Iako je već dulje vrijeme vršnjačko nasilje u svim oblicima u fokusu javnosti, sve su češći incidenti među mladima, njihovo je ponašanje sve nasilnije, a društvo to naprosto ne može pratiti, kazalište uvelike ne prati taj trend, ne progovara o verbalnom, psihičkom zlostavljanju među vršnjacima, fizičkom nasilju te cyberbullyingu. Predstava ‘’Klasa iznad’’ autorice Dore Golub u režiji Vanje Jovanovića bavi se upravo tom temom, a premijerno će se u zagrebačkom CeKaTe-u izvesti 26. listopada. Angažirana je to predstava za tinejdžere o klasnim razlikama, djevojačkom odrastanju, bullyingu, cyberbullyingu. Ne samo da je plan da se predstava izvodi po srednjim školama već će Empiria teatar, producentska nezavisna kuća koja stoji iza projekta, provoditi i edukativni program za tinejdžere publiku na ove teme.

Autorica teksta i dramaturginja Dora Golub inspiraciju za tekst dobila je gledajući videospot srpske reperice Sajsi MC za pjesmu Mama:

„Prepoznala sam se u temi sukoba između djevojčica na temelju klasnih razlika, a i u načinu njezine obrade. Ironično je da smo kao recipijenti kroz američku popularnu kulturu od 90-ih do danas bombardirani stereotipnim prikazima sukoba između bogatih i siromašnih tinejdžera, no o toj vrsti nasilja među djecom vrlo se rijetko kritički progovara, možda baš zato što je stereotip neutralizirao problem. Kad u medijima povremeno bljesne skandal poput priče o tzv. lidlićima prije nekoliko godina, njegov je najveći doseg tek kolektivno moralno zgražanje po društvenim mrežama. ‘Klasu iznad’ sam napisala jer mi se činilo da je nasilje bogate djece nad siromašnom vrlo čest oblik bullyinga o kojem se iz nekog razloga rijetko govori otvoreno. Time ne impliciram da je taj obrazac ponašanja karakterističan za svu djecu iz imućnih obitelji niti da se mora raditi o drastičnim imovinskim razlikama među djecom. Ova je vrsta nasilja gotovo redovito verbalnog i psihološkog tipa, pa je njezina tobožnja nevidljivost velik dio problema upravo zbog perfidnih metoda zlostavljanja – primjerice, može se raditi o prešutnom izopćavanju pojedinca iz grupe. Činjenica je da nijedan primjer međusobnog ponižavanja likova na temelju siromaštva upisan u ‘Klasu iznad’ nisam izmislila.“

i sama je doživjela verbalni i psihološki bullying te cyberbullying. Iz iskustva zna da osoba koja to doživljava često počne normalizirati problem, prihvaćati ga kao dio svakodnevice, čak razvije i određenu vrstu ponosa zbog svoje izdržljivosti:

„Vanjina režija ‘Klase iznad’ kroz nekoliko pametno odabranih metafora vrlo dobro pokazuje koliko opasne posljedice ovakvo naizgled nevidljivo nasilje može imati po pojedinca, pogotovo kad se ono akumulira i potiskuje godinama te u konačnici odražava na privatni i poslovni život subjekta, čak i u njegovoj poodmakloj životnoj dobi. Zanimljiv je i sam termin vršnjačko nasilje, jer implicira generacijsko nasilje, nasilje vezano uz određenu dobnu skupinu; bullying je u javnosti često predstavljen kao zločesti mlađi brat strašnijeg mobinga. Ne želim fikciji pripisivati terapeutsku funkciju, no uvijek će mi biti puno važnije pisati ili postaviti predstavu s takvom tematikom nego se baviti nekom vrstom isključivo zabavnog eskapizma.“

I Dora Golub smatra da se u kazalištu u Hrvatskoj gotovo uopće ne rade predstave namijenjene tinejdžerima, ali nema odgovor na pitanje zašto je to tako. Možda je, kaže, institucionalno kazalište naprosto odlučilo kapitulirati u bitci s masovnom popularnom kulturom, jer više ne može držati korak s brzim promjenama trendova na tržištu namijenjenom mladima:

„Kazalište u tom kontekstu figurira kao tromi, zastarjeli medij, pa je i izvorni tekst ‘Klase iznad’, napisan 2018., krajem 2023. već postao dinosaurski rukopis. Ponovno se vraćamo na produkcijske kazališne uvjete: najčešće je vremenski jaz između nastanka ideje za projekt ili napisanog dramskog teksta te trenutka njegove realizacije razmjerno velik, naročito u slučaju proizvodnje sadržaja za dobnu skupinu čiji se interesi mijenjaju brzinom svjetlosti. No sve to nije izlika: tematika ‘Klase iznad’ danas mi se čini aktualnija nego ikad.“

