U dva dana, 28. i 29. prosinca 2020. godine, Petrinju, Glinu, Sisak i okolna područja Banovine pogodila su dva razorna potresa, zbog kojih su mnogi Banijci ostali bez kuća i stanova. Cijela Hrvatska udružila se i solidarno uskočila pomoći potrebitima. No, kako to uglavnom biva, ljudi su pomalo prestali odlaziti, vratili su se svojim obvezama i problemima. Danas, pet mjeseci od potresa, rijetki su oni koji sustavno dolaze i pomažu. Jedni od njih su kazališni umjetnici Petra Radin i Mario Kovač, koji predstavama svog kazališta Tvornica lutaka svakoga vikenda uveseljavaju male Banijce, a njihove brojne kolege s nezavisne scene pridružili su im se u inicijativi da u Banovini živi kazalište. Kako je rekao Mario Kovač, oni su još uvijek uključeni u pomoć zato što i dalje postoji potreba za takvim akcijama:

„Dapače, sad kad je fokus javnosti odmaknut sa zbivanja na Baniji, ta potreba je još veća. Šteta koje su potresi nanijeli tom području ovim tempom neće biti popravljena još godinama i pritom ne mislimo samo na materijalnu štetu nanesenu zgradama, već i na psihološku štetu nanesenu ljudima, pogotovo djeci. Pokušavamo da naše kazališne akcije imaju terapeutski učinak i pokažu roditeljima i djeci da nisu zaboravljeni. Svaki slobodan vikend pokušavamo sjesti u auto i izvesti predstavu u nekom drugom mjestu, školi ili vrtiću. U mnogim mjestima već smo stekli i nove prijatelje pa naša gostovanja imaju osjećaj ugodnog izleta, pogotovo kad igramo predstavu u nečijem dvorištu ili kući. Osjećaj je fantastičan, mene je vratio u dane rane fascinacije kazalištem kao medijem koji može stvoriti pozitivnu promjenu u nekoj mikrozajednici i mislim da upravo to postižemo s našim domaćinima i publikom.“

Petra Radin istaknula je da na Banovinu dolaze na obostrano zadovoljstvo kad god mogu, oni i mnogi kazalištarci, književnici i glazbenici koji nerijetko broje zadnje kune za benzin da bi došli:

„Naravno da dolazimo, pa to i jest svrha umjetnosti – da život bude ljepši i podnošljiviji u iznimno teškim situacijama. Ništa ne vrijedi kao osmijeh djece koja su prošla sve ovo što se dogodilo u proteklih godinu dana. Potresi, pandemija, neimaština, izolacija… pa to je i odrasloj osobi teško prihvatiti. Nekako mi se čini da svi mi očekujemo od djece da to prihvate, ne znam je li njima ikada netko rekao hvala. U razgovoru s pravobraniteljicom za djecu zaključili smo da se zahvalilo svima osim njima. E, pa djeco, hvala vam – jer ste hrabri, jer razumijete, jer nas učite najvećoj vrijednosti u životu, jer se radujete sitnicama, jer živite u trenutku, jer nam omogućavate da usred razrušenog grada postanemo živo kazalište, jer nas učite oprostu i jer ljubite. Kada smo na Novu godinu Mario i ja došli u Petrinju, bilo nas je strah, neću lagati, ali nam je srce reklo da jednostavno moramo biti tamo. Zašto? Ne znamo. To je jednostavno taj naš poziv – da stvaramo na sliku Stvoriteljevu. Da dajemo ono što najbolje znamo i ono što živimo – vraćamo osmijeh na dječja lica. Čim smo ušli u vojni objekt u kojem smo izveli prvu novogodišnju ‘Ježevu kućicu’, djeca su nam počela pričati što im se dogodilo. Srce nam je pucalo, izveli smo samo prvi dio ‘Ježeve kućice’, a ostatak vremena slušali smo ih i igrali se s njima. Posebno emotivno je bilo kada su nam roditelji zahvaljivali što djeca barem nakratko zaborave na strah. Čak i potres koji se dogodio usred predstave izazvao je smijeh jer je Mario rekao da je medo prdnuo. Taj trenutak isprepletenih emocija bio je toliko snažan da postoji još uvijek. Posebno emotivno je bilo kada smo na terasi kuće okupili djecu i podijelili im ze za hrabrost. Nikada neću zaboraviti taj ponos. A nikada neću zaboraviti ni kada smo u žaru glume uspjeli poderati jedini šator u Gori u kojem smo izvodili predstavu. Ha, čujte, negdje smo morali i zaribati. No to nije spriječilo publiku da se valja od smijeha i mislim da je taj smijeh bio jako ljekovit za sve nas.“

Petra Radin objasnila je kako je uopće došlo do toga da i dalje neumorno donose kulturu na Banovinu, i to volonterski. Nakon što ju je Mario snimio kako automobilom punim kulisa ulazi u Petrinju i objavio to na društvenim mrežama, preplavile su ih poruke podrške.

