Patrik je 16-godišnjak koji već živi svoj san. Trenira košarku i sada je već u juniorskoj selekciji reprezentacije. Jučer sam upoznao njega i mamu Mihaelu i oboje su giganti. On i stavom i tijelom, a mama duhom! Jer ona se javila na naš natječaj Zaklade Ljiljana Pranjić – živi svoje snove. Naime, njezin san je da on bezbrižno ode na maturalac. Već je prošle godine odustao od dvodnevnog izleta ‘da ne uđu u novi trošak’. Nije htio da mama još i to mora otplaćivati na rate.

Jedno vrijeme nije mogao prijeći u bolji klub jer ga nije mogla voziti na treninge pa se mama snašla i kupila auto. Star 23 godine. Glavno da vozi i da Patrik može ganjati svoj san… Jedan od razloga slabijih primanja je i činjenica da je Mihaela tri godine na bolovanju. Prije tri godine dijagnosticiran joj je rak debelog crijeva. Metastazirao je. Ali Mihaela se drži i odiše fantastičnom snagom. I ljubavlju. Kunem vam se, jučer sam je mogao osjetiti. I njezinu ljubav i fenomenalnu zrelost mladića od 16 godina.

Nismo ni sumnjali da smo ispravno odlučili kada smo i njih odabrali za jedne od dobitnika, ali jučerašnji susret je svemu dao posebnu dimenziju. Kunem vam se, ljubav je preispunila prostoriju i presretni smo što se Patrik neće brinuti kako da mama izvede još jedno čudo i skupi novac za maturalac. Čudo ste izveli vi jer zahvaljujući vašim donacijama i kupnji Ljiljanine knjige ‘Moji ožiljci, moji snovi’ i možete nagraditi ovakve posebne ljude.“

Ljiljana Vukota, Renata Bačanek, Bruno Šimleša, Ranka Mraković i Maja Šimleša, članovi upravnog odbora zaklade Ljiljane Pranjić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Ovo je prošlotjedni Facebook status koji je objavio pisac i sociolog Bruno Šimleša, koji je dirnuo mnoge i izazvao pozitivne reakcije. Šimleša je predstavio još jednog dobitnika natječaja ‘’Živi svoje snove’’ koji se dvaput godišnje organizira u sklopu Zaklade Ljiljana Pranjić. Tu je zakladu Šimleša sa svojom suprugom Majom i četirima prijateljicama – Ljiljanom Vukotom, Mladenkom Majerić, Renatom Bačanek i Rankom Mraković – odlučio osnovati nakon smrti Ljiljane Pranjić, njihove velike prijateljice koja im je bila inspiracija i dok je živjela, ali i danas, nakon što je 19. studenoga 2021. umrla od raka s kojim se borila dugi niz godina. Njih šestero ujedno čine Upravni odbor Zaklade, dogovaraju se oko toga tko će dobiti novac za svoj san. Patrik je, primjerice, prošlog četvrtka – na dan kad je Nacional radio ovu priču – saznao da je na račun zaklade stigao iznos od 900 eura potreban za njegov maturalac i 200 eura za džeparac. I njegov je san, ili bolje rečeno san njegove majke, Zaklada Ljiljana Pranjić ispunila. Bruno Šimleša kaže:

„Ljiljana Pranjić je dugi niz godina bila naša prijateljica, 21 godinu se borila s rakom. Kad je izgubila tu bitku, željeli smo da njezina svrha živi i dalje. Najprije smo dovršili njezinu knjigu ‘Moji ožiljci, moje pobjede’, to su zapravo njezini zapisi, Facebook statusi, intervjui i originalni tekstovi. Nije je stigla dovršiti, a knjiga je bila skoro završena pa smo to jednostavno morali umjesto nje zgotoviti. Pitali smo se nakon toga ‘što bismo mogli s tom knjigom?’. I tako nam je pala na pamet ideja da sav novac od prodane knjige ide u zakladu koju bismo osnovali, a da zaklada nema veze s rakom, ni s kakvom bolešću, već da ima veze sa snovima. Jer to je bila Ljiljana. Ona sebe nije svodila na dijagnozu, ona je bila kreativna i bogata žena, u smislu da je bila okružena ljubavlju i prijateljima. Htjeli smo, dakle, da njezina svrha živi i dalje pa smo odlučili dva ili tri puta godišnje organizirati natječaj ‘Živi svoje snove’, mogu se javiti svi ljudi koji imaju neke snove. Mi smo tu da pomognemo, da ih nadahnjujemo, presretni smo što to možemo raditi.“

Bruno Šimleša i 16-godišnji Patrik koji će uz pomoć zaklade otputovati na maturalac. FOTO: Privatna arhiva