Glumci Karlo Bernik, Tea Harčević i Zdenka Šustić te redatelj Vanja Jovanović na scenu su postavili tekst Dore Golub i predstavu će izvoditi po školama, a očekuju interakciju s publikom. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Vanja Jovanović najnagrađivaniji je naš mladi redatelj, a kaže da se ovaj tekst, nakon što je izveden kao radio drama, prvi put radi u kazalištu:

„Tekst je namijenjen srednjoškolcima, a problem s tim tekstovima je taj što zastare u roku od pola godine, ne tematski nego u načinu iskaza. Stoga smo Dora i ja morali gotovo pa nanovo pisati tekst i mijenjali smo i jezik, ali i aktualnosti. Ali ideja je ostala ista. Kad radim predstavu nastojim da ne dociram svoje svjetonazorske vrijednosti, želim ostaviti publici da sama odluči o onome što je vidjela. Nijedan od ova tri lika iz ‘Klase iznad’ nije ostao vjeran sebi. To je pitanje koje se postavlja publici – ostati vjeran sebi ili ne, možemo li uopće utjecati na svoju sudbinu uz toliko vanjskih faktora. Sve su to pitanja na koja nitko nema odgovor, ali ovo je smješteno u likove srednjoškolaca koji ipak vide neku perspektivu u životu. Bez obzira na sve, oni su mladi ljudi koji tek stupaju u svijet i imaju izbor poduzeti nešto i biti najbolja verzija sebe.“

Kazalište, kao i druge grane umjetnosti, neće riješiti problem dok se ne uključe institucije, smatra Jovanović. Kako kaže, umjetnici nisu tu da rješavaju problem, već da postavljaju važna pitanja:

„Isto tako, za razliku od filma ili društvenih mreža, mi smo ovdje da kazalištem pružimo neko živo iskustvo, da ogolimo sebe pred publikom i da govorimo o njima pred drugima i da im damo živi kontakt. Nadamo se da ćemo time probuditi barem neku vrstu emociju ili da će barem netko od njih propitati sebe i vlastiti život. Ova je predstava namijenjena izvođenju po školama i pokušat ću pogledati što više izvedbi jer me jako zanimaju reakcije srednjoškolaca. Predstava je interaktivna i to smo nekako namjerno htjeli, da bude kao neki eksperiment. U hrvatskim kazalištima predstave za mlade i tinejdžere toliko su rijetke da su kritičari i teatrolozi počeli predstavom za mlade nazivati sve predstave u kojima igraju mladi glumci.

Meni je u pristupu predstavi bilo bitno prihvatiti da se mladi s nama sprdaju, kao što smo se mi sprdali sa starijima. Materijalu nismo smjeli pristupiti ozbiljno u smislu iskaza, tematika je jako ozbiljna i tako će biti plasirana. Ali nismo u iskazu smjeli biti ozbiljni jer bi nas sprdali da smo patetični, tako da smo tome prišli autoironijski, da mi starci prilazimo njima i glumimo kao da smo mladi.“

Sve troje glumaca – Zdenka Šustić, Tea Harčević i Karlo Bernik – već su s Osječaninom Vanjom Jovanovićem radili, djevojke nagrađivanu predstavu ‘’Mala zabava’’ u kojoj se bave temom suicida, a Bernik ‘’Prijatelje’’ u Teatru Rugantino.

Tea Harčević, koja je za ulogu u toj predstavi nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta, u ‘’Klasi iznad’’ igra Evu, a fokus priče je na njoj i Stelli, koje su prijateljice kroz cijelo djetinjstvo. Kako kaže, u prijelomnim godinama među njima se promijenilo samo jedno – količina novca koji roditelji zarađuju:

„One su otišle na različite strane i više nisu bile prijateljice. Zapravo se iz svega vidi da su one samo djevojčice koje se žele uklopiti u društvo i žele imati prijatelje, ali situacija kod kuće to im ne omogućuje. Vršnjačko nasilje uvijek je prisutno i svi smo ga doživjeli, na različite načine. Moj lik Eve blizak je svima, vrlo je dopadljiva, to je djevojka kojoj je kod kuće sve pošlo krivo, a ona ima puno potencijala, jako je pametna, komunikativna, duhovita, ali si ne može priuštiti stvari koje bi joj omogućile da bude još viđenija. To je klasičan problem našeg društva i zato mi je lijepo igrati taj lik, konstantno se krećem oko takvih ljudi, svi ih poznajemo i sažalijevamo ih, pa je zato užitak promišljati o tome kroz Evu.“

