Ovoga mjeseca navršit će se dvije godine otkako je predsjednik Rusije Vladimir Putin naredio masovnu invaziju na Ukrajinu, rat prema kojemu sukob na području bivše Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, u kojemu je ubijeno više od sto tisuća ljudi, izgleda malenim poput lokalnih čarki. Pisac Nenad Popović tim će povodom uskoro objaviti knjigu “Ukrajinski dnevnik” koja je u nastavcima već objavljena na portalu forum.tm. O toj knjizi i razornom utjecaju ruske agresije na Ukrajinu i cijelu Europu, Nacional je razgovarao s Nenadom Popovićem, 74-godišnjim germanistom, piscem i urednikom koji je objavio više od četiristo naslova. Rođen je 1950. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je germanistiku, južnoslavenske književnosti i hrvatski, a školovao se i studirao u Koblenzu, Bonnu i Freiburgu. Prevodi s njemačkog, od 1978. povremeno piše za novine, časopise i radio, a od 1985. surađuje s mnogim njemačkim medijima. Od 1980. radio je kao urednik u izdavačkom poduzeću Grafički zavod Hrvatske, a poslije 1990. bio je suosnivač izdavačke kuće Durieux, jedne od prvih nezavisnih Hrvatskoj koja je ubrzo prerasla u kultnog izdavača suvremene književnosti i publicistike iz cijele bivše Jugoslavije, što joj u vrijeme Franje Tuđmana nikako nije donijelo naklonost vlasti; štoviše. Usprkos tome, Popović je, kako je 2021. ispričao u intervjuu za portal Telegram, držao moralnom obvezom tiskati radove autora koji su živjeli pod neposrednim ratnim uvjetima. “Njima se moralo pomoći jer su ti intelektualci i pisci tamo slovili za izdajice ili su proglašavani državnim neprijateljima.“ Zanimljivo je da je taj “model ponašanja u iznimnim situacijama” Popović preuzeo od sina Thomasa Manna Klausa, njemačkog pisca čiju je biografiju “Prekretnica” Popović u prijevodu objavio u Grafičkom zavodu Hrvatske. Klaus Mann, naime, u Amsterdamu je osnovao izdavačko poduzeće Querido, namijenjeno njemačkim i austrijskim piscima koji su pred Hitlerom otišli u emigraciju.

Nenad Popović dobitnik je nekoliko priznanja, među kojima je i priznanje Počasnog građanina Sarajeva, nagrada Talijanskog kulturnog instituta u Zagrebu, Leipziška književna nagrada za europsko razumijevanje, Medalja Hermann Kesten njemačkog centra P.E.N.-a te nagrada Bruno Kreisky za političku knjigu koju je primio s Freimutom Duveom. Objavio je knjige “Svijet u sjeni” 2008., “Ogled o stanovništvu” 2014., ”Dnevnik iz grada P.” 2017. i “Život s njima” 2021. Posljednjih godina živi u Istri.

NACIONAL: U studenome 2022., na portalu forum.tm, objavili ste “Ukrajinske bilješke”, osobni dnevnik rata u Ukrajini. Hoće li “Ukrajinske bilješke” u Hrvatskoj biti objavljene kao knjiga?

Hoće, pod naslovom “Ukrajinski dnevnik” kod zagrebačkog Durieuxa, gdje sam dugo radio i gdje sam, tako reći, zavičajan. Sada je rukopis u posljednjoj fazi korektura prijeloma da bude spreman za tisak. Kada? Ove godine, kada Durieux “skuca” novac za tiskaru. Knjiga nema nikakvu ‘’potporu’’ ili slično. Tako je uglavnom bilo i kad sam ja tamo radio. To se na kajkavski veli: “Bumo vidli…” Inače su te bilješke bile moje privatne, ali su onda dijelovi publicirani na forumu.tm pa dalje, i to mi je bilo sasvim dovoljno njihove javnosti. Da to bude i knjiga najviše me poticao Ivan Lovrenović, nekoliko puta. On je prevelika ličnost da ga ne poslušam, a bogme u svojoj karijeri bio je i jedan od najvećih urednika u Jugoslaviji, dok mu oko zgrade Svjetlosti u Sarajevu nisu počele padati bombe.

