Objavljeno u Nacionalu br. 851, 2012-03-06
Starenje je jedina neizlječiva smrtonosna bolest i čovjeku ne mogu pomoći ni lijekovi ni pomlađivanja, ali sve dogme o dugovječnosti su spremne za rušenje
Najstariji ljudi na svijetu uglavnom završe u zabavnim rubrikama. Urednicima je silno zabavno da zabilježe kako je umrla najstarija osoba na svijetu i da krunu najstarije preuzima ta-i-ta. Od te se vrste rubrika ne očekuje velika analitička pamet, kako u samih pisaca takvih vijesti, tako i u čitatelja. Malo je, dakle, tko zamijetio da većina najstarijih ljudi na svijetu umire u 114. godini. Jedna od rijetkih iz rubrike “umro najstariji čovjek na svijetu” bila je Gertrude Baines iz Los Angelesa koja je umrla 11. rujna 2009. u 115. godini. Do danas je zabilježeno samo 27 dokumentiranih superstogodišnjaka koji su umrli stariji od 115 godina, a rekorderka je Francuskinja iz Arlesa Jeanne Calment koja je doživjela 122 godine i 164 dana.
U XXI. stoljeću nitko joj se nije približio. Poznato je i da su u starom vijeku ljudi znali poživjeti: Demokrit iz Abdere (oko 460. p. n. e. do 370. p. n. e) je živio 109-110 godina. Po zapisima povjesničara Diogena Laertija tu su mjeru dosegli Hiparh iz Nikeje, Ksenofan iz Kolofona i Eratosten iz Kirene, a za Epimenida s Krete (VII. i VI. st. p. n. e.) tvrdi se da je doživio 154, 157 ili čak 290 godina, ovisi o tome tko je podatak zapisao. Možda se kroničarima ne mora vjerovati, ali je sigurno da su znali brojati. Međutim, sve su to pojedinci koji su izuzeci, a istinitost je tih podataka neprovjeriva. Međutim, danas nikoga ne čudi što žene žive dulje od muškaraca, ali stručnjake silno muči što tisuće superstogodišnjaka zapne baš na 114. godini! Ray Kurzweil, američki pisac, izumitelj i futurist koji se dokazao dobrim predviđanjem fenomena koje će dohvatiti znanost i tehnologija, predvidio je 2005. godine da će “za dvadeset godina”, a “najkasnije sredinom XXI. stoljeća pojam ‘očekivana dužina života’ postati nevažan”. Nanotehnologijom i genetičkom medicinom po individualnoj mjeri ljude će liječiti ako što pođe loše iznutra, a izgubljene organe nadoknađivat ćemo usađivanjem organa uzgojenih od vlastitoga tkiva. Od tada je proteklo sedam godina, više od trećine, ali se dokazalo samo jedno: prepona od 114. godina.
Ako se ne bismo isuviše osvrtali na kvalitetu života prosječnog 90-godišnjaka, čime bi ozbiljno bila zasjenjena želja da se doživi 120 godina. U XX. stoljeću očekivana se prosječna dužina života u zemljama u razvoju gotovo udvostručila. Na početku XX. stoljeća očekivana je dužina života prosječnog Amerikanca bila 49,2 godine. Tko danas umre prije 77. rođendana, može se reći da je loše prošao. Međutim, iznimni superstogodišnjaci – ljudi stariji od 110 godina – nikako da se poprate taj rast. Od osamdesetih godina do danas broj se metuzalema tvrdoglavo držao na osamdesetak, a gotovo pola stoljeća prosječna dob u kojoj umiru superstogodišnjaci praktično se nije pomakla.
Podaci iz Japana govore da je 1990. godine ondje živjelo otprilike 3000 ljudi starijih od sto godina, a najstarijoj je osobi bilo 114. Dvadeset godina kasnije u Japanu živi 44.000 ljudi starijih od 100 godina, ali nitko stariji od 114 godina! U toj 114. godini ne treba vidjeti ništa mistično. U usporedbi s prosjekom životne dobi populacije, gerontolozi i gerijatri onaj oblik krivulje mortaliteta poslije 100. godine života, kada crta s brojem preživjelih pada kao kamen, zovu “rektangularizacijom krivulje mortaliteta”. Živi se do tu i ni makac.
