Nacional je proteklog tjedna upozoren na detalj akademske karijere povjesničara i novoizabranog saborskog zastupnika Domovinskog pokreta Josipa Jurčevića iz vremena kada se natjecao za zvanje znanstvenog savjetnika i u kojemu je, prema tvrdnjama obaviještenih izvora Nacionala, počinio “klasičan slučaj autoplagiranja”, prepisavši tri puta vlastiti doktorat i prikazavši te radove kao autonomna znanstvena djela.

Jurčević je 2000. godine obranio doktorat “Represivnost jugoslavenskog sustava u Hrvatskoj 1945. godine”. Pet godina kasnije, 2005., nakladnici Synopsis i Ministarstvo kulture i sporta Federacije BiH objavili su njegovu knjigu “Bleiburg – jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima” koju je Jurčević 2006. prijavio kao originalno djelo u svojoj prijavi na natječaj za znanstveno zvanje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Ta je knjiga, međutim, praktički neizmijenjen tekst Jurčevićeva doktorata iz 2000., u kojoj su učinjene tek neke manje izmjene, nedovoljne da bi ih se smatralo izmjenom barem petine knjige, koliki su znanstveni standardi da bi se nova knjiga smatrala posebnim, novim, originalnim djelom.

Prijavljujući se na natječaj, Jurčević je kao svoje drugo originalno djelo prijavio „Crnu knjigu komunizma u Hrvatskoj“, njegovu 80 stranica dugu knjigu objavljenu 2006. godine, koju su stručnjaci ocijenili kao skraćeni i sažeti tekst Jurčevićeve doktorske disertacije, odnosno knjige „Bleiburg“, ali bez znanstvenog aparata. Ta se Jurčevićeva knjiga, prema tadašnjim mišljenjima akademskih autoriteta, može smatrati stručnim, ali ne i znanstvenim djelom.

Josip Jurčević izabran je za zastupnika u sabor na listi Domovinskog pokreta čije je vodstvo počeo žestoko kritizirati kad su odustali od zahtjeva da im pripadne ministarstvo kulture na čijem se čelu vidio. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Iste 2006. Jurčević je u časopisu Društvena istraživanja objavio članak “Ustrojavanje sustava jugoslavenskih komunističkih vojnih sudova tijekom Drugog svjetskoga rata i poraća” i priložio ga svojoj prijavi u znanstveno zvanje na Filozofskom fakultetu. I taj je tekst, prema ocjeni stručnjaka, uz manje izmjene, u cjelini prenesen iz Jurčevićeve doktorske disertacije. Pritom je Jurčević kao suautoricu teksta naveo svoju suprugu Katicu Ivandu, ali je stručno povjerenstvo Filozofskog fakulteta u svojoj ocjeni njihova članka konstatiralo kako je “posve nejasno kakav je autorski doprinos tekstu Katice Ivanda”. Povrh toga, taj je tekst Jurčević ranije već bio iskoristio kada se prijavio za izbor znanstvenog suradnika, pa je povjerenstvo konstatiralo kako ne može biti bodovan i u kandidaturi u novom postupku.

U sljedećem broju Društvenih istraživanja koji je objavljen 2006., Jurčević je u suautorstvu sa suprugom objavio još jedan članak, “Djelovanje jugoslavenskih komunističkih vojnih sudova u Hrvatskoj krajem Drugog svjetskoga rata i u poraću” i prijavio ga na natječaj za znanstveno zvanje. Ponovilo se isto: i u tom je tekstu riječ o članku koji je u cjelini prenesen iz Jurčevićeve disertacije, kojemu je u Društvenim istraživanjima dodana tek manja dopuna, prenesena iz drugog dijela doktorata, te još neki kraći dijelovi. Sve te dopune ne prelaze 3,5 tisuća kompjutorskih znakova. Kao i u slučaju prethodnog članka, stručno povjerenstvo Filozofskog fakulteta nije razabralo kakav je autorski doprinos tom članku dala autorova supruga Katica Ivanda, a ustvrdilo je i da je i taj članak Jurčević ranije već bio iskoristio na natječajima za znanstveno zvanje, pa ga se nije moglo bodovati u tom postupku. Izvori koji su Nacional upozorili na te Jurčevićeve postupke ustvrdili su kako je riječ o “klasičnom slučaju autoplagiranja”. Jurčević je pritom, dodali su, u prijavi na natječaj neke svoje radove neosnovano kategorizirao te uskratio informaciju da su neki od radova koje je predstavio kao izvorna znanstvena djela zapravo dijelovi njegova doktorata. Time je, prema tim izvorima, “odstupio od dobrih običaja otvorenosti i poštivanja istine koji bi trebali krasiti akademsku zajednicu”.

Jurčević je 2000. obranio doktorat ‘Represivnost jugoslavenskog sustava u Hrvatskoj 1945. godine’. Pet godina kasnije, 2005., objavljena je njegova knjiga ‘Bleiburg – jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima’ koju je Jurčević 2006. prijavio kao originalno djelo na natječaj za znanstveno zvanje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

U izjavi za Nacional, Josip Jurčević opovrgnuo je da je počinio autoplagijat ili ikakvu akademski nekorektnu radnju. “To je glasina. Uopće nije problem da bez izmjena objavite knjigu ili članak u nekom časopisu. Neki rad možete pet puta objaviti ako su časopisi zainteresirani. To ovisi o vrsnoći rada, a rad ocjenjuje struka. Izvornost nema veze s tim je li rad ponovno objavljen i je li prethodno bio dio nekog većeg rada”, kaže Jurčević i tvrdi da “autoplagijat u stvari ne postoji”. “To je, blago rečeno, jedna izmišljotina. U znanosti ne postoji autoplagijat. Procedure su vrlo detaljno razrađene. To je jedna od naših političkih izmišljotina”, rekao je. Tvrdi također kako je “bilo manipulacija kod mojeg izbora u znanstveno zvanje”. “Za svako zvanje u kojem sam napredovao imao sam najmanje dva ili tri puta više bodova nego što mi je trebalo. Za zvanje znanstvenog savjetnika ‘razvlačili’ su me dvije, dvije i pol godine. Imenovano je povjerenstvo, pa se čekala sjednica, pa odustane jedan član, pa morate čekati novi ciklus, na kojemu odustane drugi član, pa u novom ciklusu odustane treći član… Svaki moj izbor imao je takvih problema. Rado bih da se jednom otvori ta priča. Imam sve dokumente”, tvrdi Jurčević.