„Ljudi su se masovno javljali i pitali što i kako mogu pomoći. Shvatili smo da je to preveliko za nas i da trebamo pomoć. U takvim situacijama može nastati kaos, a to im doista nije trebalo. Zamolili smo podršku u organizaciji od Crvenog križa kako bi nam omogućio ulaske u dvorane u kojima su spavali ljudi koji su ostali bez krova nad glavom. Dirnuti smo što su prepoznali važnost izvođenja predstava iako se na prvu činilo da to nije bitno za egzistenciju. No ispostavilo se da je to itekako važno. Velike sportske dvorane ispunjene krevetima i blijedim licima u redovima za obrok vas na početku obeshrabre, ali nakon prve predstave, kada smo vidjeli da sve generacije ustaju i plešu s nama i kada su nas pitali hoćemo li opet doći, kao da smo dobili neku ludu snagu i samo je sve krenulo. Pridružili su nam se i glumci Matija Šakoronja, Marko Hergešić i Filip Detelić i student produkcije Ante Ševo, koji je pokazao nevjerojatan talent za organizaciju u nimalo lakim uvjetima. Organizirali smo kulturni program svakoga dana na pet lokacija. U prva dva i pol mjeseca udružena gradska i nezavisna kazališta iz cijele Hrvatske izvela su više od pedeset predstava. Doista veliki posao. Još jednom su umjetnici pokazali svoju srčanost“, rekla je Petra Radin.

Budući da je teško vjerovati da će se išta promijeniti po pitanju obnove na Banovini, Petra Radin i Mario Kovač osmislili su HAPPY CENTAR, zapravo mobilni centar kulture, koji još nije zaživio, ali stvari se kreću u dobrom smjeru. Petra Radin smatra da je to ogroman zalogaj:

„Ministarstvo obrane i OSRH ustupili su nam vojni šleper u svrhu mobilnog centra kulture. Zasad skupljamo donacije kako bismo ga opremili osnovnim ozvučenjem i rasvjetom, zatim osmišljavamo kako bismo ga vizualno pretvorili u HAPPY CENTAR i tu nam pomažu umjetnica Klara Rusan, koja je s djecom Banije napravila fenomenalnu zajedničku sliku. Cilj je da vojni šleper u 15 minuta otkad se uparkira na lokaciju, postane šareni centar umjetnosti i zabave, a nakon programa opet vojni šleper koji uredno moramo vratiti svake večeri. Treba nam još puno svega, prikupljamo polako i tu nam pomaže kulturna menadžerica Lidija Samardžija. Nadamo se da ćemo kroz koji tjedan uspjeti sve pripremiti i ostvariti sve želje i planove. Svakako, dok se to ne ostvari, kazalištarci i dalje obilaze gradove Banije, škole, trgove, šetnice, dvorišta, parkove, sportske dvorane, trijemove, garaže, dnevne boravke… Svaki kutak koji nas pozove i u kojem nas čeka makar jedno dijete. Neki dan smo nakon predstave odlučili otići u šetnju Petrinjom i ostali smo zatečeni. Nakon pet mjeseci apsolutno sve je isto. Razrušene kuće, grad duhova. Jako tužno. Nadamo se da će se nešto ipak pokrenuti.“

Vojni šleper neizmjerno će pomoći prije svega iz financijskih razloga, jer Petra Radin i Mario Kovač sve programe rade volonterski i, kako kažu, ni sami ne znaju kako se on i dalje održava. Kako je rekla Petra Radin, novac nisu ni od koga tražili. Shvatili su da previše vremena proleti u prijavama na natječaje i da u to vrijeme mogu razveseliti barem stotinjak klinaca. Ali je i priznala da su s financijama već dulje na izmaku. Mario Kovač o tome je rekao: „Da, sva gostovanja – a govorimo o više od 50 predstava – odradili smo potpuno volonterski, bez honorara ili putnih troškova. Ne samo mi iz Tvornice lutaka već i sva druga kazališta i umjetničke institucije i pojedinci koji su sudjelovali u akciji. Zato nam je drago što je Hrvatska vojska prepoznala ovu našu inicijativu i ustupila nam svoje kamione na kojima planiramo obići i odigrati predstave u nekim mjestima i selima koja su nam do sada bila nedostupna zbog uništene infrastrukture. Vjerujte da je i nama i publici posebno iskustvo izvoditi predstave na vojnim kamionima. S Ministarstvom kulture i medija, pak, nikako ne surađujemo. Nismo ni tražili niti očekujemo njihovu pomoć. Vjerujem da je lista onih koji čekaju pomoć Ministarstva dovoljno duga i bez nas. Mi već godinama ni ne apliciramo na natječaje Ministarstva ili Gradskog ureda za kulturu jer smo primijetili kako se novac tamo dijeli po kriterijima koji nemaju veze s realnošću. Ionako smo dobivali mrvice s tog stola pa smo zaključili da nam se više isplati svoje vrijeme i energiju uložiti u borbu na kulturnom tržištu nego u borbu s vjetrenjačama. Valja naglasiti da ta naša odluka nema veze sa sadašnjom ministricom kulture, već je donesena još unazad nekoliko ministara. Ministri(ce) prolaze, umjetnici ostaju!“

