Brojka od 35.000 gledatelja filma ‘’Marginalci’’ u manje od mjesec dana od premijere zaista je impresivna. Još je impresivnije kad se kaže da Hrvatski audiovizualni centar u taj film nije uložio ni kunu, unatoč tome što su producenti prijavljivali film na razne natječaje, i to tri puta. Ljubomir Kerekeš, redatelj, scenarist, producent i glavna ulogu u filmu ‘’Marginalci’’, kao i njegov sin Jan Kerekeš, glavni producent i glumac u filmu, ne znaju razloge zašto je i taj njihov drugi film ostao bez kune od HAVC-a, ali kažu da ih to nije i neće obeshrabriti da i dalje rade filmove, ali i predstave Kerekesh teatra u sklopu kojeg danas ‘’živi’’ čak 14 predstava. Ljubomir Kerekeš kaže da ih je uspjeh filma ‘’Marginalci’’ zaista ugodno iznenadio:

„S obzirom na iskustvo s našim prvim filmom ‘Ufuraj se i pukni’ iz 2019. godine kad smo bili jedina nezavisna produkcija s dugometražnim filmom u kinima, vrlo smo ugodno iznenađeni ovim uspjehom. ‘Marginalci’, kao ideja, tinjali su još prije prvog filma, ali to je bio puno zahtjevniji zadatak od prvog filma pa je moralo ostati malo sa strane. Danas gledajući, dobro je da je tako jer smo stekli to filmsko i produkcijsko iskustvo, a dobili smo i reakcije publike na humor kojim se Kerekesh teatar bavi. Stoga je bilo lakše da se uputimo u pripreme i realizaciju. Film je zapravo nastao iz predstave ‘Skupština’, za koju sam tekst napisao još 2003., a film je, evo, došao nakon skoro 20 godina. To je, dakle, jedna poveznica u trajanju od dvadeset godina u rješavanju ničega. Sve je u ‘leru’, niti u prvu ni u drugu brzinu, bliže je ‘rikvercu’. Dakle, iz ‘Skupštine’ su nastali ‘Marginalci’ u kojima smo obogatili priču, zapravo obuhvativši jednu drugu dimenziju društvene margine u smislu nedogađanja, ako tako mogu reći.“

Jan Kerekeš kaže da su ‘’Marginalci’’ priča o maloj seoskoj sredini koja puno bolje oslikava Hrvatsku od fino upakiranih filmova u kojima nema prostih riječi, svi su jako fini i uljuđeni. U ‘’Marginalcima’’ se, ističe, razgovara prirodno, onako kako pričamo i slušamo da ljudi pričaju svaki dan:

„To je selo zapravo preslika onoga što imamo i u Saboru i politička scena u izmišljenom selu Črevo zapravo je način funkcioniranja u cijeloj Hrvatskoj. U to selo u kojem zasjedaju predsjednik, animator kulture, tajnica, blagajnica i referent za skupljanje sekundarnih sirovina dolazi televizija snimiti prilog za emisiju ‘Hrvatski seljak u Europi’. U filmu su jako živopisni dijalozi i atmosfera, a u kinima širom Hrvatske zaista su gromoglasne reakcije publike.“

Glumac u ‘Marginalcima’ i producent Jan Kerekeš s redateljem, scenaristom, glumcem i producentom filma Ljubomirom Kerekešom. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

A te reakcije publike još su intenzivnije zbog jedne zanimljive činjenice – trenutačno je u tijeku kino-distribucija po cijeloj Hrvatskoj, a ekipa filma, uglavnom glumci, na turneji su po manjim mjestima, ali i po velikim gradovima, te dolaze na projekciju. Tamo se druže s publikom, popričaju, trgaju karte, komuniciraju. Takav vid promocije nužan je ne samo zato što oni to žele, već i zato što je to dobar način kako doći do što većeg broja gledatelja, jer sve sami financiraju. Ljubomir Kerekeš kaže:

