Julian Dornelles i Kleber Mendonça Filho redatelji su filma ‘Bacurau’. Obojica brazilskih filmaša kažu da im prvotni cilj nije bio snimati politički film, ali je to bilo neizbježno jer je kraj pisanja scenarija bio obilježen izborom Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a

Sarajevo Film Festival ima doista dobar ukus pri odabiru svjetskih filmova pa će tako ovog tjedna u sekciji Kinoscope biti prikazan brazilski film “Bacurau” redatelja Juliana Dornellesa i Klebera Mendonçe Filha. Za Filha je to treći film, a Dornellesa, u njegova prva dva filma dizajnera produkcije, ovog puta postavio je kao kolegu redatelja. Rezultat je fascinantan film, politička alegorija u kojoj su izmiješani vestern, triler i znanstvena fantastika. Zato je “Bacurau” ove godine osvojio nagradu žirija na festivalu u Cannesu, što je po važnosti treća nagrada festivala.

Bacurau je ime izmišljenog sela na čijem se čelu nalazi korumpirani gradonačelnik Tony Jr., kojeg igra Thardelly Lima. Uskoro seoski učitelj doznaje da je selo izbrisano sa svih zemljopisnih mapa, da mobilni telefoni u selu ne rade te da se nalaze u okruženju neobičnih turista. Radi se o bogatim američkim investitorima u Brazil i turistima koji organiziraju lov na stanovnike Bacuraua, a ovaj safari predvodi Nijemac po imenu Michael, kojeg igra Udo Kier. Uz pomoć lokalnih gangstera, stanovnici Bacuraua kreću u organizaciju obrane sela od američkih okupatora.

Ovakva priča uz ovakvu mješavinu žanrova odmah govori da se radi o neobičnom filmu. Razgovarajući s redateljima filma “Bacurau” istaknuli smo im kako su ljudi na premijeri u Cannesu s dosta čuđenja gledali ovaj film koji je kritika itekako nahvalila. Kleber Mendonça Filho ne razumije što je to neobično u njihovom filmu:

“Sve je to pomalo ludo jer kada sam radio svoj prvi film ‘Neighboring Sounds’ zaista sam mislio da snimam jednostavan film koji će svi razumjeti. To sam i napravio, ovisno o osobama koje su gledale taj film. Istovremeno, otkrio sam kako mnogo ljudi misli kako je taj film težak za gledanje, spor, intelektualno prezahtjevan. Moj sljedeći film bio je ‘Aquarius’, koji je zaista bio jednostavan film, dok smo snimajući film ‘Bacurau’ doista mislili kako radimo jednostavan film. Zašto smo to mislili? Zato što u filmu prvo predstavljamo zajednicu, zatim predstavljamo bitne ljude u toj zajednici, a zatim polako otkrivamo zaplet koji se stvara oko te zajednice. I zato sam mislio da radimo jednostavan film. A sada čujem komentare kako je film čudan i neobičan. Da, za mene je to kompliment, ali to je kao da nekome date čašu vode a on vam kaže: ‘Ovo je najčudnija voda koju sam ikada pio!› Pa to je samo čaša vode, ništa više. Dakle, za nas film ima jasnu priču, ali valjda se filmska industrija promijenila pa je i ovaj film postao čudan.”

‘Širi se loša atmosfera oko umjetnika. Oni su dostojni prezira, dok u brazilskoj vladi postoje neki koji smatraju da je zemlja ravna ploča’, govori Mendonça Filho

Ako bi jednom riječju trebalo žanrovski opisati film “Bacurau” onda bi to bio vestern ili neo-vestern. Brojni kritičari već su napisali kako ih ovaj film ponajviše podsjeća na špageti-vestern “Za šaku dolara” Sergia Leonea, na što su i Juliano Dornelles i Kleber Mendonça Filho uglas rekli kako su obojica redateljevi veliki obožavatelji. Ipak, Dornelles kaže kako nisu ciljano išli na stvaranje vesterna: “Kada smo zamišljali i stvarali pojedinačne scene u ovom filmu cilj nam je bio da se dobro zabavimo tijekom snimanja. Ništa nije bilo ciljano, ni scene koje izgledaju kao iz špageti-vesterna ni scene koje izgledaju kao da su iz znanstveno-fantastičnih filmova. Mi bismo prvo snimili te scene, a onda bismo zaključili da izgledaju kao iz špageti-vesterna odnosno iz znanstveno-fantastičnih filmova. Kleber i ja volimo istu vrstu filmova, puno o njima razgovaramo, tako da su sve te scene stvorene na prirodan način.”