NACIONAL: Kakvi su bili odjeci “Ukrajinskih bilježaka”, u Hrvatskoj i inozemstvu?

Objavljujem na portalima koji “me idu”, literarnim i onima “za intelektualce”: Radio Gornji grad, francuski Le fantôme de la liberté, zagrebački Forum.tm i s nekim temama istarski Regional express koji vodi glasoviti roker dr. Fritz. Odjeci koje znam su privatna pisma koje sam dobio od ljudi koji prate takve portale. Jedno je poslao urednik starog emigrantskog časopisa “Ukrajinsko slovo”, značajni mađarski publicist i prevodilac Gabor Csordas, a nekoliko sam dobio od ljudi koji nisu ‘‘sa scene’’. Zapanjio me je Ivan Lovrenović koji je dijelove dnevnika stavio na svoj osobni portal ivanlovrenovic.com, a Dražen Katunarić da ne govorim – dijelove je otisnuo u Europskom glasniku.

NACIONAL: Zašto ste pisali dnevnik ukrajinskog rata?

Jer nisam mogao vjerovati svojim očima što se događa, pa sam počeo bilježiti vijesti, često detalje, da kasnije uopće mogu povjerovati u to što se dogodilo. Prvo, čovjek s vremenom potiskuje loše doživljaje, a s druge strane još iz našeg rata devedesetih znam da se nakon dvije-tri godine važni, šokantni događaji gurnu pod tepih, kao da nisu više važni. Na primjer, cijela priča o HOS-u, smrti Ante Paradžika, trebala bi biti ponovno i realno ispričana, jer je službeno nakon svega ostao samo taj idiotski problem HOS-ova slogana ‘’za dom spremni’’. O ubojstvu načelnika policije u Osijeku Josipa Reihla Kira da ne govorim. “Dobilo sudski rasplet” – znači, zaboravi. Zato sam počeo bilježiti što se u realnom vremenu zbiva u Ukrajini. Da za koju godinu ne ispadne da je ona napala Moskvu, a Rusi se branili. Treći je razlog što sam tada osobno upoznao ukrajinske izbjeglice-prognanike. To je bilo potresno. Pomažeš koliko možeš, gledaš njihovu patnju. Pomoć su im slali i dvojica mojih prijatelja, književnici Dalibor Šimpraga i Branko Čegec te Christiane, udovica novinara Egona Scotlanda, ubijenog u Glini. Znao sam da to treba bilježiti, doslovno, s imenima, prezimenima i datumima.

NACIONAL: Pišete li dnevnik još uvijek? S kojim temeljnim osjećajem? Kakvi tonovi prevladavaju?

Ne, posustao sam sredinom ožujka prošle godine. Živčano nisam imao više snage bilježiti strahote koje se nanose Ukrajincima: sustavno gađanje supermarketa punih ljudi dok kupuju, otimanje tisuća djece i njihovo otpremanje u Rusiju da bi tamo bila prinudno posvajana i rusificirana po domovima – što znači da se djeci briše svaki identitet i sjećanje. To stavljati na papir vrlo je težak posao, nakon jedanaest mjeseci odeš k vragu. Jer istodobno ne možeš ništa. Nula. Još sam se bio direktno pretplatio na newsletter Ukrajinskog PEN-a, strašne crne kronike homicida i kulturocida. Sada si samo još mrmljam u bradu što se tamo događa, pratim i glagoljam si to svakodnevno. Jer ništa se od tada nije promijenilo: sadizam Moskve ne popušta.

NACIONAL: Jeste li u kontaktu s ukrajinskim izbjeglicama u Hrvatskoj?