„To je ‘točka na i’ naše dobrohotnosti i ljudskog odnosa prema svakom čovjeku koji ima interes za film. To je dodatna vrijednost filmu. Sam osmijeh zbog naše dobrodošlice daje ton ljudskosti, normalne komunikacije među ljudima. Pitanje je samo je li vam to teško ili nije, putovati neko vrijeme, doći u manje mjesto, trgati karte, podružiti se i popiti piće s publikom. Nama to nije teško, to je životno bogatstvo. To nije nikakav ‘šminkeraj’, da se razumijemo, to nije ništa specijalno niti bi to trebalo biti išta specijalno, to je samo odluka koju smo donijeli.“

Jan Kerekeš dodaje da oni, očito, ne znaju dobiti novac od HAVC-a jer su dvaput odbijeni za prvi film i tri puta za ‘’Marginalce’’, dakle pet puta su ih odbili. No znaju napraviti promociju, što mnogi u Hrvatskoj ne rade:

„Postavljam si svakodnevno pitanje – objavljujući desetak objava na društvenim mrežama svakog dana – što bismo mi mogli napraviti za promociju da dobijemo novac? Kako objasniti tu odbijenicu? Teško. Ako je jedan od kriterija gledanost, što bi svakako trebalo biti, to je u slučaju ‘Marginalaca’ bila očita kriva procjena. ‘Marginalci’ su u ovom trenutku najgledaniji hrvatski film, a HAVC ga nijednom riječju ne spominje već gotovo mjesec dana.“

Ljubomir Kerekeš, inače nacionalni prvak Drame HNK u Varaždinu, dobitnik dviju Nagrada hrvatskog glumišta i drugih tridesetak nagrada, veliki glumac s više od 40 godina karijere, o odbijenici HAVC-a ima svoje mišljenje:

„Nisam od jučer, snimao sam brojne filmove i serije, ali moram reći da u HAVC-u apsolutno postoji jedan lobi koji funkcionira unutar sebe, ali nije mi jasno da gledanost jednog filma nema nikakvog utjecaja na to da budete konkurentni za neki budući projekt. Eventualno se može dogoditi da netko iz tog lobija tko je imao dobru gledanost, prije uđe u krug onih koji dobiju novac za idući projekt. Izvan tog kruga je teško. Gotovo nemoguće. Da ne spominjem razloge odbijanja, ako ih tako mogu nazvati, to je zapravo gomila gluposti.“

Jan Kerekeš kaže da je njihova zadnja prijava za financiranje bila početkom 2022. godine, to je bila prijava na treći natječaj HAVC-a, i ponovno su odbijeni. Obrazloženje odbijenice ne smije izaći u javnost:

„Nije li to vrlo interesantno? Mislim da bi objašnjenje odbijenica baš moralo biti javno dostupno. Zašto ne bi i publika mogla znati što ‘znalci’ i veliki umjetnici misle o filmu? Čitajući to obrazloženje, ti shvaćaš da određeni ljudi koji ga potpisuju, koji odlučuju o tome hoće li projekt proći ili ne, ne žive među ljudima, ne znaju probleme običnih ljudi, kao da žele cenzurirati život. Nadam se da će što prije u HAVC, ali i u druge institucije, vijeća, ministarstva, doći ljudi koji cijene publiku, gledanost filma i interese publike. Komercijalnost ovog filma ne bi smjela biti prepreka, nas ne zanimaju festivali i nagrade, nas zanima publika. To je film za široke mase i mi od toga ne bježimo. Ljudi u HAVC-u moraju to prihvatiti, moraju znati da i takav film mora postojati. Sad su dobili potvrdu da je film dobar, jer je najgledaniji u Hrvatskoj. Mi ćemo i naš sljedeći film prijaviti na natječaj jer nam je u interesu sinergija svega onoga što se zove hrvatski film.“

Ljubomir Kerekeš smatra da nitko osim njih dvojice, odnosno Kerekesh teatra, ovakav film ne može napraviti. Jedno veliko iskustvo, kaže, počiva u Kerekesh teatru, kroz njihove komedije, kroz decentan, ‘’između redaka’’ profiliran humor koji nije prva lopta, nije karikatura jer si on to kao autor ne bi nikad dozvolio:

„Ako vas netko hoće kulturno ‘skinuti s dnevnog reda’ onda bi vam barem trebao dati ono minimalno – 30.000 kuna za razvoj scenarija. Da se to dogodilo, i Janu i meni bi zatvorili usta. Smatrali bismo da je to ono koliko mogu dati i mi bismo bili nezadovoljni, ali bismo se s tim pomirili. Međutim, niti to se nije dogodilo.“