U njihovim razgovorima o filmovima ističe se ljubav prema američkim filmovima iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća te zato u filmu koriste kompoziciju “Night” poznatog redatelja Johna Carpentera. No to nije jedina posveta sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, što nam je objasnio Kleber Mendonça Filho:

“Postoji i dublja razina ovog filma. Naime, koristili smo kameru s amorfnim lećama Panavision koja je stara gotovo 50 godina i koja se koristila na snimanjima američkih filmova u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Za nas, brazilske filmaše, puno je značila ta mogućnost da koristimo alat koji je omogućio američkim filmašima da stvore poseban izgled njihovih filmova u to doba. Danas zbog digitalne tehnologije svi filmovi izgledaju gotovo isto. Alexa je briljantna kamera, ali kada dođete na filmski festival i pogledate deset filmova iz različitih zemalja, najčešće drame, svi oni izgledaju isto. Zato je za nas bilo bitno da napravimo nešto što će gledatelja vratiti nekoliko desetljeća unatrag. Ne kažem da smo bili uspješni pri snimanju svake scene ovog filma, ali gledatelj dobiva osjećaj bliskosti s filmovima Johna Carpentera, Sama Peckinpaha ili Stevena Spielberga u ‘Bliskim susretima treće vrste’. Ta slika nam je bila vrlo važna.”

Osim vizualnog izgleda filma, lako je za primijetiti da je “Bacurau” politička alegorija stanja u Brazilu, naročito otkako je početkom godine predsjednik postao Jair Bolsonaro, desničarski populist kojeg smatraju brazilskom verzijom Donalda Trumpa. Amerikanci u filmu nastoje okupirati brazilsko selo, ali se brazilski narod opire njihovoj okupaciji. Međutim, Dornelles tvrdi da je sličnost filmskih sa stvarnim događajima čista koincidencija jer su on i Kleber Mendonça Filho ovaj projekt započeli još prije deset godina: “Naša motivacija tek je u manjem dijelu bila politička. Naša ideja bila je da prikažemo kako bi život trebao izgledati, ne toliko politički koliko gledano s društvene strane. Znate, u Brazilu se snima mnogo dokumentaraca o etničkim skupinama. To su dokumentarci koji se snimaju u najboljoj namjeri, a zajedničko im je to što te ljude prikazuju kao egzotične i jednostavne osobe. Po nama, previše je tu jednostavnosti. Mi ne vjerujemo da su ljudi jednostavna bića. Zato smo jedan drugome rekli – hajde da napravimo film u kojem će ljudi pokazati da nisu jednostavna bića! To je bilo rođenje filma ‘Bacurau’. Prošlo je od tada deset godina, svijet se jako puno promijenio, mi smo snimili film ‘Aquarius’ i došlo je vrijeme da sjednemo i dovršimo ovaj scenarij. U tom trenutku Donald Trump je izabran za američkog predsjednika i bilo je jasno da će ta situacija utjecati na naš scenarij. Je li ovo politički film? Jest, ali s primjesama mnogih drugih elemenata.”

Dornelles je dodao: “Kada smo pisali scenarij i spremali se za početak snimanja filma nikada nismo jedan drugome rekli kako ćemo napraviti politički film. U filmu ima politike, ali i drugih stvari. Ono što smo istinski željeli jest da snimimo žanrovski film, da snimimo vestern s elementima nasilja. Na tu ideju nadovezala se politika.”

Kleber Mendonça Filho ipak je nešto konkretniji pa nam je rekao: “Ne kažemo da film nije politički, samo kažemo da nije politički na način kako bi to napravili Costa Gavras ili Oliver Stone koji, da ne bi bilo zabune, rade jako dobre filmove. Njihovi filmovi su otvoreno politički, naš film je politički na drugačiji način. Bacurau nestaje sa zemljopisnih mapa. To što smo odlučili mijenjati zemljopisnu kartu samo po sebi je politička stvar. Ima tu još puno političkih elemenata. Kada ti društvo kaže što trebaš raditi, a pojedinac ili grupa ljudi nije s time zadovoljna, to je također politička stvar.”

Kolonijalizam je također tema filma “Bacurau” jer američki investitori, očito, žele kolonizirati sela u Brazilu. Kleber Mendonça Filho ne bježi ni od te činjenice: “Povijest se ponavlja na mnogo načina. Pogledajte Ameriku i Vijetnam, Sovjetski Savez i Afganistan, britanski kolonijalizam diljem svijeta. Pišući scenarij za ovaj film jako smo puno razmišljali o Vijetnamu, gdje su Amerikanci došli s jako puno opreme. Došli su u zemlju o kojoj nisu znali mnogo, nisu baš istraživali gdje to idu, a njihove vojne operacije nisu baš najbolje završile. Ta vrsta konflikta se ponavlja, kao što se zemlja okreće ukrug. Automatski se stvara otpor koji nije uvijek uspješan. Kako bismo napravili fantasy film, mi smo u ovom slučaju napravili situaciju u kojoj neki ljudi ispraše stražnjice nekih opasnih ljudi. Time smo ispunili pravila žanrovskog filma. Ujedno, mi smo bliski s regijom u kojoj se radnja filma odvija i znamo kako u toj regiji ljudi funkcioniraju i na koji način razmišljaju.”

