Pojedinac i povijest – građanin Daniel Ivin” naslov je nove knjige pisca, publicista i književnog urednika iz Rijeke Vuka Perišića koju je nedavno objavio zagrebački izdavač Fraktura. Perišić opisuje život povjesničara, publicista i aktivista Daniela Ivina, mlađeg brata Slavka Goldsteina, koristeći ga kao “prikladan okvir za (pri)povijest o vremenu omeđenom Ivinovim rođenjem 1932. i smrću 2021.” Tako Perišićeva knjiga, koja obuhvaća više od šesto stranica, na svojevrstan način prerasta biografiju Daniela Ivina, bivajući istodobno i kritičkom politološko-historiografskom studijom o Jugoslaviji i sudbini njezinih sastavnica od Drugoga svjetskog rata do danas, a pritom i vrhuncem autorova dosadašnjeg publicističkog rada.

Vuk Perišić profilirao se kao distinktivan publicist i pisac antinacionalističkog i liberalnog usmjerenja. Rođen je 1962. u Rijeci gdje je završio Pravni fakultet. Od 1999. do 2007. radio je kao odvjetnik, objavljujući istodobno u riječkim novinama i časopisima. Tijekom 2009. surađivao je s beogradskim E-novinama, a od 2010. redovno objavljuje kolumne i eseje, od kojih je neke objavio u knjizi “Od Weimara do Vardara”. Objavio je romane “Simfonije” i “Signali i svjetionici”. Surađujući sa zagrebačkom Frakturom, preveo je i uredio brojne publicističke knjige, uglavnom s temom povijesti dvadesetog stoljeća. Živi i radi u Rijeci.

NACIONAL: Kako se dogodilo da ste odlučili pisati biografiju Daniela Ivina?

To je bila ideja glavnog urednika Frakture Seida Serdarevića. Njemu je Ivin za života predao “Knjigu”, rukopis svojih uspomena koji sam koristio u radu i namjeravali su ga objaviti. Posao nije dovršen zbog Ivinove smrti. Serdarević mi je tada predložio da na temelju ‘’Knjige’’ i Ivinove arhive, o Ivinu napišem knjigu. Prihvatio sam izazov.

NACIONAL: Koliko ste dugo istraživali i pisali? Koji su vam bili glavni izvori za rekonstrukciju Ivinova života?

Ivinova udovica, gospođa Adriana, stavila mi je na raspolaganje njegovu arhivu. Glavni izvor bila je spomenuta “Knjiga”. Za predratno, ratno i dio poratnog razdoblja važan izvor bila je knjiga Slavka Goldsteina “1941. godina koja se vraća”. Jasno, služio sam se obiljem historiografske i publicističke literature. Rad je trajao oko godinu dana.

NACIONAL: Opišite nam podrobnije Ivinovu “Knjigu”. Sudeći po citatima koje navodite, lijepo je napisana. Ali očito je da nije dovršena.

Taj je rukopis zapravo nacrt, draft, kronološka autobiografija stavljena u povijesni kontekst, s mnogim digresijama o ličnostima i događajima. Vrlo je iskrena, emotivna i u njoj Ivin sebe ne štedi. Nije dovršena prije svega zato što ga je spriječila smrt, ali i zato što najčešće nije dovršavao započete projekte.

NACIONAL: Kako biste ukratko, za potrebe novinskog intervjua, opisali Daniela Ivina kao osobu? Što smatrate njegovim najmarkantnijim osobinama?

Mislim da je bio traumatiziran užasnim iskustvom Holokausta u kojem mu je stradao otac, umalo je stradao i sâm, a smrt je prijetila i majci i bratu. Preživio je kao dječak u partizanima užase Drugog svjetskog rata. Bio je čovjek koji se htio okušati u svemu, mnogo toga je započeo. Zato se njegov život po malograđanskim kriterijima ne može smatrati uspješnim. Znatno je važnije to da je bio ispunjen. Bio je veliki, nerijetko naivni vjernik demokracije.

‘Daniel Ivin preživio je kao dječak u partizanima užase drugog svjetskog rata. kao dječak je bio impresioniran karizmom hebranga na čelu partizana’, otkrio je Vuk Perišić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Ivin je imao osobit odnos prema Titovu suradniku Andriji Hebrangu. Što je pokazalo vaše istraživanje njihova odnosa?

Zapravo se o odnosu ne može govoriti. Ivin je kao dječak promatrao Hebranga u Otočcu, dok je Hebrang bio na čelu hrvatskih partizana. Bio je impresioniran Hebrangovom karizmom. Zato je poslije pomno istraživao njegov slučaj. Sâm Ivin kaže da je potpunu istinu o Hebrangu teško dokučiti, ali da je nedvojbeno da su krajnosti u tumačenju netočne: Hebrang nije bio ni ustaški špijun ni hrvatski državotvorni nacionalist.