Jan i Ljubomir Kerekeš imaju Kerekesh teatar u kojem je na repertoaru 14 predstava. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Jan je rekao da je film ‘’Marginalci’’ dosad prešao trošak od 820.000 kuna – još uvijek se radi promocija koja povisuje trošak – što se smatra niskobudžetnim filmom. Smatra da je riječ o presedanu, da je niskobudžetna komedija ujedno i najgledaniji film u kinima:

„Kad imaš ovoliko publike, ovoliko pozitivnih komentara, sve ove probleme koji su bili kočnica u početku stavljaš sa strane. Sve smo troškove platili, honorare svima, nisu to neki visoki honorari, ali svi su ih dobili, osim nas dvojice. Režija, scenarij, produciranje filma i glavna uloga, u normalnim okolnostima pola milijuna kuna je iznos o kojem bi se govorilo kad je Ljubomir Kerekeš u pitanju. A i on i ja volontiramo. Kerekesh teatar je financirao 65 posto filma, novcem od izvođenja više od 200 predstava godišnje, a ostalih 35 posto filma je ‘pokriveno’ od sponzora i donatora, koji su prepoznali naš trud. Čudno je da poznajemo sve te naše kolege, družimo se s njima, pa da nam ne izraze podršku. I u raznim vijećima u kojima se odlučuje o financiranju sjede naše kolege, onda je neobično da naš kazališni festival Tjedan smijeha koji je najveći u Hrvatskoj i postoji 13 godina – u deset dana izvede se 50, 60 predstava – dobije 10.000 kuna od Ministarstva kulture i medija. U isto vrijeme neki festival koji je tek počeo s radom i na kojem se izvede pet predstava, dobije 20.000 kuna. To su sve neke nebuloze koje su preslika onoga što se događa i u HAVC-u i u cijeloj Hrvatskoj.“

Ljubomir Kerekeš nadovezao se na riječi svoga sina, rekavši da dugi niz godina doživljavaju šikaniranje. Smatra da se sve svodi na činjenicu da što si dalje od centra, manje novca dobiješ i manje vrijediš:

„Zaista najveći dio novca odlazi u Zagreb. Dakle, šikaniranje prema nama se povećava iz godine u godinu, a mi samo povećavamo obim posla, samo je veća borba, samo više krvi i znoja uloženo. Što više radimo, ispada da si time stvaramo sve više neprijatelja. Ali ti neprijatelji su prije svega unutar naše branše. Naravno, imamo nekolicinu prijatelja s kojima prekrasno surađujemo, ali puno više je onih koji nam nisu prijatelji zbog jala i zavisti. Ne vidim nijedan drugi razlog. Ako Jan i ja s drugim kolegama iz filma imamo snage da skačemo i razlomimo se po cijeloj Hrvatskoj zbog gledatelja filma, a netko u svoja četiri zida uživa u čaju od mente i dobiva pare bez gledatelja filma, onda se nešto treba mijenjati. Mi da bismo održali našu nezavisnu priču, i kazališnu i filmsku, moramo zaista puno raditi, zbog čega najviše pate naše obitelji. Ali naravno, u isto vrijeme, obitelj vjeruje u nas i mi vjerujemo u sebe i zaista je veća zadovoljština uspjeti usprkos svemu.“

Jan pojašnjava kako on s ocem razmišlja nešto drugačije od drugih kolega s nezavisne scene. Oni razmišljaju ‘’na duge staze’’:

„Za predstave Kerekesh teatra, a imamo ih 14 i svaka od njih živi i ima više od sto izvedbi, ne uzimamo velike honorare, niti za režiju, ni glumu, zato što vjerujemo u život tih predstava, ili sad u život filma. Vjerujemo da će film imati publiku u kinima i idućeg ljeta. Mi smo trkači na duge staze.“

