Nedavno je u produkciji Croatia filma u dogovoru s HRT-om počelo snimanje igrane TV serije “Dnevnik velikog Perice” koja je zamišljena kao nastavak slavnog filma Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli”. Radnja serije je smještena 30 godina kasnije, u 1964. godinu i prati sada već odraslog Pericu, sina Franje Šafraneka koji sa svojom obitelji prolazi kroz turbulentno razdoblje života. Autor serije Albino Uršić odlučio je smjestiti radnju u tu godinu jer smatra da je to razdoblje ubrzanog razvoja grada Zagreba, bogato bujajućom pop kulturom, popularnim plesnjacima, glazbenim festivalima i početkom velike popularnosti televizije. Redatelja serije je Vinko Brešan i uz Uršića, na scenariju su radili Renato Baretić i Emir Imamović Pirke, a glavne uloge igraju Živko Anočić, Csilla Barath Bastajić, Dušan Bućan, Iva Babić, Mirjana Bohanec Vidović, Otokar Levaj i Nikola Kojo. Direktor fotografije je Radislav Jovanov Gonzo, glazbeni producent i aranžer Gordan Muratović, autor pjesama i član grupe Jinx.

Film Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli” snimljen 1970. prema izboru hrvatskih filmskih kritičara je najbolji hrvatski film svih vremena i ujedno jedan od najgledanijih filmova u povijesti hrvatske kinematografije. Upravo zbog toga je i nastavak ovog filma u obliku TV serije rizik u koji se upustio autor i izvršni producent Albino Uršić, grafički dizajner i jedan autora tandema Božesačuvaj te suvlasnik i direktor agencije Studio Nexus.

NACIONAL: Kako to da ste se odlučili iz grafičkog dizajna preseliti na televiziju i okušati se kao autor igrane TV serije, nastavka filma “Tko pjeva zlo ne misli”?

Za početak, nikad nisam bio grafički dizajner u punom smislu riječi. Dizajn mi je samo bio, a i ostao jedan od formata izražavanja. Prije bi se moglo reći da se bavim komunikacijom, pogotovo u marketingu. Otud dolazi i zadovoljstvo u kreiranju kratkih videoformi u obliku komercijalnih reklama. Tijekom godina to mi jednostavno nije bilo dovoljno i želio sam probati nešto “pravo”. To i je pravi izazov! Kao stari panker volim raditi stvari koje su na rubu.

NACIONAL: Koliko dugo ste razrađivali ideju i što vam je predstavljalo najveći problem pri pisanju scenarija?

Ideja se rodila prije tri godine na jednoj rundi razgovora s prijateljem Marijom Petrekovićem. Maštali smo o tome kakav bi Perica bio kad odraste. Može li izgovoriti R, je li zaposlen i oženjen itd. Uglavnom, ujutro smo se otrijeznili, a ideja je ostala. E onda je počeo pravi posao.

Prvo sam o ideji razgovarao s našom izvršnom producenticom Suzanom Pandek kojoj se ideja svidjela i predložila je da kontaktiramo Emira Imamovića Pirkea da se uključi, kao pisac, u razvoj scenarija. On je doveo i Renata Baretića i tako je počelo. Najveći problem pri pisanju je bio završiti scenarij jer se dorađivao i mijenjao do prve klape.

NACIONAL: Zašto se radnja serije zbiva se u Zagrebu 1964. godine?

Ta godina je bila dosta bogata događajima koji se i pojavljuju u seriji – izašla je pjesma “Golubovi” Ive Robića, izlazi prvi broj Studija, Dinamo rastura u prvenstvu i Kupu itd. Na koncu, tu je i zagrebačka poplava. Mislim da je ta godina odličan reprezent ranih šezdesetih u Zagrebu i Hrvatskoj.

NACIONAL: Što vas je posebno iznenadilo ili oduševilo kada ste počeli baviti 1964. godinom proučavajući vrijeme u koje ste smjestili radnju serije “Dnevnik velikog Perice”?

Prvenstveno to što su ljudi toliko držali do svog izgleda. Pregledali smo hrpu dokumentarnih snimaka iz toga vremena. To su dokumentarni snimci sa zagrebačkih trgova i ulica, i svi su sređeni! Žene u kostimićima, rukavicama i štiklama, muški u odijelima, svi su pic-pic.

To nam jako paše jer smo ovu seriju i zamislili da bude “lijepa” i umivena. Dosta pratimo modu tog vremena. Kao zanimljivost, mogu izdvojiti da nam je Varteks šivao kostime inspirirane krojevima tog perioda. Tada je u Varteksu kreativna direktorica bila Žuži Jelinek i ona je radila krojeve za Tita i Jovanku. Te smo krojeve našli i malo preradili pa tako neki naši glavni glumci nose Titova odijela i Jovankine kostime.