NACIONAL: U knjizi podrobno opisujete Ivinov pokušaj pokretanja neovisnog časopisa sa zaboravljenim disidentom Mihajlom Mihajlovom. Možete li pokušati sažeti te događaje i ocijeniti njihovu važnost za današnjicu? Trebaju li ti događaji danas biti zanimljivi samo još povjesničarima, ili imaju i opću važnost, i kakvu?

Taj takozvani “zadarski slučaj” je precijenjen. Podrobno ga opisujem upravo zato da bih naglasio plemenitu naivnost njegovih aktera. Ukratko, Mihajlov, Ivin i skupina intelektualaca pokušali su 1966. osnovati neovisni časopis. Bili su uvjereni da će pad Rankovića donijeti veću liberalizaciju nego što je donio. Jasno, vlast je reagirala, čak i ne previše grubo i u okviru tadašnjih zakona. Ivin je bio pod istragom, ali je oslobođen optužbe. Događaj je danas važan zbog nekritične vjere u demokraciju. Ivin i Mihajlov bili su uvjereni da je demokracija lijek za sve. Imali su na umu zapadnoeuropsku demokraciju koja se tada, za razliku od danas, doista doimala kao dosegnuta utopija, pogotovo ako se promatra iz perspektive jednopartijskog sustava. Danas znamo da su stvari kompliciranije i da demokracija umjesto sustava vrijednosti u čijem središtu bi trebali biti pojedinac, njegova prava i slobode, postaje tiranija većine.

NACIONAL: Daniel Ivin radio je u Institutu za historiju radničkog pokreta, gdje mu je nadređeni bio Franjo Tuđman. Kako se s godinama razvijao njihov odnos?

Ivin taj odnos prikazuje korektnim, iako je Tuđman već tada pokazivao autoritarne sklonosti, ali bio je sposoban i hrabar direktor Instituta. Sačuvali su kontakt i nakon što je Tuđman 1990. preuzeo vlast, ali je kontakt prekinut kada je Ivin izravno od Tuđmana zatražio da spriječi jednu deložaciju. Ivin se, naime, opirao onim fašistoidnim deložacijama u Hrvatskoj početkom devedesetih godina. I sâm je kao dijete bio deložiran u takozvanoj NDH.

NACIONAL: “Pojedinac i povijest – građanin Daniel Ivin” kompozicijski je sklop dviju knjiga: Ivinove biografije i povijesti Jugoslavije u posljednjih stotinjak godina. Jeste li se bavili mišlju da napišete dvije odvojene knjige?

Nipošto odvojeno. Trebalo je naglasiti značaj pojedinca, “običnog” ili “neobičnog” građanina u povijesnom vrtlogu. Činjenica da su Ivinov život i zbivanja u posljednjih stotinjak godina obrađeni zajedno, kao isprepletene i neodvojive teme, ujedno je i glavna poruka knjige.

‘Mihajlov, Ivin i skupina intelektualaca pokušali su 1966. osnovati neovisni časopis i Bili su uvjereni da će pad Rankovića donijeti veću liberalizaciju’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Vaš pogled na proteklo stoljeće principijelno je antinacionalistički, utemeljen na pretpostavci da je jugoslavensko zajedništvo, utemeljeno na odricanju od nacionalističkih isključivosti i spremno na kompromise, neusporedivo razumniji izbor od inzistiranja na neovisnim državama. Koji su vaši glavni argumenti za takvo uvjerenje?

Nacionalizam je najveće političko zlo čovječanstva. Bez nacionalizma ne bi bilo ni fašizma i nacizma. Nacionalizam dijeli čovječanstvo, komada ga i potiče na sukobe. Bizaran je iz više razloga. Nacija je tek fikcija, konstrukcija koja nema nikakvo stvarno utemeljenje, niti ima smisla. Ona počiva isključivo na snažnoj emociji koja se rađa u ljudima uplašenih od vlastitog individualnog identiteta, pa posežu za toplinom krda. Nacionalizam je emotivni poremećaj koji tu poremećenu emociju investira u nešto što ne postoji i što je u krajnjom konzekvenci – a to je pokazala povijest – smrtonosno. Kada se politički program i politički ciljevi temelje na takvoj perverziji, iz toga ne može proizići ništa dobro. Jasno da je bilo glupo i nemoralno razbijati Jugoslaviju jer je glupo i nemoralno razbijati veće privredno i kulturno tržište i prožimanje različitosti i sličnosti. Neposredna posljedica bio je rat, najveća tragedija koja može zadesiti neko društvo, a danas su ta društva ostala unakažena, nesposobna za demokraciju i napredak, zatočena u provincijaliziranoj kulturi i korupciji. Za to najveću odgovornost snosi srpski nacionalizam, ali su mu hrvatski i slovenski u tom zločinu obilato i oduševljeno pomagali.