Otključavam srce, otključavam glavu, sve otključavam“, stih je kojim počinje ljubavna pjesma Momčila Popadića rodnom Blatu na otoku Korčuli. I kad se otključa srce, glava i sve što se otključava, tek se onda može otvoriti Popina kutija. Momo, Pope ili Pop u svojoj je škrinjici uspomena ostavio pregršt pjesama, priča, reportaža i anegdota iz koje su trojica splitskih glumaca Marjan Nejašmić Banić, Bojan Brajčić i Petar Salečić stvorili zanimljivi kabare „Ča je život vengo…“, kojim oslikavaju život Momčila Popadića. Trideset i tri godine nakon smrti splitskog novinara, pjesnika, putopisca, književnika i autora tekstova najboljih hrvatskih evergreena, svojom izvedbom kabareta duhovitim i slikovitim kazivanjem i pjevanjem potvrdili su da je svaka Popina pjesma, proza i novinska reportaža uvijek putovanje u najintimnije kutke ljudske duše. Kabare su kao generalnu probu odigrali u splitskom Hrvatskom domu i zagrebačkom Klubu kazališta Komedija, a premijeru će imati 22. prosinca u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Ako ima nekog tko još ne zna da su Oliver Dragojević, Novi fosili ili Jasna Zlokić, pjevajući „Oprosti mi, pape“, „Tonku“ i „Skitnicu“ govorili Popine stihove, došlo je vrijeme da nauče kako su Momo, Zdenko Runjić i Oliver odavno u pravu – „Ča je život vengo fantažija“.

„Kabare ‘Ča je život vengo…’ nadahnut je stihovima, prozom, novinskim reportažama i spletom pjesama koje su na Popadićeve stihove skladali ponajbolji autori hrvatske popularne glazbe, prije svih Rajko Dujmić i Zdenko Runjić i izvodili velikani hrvatske estradne scene“, kazao je redatelj i glumac HNK u Šibeniku Bojan Brajčić koji je i dramaturg ovog glazbeno-scenskog vremeplova. To je hommage kreativnosti čovjeka koji je kao „svaki Dalmatinac imao samo jednu želju, da svoju zvizdu slidi“, dodao je Banić, Dubrovčanin koji je nakon studija glume na Umjetničkoj akademiji u Splitu i kratkog angažmana u Kazalištu Marina Držića 2015. postao član ansambla Drame splitskog HNK. ‘’Lijepo je to Popadić rekao: ‘Prohodu brodi priko mora/oblake vitar nebom ziba/od jubavi je čežnja jača/daljina uvik srcu triba/Nevere stižu, dažji traju/mladosti starost zamku sprema/I zato svoju zvizdu slidin/za njom sam uteka/samo nju sad vidim/ lipo san ti reka“‘, rekao je Banić i otkrio kada se susreo s Popadićevim pjesništvom.

Splitski novinar i pjesnik Momčilo Popadić autor je tekstova nekih od hrvatskih evergreena. FOTO: Matko Biljak

„Moj prvi susret s Popadićevim pjesničkim opusom zbio se 2013., na promociji knjige ‘Svoju zvizdu slidin’, koju je o Popadiću napisao novinar Damir Šarac, a izdala Popina matična kuća Slobodna Dalmacija. Tu sam se sretnim spletom okolnosti našao kao interpretator Popine poezije i odmah se rodila ljubav na prvi pogled. Nekoliko godina nakon toga, u stanu Popine supruge Tonke Čović Popadić, one Tonke o kojoj pjevaju Rajko Dujmić i Novi fosili, gdje nerijetko svratim na čašicu razgovora, došao sam na ideju o kabareu. Tad još nisam znao ni kako će se predstava zvati, a kamoli kako će izgledati. Samo sam imao veliku želju, volju i entuzijazam. Tonka je dala svoj blagoslov i rekla: ‘Radi što god hoćeš’. Budući da je Momin rad prilično opširan, trebala mi je prava osoba koja će to uobličiti i staviti u kontekst. Tu u priču ulazi redatelj i glumac Bojan Brajčić, prijatelj i fakultetski kolega. Bojan i ja bili smo u istoj glumačkoj klasi i diplomirali na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Uzeo je tri velike vreće Popinih reportaža, intervjua, knjiga i zaključao se u stan tri mjeseca“, rekao je Banić.