Ljubomir kaže da te predstave Kerekesh teatra žive, da su aktivne, vrlo gledane. Ne gase ih dok god za njih ima interesa. Riječ je uglavnom o autorskim projektima. Ljubomir Kerekeš u najvećoj mjeri piše tekstove, režira, u nekima i igra, dok Jan Kerekeš u nekima igra, ponekad režira i piše tekstove. Ljubomir Kerekeš pojasnio je zašto se posvetio komediji, pučkom teatru:

„U 14 godina u varaždinskom HNK-u gdje sam nacionalni prvak, i skoro 14 godina u zagrebačkom HNK, nauživao sam se drame. Kerekesh teatar je moj ventil, oslobađanje neke moje kreative, prepoznavanja humora. Ali sve to počiva na tome da sam čovjek iz naroda, da sam u kontaktu s ljudima, da imam percepciju društva, ne prosuđujem svisoka o ljudima i u tome sam našao svoje zadovoljstvo baveći se aktualnim temama. Imam status nacionalnog prvaka, s dvjema Nagradama hrvatskog glumišta, ali onima kojima bi trebalo to nešto značiti ne znači ništa. Kad njima počne nešto značiti, možda se stvari promijene za Kerekesh teatar u smislu financiranja i priznavanja. Sve upadice i pisanja raznih ‘patuljaka’koji nisu dorasli ni vlastitom životu, a kamoli da bi donosili sud o nama, ne treba ni komentirati. Pučki teatar se uvijek omalovažava, a recite vi meni što znači pučko kazalište – kazalište za puk. A što je puk? Publika.“

Kad je riječ o komedijama, o humoru, u njihovim ga predstavama ima, on je prepoznatljiv i bez obzira na to što je na kajkavskom narječju, u cijeloj Hrvatskoj se ljudi smiju na istim mjestima. Nikakve prepreke nema. Jan Kerekeš kaže da ta činjenica demantira razne kritičare koji kažu da je kajkavski humor veliki problem za ljude koji nisu kajkavci. Oni koji tako misle, smatra Jan, očito nisu jako dugo izašli iz svoje kuće. Ako kao znalac kažeš da publika nešto ne razumije, a publika ti pokazuje suprotno, to znači da omalovažavaš publiku.

Kao najproduktivniji predstavnici nezavisne scene, Kerekesh teatar nema vlastiti prostor, što je uvijek problem, a nemaju ni uvjete za neku ‘’ludu’’ scenografiju. Otkad je u profesiji, a to je 42 godine, Ljubomir Kerekeš kaže da ljudi u kazalište dolaze zbog glumaca, a ne zbog scenografije, kostima ili rekvizite.

Nezavisna scena koja je sve brojnija vid je kazališne borbe i pokazatelj da neke stvari ne štimaju. Jan Kerekeš otkriva da je od 2014., kad je Kerekesh teatar službeno osnovan, pa do danas, u Hrvatskoj osnovano više od 50 novih umjetničkih organizacija u Kazališnom očevidniku, što je veliki broj:

„Kerekesh teatar godišnje igra najveći broj predstava, ostvarujemo najveći broj publike i ostvarujemo najveći prihod i tražimo da netko kaže da je Kerekesh teatar broj 1. To se ne događa. S brojkama bismo sami sebe morali svaki dan poticati da vjerujemo u to da će se dogoditi neki pomak u financiranju. Te stvari jednom treba izgovoriti. Mislim da bi bilo lakše da smo kazalište iz Zagreba. Pratimo rezultate natječaja i vidimo da puno bolje, kad su financije u pitanju, prolaze kazališta iz Zagreba. Potpisali smo ugovor s Gradom Varaždinom, prema kojem plaćamo 44.000 kuna godišnje za mjesto prava građenja za kulturni centar. Čekamo da Ministarstvo kulture i medija raspiše natječaj za sredstva iz EU fondova, pa ćemo se javiti. Imamo već građevinsku dozvolu, uložili smo pola milijuna kuna u dokumentaciju za izgradnju kulturnog centra. Međutim, to se još uvijek čeka. Sami iniciramo velike projekte jer želimo ostaviti trag. Poznavajući način na koji se radi u Hrvatskoj, možda se toliko dugo čeka s natječajem jer neki drugi projekt još nije spreman, možda još niti nema građevinsku dozvolu. Ovime ne impliciramo ništa, ali poučeni iskustvom i neprestanim napisima u medijima, zaista ne znamo što se čeka s najavljenim natječajima i planovima vezanim za EU fondove.“

Ljubomir se vraća na ‘’Marginalce’’ i kaže da u tom filmu progovaraju upravo o svemu tome, o banalnosti bilo kakve problematike. Prije premijere filma, razgovarali su Jan i Ljubomir o tome kako će predstaviti film. Shvatili su da je film zapravo sniman po istinitom događaju, ali taj istinit događaj traje u Hrvatskoj već 25 godina.