Zdenka Šustić igra Stellu koja, za razliku od Eve, ima potpuno drugačije životne okolnosti. Njezini su se roditelji naglo obogatili i ona se odjednom našla u takvom društvu, djeca s kojom je počela upoznavati su snobovi, a ona je uvijek imala potencijal da i sama postane snob, ali nije bila zla:

„Njezina jedina mogućnost bila je uklopiti se u takvo društvo, a da bi se uklopila morala je odbaciti Evu, kako bi je drugi prihvatili. To mi je sve vrlo poznato, svi smo se kao djeca našli u sličnim ili istim situacijama, kad smo nekog odbacili ili sami bili odbačeni. Iako je ona zaljubljena u takav život, ipak se trudim opravdati je i pokazati tu njezinu unutarnju borbu, da se vidi da ona nije skroz za to. Da bih se što bolje uživjela u ulogu Stelle, morala sam instalirati TikTok, nisam dosad imala profil na toj društvenoj mreži. Morala sam početi gledati te mlade influenserice jer sam željela biti što uvjerljivija, željela sam vidjeti njihov način ponašanja. Shvatila sam u razgovorima s kolegama koje drže dramske radionice za mlade da je jako popularno pričati polu-engleski. Stoga sam u Stellin govor ubacila dosta engleskih riječi. Mladi danas imaju puno više sarkazma nego što smo mi imali, puno su direktniji, ciničniji, njihov je humor fantastičan. Mi smo bili možda malo uplašeniji, vojnički organizirani, a oni su hrabriji.“

Karlo Bernik igra Marka, čije su Eva i Stella jedine prijateljice zato što je društveno neprilagođen. On je, kaže Bernik, u svijetu fantasyja, vitezova, igrica:

„Kasnije kroz destrukciju prijateljstva njih dviju, zaljubljuje se u jednu od njih i nasilu prihvaća te nove moderne vrijednosti, pretvara se da je netko tko nije. Otišao je iz svog svijeta gdje zna što je i odlazi u svijet u kojem izgubi sebe. Kao i moj lik Marko, i ja živim u nekom svom svijetu, starih filmova primjerice. Naravno, isto tako sam instalirao TikTok da vidim što to jest i kako izgleda, a često se ulovim kako prisluškujem razgovore mladih u tramvaju, ti su mi razgovori jako interesantni. Počeo sam također slušati i novu glazbu, trap. Ta mi glazba nije baš uobičajena, nije mi legla, ali želio sam ući u taj njihov svijet.“

Tea Harčević četiri je godine mlađa od svojih glumačkih kolega pa je ona generacija koja ima TikTok, znala je što je i pratila je to. Međutim, bez obzira na to, kaže da su se mladi danas dosta promijenili i u odnosu na njezinu generaciju:

„Maturirala sam 2018. i moja je generacija već tada bila cinična i ravnodušna. Međutim, današnje srednjoškolce ‘pegla sedam trasa’, dobivaju strašno puno informacija. Negdje sam čitala da gledaju od 200 do 600 klipova dnevno, to je ogromna količina informacija i mogu puno brže razmišljati. Mogu ih donekle shvatiti jer smo i mi počeli slušati taj trap, kad je bio u začecima, ali danas je to nekako postala većina. Imam osjećaj da su oni već sve vidjeli.“

Empiria teatar je jedna od najaktivnijih nezavisnih kazališnih organizacija, a obrađuju teme koje zanimaju mlade. Nezavisna scena je, kako kaže dramaturginja Dora Golub, ujedno i članica Empirije, prostor za razvoj svih ideja i poetika, umjetničkih praksi i inicijativa koje se još nisu probile, ili se nisu ni željele probiti, kroz okvire institucija. Stoga se Empiria teatar primarno bavi marginaliziranim kazalištem za mlade, na način na koji njegovi akteri možda ne bi mogli u institucionalnom okruženju:

„Jasno je da su se u ne tako davnoj prošlosti umjetnici čiji je rad sada priznat kao vodeći kulturni izvozni proizvod profilirali na nezavisnoj sceni, i istina je da trenutačno nezavisnoj sceni ne nedostaje autorske raznolikosti ni kreativnog kapitala, no u državi u kojoj se godišnje za kulturu izdvajaju toliko smiješne svote kao u Hrvatskoj, od samostalnih umjetnika očekuje se da daju svoj maksimum u održavanju tog kulturnog života, dok oni sami, cinično ali istinito, jedva preživljavaju. I to nije fraza nego realnost: od hrvatskog kulturnog prekarijata očekuje se da se međusobno izgrize za bijedno male honorare na skučenom tržištu rada, kako bi se iz te heterogene smjese destilirali neki budući izvozni proizvodi koji će se brendirati kao reprezentativni za hrvatsku kulturu, nakon što se provuku kroz razvodnjeni filter establišmenta.“