NACIONAL: Koliko je to vrijeme bilo drugačije od današnjeg vremena?

Ima jedna jako interesantna stvar. Danas smo svjedoci kako svi mi hodamo po ulici zadubljeni u mobitele i ne primjećujemo svijet oko sebe. U ono vrijeme je bila ista stvar, ljudi su naokolo hodali i držali ispred sebe novine i čitali. I to one ogromne Vjesnike s kojima nema šanse da išta vidiš. Naletjeli smo na jednu snimku gdje tadašnji milicioner zaustavlja čovjeka koji čita novine i prelazi cestu na crveno. To ćemo vjerojatno i iskoristiti negdje.

NACIONAL: Godine 1964. se izlila rijeka Sava i poplavila područje na kojem je živjelo preko 180.000 Zagrepčana, dok je smrtno stradalo 17 ljudi. Jeste li planirali i taj događaj uvrstiti u seriju i na koji način?

Da, jesmo. Ne bih sad točno opisivao kako, neka gledatelji to otkriju. Samo mogu reći da poplava raščišćava sve odnose, što metaforički, što stvarno.

NACIONAL: Serija je nastala po vašoj ideji, a scenarij s vama napisali su Renato Baretić i Emir Imamović Pirke. Zašto ste odabrali njih dvojicu?

Imamo sličan smisao za humor i razumijemo se. Bili su mi logičan izbor.

NACIONAL: Jedna od draži i šarma filma “Tko pjeva zlo ne misli” je jezik kojim govore likovi jer je riječ o kajkavskom narječju, odnosno dijalektu kakvim se tada govorilo u Zagrebu. Jeste li uspjeli u seriji očuvati govor Zagrepčana ili ćemo ponovo svjedočiti isforsiranom izgovoru hrvatskog književnog jezika?

Drugačija su vremena i drugačiji je govor. Ana Šafranek i brat pokojnog Fulira govore takvim, zagrebačkim dijalektom dok drugi likovi govore u skladu sa svojim likom i novijim vremenom. Tako najbolji Peričin prijatelj Žnida govori fakinskim zagrebačkim dijalektom tog vremena.

Kao primjer je recimo monodrama Mladena Budiščaka “Kužiš stari moj”. To je i vrijeme multikulturalnosti u Zagrebu. Doselilo se mnogo ljudi iz svih dijelova Jugoslavije. U tom smislu imamo i jednog zastavnika JNA kojeg glumi Nikola Kojo. On govori vojnički srpski, pa onda imamo i nekoliko scena u Zagorju – tamo se naravno govori kao u ‘’Gruntovčanima’’. Nema književnog govora nego onako kako su ljudi i stvarno govorili.

NACIONAL: Film “Tko pjeva zlo ne misli” nosi uloga Franje Šafraneka kojeg je glumio Franjo Majetić. Jeste li mu našli dostojnu zamjenu u nastavku filma ili je fokus na velikom Perici?

Iz poštovanja prema filmu, nismo željeli zamjenjivati glumce kojih više nema, nego su ti likovi već preminuli u seriji. Oni se spominju, ali ih nema.

Ali zato serija ima nekoliko živopisnih likova koji su dostojna zamjena originalnim. Prvenstveno tu mislim na lik Eugena Fulira, brata pokojnog Ernesta kojeg glumi Otokar Levaj.

NACIONAL: Koliko je Perica pokupio osobina svog oca?

Pa “lepo si spopeva, kak i tatek”. Manuo se alkohola i uživa u muzici.

NACIONAL: Osim brata gospodina Fulira kojega glumi Otokar Levaj, u seriji nastupa i Mirjana Bohanec koja u filmu glumi Anu Šafranek. Kako je ona reagirala kada je saznala da će se snimati nastavak filma?

Pa bila je iznenađena, trebalo joj je malo vremena da razmisli. Kada smo objasnili da to nije direktan nastavak, već priča smještena dosta dalje u vremenu, pristala je. Koliko vidim, sada joj je jako drago što je u tom projektu, a nama je još draže što je s nama.

NACIONAL: Još jedno obilježje filma je i glazba, a film i nosi podnaslov “Ljubavna komedija s pjevanjem”. Kao skladatelja glazbe u seriji angažirali ste Gordana Muratovića iz grupe Jinx. Koliko je uspio sa svojim pjesmama pogoditi duh šezdesetih?

Ma Coco je perfektan! Napravio je odličan izbor pjesama koje je prearanžirao i dao im dodatni šarm. Tražio je pjesme koje danas nisu toliko poznate, a imaju potencijal biti hit. Tako je i revitalizirao neke pjesme Jimmyja Stanića, Dua Hani i drugih. Također, napisao je i jednu vrlu lijepu pjesmu koja je u duhu šlagera šezdesetih. S glazbom je na kraju sve došlo na svoje.