zdravlja Renea Richtera pokazat će koliko mu je um pomućen, a koliko je nesigurni i povučeni pubertetlija žrtva poremećene majke. Da je sustav socijalne i zdravstvene skrbi djelovao na vrijeme, a ne tek nakon “priznanja” majke da je ubila sina, možda bi mladić bio spašen, a možda bi i sudbina majke bila drukčija. Priznanje Jasmine Richter, kojim je privukla pozornost nadležnih institucija, psihijatar koji je sudjelovao u akciji tumači kao svojevrsni poziv u pomoć. Ona je za duševno bolesne majku i sina došla u zadnji čas, ali veliko je pitanje je li pravodobnim djelovanjem sustava jedan očito zlostavljani mladić mogao imati normalan život.

PRIZOR U STANU RICHTEROVIH

Izmet, smrad i štakori

Stravičan prizor zatekao je specijalce koji su upali u stan u Ulici kneza Mislava 14, u Velikoj Gorici. U nekoliko prostorija bez struje, u kojima su živjeli majka Jasmina i sin Rene Richter, bilo je izmeta po podu, namještaja gotovo da i nije bilo, oko novinara su plazili štakori i miševi. Sanitarni djelatnici su u stanu pronašli nekoliko uginulih štakora, pljesnive otpatke hrane po kutovima. Moguće je da su štakori nesretnom mladiću godinama bili jedino društvo i “prijatelji”. Richterovi su pod prisilom odvezeni na psihijatrijsko liječenje u Popovaču.

OBRANA VELIKOGORIČKIH SOCIJALNIH SLUŽBI

‘Majka i sin imali su specifičan životni stil’

Obitelj Richter dobro je poznata velikogoričkom Centru za socijalni rad. “Jasmina i Rene Richter povremeni su korisnici socijalne skrbi i usluga socijalnog rada. U nekoliko navrata smo im jednokratno financijski pomogli”, kaže Marija Žirović, ravnateljica Centra za socijalnu skrb. Centar je od 1988. do 1995. četiri puta uputio obitelj Richter na prisilno psihijatrijsko liječenje koje nije imalo učinka zbog nesudjelovanja pacijenta. Štoviše, Richterovi su 1988. samovoljno napustili liječenje. “Majka i sin imali su specifičan životni stil a Centar za socijalnu skrb izbjegavali su kad god su mogli, osim kad su tražili financijsku pomoć”, objašnjava Marija Žirović. “Pokušavali smo Richterovima oduzeti radnu sposobnost, ali psihijatri su naše zahtjeve odbijali. Ove godine su sazrele prilike da sudskim putem izvučemo majku i sina iz njihova neuredna stana te ih uputimo na obvezno psihijatrijsko liječenje. Sve smo radili protiv volje obitelji Richter, koja je iznimno informirana o svojim pravima. Majka je Reneu kupovala sportski i drugi tisak, čak i skupi Playboy”, kaže Marija Žirović. Ravnateljica Centra smatra da je Centar sve odradio prema zakonu i pravilima struke, a odbija optužbe da je sustav kasno reagirao. “Obitelj Richter nije surađivala i na sve načine je onemogućavala djelovanje Centra. Kod ekscentričnih ljudi koji, blago rečeno, imaju vrlo neobičan stil života koji ne žele promijeniti, vrlo je teško odrediti kad sustav treba djelovati, kad je prerano, kad prekasno, a kad zadiremo u ljudska prava? Centar je zimus zatražio da se obitelji oduzme radna sposobnost jer su prigovori sustanara u zgradi i okolnih susjeda bili sve učestaliji i energičniji. Kad su sazreli uvjeti, od suda je dobivena dozvola za prisilno iseljenje, pa je policija odradila svoj dio posla.”

MIŠLJENJE STRUČNJAKA

‘Društvo mora osloboditi dijete’

Piše: Miroslav Goreta Šef Kliničkog odjela za forenzičnu psihijatriju Psihijatrijske bolnice Vrapče

