Akademik Andrija Mutnjaković, nakon divot-izdanja monografije posvećene našem renesansnom arhitektu Jurju Dalmatincu (2017.), upravo je objavio jednako tako opsežnu monografiju o ranorenesansnom graditelju i umjetniku Andriji Alešiju (oko 1420.-1504.), koju autorski supotpisuje s fotografom Lukom Mjedom, u izdanju Hrvatskog fotografskog centra. Na preko pet stotina stranica, u dvojezičnom izdanju tiskane su dvije verzije monografije: hrvatsko-engleska i albansko-engleska, u suradnji s Ministarstvom kulture Republike Albanije i Nacionalnim centrom za književnost Albanije, povrh hrvatskih institucija, poput Ministarstva kulture i medija, Ministarstva znanosti i obrazovanja, Zaklade Adris i privatnih donatora.

Andrija Mutnjaković (Osijek, 1929.), uz arhitektonska djela i teorijsko-povijesno istraživanje arhitekture i urbanizma, jedan je od europski priznatih protagonista suvremene, futurističke i kinetičke arhitekture. Nakon Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu pohađa specifičan oblik postdiplomskoga studija u Državnoj majstorskoj radionici za arhitekturu prof. Drage Iblera pri ALU u Zagrebu. Neke od njegovih realizacija danas su upisane u registar svjetske baštine, poput zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Prištini, koja je 2016. uvrštena i na popis za obnovu i konzervatorski plan Getty Fondacije, uz status „čuda moderne arhitekture“. Za svoj je doprinos hrvatskoj arhitekturi dobio godišnju (1990.) i životnu nagradu Vladimir Nazor (2003.), a u zadnjih tridesetak godina objavljuje knjige o našim istaknutim arhitektima i urbanistima (Andrija Aleši, Lucijan Vranjanin, Josip Pičman, Idealni grad).

Ova monografija ne bi bila potpuna bez izvrsnih fotografija Luke Mjede koje zauzimaju iznimno veliki prostor knjige. Luka Mjeda (Zagreb, 1952.), diplomirao je na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, a fotografijom se počinje baviti 1975., nakon upoznavanja s američkim fotografima Mary Ellen Mark, Michaelom O’Neillom i Jerryjem Uelsmannom koji kod njega bude interes za fotografiju. Iste godine postaje član Fotokluba Zagreb, surađuje s majstorom fotografije Jozom Ćetkovićem te 1980. započinje samostalnu karijeru fotografa. Od 1985. do danas surađuje s muzejima i galerijama na snimanju umjetnina za izradu preko stotinu umjetničkih monografija i kataloga umjetnika. Oduvijek je posvećen umjetničkoj fotografiji. Bio je direktor Centra za dizajn u Zagrebu od 2007. do 2014. godine. Osnivač je i predsjednik Hrvatskoga fotografskog centra / Croatian Photography Center u Zagrebu od 2006., koji promovira hrvatske fotografe i njihova umjetnička djela.

Luka Mjeda i Andrija Mutnjaković U razgovoru za Nacional pojasnili su značaj monografije o Andriji Alešiju, koji do sada nije bio kompletno obrađen i istražen uz nove atribucije djela. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

U razgovoru za Nacional obojica su pojasnili značaj monografije o Andriji Alešiju, koji do sada nije bio tako kompletno obrađen i istražen uz neke nove atribucije djela.

„Andrija Aleši iz Drača nazivan i Andreas filius Nicolai de Durachio, Andrea Alessi – stasao je među konstelacijom umjetnika Schiavonea da bi samostalno ili s talentiranim koautorom Nikolom Firentincem iz Šibenika djelovao u skromnim uvjetima osiromašene dalmatinske sredine, u skučenim prilikama enklava podložnih otomanskim prijetnjama, blokadama i razaranjima, radeći u suglasju s humanističkim svjetonazorom ponosnih i prkosnih građana dalmatinskih gradova. Ta humanistička svijest i taj renesansni poriv domicilnih umjetnika ipak su Andriji Alešiju omogućili da s Jurjem Dalmatincem, Nikolom Firentincem, Ivanom Duknovićem i drugim dalmatinskim umjetnicima u drugoj polovici 15. stoljeća stvori prva renesansna djela u Hrvatskoj. Djela skromna u prostornim razmjerima, ali bogata u progresivnim idejama. Knjiga nastoji objediniti Alešijeva djela i prezentirati ih javnosti“, tumači akademik Mutnjaković.

