Mirna Brođanac autorica je prve inkluzivne slikovnice za djecu u Hrvatskoj, prema kojoj nastaju predstava i crtani film. Problemska slikovnica „Lanina škola“, objavljena u izdanju Naklade Ljevak, pomaže osvijestiti problem inkluzivnosti odnosno prihvaćanja i podizanja svijesti o drugačijima. Riječ je o djevojčici Lani koja je u invalidskim kolicima te kreće u prvi razred i suočava se sa svojim strahovima, problemima, vršnjacima, pokušavajući se uklopiti u novu sredinu. Mirna Brođanac dala je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Autorica ste „Lanine škole“, prve inkluzivne slikovnice za djecu u Hrvatskoj. Zašto ste odlučili napisati takvu slikovnicu?

Slikovnica je nastala u okviru europskog projekta „Every story matters“, čiji je cilj stvaranje inkluzivnih priča za djecu i mlade. Život je priča i čvrsto vjerujem da mi ljudi vlastiti strah od smrti pobjeđujemo upravo pripovijedanjem. Nadamo se da će naš život zaista završiti tek kad posljednje lijepo sjećanje na nas bude zaboravljeno. Tijekom spomenutog projekta do sada nepoznati pisci i ilustratori iz različitih europskih zemalja, posebni po tome što svi pripadaju različitim marginalnim i manjinskim skupinama, dobili su jedinstvenu priliku s čitateljima podijeliti priče koje su im važne i tako prekoračiti margine. Pisala sam o prvom danu škole djevojčice s tjelesnim invaliditetom jer želim da za mnom, između ostalog, ostane i knjiga kakva mi je nedostajala u djetinjstvu. Knjiga u kojoj glavna junakinja nalikuje svima nama koji stvarnost promatramo iz sjedeće perspektive, a oni koji nas okružuju ubrzo shvaćaju da je različitost dobra stvar. Željela sam sve čitatelje a ponajprije djecu, odvesti u dobar, izazovan, ali pravedan svijet utemeljen na iskrenosti i razumijevanju.

NACIONAL: Hoće li se slikovnica koristiti kao materijal za učitelje ili lektira? Koji je plan?

Velika mi je želja da postane obrazovni materijal u školama i pomogne uzbuđenim učenicima da lakše svladaju izazov međusobnog prihvaćanja. Nije uvrštena u lektiru, ali se prema njoj trenutačno rade „kamišibaj-predstava“ i edukativni crtani film, stoga vjerujem da će pomoću njih sadržaj slikovnice doći do većeg broja svih onih kojima bi mogao koristiti. Tijekom projekta priča je prevedena na engleski, a u međuvremenu, zahvaljujući trudu bliske mi osobe, i na njemački jezik. Naravno da bih voljela da Lanina škola doživi inozemna izdanja, ali u životu je sve proces ovisan o brojnim čimbenicima pa moram biti strpljiva, čekati i nadati se tom ishodu.

NACIONAL: Što znači inkluzivna slikovnica? Važno je uključiti djecu s invaliditetom u redovni školski sustav, idu li poruke slikovnice u tom smjeru?

Inkluzija podrazumijeva uključivanje ranjivih skupina u društvenu zajednicu uz osiguravanje osnovnih uvjeta potrebnih za njihovo dobro funkcioniranje i napredak te uklanjanje ili barem smanjenje predrasuda, ne samo većine prema njima nego i njih prema većini. Valja prestati biti licemjeran i osvijestiti da svi imamo predrasude. Slikovnica o kojoj je riječ zaista pokazuje kako bi u praksi inkluzija djece s teškoćama u razvoju u redoviti školski sustav trebala izgledati. Dakle, njezin sadržaj je inkluzivan, ali ona kao knjiga koja je proizvod namijenjen tržištu nije potpuno inkluzivna jer nije dostupna ni u jednom drugom obliku tiska osim standardnog pa je samostalno čitanje onemogućeno slijepim i slabovidnim osobama te osobama s disleksijom. To mi kao autorici nije lako priznati, ali vjerujem da se s vremenom, uz dobru volju mog izdavača, situacija s dostupnošću može promijeniti.

Važnost uključivanja djece s teškoćama u razvoju u redovni obrazovni sustav prvi je sloj priče. Najvažnije mi je bilo pokazati da je inkluzija zapravo „pružena ruka“ jednih prema drugima, a svi smo različiti i nekome drugi. Osobe bez invaliditeta su nama osobama s invaliditetom oni drugi i tek kad jedni druge prihvatimo bez predrasuda, doći će do pomaka.

NACIONAL: Lana je djevojčica u crvenim kolicima koja počinje svoju školsku avanturu, što je sve čeka na toj avanturi, koji su najveći izazovi i uspjesi i kako se ona bori s njima?

Da, Lana je sramežljiva, inteligentna i znatiželjna djevojčica s invaliditetom koja napušta sigurnost roditeljskog doma i suočava se s izazovima u školi. Glavni joj je cilj uklopiti se i biti ravnopravna s ostalom djecom. Prvog dana škole, uz pomoć strpljive i predane učiteljice, ona i ostali učenici iz razreda uče da različitost nije prepreka pravom prijateljstvu i da je škola sigurno mjesto na kojem međusobne različitosti čine razred boljim. Jezik je prilagođen učenicima nižih razreda, ali priča ne štedi čitatelje suočavanja sa svim emocijama. Prateći je na njenom putu, čitatelji mogu naučiti da ih s onu stranu straha i srama čekaju prekrasne stvari.