Ovaj je natječaj dokaz da, uvjetno rečeno, mali novac nekome zaista može promijeniti život. Novi bicikli za brata i sestru, petogodišnjeg Davida i trogodišnju Nives, kompjuter za 15-godišnjeg Luku, škola crtanja od 100-tinjak eura, fotoaparat za 20-godišnju Martinu, to su samo neki snovi koji su ostvareni uz pomoć donacija Zakladi Ljiljana Pranjić. Ranka Mraković pojasnila je kako se odlučuju kome će ići novac:

„Visina iznosa nije kriterij, naravno da ne možemo financirati neki san koji je jako skup, ali zaista mnogima pomažemo. Kriterij je da osjetimo san, da prepoznamo da je zaista riječ o snu, o nekoj želji. Proces je takav da raspišemo natječaj i prikupljamo prijave. Čitamo ih, raspravljamo o njima i onda počinje ‘brainstorming’“, a Bruno Šimleša nadovezao se da je to zapravo više ‘’heartstorming’’ i kaže da se trude – prema osjećaju, prema srcu – odabrati one ljude i one snove za koje znaju da bi bili i Ljiljanin izbor, za što bi ona navijala. Šimleša navodi primjer – dva dječja bicikla:

„Obitelj s osmero djece prijavila se na natječaj u želji da dvoje najmlađe djece dobiju bicikl. To je bila valjda prva stvar u životu koju su dobili novu, koju nisu naslijedili od starije braće i sestara. Ti klinci su bili najsretniji na svijetu. Oni su zaista taj bicikl sanjali, mi smo to osjetili. To je bila jedna od jeftinijih stvari koje smo nabavili. Bilo je i skupljih, primjerice viola koju smo kupili za Emu. Ona je upisala glazbenu akademiju u Splitu i trebala je baš svoju violu. Imala je tešku zdravstvenu situaciju u djetinjstvu, a u svom pismu napisala je da svirati znači živjeti, a živjeti znači svirati. Mi smo jednostavno nakon tog pisma morali izdvojiti 2440 eura za violu. Ona je osjećala veliku zahvalnost, a to nema cijenu.“

Maja Šimleša kaže da se, kad rade odabir, oko većine dobitnika svi vrlo brzo dogovore. To, kaže, jednostavno osjete:

„Već se u prijavama vidi puno toga, u pismu koje pošalju kandidati osjetiš toplinu i želju. Ljudi kad pišu o nečemu o čemu sanjaju, za čime žude, kad to nije puka potreba – jer ima dosta ljudi koji trebaju renovirati kupaonicu ili čitavu kuću, a naša zaklada nije prava adresa za njih, to nije naš primarni motiv – onda se to osjeti. Naša je motivacija ispunjavati snove, e pa onda to osjetiš. Oko takvih stvari najčešće svi ‘kliknemo’ odmah, shvatimo da je to ono što želimo.“

Ovih šestero ljudi koji su postali vrlo bliski prijatelji zakladu su osnovali zato što su bili Ljiljani prijatelji, zato što su je voljeli. Bruno Šimleša kaže da su se neki od njih šestero družili i prije, ali Ljiljana ih je povezala. Renata Bačanek kaže da je Ljiljana bila njihovo ljepilo:

„Mi smo iz različitih sfera, dosta se međusobno razlikujemo, ali ona nas je toliko zalijepila da ja sad više ne mogu zamisliti život bez njih. Uvijek smo veseli, uvijek je predivna atmosfera. Naravno, često dođe do situacije kad plačemo, posebno kad nas dotakne neko pismo jer na tužne sudbine ne možete ostati ravnodušan. Posebno smo emotivni jer znamo da je Ljiljana uvijek s nama. Ona je svima nama filter, uvijek raspravljamo o tome što bi Ljilja rekla, kako bi ona to napravila, uvijek je ona tu i držimo se njezinih životnih principa.“

Ranka Mraković, Ljiljana Vukota, Maja i Bruno Šimleša, Renata Bačanek i Mladenka Majerić. FOTO: Privatna arhiva

Maja Šimleša kaže da Ljiljana Pranjić, sada kad je zaklada uspješna, sigurno maše krilima, ponosna je:

„Čak je i zadovoljna time kako mi to radimo. Kažem ‘čak’ jer imala bi ona sigurno tu štošta za reći, imala bi komentara o tome kako unaprijediti zakladu, podignula bi obrve. Ali bila bi jako zadovoljna.“

Iako je financijsko ograničenje uvijek prisutno, zaklada brzo raste pa je na upravo završenom natječaju dodijeljen iznos od deset tisuća eura, što je – ako se zna da je prvi organiziran s 2500 eura – četiri puta veći iznos. Sad, kako se na društvenim mrežama objavljuju priče s novim kandidatima, tako se prikuplja i iznos koji se daruje – u stopostotnom iznosu jer su svi volonteri – onima kojima je potrebno.