Da, u međuvremenu i prijateljujemo. To je jedna mlada obitelj s djetetom. Skrasili su se u Vodnjanu i tamo su vrlo lijepo primljeni. Prijateljujemo također s jednom obitelji iz Harkova koja je bila kod nas na stanu. Sada se dopisujemo jer su se vratili. Kad im nešto pošaljemo, pogotovo za malu curicu, ništa im ne stigne. Ali oni nama šalju poklone i oni dođu. Sramimo se, naravno. Pisali su nam da zadnjih dana žive sa spakiranim koferima u hodniku jer Rusi spremaju veliku ofenzivu da zauzmu grad. Harkov je na tri četvrt sata vožnje od ruske granice.

‘HDZ traži zakon protiv slobode novinara. Vi ćete lijepo moći zatvoriti dućan, pa glave u kontejner ili u pospremačice’, kaže Popović. FOTO: Sasa Miljevic/PIXSELL

NACIONAL: Imate li osobnih veza s nekim iz Ukrajine ili je vaše zanimanje za taj rat izazvano emotivnim i intelektualnim šokom zbog novog rata u Europi, i to rata tolikih razmjera?

Nemam. Površno sam poznavao dvojicu Ukrajinaca: jedan od njih bio je njihov najznačajniji pisac Jurij Andruhovič a ja član jednog žirija, pa smo si formalno stisnuli ruku. Mojem zanimanju za taj rat kumovao je Rus Vladimir Vladimirovič Putin. Sad ih poznajem nekoliko više, zahvaljujući njemu također. Šokiralo me naravno da je rat u Europi opet moguć, u tom mjerilu i u tako ogoljeloj formi. Intelektualno me zaprepastilo da se to odvija kao prepisani scenarij iz tridesetih godina kad je Adolf Hitler stao tenkovima “oslobađati” zemlju po zemlju sve dok to nije završilo u ogromnom ognju. Da će se u Rusiji pojaviti nova, podjednako ubilačka varijanta agresivnog fašizma, to ipak nisam mislio. A to si ne mogu tako lako oprostiti jer sam na televiziji bio gledao kako se na Majdanu hametice prolijeva krv demonstranata. Tridesetih godina prošlog stoljeća ljudi su imali donekle pravo na nevjericu da će nacisti napraviti baš sve što najavljuju, ali ja to pravo devedeset godina kasnije nemam. Tada, negdje do 1940., čak ni Židovi u Njemačkoj nisu vjerovali da će ih nacisti sve poubijati, premda su od 1933. bili izloženi segregaciji, zabranama da rade u državnim službama, da se bave slobodnim zanimanjima, da sjednu na klupe u parkovima ili na sjedeća mjesta u tramvajima. Bili su naivni, rekli bismo. Naivci i svi ostali: Danci, Norvežani, Francuzi… Mislili su da je to što Hitler govori samo retorika. To je opća povijesna lekcija za koju smo mislili da smo je naučili, svi i za sva vremena. A nismo. Putin je otvoreno, na primjer, u njemačkom parlamentu govorio o Rusiji kao budućem patronu cijele Europe, a barem deset godina govori o Euroaziji s centrom u Moskvi. Mi svi – “loj u ušima”. Na to što je usput vodio ratove u svojoj ‘’interesnoj sferi’’, oteo Krim i pola Donbasa, na to se u Europi žmirkalo, isto kao kad je Hitleru izručena Češka. Hitleru su ispunjavali njegove male želje, sve dok se tenkovi Wehrmachta nisu zarotirali po trgovima Varšave i Pariza i dok nisu krenuli vagoni za Auschwitz.

NACIONAL: Kako ste doživjeli rusku invaziju? Kako biste je kontekstualizirali u povijest Europe od 1989., kada se činilo da ruska prijetnja Europi konačno i definitivno odlazi u povijest, ali i od Drugog svjetskog rata naovamo?