„Popadićeve novinske kartice, životne i duhovite reportaže i prozu trebalo je spasiti od zaborava, a sve uglazbljene pjesme sakupiti sa svih strana hrvatske estrade 80-ih godina. I sve to sjediniti u jedan događaj, priređen u čast čovjeka koji je prerano preminuo u 44. godini. Što se glazbe tiče, Popine stihove odlučili smo revitalizirati da bismo obnovili kultni status kakav je imao zahvaljujući svome radu. Njegove pjesme i danas su u stanju ganuti slušatelja, sposobne su našim emocijama dati ime i značenje jer se pjevaju u raznim prigodama i ne daju se godinama – ‘Čuješ li me je l’ ti drago’, ‘Ne budi me mati’, ‘Reci mi tiho, tiho’, ‘Adio kumpanji’, ‘Imala je lijepu rupicu na bradi’, ‘Ne znam koji vjetar puše’, ‘Svoju zvizdu slidin’, o ‘Papi’, ‘Tonki’ i ‘Skitnici’ da i ne govorimo“, naglasio je Brajčić.

I doista, stihovi „Plovi mjesec iznad grada/u noći se ceste gube/pod prozorom lišće šušti/dok me tvoje ruke ljube/Sve je tako nježno, lijepo/blagi dani bistre zore/ti me diraš, ti me ljubiš/dok ja sanjam kolodvore/Jer ja sam skitnica, ne drži me mjesto/ja sam skitnica, bježi mi se često…’’ i danas odzvanjaju glasom Velolučanke Jasne Zlokić. „U hrvatskom pjesništvu Popadić se pojavio vrlo mlad, u drugoj polovici 60-ih s Jakšom Fiamengom. Zajedno su uplovili u antologiju hrvatske poezije i središte hrvatske estrade. U početku je Popadićeve stihove ‘monopolizirao’ Zdenko Runjić i hvala mu zbog toga. Iz te suradnje izrodile su se velike pjesme. No kad je jednog dana Tonki na vrata pokucao Rajko Dujmić i rekao ‘Ja ću vam ukrasti tog čovjeka’, bilo je jasno da će nam Pope i kroz glazbu u miraz ostaviti konkretan opus. Uspjelo se dogoditi da je Pope u kratkom vremenu napisao ‘Hajdučku’ koja se i danas ori Poljudom: ‘Bez pinezi i rišpeta/Rodilo se dite puka/iz jubavi, iz dišpeta/Kontra mraku, kontra sili/ Naraslo je ko iz vode/i trkalo do slobode/Drukali smo za Hajduka, mlado, staro život cili/Drukali smo za Hajduka/Pivajući naprid/ Bili Bili’. Ali na poticaj Rajka Dujmića, Pope je napisao i čuvenu ‘Košulju plavu’ i ne sluteći da će ta pjesma glorificirati rivalski klub, zagrebački Dinamo. Tako je Pope ne znajući jedini dao obol hrvatskom nogometu i navijačkom raspoloženju u Zagrebu i Splitu“, rekao je Brajčić.