Kovač je pojasnio i zašto se više ne zamara politikom. Kao mlađi je, tvrdi, bio puno aktivniji u toj vrsti aktivizma spram institucija, ali s vremenom je spoznao da mu takav angažman samo oduzima energiju i vrijeme za stvaranje umjetnosti:

„Ministricu povremeno sretnem na nekim festivalima ili kulturnim događanjima na kojima sudjelujem, pristojno se pozdravimo i tu, zapravo, komunikacija staje. Nisam čovjek za sastančenja, pregovore, kompromise pa, samim time, ni za usku suradnju s institucijama tog tipa. Draže mi je biti na terenu, među ljudima – umjetnost od toga živi.“

A na „terenu“ na Banovini promijenili su se ljudi i došli su novi gradonačelnici. Kovač je ustvrdio da promjena vlasti njima ništa ne znači i da žele puno sreće svima uključenima u taj proces:

„Mi ionako ni do sada nismo bili u kontaktu s gradskim vlastima, već su naši kontakti krenuli ‘odozdo’. U početku su nam najviše pomogli volonteri Crvenog križa s kojima surađujemo već godinama na raznim projektima, a sada gostovanja predstava i ostalih kulturnih programa dogovaramo direktno s ravnateljima i profesorima škola i vrtića i s roditeljima djece.“

Lokalni izbori donijeli su veliku promjenu i u Zagrebu. Platforma Možemo! apsolutno je dominirala na svim poljima u kampanji i osvojila 23 od 24 mandata potrebna za većinu u Skupštini, a Tomislav Tomašević novi je gradonačelnik. Petra Radin nada se da će Možemo! vratiti dostojanstvo umjetnicima, pogotovo nezavisnoj sceni, a Mario Kovač je na parlamentarnim izborima bio i na njihovoj listi za dijasporu pa ga ova pobjeda jako veseli:

„Uvjerljiva pobjeda platforme Možemo! u Zagrebu pokazuje da su građani i građanke Zagreba zasićeni klijentelizmom koji je kao sustav vladanja faraonski nametnuo bivši gradonačelnik. Osobno me ta pobjeda veseli, no najteži dio posla se tek je pred njima. Sportskim rječnikom, Možemo! se plasirao u Ligu prvaka, ali tek treba odigrati ozbiljne utakmice i paziti da u njima ne bude poražen do nogu. Na dan izborne pobjede svojim prijateljima i poznanicima iz vrha te platforme sam rekao: Čestitam i moja sućut! Tek sad ih čeka ozbiljan posao i nadam se da će ga oni obaviti kako treba te da neće iznevjeriti uistinu ogromno povjerenje koje su im građani dali.

Za početak, očekujem da se povrati povjerenje umjetnika u sustav funkcioniranja Gradskog ureda za kulturu, koji se unazad nekoliko desetljeća pretvorio u bankomat za podobne umjetnike i doveo do situacije gdje se jedan dobar dio umjetnika više ni ne prijavljuje na natječaje na kojima se unaprijed znalo tko će pobijediti. Ako samo to uspiju napraviti na polju kulture, već je puno! A od konkretnih stvari, najviše se nadam povratku ekipe ZFF-a u Kino Europa – njihovo protjerivanje bilo je najodvratniji čin demonstracije moći bivšeg gradonačelnika kojim je diktatorski pokušao začepiti usta svim neistomišljenicima iz područja kulture. Taj povratak na simboličku lokaciju u Varšavskoj, odakle je i krenuo prvi ozbiljni otpor nakaradnoj gradskoj vlasti, bit će konačna moralna pobjeda građanskog Zagreba nad malograđanskim.“

Kovač je odgovorio i na pitanje hoće li se sad imalo poboljšati položaj samostalnih umjetnika, kojima i sam pripada. Rekao je da se svi umjetnici moraju naviknuti raditi na kulturnom tržištu bez stalnih očekivanja da ih potpomažu država ili grad:

