Tek je pitanje vremena kada bi naoko slučajni fizički obračun Vjeke Sliška, 29-godišnjeg zagrebačkog ugostitelja nagle naravi, i 64-godišnjeg poduzetnika Hrvoja Petrača, u srcu Zagreba ispred hotela Esplanade, mogao eskalirati u još ozbiljnije nasilje i postati popriličan sigurnosni izazov za policiju i sigurnosne službe.

Procjenjuju to izvori bliski sigurnosnom sustavu s kojima je Nacional razgovarao. Iako je taj subotnji incident formalno razriješen Sliškovom predajom policiji, time stvar nije gotova. Procjenjuje se da bi se Vjeko Sliško mogao usuditi i ozbiljnije osvetiti Petraču jer je duboko uvjeren da je upravo on naručitelj ubojstava njegova oca Marka, ali i strica Vjeke. Petrač je hrvatskoj javnosti poznat jer je pravomoćno osuđen kao čovjek koji je 2004. godine stajao iza otmice malodobnog sina generala Vladimira Zagorca. Od sredine 90-ih on je privlačio pozornost javnosti kao ambiciozni poduzetnik s vezama u tadašnjem političkom establišmentu, ali su mediji kasnije intenzivno pisali o indicijama koje su ga dovodile i u vezu s kriminalnim miljeom. Nakon što je odslužio zatvorsku kaznu zbog sudjelovanja u otmici Tomislava Zagorca, Petrač je uglavnom živio povučeno. Bavi se poslovima u Azerbajdžanu i Izraelu, moguće prvenstveno trgovinom oružjem, pa nije privlačio veliku pozornost javnosti. Sve se to promijenilo prošle subote.

I Sliška i Petrača su tog dana privatni planovi doveli u hotel Esplanade. Okolnosti su se posložile tako da je Sliško pred hotel došao neposredno prije Petrača. Dok je čekao da mu osoblje Esplanade odveze automobil, svojim autom naišao je Petrač. Sliško mu se tada unio u lice i pitao ga: “Znaš li ti tko sam ja?” Tada su se počeli naguravati i započeo je fizički obračun u kojemu je Petrač lošije prošao; zadobio je prijelom potkoljenice, pukle su mu tibia i fibula te je u ponedjeljak operiran. Kad je pao, Sliško ga je nastavio udarati pa je zadobio i potres mozga, a natučena su mu i rebra. Tvrdi se da je tijekom tučnjave Sliško Petraču i ozbiljno zaprijetio te se potom odvezao.

Nacional je početkom 2000-ih kontinuirano ekstenzivno pisao o kompleksnim odnosima u zagrebačkom podzemlju, gdje je Vjeko Sliško, stric istoimenog mladića koji je pretukao Petrača, bio jedan od nositelja organiziranog kriminala. Životni put tog starijeg Vjekoslava Sliška i njegov način funkcioniranja opisani su do najsitnijih detalja, a kasnije i prošireno prikazani u knjizi Nacionalove novinarke Jasne Babić „Zagrebačka mafija“. Kontakti Vjeke Sliška s Hrvojem Petračem iz tog vremena očito su glavni razlog što se mlađi Sliško s Petračem želi obračunati.

Vjeko Sliško, stric 29-godišnjeg Vjeke Sliška koji se ispred Esplanade sukobio s Petračem, ubijen je na Cvjetnom trgu u ožujku 2001. Ubio ga je usred bijela dana umirovljeni časnik specijalnih postrojbi HV-a James Marty Cappiau, kojeg je odmah potom ubio Sliškov tjelohranitelj Ivica Bertić. Ubojici su pomagali Samir Ivošević i bivši djelatnik SIS-a Marko Nikolić, koji su osuđeni na 13 i 12 godina zatvora. Ivošević je kaznu odslužio, a Nikolić je osuđen u odsutnosti te je i dalje nedostupan hrvatskim vlastima. Povremeno je iz bjekstva davao intervjue, a najvjerojatnije se skriva na području Južne Amerike.

Policija je sa Sliškovim ubojstvom povezivala i Hrvoja Petrača, i to toliko ozbiljno da ga je oko toga detaljno ispitivala. Dana 9. rujna 2002. Petrač je priveden na ispitivanje u policijsku postaju nakon što se dan ranije vratio u Hrvatsku. Izbivao je iz Zagreba gotovo godinu i pol dana, otprilike od vremena Sliškova ubojstva.