Doživio sam je, prvo, kao da gledam drugorazredni science fiction. Po mirnoj Ukrajini nekakvi odredi u crnim uniformama uletjeli su u Kijev i počeli pucati rafale u ljude koji su ih zapanjeno snimali mobitelima. Tvrde da je Židov Vladimir Zelenski nacist po kojeg su došli da od njega oslobode Ukrajince i brinu za njih. Stvarno loš film, s Putinom u glavnoj ulozi koji je povrh toga loš glumac čak i za jednog političara. Godinu 1989. doživjeli smo kao čudo, ali zapravo je to bio odjek ‘’ruskog proljeća’’ koje počelo s Gorbačovljevim dolaskom na vlast i nastavilo se pod Borisom Jeljcinom. Ni mi ni Rusi nismo tada živjeli ni u kakvim iluzijama: bila je to stvarnost imena Gorbačov, Jeljcin, Havel, Walesa, kod nas Milan Kučan ili Azem Vllasi… Ali kako temeljito su to proljeće satrli Putin i KGB, tu lekciju smo dobili na ukrajinskim plećima i doživjeli anakronu, ali stvarnu resurekciju ‘‘ruske prijetnje Europi’’.

NACIONAL: Rat traje gotovo dvije godine. Čini se da SAD i Europa posustaju u pomoći Ukrajini i da Rusija uspješno izbjegava sankcije. Kako komentirate zamor Zapada i ono što izgleda kao ratna vitalnost Rusije?

SAD je ključan, zajedno s Velikom Britanijom i Francuskom. Što će biti ako Donald Trump opet bude predsjednik? Emmanuel Macron odlazi ove godine jer mu istječe drugi mandat. Mađarski i slovački premijeri Viktor Orban i Robert Fico otvoreno su Putinovi igrači, a o Vučiću i Erdoganu da ne govorimo. Od svega toga čovjeka podilazi jeza: sami Dodizi. Dakle, pod stare dane molim boga da Joea Bidena posluži zdravlje, a da Amerikanci koji glasaju za republikance ponovno dođu zdravoj pameti. Zamor Zapada Ukrajinom je zamor Zapada njim samim. Desni ekstremisti poput Alternative za Njemačku ili Marine Le Pen to koriste vrlo vješto, organizirajući svoje stranke kao aktivističke mašine za preuzimanje vlasti u svakom trenutku. Ratna vitalnost Rusa, kako je zovete, meni je zagonetna. Disciplinirano u desecima tisuća odlaziti u smrt pod ukrajinskim topovima je masovni fenomen koliko neobjašnjiv toliko i zastrašujući.

NACIONAL: Kako pomoći Ukrajincima i kako pomoć učiniti trajnom?

To je pitanje za šefove stranaka u Saboru. Pomoć može biti samo državna. Nisam čuo da je Peđa Grbin skovao neki plan u tom pogledu. Sabor je, naprotiv, glasao da se Ukrajincima nikako vojno ne pomogne, čak ni nematerijalno, izobrazbom njihovih vojnika. A u ratu su, i to protiv kakvog neprijatelja! Jesmo li ponudili Šahtaru iz Donjecka da se treba smjestiti u Hrvatskoj? Ako hrvatska država ne zna što je Šahtar, neka nazove Stipu Pletikosu ili Darija Srnu, brojeve će dobiti od Hajduka. Jesmo li otvorili naša sveučilišta za Ukrajince, osigurali im stipendije, da ne pogibaju kad u Harkovu ili Kijevu idu na fakultet? Jesmo li pozvali glumce, redatelje, scenske radnike iz Mariupolja da dođu u naša kazališta? Kad smo si već tako fini da im ne damo ni jedan pišljivi kalašnjikov. Dok je, istodobno, naš običan, anoniman svijet, koliko vidim, vrlo naklonjen Ukrajincima i izlazi im u susret koliko može. Apeliram na sve nas nemoćne da tako i nastavimo. Većina nas nema novca da im pomažemo poklonima, ali suosjećanjem i poštovanjem – to možemo.

NACIONAL: Strahujete li za Europu? Kako doživljavate strah koji se širi njome?