„Ja jedini dolazim s Korčule, iz mjesta Smokvica koje nije daleko od Momina Blata“, rekao je Salečić koji je glumačku akademiju u Splitu upisao 2017., a završio prošle godine. Prije toga je završio preddiplomski studij brodogradnje i diplomski studij brodostrojarstva pa je i inženjer i glumac. „Rado sam, na Marov poziv, pristao sudjelovati u ovom projektu. Poznavali smo se od ranije, a prije sedam-osam godina nastupali smo baš u Blatu, na večeri posvećenoj Momčilu Popadiću. On je recitirao stihove, a ja pjevao s klapom Kumpanji. S Bojanom sam već radio u četvrtom semestru Akademije jer je bio asistent na glumi. Najprije smo vježbali Momine reportaže i pjesme. Većinu sam svirao na gitari. Imali smo doma i obiteljsku klapu, nastupali a capella i instrumentalno i svirali smo mnoge Momine pjesme, ali one najpoznatije pjevao sam s klapom Kumpanji. Nakon što smo nas trojica nekoliko dana vježbali, Maro mi je dao Momin roman ‘Živit u strpjenstvu ili Momo zašto se kriviš’, u kojem Popadić fragmentarno opisuje svoje djetinjstvo u Blatu. Maro je tražio da izaberem jedan dio koji bih recitirao. Tu sam stavljen pred težak izazov – svladati blatski dijalekt. Blato i Smokvica su udaljeni 15 kilometara automobilske vožnje, ali dijalekti su jako različiti. Možda će to nekome zvučati nevjerojatno, ali oni koji poznaju Korčulu znaju o čemu govorim. Kako ću ja iz Smokvice savladati blatski ili blajski, kako se na Korčuli kaže? Olakotna okolnost je što mi je majka iz Blata, tamo imam puno rodbine pa u uhu imam i njihov govor“, istaknuo je Salečić ozbiljan dijalektalni problem s kojim se susreo u pripremanju kabarea ako se želi postići točna blajska interpretacija ulomaka Momina romana i autobiografske proze. „Nakon nastupa u Gradskom kazalištu mladih, drugi, pravi ispit svladavanja blajskog dijalekta imao sam ni manje ni više nego u Blatu. Naime, tamo smo odlučili testirati naš kabare. Da smo tu bili izviždani, nikad se ne bismo usudili izaći pred publiku na kazališnoj sceni. Komentari su bili uglavnom pohvalni ili da budem iskreniji, nisu bili negativni. Majka mi je rekla da sam malo previše karikirao. Vjerujem da je to bila istina jer mi je ta navika ostala s Akademije gdje su nas ohrabrivali da pretjerujemo“, priznao je Salečić.

Glumci Bojan Brajčić, Marjan Nejašmić Banić i Petar Salečić. FOTO: Zvonimir Barisin/PIXSELL

Banić ima svoju viziju nastanka kabarea. „Nakon promišljenog i analitičnog tromjesečnog rada, izrodila se prva verzija. Zbog moje pretjerane ambicioznosti, manjka produkcijskih sredstava i opširnosti, odustali smo nažalost od te verzije. Nedugo nakon toga došao je poziv Damira Tomića Madune iz Tučepa da s fragmentima gostujemo na pjesničkoj večeri posvećenoj Popadiću. To je bila prva neslužbena izvedba. Jednu neslužbenu izvedbu imali smo u Beogradu, na Danima hrvatske kulture, u organizaciji Hrvatskog kulturnog centra. U tim dvama nastupima osluškivali smo reakcije publike i nakon gostovanja u Blatu dovršavali konačnu verziju. Nakon splitske i zagrebačke pretpremijere iznimno sam ponosan i zadovoljan finalnim proizvodom. Spremni smo za nastup u Lisinskom. Kabare osim duhovitih dijelova, prekrasnih stihova i pjesama, nosi posebnu vrstu emocije i uči nas da je život ‘šaka suza i vrića smija’, kako kaže Pope u tekstu njegove i Runjićeve balade“, istaknuo je Banić.