Ta regija u kojoj se film odvija je Pernambuco, nalazi se na sjeveroistoku Brazila, a glavni grad je Recife. Obojica redatelja rođeni su u Recifeu, Juliano Dornelles rođen je 1980. godine, a Kleber Mendonça Filho rođen je 1968. godine. On kaže: “Obojica dolazimo iz Pernambuca, obojica smo tamo živjeli, i tamo je filmska scena vrlo jaka, naročito u posljednjih 15 godina. Ono što je zanimljivo jest da smo udaljeni od centara brazilske filmske produkcije koji su smješteni u São Paulu i Rio de Janeiru te smo više komercijalno orijentirani, snimamo puno televizijskih i kino komedija, te se naši filmovi smatraju vrlo čudnima. No u Recifeu ujedno ima jako puno zanimljivih filmaša koji snimaju interesantne filmove koji nisu komercijalni, ali su autorski i prilično originalni. To je nešto poput grada Austina koji ima zanimljivu filmsku scenu u odnosu na ostatak Amerike. Često držim predavanja o filmu u São Paulu i Rio de Janeiru, gdje dolazi jako puno studenata koji, kako vidim, najviše razmišljaju o tome kako zadovoljiti kino publiku. Razmišljaju o tome kako biti popularan, umjesto da razmišljaju kako biti drugačiji, kako biti nepopularan.”

‘U filmu selo nestaje i to je politička stvar. Ima tu još političkih elemenata. Kada ti društvo kaže što trebaš raditi, a netko s time nije zadovoljan, to je također politika’, kaže Mendonça Filho

Kleber Mendonça Filho nepopularnost ipak ne smatra toliko doslovno poželjnom pa se odmah ispravio: “Nije da ja želim biti nepopularan. Želim iznenaditi gledatelje a da pri tom ne snimam ništa eksperimentalno. Želim snimati filmove kakve hoću, a da sam pri tome još uvijek interesantan. S druge strane, kao ljubitelj filmova, često zapadam u situacije da gledam filmove, naročito komercijalne filmove, i pitam se zašto se glavni likovi ponašaju tako nelogično. Ne kažem da ne postoje i dobri komercijalni filmovi, ali ja želim snimati interesantne filmove pri čemu poštujem one koji gledaju moje filmove.”

I njegovi budući filmovi bavit će se Brazilom: “Trenutno razmišljam o tri filmska projekta, ali sva tri se bave poviješću Brazila tako da ne znam koliko budućnost može utjecati na njih. No i ‘Bacurau’ je film o povijesti, o utjecaju povijesti. Brazil je mlada zemlja, samo 500 godina stara. Mnogo Brazilaca osjeća prezir prema povijesti, prema povijesnim muzejima, ali ja se s njima ne slažem. Sin sam dvoje povjesničara, majka mi je uvijek objašnjavala zašto su stvari u Brazilu takve kakve jesu, što se vidi u ovom filmu. Zato smo u filmu stvorili muzej i kada dvjema osobama ponude da ga posjete, one to odbiju.”

Kod filma “Bacurau” je zanimljivo to što se na kraju filma, na odjavnoj špici, pojavljuje informacija kako je za potrebe snimanja ovog filma stvoreno 800 radnih mjesta. Kako nisu svi upućeni u razloge ovakve poruke, Kleber Mendonça Filho objasnio nam je zašto su se odlučili za nešto takvo: “Svi u društvu trebali bi biti jednako tretirani. Bijelci nisu viša rasa, obrazovanje je važno. Nedavno smo objavili video koji kaže da su ljudi koji rade na televiziji i filmu dio industrije. Mi radimo jednako kao što rade liječnici, inženjeri ili arhitekti. Morali smo to napraviti jer dolazi do pokušaja zaustavljanja javnog financiranja u svim područjima kulture kao što su kazalište, književnost i film. Širi se loša atmosfera oko umjetnika. Umjetnici su neprijatelji, intelektualci su dostojni prezira, dok istovremeno u brazilskoj vladi postoje pojedinci koji smatraju da je zemlja ravna ploča ili da ima oblik krafne s rupom u sredini. Ne šalim se, vjerujte mi. Ti ljudi drže visoke pozicije moći. Zato smo u tom kratkom videu objavili slike rada na filmu ‘Bacurau’ kako bismo ilustrirali kako nastaje film i što je 800 ljudi radilo na snimanju.”