„Institucije trebaju pomagati u ekstremnim situacijama, poput ove s pandemijom, kada nam je onemogućen normalan rad, ali kada se stvari normaliziraju, i kulturna scena bi trebala prihvatiti tu promjenu. Samostalnim umjetnicima, pogotovo na polju kazališta, više bi pomoglo kada bi gradska i nacionalna kazališta više otvorila svoja vrata. Štoviše, mislim da bi kvaliteti ponajviše doprinijela radikalna promjena: ukidanje svih glumačkih ansambala i pozicije zaštićenih ‘svetih krava’ te uvođenje glumačkih angažmana ‘po projektu’, kako to već odavno funkcionira u svijetu. To bi donijelo veću dinamičnost u repertoar, fluktuaciju glumaca po pozornicama, živost i borbu za uloge – tada bi se nagradili angažman, trud i rad na sebi, a riješili bismo se internih i inertnih gutača budžeta kakvi godinama ispod radara preživljavaju u svim gradskim kazalištima, kvaliteta bi isplivala na površinu, a mediokritet potonuo. Nije problem kulture što nema novca, nego što je novac potpuno pogrešno razdijeljen.“

Novca za umjetnike i za kulturu posebno nije bilo tijekom prošle pandemijske godine, ali ipak su mnogi od njih nesebično odlučili pomoći onima koje je u toj globalnoj nesreći zadesila još jedna – potres. I to ne samo bez honorara, već i o svom trošku. Kako je rekla Petra Radin, najgore je stati i čekati da bude bolje: „Uvijek možemo stvarati. Tijekom lockdowna počela sam puno pisati i te priče su moji kolege objavili i bile su dostupne svima. Nevjerojatno koliko ljudi mi je poslije reklo da ih je taj svojevrsni blog često nasmijao tijekom izolacije. Volontirali smo i s Crvenim križem i napravili nekoliko spotova za djecu na temu pranja ruku, stresa, potresa. Podignuli smo sve naše predstave online i poklonili djeci da lakše podnesu četiri zida. A onda se dogodio potres na Baniji. Traume nakon zagrebačkih potresa potakle su nas da obavezno budemo tamo. Bila je to terapija za sve nas. Također, unatrag tri godine radim u Zagrebačkoj filharmoniji koja je baš ove izazovne godine obilježila 150 godina djelovanja i koja je cijelo vrijeme održavala programe iako je naša matična kuća nastradala u potresima. Muziciralo se na trgovima, u parkovima, industrijskim salama, vojnim dvoranama, bez publike, iz vlastitih domova. Grlili smo glazbom kada već nismo mogli rukama. A umjetnost je preživjela. Jer ona nikako ne smije stati, ona mijenja oblike, ali je uvijek prisutna. Samo se trebamo odvažiti.“

Petra Radin je autorica ciklusa MINIMINI Zagrebačke filharmonije posvećenog djeci te režira i glazbene predstave za djecu u izvedbi Zagrebačke filharmonije. Do sada su izvedene dvije glazbene predstave – „Ježeva kućica“ i „Božić kod Zimogroznih“, koje su bile iznimno posjećene, ali i emitirane na HRT-u tijekom lockdowna:

„Zanimljiva je i priča o operi Engelberta Humperdincka ‘Ivica i Marica’ u izvedbi Zagrebačke filharmonije, vrhunskih opernih solista i opernog zbora Zvjezdice, pod vodstvom našeg novog šefa dirigenta Dawida Runtza, koja je nastajala šest mjeseci i dočekala premijeru u najgorem trenutku pandemije. Stotinjak umjetnika izvelo je operu u praznoj dvorani, bez publike. Zanimljivo je da smo to smatrali pobjedom. Jer, doista, umjetnost uvijek, ali uvijek mora pronaći put do publike. HRT je prenosio i zapravo je tako ova opera bila jako dobro posjećena. I sada, napokon, imamo priliku izvesti premijeru, onu pred publikom – na opatijskoj Ljetnoj pozornici 12. lipnja.“

Osim u Zagrebačkoj filharmoniji, Petra Radin ima pune ruke posla i u Tvornici lutaka, kazalištu koje je osnovala s Mariom Kovačem i koje je obilježilo 15 godina rada. Kako je rekla, Kazalište Tvornica lutaka je kazalište ljubavi.

„Mi smo družina Alan Ford, mi smo Smogovci, mi smo obitelj. Igrali smo na tisuće predstava i razveselili stotine tisuća djece. Nijedna izvedba nije bila ista, kod nas nema štanceraja. Kazalište je živo, aktualno i nikako ne smije podcjenjivati djecu. Također, ta djeca imaju i roditelje koji se isto trebaju zabaviti na našim predstavama i probuditi dijete u sebi. Imamo svoju publiku, a polako prva generacija tih klinaca postaju roditelji, tako da se može reći da jesmo ili ćemo uskoro postati bake i djedovi. Zašto sve to radimo? Zato što je nama lijepo. A ta radost se onda prenosi na našu okolinu“, zaključila je Petra Radin.