Film ‘Marginalci’ Kerekeši su financirali sami – i snimanje, i distribuciju, i promociju – a stajao je više od 800 tisuća kuna. FOTO: Press

Ljubomir Kerekeš plodan je autor tekstova i otkrio je kako i gdje pronalazi inspiraciju za te tekstove koji se ‘’pretvore’’ u predstavu:

„Život je zapravo vrlo jednostavan, a mi ljudi skloni smo tome da ga zakompliciramo. Jednostavnost pronalazim u razgovorima s malim čovjekom velikog srca. U toj jednostavnosti života nauči se prava istina o životu, to je za mene polazište iz kojeg se možemo izdići i krenuti dalje. Ako nemamo percepciju prizemljenja onda je sve uzalud, onda smo lažni. Usprkos svemu, nikad se nismo ni na koga ljutili, nikome išta zamjerali, ali se godinama pitamo ‘zašto?’. Bez obzira na sve bavimo se svojim poslom u kojem uživamo i uživat ćemo i dalje. Ja vam se po pitanju inspiracije osjećam kao rodilja, ideja sazrijeva u meni neko vrijeme i onda kad je gotova u glavi, sjednem i pišem osam, deset, 12 sati ‘u komadu’. Tako da mi u pisanju nestane tinte na kemijskoj olovci, jer ne koristim kompjuter. Trenutačno pišem tekst za novu predstavu Kerekesh teatra “U zdrav mozak”.

Jan Kerekeš kaže da njihov teatar već godinama organizira Dane smijeha, tijekom kojih u nekom gradu – uskoro u Virovitici, a do kraja godine još i u Murskom Središću – u tri dana izvedu tri predstave Kerekesh teatra. To je uvijek rasprodano. Kaže da je suradnja s lokalnim zajednicama divna i od 12 mjeseci u godini oni imaju dogovoreno deset Dana smijeha u deset gradova, i to je već postala tradicija. Međutim, sve moraju sami raditi i opet nemaju podršku Ministarstva kulture i medija za takvih deset kazališnih manifestacija diljem Hrvatske.

Kerekesh teatar prepun je velikih brojki, od kojih je daleko najimpresivnija ona vezana za ‘’Dimnjačara’’, monokomediju Ljubomira Kerekeša. To je najizvođenija hrvatska predstava svih vremena. Ljubomir Kerekeš adaptirao je tekst Mirka Keleka, predstavu je režirao, u njoj igra te je scenograf, kostimograf i autor songova. Ljubomir Kerekeš kaže:

„Predstava ‘Dimnjačar’ premijeru je imala 15. veljače 1992., upravo je prošla 30 godina igranja, odigrana je ukupno gotovo 1350 puta. To je za mene jedna velika zadovoljština. Dimnjačar je jedno normalno zanimanje, obično, da tak’ velim. Dolazi na pauzu, razgovara sam sa sobom i pritom ‘očeše’ sve što može, ali sve je zapakirano u fini celofan. I opet je to doticaj s jednim malim čovjekom koji apsolutno percipira sve oko sebe. Čini mi se bitna činjenica kad na takav jedan duhovit način progovarate o svemu, tu se događa i to da nešto vrlo lako prođe i na moj račun, zato što je takav sadržaj pristupačan, a da se nitko ne naljuti ili uvrijedi.“ Jan Kerekeš zaključuje, s obzirom na to da njegov tata u predstavi pada s bicikla, da je 1350 puta pao s bicikla, popije jedno pivo, dakle toliko je piva popio i pojede jednu kobasicu, dakle pojeo je 1350 kobasica. Na 14. Tjednu smijeha u Varaždinu slavit će veliki jubilej – 1350. izvedbu “Dimnjačara”.