Bruno Šimleša kaže:

„Iako su donacije zakladi uglavnom od 5, 10, 15 eura, na čemu se najiskrenije zahvaljujemo, dobijemo koji put i veći iznos. Evo, baš smo primili tisuću eura – zahvaljujemo Danielu. Drugi način kako se može donirati za zakladu jest kupnjom Ljiljanine knjige, a čak su se i knjižarski lanci odrekli dobrog dijela svoje zarade jer su svi osjetili da je ovo zdrava, topla ljudska priča. Mladenka Majerić je stručnjakinja za zaklade, vodila je Crvene noseve deset godina i ona je bila prava osoba za obratiti se u vezi osnivanja zaklade. Nametnulo se samo od sebe da Ljiljanina svrha mora živjeti i dalje i da moramo osnovati zakladu. Mladenka je odradila cijeli dio operative. Ljiljana je, jednostavno, bila veća od života.“

Renata Bačanek kaže da im Ljiljana jako nedostaje i da je ovo što rade jedan od načina na koji je ona zaista uvijek s njima. Stoga ih, kaže, nema šestero nego sedmero.

Ono što možda nije toliko uobičajeno jest činjenica da se na društvenim mrežama objavljuju imena i fotografije ljudi kojima su se putem zaklade ostvarili snovi. Maja Šimleša objasnila je zašto smatraju da je to jako dobro:

„To je korisno i bitno, dobro je da ljudi vide kome ide njihov novac, u koju svrhu, to je prva stvar. Međutim, dobro je i da osjete te ljude, da se poistovjete s tim ljudima, da se upoznaju s njihovom pričom, da se vidi da ih ima puno, da žive među nama i da darivanje zaista oplemenjuje život, i vraća ti se osjećaj sreće jer znaš da si nekome pomogao. Svrha te zaklade je istaknuti Ljiljanu kao inspiraciju jer ona zaista jest bila inspiracija mnogima, svojim načinom života, svojim promišljanjem o tome kako mi ljudi funkcioniramo, kako se odnosimo međusobno. Meni je zaklada na neki način produžetak te njezine inspiracije. Na ovaj način možemo ljudima dati do znanja kako je ona živjela – punim plućima. Pokušavamo pomoći ljudima, a puhanjem u njihova jedra i oni osjete ono što mi osjećamo.“

Bruno Šimleša dodao je da to što rade sa Zakladom drugima može biti motivacija da možda oni naprave nešto lijepo za svog susjeda, nećaka. Mnogima ne treba previše: „Nekome ćeš pomoći ako mu odeš u trgovinu jer je hladno pa da ne mora hodati ako je star i nemoćan, a posebno smo ponosni na jedan ostvareni san. Jednoj Suzani smo pomogli da prestane mucati – uplatili smo joj 12 dana naprednog tečaja, terapiju koja joj je pomogla. Priča s Patrikom je posebno dirnula mnoge jer njegova se majka bori s karcinomom i njezin je san bio da on bezbrižno ode na maturalac i da se ne mora i toga odreći zbog njezine bolesti. Htjeli smo joj skinuti jednu brigu s leđa. Baš sam se čuo s njom i oduševljeno mi je rekla koliko im se ljudi iz njihove bliske okoline javilo i ponudilo pomoć, prijatelji, poznanici, ljudi koji žive s njima u kvartu i nisu znali za njihovu priču dok je nisu pročitali na Facebooku. Neki su im nudili i novac, ali je Patrik, 16-godišnjak s dušom indijanskog poglavice, rekao da ne želi novac, odnosno, taj novac je proslijedio udruzi koja pomaže djeci s poteškoćama u razvoju. To je Patrik. Takve priče su fenomenalne i presretni smo što takvim ljudima imamo priliku pomoći.“

Ema je uz pomoć zaklade dobila novu violu koja joj treba za akademiju. FOTO: Privatna arhiva

Ranka Mraković kaže da treba podcrtati da je važno sanjati, da je vrijedno sanjati i da ima načina da se snovi ostvare. Možda će oni pomoći, a možda neki prijatelj ili susjed. Renata Bačanek opisala je kako izgleda trenutak kad dobitnicima otkriju da će im se ispuniti san, da su dobili novac za nešto što su priželjkivali:

„Podijelimo se oko toga tko će nazvati kojeg ‘dobitnika’, a ljudi ponekad zaista zanijeme, ne znaju što bi rekli, neki zaplaču pa i mi zaplačemo, a neki nazovu trenutak kasnije i ispričaju se što nisu ništa rekli jer su bili toliko sretni i dirnuti da su im se snovi ostvarili.“

Bruno Šimleša otkrio je da će za idući natječaj ‘’Živi svoje snove’’ na raspolaganju biti barem deset tisuća eura, a nije još niti otvoren. Jako im je drago zbog toga što su svjesni da rastu i da mogu pomoći ispuniti mnoge snove:

„Želimo da se jave tvrtke, ali i svi koji žele pomoći, jer ovo je najslađi posao na svijetu. No, istovremeno je naporno, logistički zahtjevno, trebamo administrativno voditi sve poslove. Ali snagu i inspiraciju nam daje naša draga Ljiljana.“