Strah koji se širi je zapravo dobar. Sve više ljudi shvaća da je u pitanju njihov životni stil koji se zove život u slobodi. Odnosno da agresija na Ukrajinu nije nekakvo vojno ili diplomatsko -političko pitanje. Na europskom zapadu svi postaju pomalo Litvanci koji danonoćno strepe, na puškomet od ruske soldateske. Ljudi pomalo prepoznaju da njihovi domaći desničari jedva čekaju i pripremaju se za dan D kad će preuzeti vlast, postati Putinovi vazali i srediti stvari. On ih već obilato financira. Ta nova strepnja je dakle produktivna. Hvala bogu. Demokratska sloboda nema cijenu. Vidi se po Švedskoj koja nije imala druge nego ući u NATO. To je Šveđanima prije pet godina bilo nezamislivo. A ako se na trenutak priberemo i sjetimo – sjetimo! – da je Bjelorusija europska zemlja, kao uostalom i Rusija, onda evo primjera što se može dogoditi svakome. Strava se širi Europom, to je dobro. Širi se iz Moskve. U generaciji mojih roditelja ista avet nad njih se natkrila iz Berlina. No stvar je ista.

NACIONAL: Uoči Nove godine, na Radiju Gornji grad objavili ste novogodišnju čestitku ruskom opozicijskom političaru u zatvoru Alekseju Navaljnom. Zašto ste objavili taj kratki i emotivni tekst?

Navaljnom se divim. Jer prolazi pravi križni put, poput Isusa našeg doba. Isusa demokracije. Jer su ga prvo pokušavali mučki ubiti smrtonosnim novičokom, pa je nekim čudom izliječen da bi se vratio u svoju zemlju, kao svaki drugi građanin, običnim linijskim letom. Zatvoren već na aerodromu Šeremetjevo i otad živi samo još iza rešetaka i u samicama. Sad je u nekom konclogoru iznad Polarnog kruga, u doslovnom mraku, kao prije njega književnici Osip Mandeljštam i Aleksandar Solženjicin. Njemu je svaki dan “Jedan dan iz života Ivana Denisoviča”. Pa sam zaželio da mu ova godina bude bolja. U prazno, naravno. Ali bilo je božićno-novogodišnje vrijeme, kad su privatne emocije jake.

NACIONAL: Kako komentirate odnos Hrvatske prema ratu u Ukrajini: kako odnos vlasti – Vlade i predsjednika – a kako društva, javnosti, ljudi…? Odgovara li interes Hrvatske prema tom ratu razmjerima njegove destruktivnosti?

Andrej Plenković, za kojeg nisam glasao, sa svojom politikom stajanja uz Ukrajinu ima svoj zvjezdani čas. Zoran Milanović, za kojeg sam zdušno glasao, zakazao je u potpunosti, a prva briga mu je Republika Srpska. A ja sam bio mislio da će Hrvatska, po prirodi svojih iskustava, biti najgorljiviji saveznik i glasnogovornik Ukrajine u Europskoj uniji. No, njet. Onaj koji nas predstavlja, Milanović, u Europi je pod neizrečenim bojkotom – nema posjeta, nema poziva – očito je. Kad je 2008. krenula svjetska ekonomska kriza, Ivo Sanader, premijer i šef HDZ-a, ponavljao je kako kriza nikako ne može zahvatiti Hrvatsku. Potom je spirala siromaštva trajala deset godina. Što rade Vlada, HDZ i njihov šef danas da nas ne poruši kriza zbog Ukrajine, ne znam. Izgleda mi kao da su preokupirani destrukcijom same Hrvatske, njene privrede i društva. Sad, eto, traže zakon protiv slobode novinara. Vi ćete lijepo moći zatvoriti dućan, pa glave u kontejner ili u pospremačice. Zanima me kako će glasati Srbi u Saboru: SNV izdaje Novosti. Javnost? Mediji prate Ukrajinu i u glavnini su na njezinoj strani, no da je neki od njih tamo poslao reportera ne pamtim, možda ‘‘mi je promaklo’’. Privatna glasila još razumijem, nemaju novca, no državna…