Uz detaljnu Alešijevu biografiju, porijeklo i obrazovanje između Zadra, Splita, Šibenika i Ancone (1425.-1453.), u monografiji su kao cjeline obrađene njegove splitske palače ili suradnja s drugim majstorima na njima (1445.-1457.), trogirski forum, krstionica katedrale sv. Lovre u Trogiru (1460.-14167.), kapela blaženog Ivana Trogiranina u Trogiru (1467.-1482.), crkva sv. Marije Tremitske na otoku Tremiti u Italiji (1471.-1473.), i reljefi (1453.-1503.) iz rapskog opusa, detalja trogirske plastike (primjerice Gradska loža) te reljefa sv. Jeronima u Šibeniku, Splitu i Trogiru.

Petnaesto stoljeće blistavo je razdoblje hrvatske umjetnosti: to je prema Andriji Mutnjakoviću ono sretno doba u postojanju neke nacije kada se njezina stvaralačka energija razbuktava i poprima općeljudske kvalitete. Upravo se to dogodilo sredinom 15. stoljeća kada se od plejade vjekovnih dalmatinskih lapicida (kamenoklesara) stvorila moćna grupacija kipara i arhitekata, koji su pod zajedničkim nazivnikom Schiavone stvorili protagonistička renesansna djela u domovini i većem broju europskih zemalja.

Cijeli proces istraživanja, prikupljanja materijala i rada na knjizi – uz fotografiranje djela na terenu – trajao je vrlo dugo, u nekoliko faza. No monografija ne sadrži samo Mjedine fotografije, već i arhitektonske grafike, nacrte koji su izrađeni na Institutu za povijest umjetnosti, arhitektonske skice koje je crtao sam Andrija Mutnjaković, digitalne vizualizacije, ali i arhivske fotografije drugih fotografa.

„Sam proces traje već četrdesetak godina. Kada sam radio prištinsku biblioteku, na kojoj sam radio trinaest godina, i putovao barem jednom svaki mjesec u Prištinu – a to je bilo krajem sedamdesetih godina – sjetio sam se jednom prilikom da nikada nisam sa svojim tamošnjim kolegama pričao o Andriji Alešiju. Na koncu se konstatiralo da nitko nikada nije čuo za njega pa sam im ispričao koliko je on značajan. Tada je direktor novina i biblioteke Rilindija / Renesansa predložio da objavim seriju članaka o Alešiju u njihovim novinama. U desetak izdanja sam objavljivao po jednu temu o Alešiju nakon čega su mi predložili da objavim knjigu. Tako je izašla 1981. izašla moja prva mala knjiga o Alešiju na albanskom uz skromne fotografije. Zatim sam tu knjigu malo dopunjenu objavio 1998. na hrvatskom u seriji Architectonica Croatica. Tako sam živio s Alešijem. To ne znači da sam četrdeset godina pisao ovu današnju knjigu! Napisao sam puno drugih knjiga, ali mi je Aleši nekako cijelo vrijeme bio tu prisutan. Prije četiri godine je Luka Mjeda napravio izložbu Alešijevih fotografija, čudesno kvalitetnih, i tako smo zaključili da je došao trenutak da zajednički napravimo knjigu o Alešiju“, tumači Andrija Mutnjaković.

Akademik Mutnjaković napisao je potpuno nove tekstove o Alešijevu opusu, s novim podacima arhivske građe, gdje je u procesu pisanja proučio sve dostupne podatke o renesansnim graditeljima koji su utjecali na Alešija, ali i s kojima je sam Aleši surađivao. Za to je proučavao građu iz različitih europskih crkvenih i svjetovnih arhiva.

„Za jedan od tih dokumenata išao sam u Veneciju u Duždev arhiv, kako bih tražio ugovor o gradnji za Pag jer je tadašnji venecijanski dužd napisao da je primio napisani i nacrtani dokument o gradnji od grada Paga. Interesirao me postoji li tadašnji nacrt grada Paga. Donijeli su mi veliku knjigu u koži, knjigu Duždeve kancelarije, i rekli da ćemo tu pronaći što nas zanima, a kad tamo, pred nama je bila rukom nečitko pisana knjiga na venecijanskom latinskom, koji uopće nisam mogao pročitati. I što sam mogao s time? A vidite, pretpostavljao sam da će oni imati prevedenu i tiskanu na današnji talijanski – ako već ne engleski – cijelu Duždevu arhivu, no to nije tako“, prisjeća se arhitekt Mutnjaković.