„U kabareu osim pjesama koje spadaju u antologiju hrvatske šansone, mogu se čuti dijelovi Popina romana ‘Život u strpjenstvu ili Momo zašto se kriviš’“, istaknuo je Brajčić. Roman spada u najbolje hrvatske romane fokalizirane kroz oči djeteta, ispričane infantilnim jezikom jer Pope u njemu priča o svojem djetinjstvu u Blatu, odrastanju na otoku s bakom i djedom. U kabareu ulomke donosi izvorni i najbolji govornik blajskog Petar Salečić. „I sad se teta Marija ingvazdavala jedan lancun i pitala me: Zlato moje, a zašto si plaka? Nisan nego mi se riga na skorup. Izij ti skorup, zlato moje, pa ćeš narest veliki i pametan. Kad mi ni drag. Sinko moj, svašta čejadinu ni drago, ma vaja živit u strpjenstvu!“. „Mislim da sam se tog blatskog dijalekta samo trebao prisjetiti jer je to bio prvi jezik kojim sam kao dijete progovorio, pošto sam tad bio najviše s majkom, Blajkom. Jednom prilikom me moja baka Marija iz Smokvice, prestrašena da ću zauvijek pričati blatski, učila smokvičkom dijalektu“, prisjetio se Salečić.

„U finalnoj verziji teksta izvodimo tri Popove novinske reportaže, od nebrojenih reportaža objavljenih u Slobodnoj i Nedjeljnoj Dalmaciji, tri svojevrsne okosnice njegova novinarskog duha. Prva je svečani doček Ante Guve u Čaporicama, u Dalmatinskoj zagori, čovjeka koji se vraća iz Amerike nakon 80 godina, a kojeg ni rođeni brat, s kojim Momo razgovara, nikad nije vidio; druga je tajni zanat Rajka Medalića, vozača Prometova autobusa na bolovanju iz Kaštel Gomilice koji sa stopostotnim uspjehom savjetuje bračne parove kako će dobiti kćer ili sina; treća reportaža je svevremenski recepti Leposave Šegvić, poznate splitske ‘čimavice’. Zajedničko svim reportažama su osebujni karakteri koje je Popadić pronalazio u svim kutcima Zagore, škoja i grada, ali i ozbiljnost i profesionalnost s kojom Pope razgovara sa sugovornicima, bez obzira na apsurdnost trenutka i sadržaja koji mu oni izlažu“, istaknuo je Brajčić.

Nisu samo reportaže prozor u Popin identitet. „Okolnosti u kojima su nastajale neke pjesme, poput slavne ‘Oprosti mi, pape’ jednako su živopisne kao i njegove reportaže. Momčilov otac bio je sudac iz Pančeva koji je napustio malog Momu, brata i majku. Ostavio ih je u Blatu pa je Momo, kao dijete i mali dječak, rastao bez oca, kod bake i djeda u Blatu. I kad je Runjić 1978. od Pope naručio tekst za Splitski festival i Olivera, zahtijevao je da stihovi tematski budu posvećeni ćaći, ocu. Zdenko nije mogao ni slutiti da će dobiti tekst koji otvara pjesmu stihom ‘Rekli su mi najgore o tebi’. Popadić mu je rekao: ‘Ili ga uglazbi ili baci u škovace, ali ja ne minjan ni zareza!“. Dalmatinski alfa mužjaci pjesmu ‘Oprosti mi, pape’ pjevaju tek kad malo popiju, tešku ju je voljeti jer je istinita i grize posred muškog srca: ‘Oprosti mi, pape/ča san druge sluša/ja san pape isti/jer san život kuša’. Najpoznatiji dalmatinski ‘pape’ ustvari je Pančevac. U Pančevu doma nije imao televizor pa bi propustio Splitski festival na kojem je pjesma pobijedila i dodjelu nagrada da ga toga popodneva nije nazvao sin Momo i naredio mu: ‘Ajde u mjesnu zajednicu i pogledaj prijenos festivala!’. Pape Pančevac te večeri plakao je poput Dalmatinca. Godina nakon toga, na pogrebu, ciganski orkestar svirao mu je himnu banatskih i dalmatinskih sinova“, istakao je Brajčić, glumac šibenskog HNK koji je kazališnu režiju i radiofoniju studirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a nekoliko je godina glumio u HNK u Splitu i Zadru i GKM-u u Splitu. Režijom će se, kazao je, baviti isključivo iz ljubavi prema teatru kad za to dođe vrijeme.