S obzirom na općepoznate stručne i etičke norme, u konkretnom se slučaju ne mogu izjašnjavati o individualnoj psihopatologiji osoba koje su subjekti ovog priloga, kao niti o potencijalnoj odgovornosti određenih osoba i institucija koje su do sada bile, ili su trebale biti uključene u rješavanje “slučaja Richter”, već jedino mogu govoriti o općim psihijatrijskim i, posebno, forenzično-psihijatrijskim aspektima toga a i drugih sličnih slučajeva. Pravo na osiguranje normalnih razvojnih uvjeta predstavlja jedno od temeljnih prava svakog djeteta, koje mu je društvo dužno osigurati čak i u slučaju da mu to pravo iz bilo kojeg razloga ograničavaju osobe koje bi se najviše trebale brinuti za njegovo ostvarenje, kao što su to roditelji. Svako ozbiljnije i trajnije ograničavanje tog prava u većini se modernih zakonodavstava, u koje sigurno spadaju hrvatski Kazneni zakon, Zakon o sudovima za mladež, Obiteljski zakon, Zakon o sprječavanju nasilja u obitelji i drugi, definira kao kazneno djelo, ili barem teži prekršaj, čiji počinitelji podliježu odgovarajućim kaznenim sankcijama uz koje im sud ili druga mjerodavna državna tijela mogu naložiti i provođenje dodatnih zaštitnih mjera ili mjera sigurnosti usmjerenih na popravljanje već učinjene štete ili preveniranje novih posljedica takvog protupravnog ponašanja. Ako bi roditelj – počinitelj takvog djela bolovao od nekih ozbiljnih duševnih smetnji ili prave duševne bolesti i zbog toga bio smanjeno uračunljiv, onda mu se uz sudsku kaznu može odrediti i mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja, a ako bi bio neuračunljiv, onda ne bi mogao biti kažnjen, ali bi bio upućen na prisilni smještaj u odgovarajuću forenzično-psihijatrijsku ustanovu, u kojoj bi bio liječen. Kaznene su mjere u takvim slučajevima ipak samo nužno zlo, jer se stvarni interesi zanemarivanog i/ili zlostavljanog djeteta znatno učinkovitije ostvaruju obiteljsko-pravnim mjerama, te psihijatrijskim, psihoterapijskim i psihosocijalnim tretmanom koji ne mora nužno imati prisilni karakter, no, ta dimenzija može imati određeno značenje u prvoj fazi dok se ne postigne odgovarajući uvid u prirodu vlastitih problema i zadovoljavajuća spremnost za daljnju suradnju u liječenju na dobrovoljnoj osnovi. Za dijete je – kad god je to moguće – najbolje da ostane u obitelji, kojoj društvo treba pomoći da postane zdrava i poticajna sredina za djetetov normalni emocionalni razvoj, no ako to zbog ozbiljne i trajne duševne poremećenosti roditelja nije ostvarivo, dijete će se morati izdvojiti iz primarne obitelji, te povjeriti na skrb drugim osobama, ili – kada takve mogućnosti nema – smjestiti u odgovarajuću instituciju. Takve se promjene nužno moraju regulirati prema odgovarajućoj zakonskoj proceduri u kojoj psihijatar često dobiva značajno mjesto, kao što je to prilikom određivanja skrbništva i drugih mjera kojima je primarni cilj zaštititi interes djeteta, ali i roditelja koji zbog svog psihičkog poremećaja ili bolesti nije u stanju ne samo skrbiti se za svoje dijete, već brinuti se i za vlastita prava i interese. Pitanje primjene sile prema psihički poremećenim osobama koje ugrožavaju život, zdravlje i sigurnost drugih osoba i/ili samoga sebe, u našoj je državi zakonski dobro regulirano u više zakona, no najdetaljnije u Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Društvo ne samo da smije nego i mora osloboditi dijete koje bi potencijalno psihički poremećeni roditelj zatočio na bilo kom mjestu. Nakon takve intervencije nužno je provesti i sve ostale mjere, prije svega utvrditi indikacije za provođenje psihijatrijskog tretmana kako ugroženog djeteta tako i ugrožavajućeg roditelja. To će prije svega biti zadaća psihijatra, koji će osim ocjene o prirodi i težini poremećaja dati i svoje stručno mišljenje o tome jesu li ispunjeni uvjeti za prisilno liječenje. Ako je ono neophodno, njegova se provedba ne treba odlagati. Jasno je da se liječenje djece i maloljetnika mora provoditi u specijaliziranim pedopsihijatrijskim institucijama. Iako nikako ne zagovaram olako donošenje odluka o prisilnom psihijatrijskom liječenju, ne mogu podržati stručnjake koji prenaglašavaju složenost situacija u kojima je potrebno donijeti takvu odluku, a čije donošenje predstavlja iznimno odgovoran, a nerijetko i rizičan čin. Na temelju vlastitog dugogodišnjeg iskustva u općepsihijatrijskom i forenzično-psihijatrijskom radu, mogu reći da na tom polju danas raspolažemo dobrim zakonskim normama i jasnim stručnim kriterijima, ali i da je jedan dio stručnjaka, koji su nužno profesionalno uključeni u rješavanje tih problema, nedovoljno educiran, kako u odnosu na poznavanje zakona, tako i u odnosu na vrednovanje psihopatologije i realne opasnosti koja iz nje proizlazi, te posebno o “pravilima igre” i granicama kompetencija u suradnji stručnjaka i institucija različith profila (opća medicina, psihijatrijske službe, policija, socijalna skrb, sudovi). Stoga moram naglasiti posebnu važnost kvalitetne, permanentne edukacije svih stručnjaka koji se bave tim iznimno osjetljivim i odgovornim poslovima.