No ova monografija ipak dokida nedoumice oko nekih atribucija Alešijevih zgrada i spomenika, gdje je za neke nove atribucije Mutnjaković na temelju precizne arhitektonske komparativne analize ponudio takve zaključke. Postoji dovoljno egzaktnih arhivskih zapisa kada je nešto građeno i kad je završeno, i na temelju toga je Mutnjaković pisao cijelu knjigu, a ne na temelju morfološke analize. Tražio je materijalne činjenice, prema kojima tvrdi da je kompletna arhitektura nekih objekata Alešijeva: „Pri tomu sam dao priznanje u tekstu Nikoli Firentincu, koji je bez sumnje bio bolji kipar od Alešija, i zaključio sam da je Aleši imao jako veliku životnu sreću da je naišao na Firentinca, kao majstora koji može uljepšati i poboljšati njegove građevine. No nije upitno da je Aleši arhitekt trogirske krstionice u katedrali sv. Lovre i kapele Blaženog Ivana Trogiranina u Trogiru. Ali u različitim atribucijama skulptura koje postoje u našoj literaturi, nisam se opredijelio niti za jednu. Samo sam naveo kad su sklopljeni ugovori s Firentincem. Na temelju analize trogirske kapele i uzora Dioklecijanova Jupiterova hrama u Splitu, dokazujem da je i kazetni renesansni svod kapele napravio Aleši jer se javljaju isti elementi“.

Trostruki prozor na pročelju Gradske vijećnice u Splitu; Krstionica katedrale svetoga Lovre u Trogiru; palača Cipiko u Trogiru. FOTO: Luka Mjeda

Andrija Aleši imao je i predispozicije za antičko shvaćanje arhitekture: iz svoga je zavičaja (Drača) ponio uspomene na obilje ruina antičkih spomenika, u svome novom zavičaju (Splitu) i njegovoj okolini (Saloni) upoznao je brojne monumente i djelomično sačuvanu palaču rimskoga cara ilirskoga porijekla Dioklecijana kao jedan od najsačuvanijih i najznačajnijih objekata rimskoga graditeljstva.

Veliku pažnju u analizi povijesnih okolnosti, Mutnjaković je kod trogirskih djela Andrije Alešija posvetio biskupu koji je došao iz Rima. „To čudo, da se u jednom malom Trogiru najednom pojavila visoka renesansa – to je zapravo čudo. To nije mogla biti zasluga niti jednog nadarenog kipara ili graditelja. Tražio sam uzroke tog čuda i našao sam ih u biskupu, koji je bio papin tajnik i ispovjednik, i koji je iz papinske knjižnice poznavao najznačajnije djelo renesansnog arhitekta i teoretičara arhitekture Leona Battiste Albertija i njegovih deset knjiga o arhitekturi. Proučavao sam Albertijeve knjige o arhitekturi i tragao za tekstualnim elementima prema kojima je mogla nastati trogirska krstionica jer je biskup bio investitor koji je očito znao što želi. Tada u Trogiru vlada plemićka obitelj Cipiko (Ćipiko), Koriolan kao vijećnik, pravnik, europski humanist i veliki poznavatelj antike; oni su dakle mogli i financijski pratiti nove ideje. Trebala se pojaviti takva grupica ljudi i imati hrabrosti da to naprave. Renesansa je zapravo obnova antike“, pojašnjava akademik.

No trogirska krstionica značajna je i po tome što nastaje prije Albertijeva kazetnog svoda u crkvi sv. Andrije u Mantovi, i prije svih ostalih renesansnih svodova u Italiji. Alberti je započeo rad na crkvi sv. Andrije 1470., a trogirska je krstionica realizirana između 1460. i 1467. godine.