„Tako je iz naše perspektive nastao kabare ‘Ča je život vengo…’. Dobili smo i producenticu Lidiju Ivandu iz Teatra Erato i vjerujem da je ova predstava tek počela živjeti. Vjerujem da će nas publika prihvatiti otvorenog srca. Prvih desetak minuta traje odmjeravanje, skeptični se pitaju ‘tko su sad ovi i što glume?’, ali nakon nekoliko Mominih pjesama i najhladnija srca se rastope. Osjeti se kolanje emocija koje su pohranjene u stihovima i melodijama. Emocionalni aspekt njegovih pjesama i stvarne životne priče koje iza njih stoje, a mi ih baš u tome kontekstu izvodimo, ukazuju da pjesmu nije pisao netko samo da je napiše, jer mu je to posao, nego su to pjesme koje su proizašle iz autorova života. I zato je publika oduševljena i uvijek će tražiti još“, uvjeren je u uspjeh kabarea Salečić.

„Budući da je koncipiran od govorenja poezije, glume i pjevanja potrebna mi je velika priprema i koncentracija prije predstave. Još od Akademije sam maštao o sudjelovanju u ovakvoj kazališnoj formi. Smatram da je korisno izaći izvan uhodanih okvira i zadati sebi izazov“, rekao je Banić koji ima i ulogu u predstavi „Crvena voda“ u splitskom HNK. „Pjevački dijelovi kabarea su mi najizazovniji, najkompleksniji, a istovremeno i najdraži. Prekrasan osjećaj je pjevati te legendarne pjesme i slušati kako publika pjeva s vama. Sretan sam da uz sebe imam dvojicu talentiranih muzičara i pjevača. Najdraži i meni najemotivniji mi je središnji dio predstave, u kojem pjevam ‘Tonku’ i nakon toga recitiram ‘Kruh i sol’, uz Bojanovu pratnju“, istakao je Banić.

Brajčić, Nejašmić Banić i Salečić pretpremijerno su dvaput izveli kabare i dobili dobre reakcije. FOTO: Privatna arhiva

Doista, priču o Popu i ljubavi može se ispričati samo uz „Tonku“: „Tonka gdje si sada dok ti ljubim rame/jesi li još budna da li misliš na me/Tonka, reci cvrčak, Tonka reci more/brzo nešto reci da ne bude gore/Sve su bitke dosad izgubljene trajno, dobijmo bar ovu to bi bilo sjajno/U mraku se žari jedna cigareta/ kao svjetionik na početku svijeta“. „Priču o Tonki, Popu i njihovoj ljubavi, o nastanku ‘Tonke’, u kabareu smo ispričali kroz anegdotu koja se dogodila 1981. Noć je, tri sata ujutro. Tonka je sama u kući. Zvoni joj telefon. Ako telefon zvoni u tu uru, odmah mislimo da se dogodilo zlo. Tonka podiže slušalicu, a s druge strane Pope i Dujmić. Nasmijani zovu iz Zagreba. Malo veseli, što bi se reklo. Viču da su napisali pjesmu. I odsviraju oni Tonki antologijsku ‘Tonku’. Tonka i dan danas tvrdi da ih ona ništa nije razumjela, da Pope nije znao pjevati i da je to bila katastrofa. S Tonkom se često družimo. Ona je naš najvjerniji fan. Uvelike je pomogla u stvaranju teksta, savjetima i podrškom i na tome smo joj zahvalni“, rekao je Brajčić.

Za one koji žele vidjeti kako Banić kazuju Popinu pjesmu „Kruh i sol“, evo pozivnice za zagrebačku premijeru u Lisinskom: „Da živjeti nije lako to smo znali od početka/rekli su nam to i stari, ja te volim jako jako/nije to za dva-tri retka, to me žari, to me pali/Zaboravi svaki bol, ja ti nudim kruh i sol.