Usprkos svemu, Jurčević je napredovao do ,kako stoji na njegovoj internetskoj stranici, “prof.dr.sc. znanstvenog savjetnika te redovitog sveučilišnog profesora suvremene svjetske i nacionalne povijesti”. Jurčević, član Domovinskog pokreta, na posljednjim parlamentarnim izborima osvojio je zastupnički mandat na listi svoje stranke, ali je potom odbio potpisati podršku Andreju Plenkoviću za sastav vlade s DP-om, objasnivši taj postupak “autoritarnošću Andreja Plenkovića”. Nakon što je osvojio zastupnički mandat, mediji su se ozbiljnije zainteresirali za Jurčevića i u samo nekoliko dana otkrili zanimljivosti vezane za novog saborskog zastupnika: faktograf.hr je objavio kako su tri udruge koje su osnovali članovi Jurčevićeve obitelji od 2020. do 2024. bile uključene u 14 projekata u okviru programa “Zaželi“, koji se s 85 posto financira iz Europskog socijalnog fonda, a 15 posto iz hrvatskog državnog proračuna. Od navedene svote, spomenute su udruge sudjelovale u projektima vrijednim gotovo 11,6 milijuna eura, od čega su 4,7 milijuna dobile za projekte u kojima su bili nositelji, a 6,9 milijuna eura dobili su projekti u kojima su njihove udruge bili partneri. Nekoliko dana kasnije, tjednik Novosti objavio je kako je Jurčević u ožujku ove godine osuđen zbog nelegalnog posjedovanja oružja, jer mu je policija u studenome prošle godine pronašla pištolj i streljivo za koje nije imao dozvolu.

U jednom od radova Jurčević je kao suautoricu naveo svoju suprugu Katicu Ivandu, a stručno povjerenstvo Filozofskog fakulteta konstatiralo je da je ‘posve nejasno kakav je autorski doprinos tekstu Katice Ivanda’

Jurčević, prema podacima koje iznosi na svojoj internetskoj stranici, “istražuje noviju hrvatsku povijest, a središnje teme su ratno i poratno stradalništvo vezano za Drugi svjetski rat, Hrvatska u drugoj Jugoslaviji, Hrvatski domovinski rat te Hrvatsko iseljeništvo”. Vodio je, kaže, dvanaest i bio istraživač u sedam znanstveno-istraživačkih projekata. Između ostalih, vodio je nacionalne projekte: Jugoslavenski zločini počinjeni nakon završetka Drugog svjetskog rata; Hrvatski domovinski rat; Integracijski procesi između Republike Hrvatske i hrvatskog iseljeništva; Strategija potpore i poticanja razvitka civilnog društva u RH. Bio je voditelj koncipiranja i osnivanja Neovisne istarske televizije (NIT), a koncipirao je i uređivao tjednik Zora. Nadalje Jurčević dodaje kako je “autor petnaest, te koautor ili autor poglavlja u 37 knjiga. Objavio je 48 znanstvenih članaka; uredio je sedamnaest knjiga. Sudjelovao je s izlaganjima na 49 međunarodnih i 45 domaćih znanstvena skupova, a na njih 50 bio je član programskog i/ili organizacijskog odbora. Stručni je suradnik u 21 dokumentarnom filmu. Među autorskim knjigama ističu se: Nastanak jasenovačkog mita (1998); Bleiburg – jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima (2005); Odnos Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini 1990 – 1995 (2009); Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina (2012); Slučaj Perković – spašavanje zločinačke budućnosti (2013); Stogodišnji teror jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj (2015); Heroji Hrvatskoga domovinskog rata (2017); Komunistički teror i mučeništvo Crkve: djelovanje Udbe protiv Crkve u Hrvatskoj 1945.-1991 (2020).”

Jurčević je rođen 1951. u Studencima kod Imotskog. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je povijest i filozofiju te magistrirao i 2000. doktorirao. Od 1997. do 2017. radio je u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, u kojem je bio voditelj Centra za istraživanje mira, rata i terorizma. Prije toga je radio kao samostalni savjetnik u državnoj Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Prema njegovim tvrdnjama, “prije 1990. nije mogao dobiti stalni posao te je egzistenciju osiguravao baveći se primijenjenom umjetnošću i različitim vrstama obrta i kućne radinosti”. Bio je član Savjeta vlade RH za pripremu prijatelja suda pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) te ekspertni svjedok na tri suđenja za ratne zločine pred Haškim tribunalom i u Hrvatskoj. Navodi, također, kako je u Domovinskom ratu bio “suosnivač i zapovjednik dragovoljačke postrojbe” te u Glavnom stožeru HV-a zapovjednik Voda za dokumentarno i informativno djelovanje i suosnivač Uprave za informativno-psihološko djelovanje (IPD) MORH-a, a “osnovao je i bio prvi ravnatelj Središnjeg arhiva Ministarstva obrane RH”.