Ako sve bebe koje se rode indeksiramo sa 100, onda zbog dječjega mortaliteta ta krivulja naglo pada. Potom se, zbog produživanja prosječnog ljudskoga života značajno povećava broj pedesetogodišnjaka koji polako opada poslije šezdesete, da bi njihov jednoznamenkasti postotak doživio sto godina. I čini se kao da ništa ne produžuje životni vijek najizdržljivije populacije. Zdrava prehrana temeljena na ribi (Japan) ili mliječni prerađevinama (kavkaski gorštaci) ne pomaže ništa bolje od žongliranja drugim antioksidansima u prehrani obogaćenih vitaminima i mineralima. Ne ide.
Cijenjeni britanski gerontolog Aubrey de Grey (rođen 1963.), koji se proslavio 2007. godine studijom “Završetak starenja”, vjerovao je da će se kombinacijom lijekova, terapija podmlađivanja i regenerativne medicine “prva osoba koja će doživjeti 1000 godina biti rođena 1945.” Tvrdio je da sve elemente za strategiju dugovječnosti medicina već poznaje i samo je treba unisono primijeniti. Međutim, suočen sa statistikom rektangularizacije on ostaje zaprepašten što se na 100 godina krivulja neumoljivo ruši.
“To je fascinantan fenomen. Mislim da nitko u struci ni izdaleka nema predodžbu, čak ni teoriju o tome što se događa na granici od 114 godina. Jedino što danas možemo o tome znati jest da naprečac ništa ne zaključujemo. Demografe su desetljećima na krivi put zavodili kratkoročni signali statistike prikupljene u nekoliko godina, najviše u jednom desetljeću. U tako kratkom razdoblju mogu se dogoditi kratkotrajući zavaravajući fenomeni i bilo bi potpuno pogrešno proglasiti ih za pravilo. Kako god bilo, govoreći o superstogodišnjacima, mi razgovaramo o ljudima rođenima na prijelazu stoljeća u razmaku od dvadesetak godina, koji životni vijek nisu proživjeli na način na koji su ga proživjeli ljudi rođeni 20 godina prije ili 20 godina kasnije. Postoje mnogi činitelji, a među njima i “učinak kohorte”, grupne varijacije nečega iz razdoblja ranoga života koji je cijelog grupaciji znatno produžio život. Sve je to još neistraženo područje”, skeptičan je Aubrey de Grey. On ipak vjeruje da medicina može pomaknuti granice rektangulacije. Granice se neće pomicati postupno, nego skokovito, pa će današnje pretpostavke o produženju života grupacije najstarijih za pet, deset ili 20 godina biti besmislene, jer ti skokovi mogu biti krupniji. Za primjer uzima povijesne i suvremene velikane bejzbola koji su, poslije izuma steroida, jednostavno neusporedivi. Ozbiljni istraživači zato uporno nastavljaju istraživati postoji li gen koji upravlja “rokom uporabe” ljudskoga organizma. Šarlatani su već bezbroj puta objavili da su ga pronašli.
Ima i ljudi koji vjeruju da će spartanskim životom i strogim pridržavanjem načela zdravoga života u duboku starost ući nenarušena zdravlja. Ne računajući ljude koji masovno žive ne osobito zdravim životom – konzumirajući nemilosrdno goleme količine nezdrave hrane, alkohola, pušeći, živeći u stresnim okolnostima, uzimajući stimulanse da premoste umor ili indisponiranost – pitanje je mislećima isplati li se živjeti životom pustinjaka da bi se poslije 90. godine pokušalo proživjeti još 30? Starenje je jedina doista neizlječiva smrtonosna bolest. Tko je vidio kako jedrim, zdravim starim ljudima odjednom otkazuju imunitet, srce, bubrezi, živci, a ne pomažu antibiotici i kako se uruše u samo nekoliko mjeseci, zna da svi imamo rok trajanja. Mnogima on i nije postavljen na 114. godinu. Ne pogodi li nas kakav nesretan slučaj, vjerojatno svatko životnim stilom otkriva Ahilovu petu svoje konstitucije: jesu li to maligne bolesti, bolesti srca i krvožilnog sustava il žlijezde. Jedno je potpuno sigurno: stogodišnjacima kojima se priređuje rođendanski party ne treba vjerovati.
Razne zagonetke krije i statistika. Jedna od dogmi o dugovječnosti je životni standard. U Japanu se pokazuje da najbogatiji žive kraće od siromašnih ribara na udaljenim otocima. U usporedbi Kube i Hrvatske, kad bi glavni kriterij bio životni standard i postotak pušača, nitko ne bi mogao objasniti zašto Kubanci (77,87 godina) žive duže od Hrvata (75,99 godina).