„Andrija Aleši krstionicom je stvorio prvo renesansno djelo u Hrvatskoj u isto vrijeme kada se renesansa započela formirati u Italiji i nekoliko desetljeća prije nego što se renesansa počela javljati u drugim zemljama Europe: u Španjolskoj su prve pojave renesanse 1480.– 1492. na sveučilištu S. Cruz u Valladolidu, u Francuskoj se 1495. smatra početkom renesanse s parcijalnim radovima na dvorcu Amboise, u Velikoj Britaniji Pietro Torrigiano radi grobnicu Henrika VII. između 1485. i 1509. i time inicira renesansu; u Nizozemskoj Guyot de Beaugrant stvara 1507.– 1532. dvorac u Malinesu s djelomičnim renesansnim elementima; u Mađarskoj Matija Korvin poziva već od 1458. istaknute talijanske i hrvatske umjetnike na svoj dvor, no nakon srušene kraljevske palače renesansa se afirmira 1507. godine Bakačevom kapelom u Esztergomu. Mi nismo svjesni kakvo djelo imamo i zato sam napisao ovu knjigu. A druga tema koja me okupirala je bila trogirska kapela blaženog Ivana Trogiranina“, ističe arhitekt.

Luka Mjeda imao je prvi doticaj s Alešijevim djelom kada je dobio na poklon Mutnjakovićevu knjigu iz 1998. s crno-bijelim fotografijama. „Tada sam vidio da je Aleši bio Albanac i mislio sam da mogu nešto napraviti za njegovu širu valorizaciju i sa svoje strane. Počeo sam gerilski snimati u Trogiru, Splitu i na Rabu njegova djela, što sam pokazao na izložbi u Mimari u Zagrebu. Tada sam pokazao Andriji Mutnjakoviću fotografije i pitao ga je li za to da radimo zajedno i da fotografiram sve što postoji od Alešija kod nas i u Europi. No Andrija Mutnjaković je perfekcionist, vraćao me više puta na lokacije, tražio neke nove arhitektonske detalje i vizure. I tekst je pisao dva puta ispočetka u ove zadnje dvije, tri godine. Danas je loža u Trogiru zatvorena, a 2016. i 2018. sam je mogao snimiti. Moram stvarno skinuti kapu konzervatorima, vidi se da se radi na zaštiti spomenika nulte kategorije. Primjerice, na Cipikovoj palači u Trogiru još su 2018. virile biljke iz kamena kod balkona i kvadrifore, drugi puta kad sam bio 2022. sve je bilo očišćeno i obnovljeno. Pa jednom na lokaciji nema sunca i pada kiša, morao sam dolaziti ponovno. Neki detalji fotografirani u knjizi mogu se inače vidjeti samo dalekozorom. No nije mi bilo teško, s obzirom na to da je Aleši jedan od naših najvažnijih renesansnih graditelja“, tumači Luka Mjeda.

Andrija Mutnjaković atribuira Alešiju i cjelinu od tri splitske palače, tzv. velike i male Papalićeve palače i Zlatne palače. „U duždevoj je darovnici Alešiju za parcelu unutar Splita kao prvi predstavnik splitskih građana naveden Tomo Papalić, tada istaknuti član stare i bogate splitske plemićke obitelji Papalić i poslanik grada Splita u Veneciji. Tijekom boravaka u Veneciji sigurno je zapazio aktualne stilske tendencije i strukturu gradnje obiteljskih palača s dvorištem poput Cà d’Oro ili Zlatne palače. Kao cijenjeni i imućni splitski građanin i član sudskoga vijeća pratio je impresivnu gradnju novoga gradskog središta i postao svjedok duždeve darovnice Andriji Alešiju kao zaslužnomu graditelju venecijanskoga dara gradu Splitu. Birajući graditelja svoje palače, našao se u alternativi izbora između graditelja splitskih kapela ili nagrađenog Alešija. Razumno je promovirati tezu da se Papalić priklonio duždu i angažirao Alešija kao graditelja svoje palače. Meni je to kao arhivski podatak bilo dovoljno za daljnje razmatranje“.

Luka Mjeda ističe kako je ovo bila iznimna suradnja na više razina. Smatra kako se i struka previše bavi suvremenim djelima arhitekture, a još nismo napisali temeljne monografije o arhitektima koji su naše najvažnije nasljeđe. „Mnogo toga se radi površno. A ova monografija nije lijepa slikovnica, već znanstvena knjiga, s preciznim arhivskim dokumentima, neke crteže smo tražili iz Kraljevskog instituta britanskih arhitekata. Ovakvo djelo može potaknuti samo osobni rad jer ne vidim da takve knjige rade naše institucije. To su prepoznali svi koji su financirali ovu monografiju. Na kraju, ipak nismo uništili 550 godina Alešijeva nasljeđa i ta knjiga to detaljno prikazuje, premda se danas u Maloj splitskoj Papalićevoj palači nalazi Spar jer je u privatnom vlasništvu. Ali to su ti naši apsurdi“.