NACIONAL: I sami ste osoba s invaliditetom, u kolicima, pretpostavljam da ne moram niti pitati s čime ste se sve susretali kroz svoje obrazovanje?

Slikovnica se temelji na mojim sjećanjima, tako da moram reći da su moja obrazovna iskustva pozitivna. Na tome sam zahvalna obitelji i svima koji su sudjelovali u mom obrazovanju od osnovnoškolske do visokoškolske razine. Naravno, nikad stvari ne teku glatko, ali zaista sam imala više pozitivnih nego negativnih iskustava i zbog toga se smatram sretnicom. Devedesetih, kada sam krenula u osnovnu školu, o inkluziji se nije govorilo. Djeca s teškoćama u razvoju mogla su biti upisana samo u određene škole gdje su bila odvajana u posebne razrede. Kao djevojčica bila sam u strašnom otporu prema takvom diskriminatornom i segregacijskom sustavu. Zahvaljujući otvorenom srcu svoje učiteljice, nisam bila dio toga. Sve o inkluziji učili smo iz prakse.

NACIONAL: Postoji li dovoljna podrška, kroz asistente u nastavi i stručnu službu, djeci s invaliditetom? Što je najvažnije, što je potrebno promijeniti odmah?

Danas su okolnosti drugačije, ali stanje nije puno bolje. Na sva zvona se govori o inkluziji pa se svu iole sposobnu djecu uključuje u redovne programe, a u centre za mlade s invaliditetom upisuju se samo oni koji nikako ne mogu pratiti redovni program. Dakle, opet se događa svojevrsno odvajanje, a potrebni su suživot jednih s drugima i međusobno pomaganje. Tek tada bi došlo do prave inkluzije.

Svi sudionici obrazovnog sustava opterećeni su trendom 5.0, zbog kojega se veliki broj djece i roditelja srame priznati da im je teško i da imaju dijagnozu koja iziskuje drugačiji pristup i program. To dovodi do povećanog pritiska na nastavnike, nezadovoljnih roditelja, nesretnih učenika i u konačnici lošeg budućeg radnog kadra. Pomoćnici u nastavi nedovoljno su plaćeni i podcijenjeni kao zanimanje. Nema ih dovoljno, a ondje gdje su prisutni, previše toga pada na njihova leđa. Smatram da pomoćnici u nastavi trebaju biti isključivo tehnička podrška učenicima za koje su zaduženi. Dakle, potrebne su korjenite promjene u smislu osvještavanja i edukacije.

NACIONAL: Što ste naučili pišući ovu slikovnicu?

Tijekom projekta ESM svaki sudionik imao je mentora pisca koji ga je usmjeravao. Mene je kroz pisanje vodila izvanredna spisateljica Olja Savičević Ivančević. Uz nju sam naučila da pisanje, kao i život, ne treba shvaćati preozbiljno. Važno je pisati s osmijehom.

NACIONAL: Pišete i roman, što je inspiracija za roman?

Roman, radnog naslova Umijeće disanja, već neko vrijeme stoji po strani i čeka da mu se vratim. Ustupio je mjesto nekim drugim rukopisima i radu na konceptu doktorskog istraživanja, ali uskoro ću mu se vratiti jer sam u njemu samoj sebi omogućila prazan prostor slobode i progovorila o stvarima koje me muče. Neke od njih su: žene na marginama, sloboda i njezine granice, nasilje, tjelesnost, tko smo drugima, a tko samima sebi…

Nisam imala posebnu inspiraciju. Vidjela sam prilog u kojemu šake i noge Darka Kovačevića – Daruvarca premlaćuju djevojku. Pri pogledu na njen obraz s kojeg se guli koža, osjetila sam silan bijes i potrebu da kriknem pa sam posegnula za tipkovnicom.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi?

Krhko zdravlje natjeralo me da zauvijek odustanem od dugoročnog planiranja, no svakako imam želje u čije ću ostvarenje uložiti najveći mogući trud. One su: postati znanstvenica, a ne utišati spisateljski glas koji sam tek pustila, dovršiti i objaviti roman, zbirku poezije i novu slikovnicu, naći stalni posao, s prijateljima izboriti pomoć države pri rješavanju gorućeg pitanja smještaja visokoobrazovanih osoba s invaliditetom nakon fakulteta. Svi smo nakon obrazovanja prepušteni samima sebi. Možemo se ili vratiti obitelji i biti teret roditeljima koji ulaze u godine kada se više ne mogu skrbiti o nama ili zatražiti mjesto u staračkom domu. Željela bih i više putovati, imati svakog dana ozbiljan razlog za grleni smijeh i bez ustručavanja obasipati ljude nježnošću i primati je isto tako. Vrijeme je grubo i nemilosrdno. Nježnost je svima prijeko potrebna, tako barem osjećam.