Petrač je policiji 2002. rekao da se dvaput susreo s ubijenim Sliškom i objasnio mu da mu netko uporno laže da ga on želi ubiti. Otkrio je i zašto se sastao s Markom Nikolićem, organizatorom Sliškova ubojstva

Odmah po povratku pojavio se u Policijskoj upravi zagrebačkoj kako bi pristupio obavijesnom razgovoru o ubojstvu Vjeke Sliška. Nakon četiri sata saslušanja Petrač je napustio središte PUZ-a u Heinzelovoj ulici. Gotovo istodobno Marinka Orlić, tada vršiteljica dužnosti šefice USKOK-a, dala je službenu izjavu otprilike sljedećeg sadržaja: njena institucija nema dokaza da je Hrvoje Petrač umiješan u ubojstvo Vjeke Sliška ili da je sudjelovao u kakvom drugom kriminalnom dijelu.

Bio je to zaokret nakon što su mediji više puta dotad upozoravali da se bijegom iz Hrvatske Petrač spasio od uhićenja, suđenja za ubojstvo i optužnice za šverc duhanom i oružjem.

Petrač je tada u policiji govorio o svojim susretima s Vjekom Sliškom te razgovoru s Markom Nikolićem. Izjavio je policiji da se dva puta susreo sa Sliškom te da mu je oba puta objašnjavao da mu netko uporno laže da ga on želi ubiti: rekao mu je da on nema ništa protiv njega te da može biti miran. Petrač je policiji rekao da se s Markom Nikolićem, organizatorom Sliškova ubojstva, našao jer mu je Nikolić htio prodati zemljište.

Obavijesni razgovor počeo je točno u 11.30 i trajao do 16 sati. Vođen je samo o Petračevim odnosima s Vjekom Sliškom. Policiju je zanimalo koliko su se Sliško i Petrač dugo poznavali, jesu li imali kakvih poslovnih veza, jesu li imali zajedničke prijatelje, koliko su se puta sastali. Druga stvar koja je izazvala policijsku pozornost bio je Petračev susret s Markom Nikolićem, osumnjičenim da je sudjelovao u organizaciji ubojstva Vjeke Sliška. Petrač je trebao objasniti policiji što je radio s Nikolićem u automobilu u prosincu 2000. kad ih je legitimirala policija. U razgovoru koji je trajao četiri i pol sata Petrač je već na početku zanijekao bilo kakvu posrednu ili neposrednu vezu s ubojstvom Vjeke Sliška. Prema Petračevoj izjavi, on se krajem prosinca 1999. sa svojim odvjetnikom Damirom Galetovićem zatekao na večeri u restoranu Hipodrom u vlasništvu svog prijatelja i susjeda Žarka Peše, tadašnjeg šefa SIS-a. Nakon što su sjeli za stol, Vjeko Sliško banuo je u lokal s osmoricom do zuba naoružanih muškaraca, od kojih su neki imali pištolje, a neki automate. Opkolili su Petrača i Galetovića za stolom. S njima su ušli general HVO-a Ivan Andabak, poslije optužen za šverc 600 kg kokaina, i Ante Baković, tada pomoćnik ravnatelja HIS-a i čovjek za prljave poslove tada najmoćnijeg čovjeka u državi Ivića Pašalića.
U prvi mah Petrač, kako je rekao policijskom inspektoru, nije shvatio da se radi o Vjeki Slišku. Rekao je da ga nikad dotad nije vidio niti s njim razgovarao. Tom susretu prethodile su gradske priče prema kojima Sliško želi ubiti Petrača i obratno te da Petrač smišlja Sliškovu likvidaciju. Priče su počele kolati Zagrebom kad se Petrač pojavio na pogrebu ubijenog mafijaškog bossa Zlatka Bagarića, kojeg je Sliško smatrao smrtnim neprijateljem.

Upoznavši se u tako napetoj atmosferi, Petrač je rekao Slišku da njemu za razgovor ne trebaju naoružani ljudi i da sve priče koje kolaju po gradu razriješe nasamo. Tako su, nastavio je Petrač objašnjavati policiji, otišli do šanka gdje su se u razgovor htjeli umiješati Andabak i Baković. No Sliško ih je otjerao. U tom razgovoru Petrač je rekao Slišku da on nema ništa protiv njega i da mu netko plasira laži kako ga on, Petrač, želi ubiti. Ne bavi se poker-automatima, njegov je posao u trgovini, osiguranju, stranim zastupstvima te da mu ne trebaju s osobom koju prvi put u životu vidi i za koju je čuo da je prijeke naravi. Petrač je Slišku rekao da poznaje Nikicu Jelavića i još neke njegove prijatelje kojima se tada sudilo u Remetincu u procesu protiv tzv. zločinačke organizacije, ali samo kao goste svojih lokala, kao što poznaje i stotine drugih ljudi, no da s njima nema nikakva posla. Sliško je, tvrdio je Petrač policiji, izgledao zadovoljan tim objašnjenjem, naredio je da povuku oružje, a Petrač je odmah nakon toga napustio Hipodrom.

Drugi, a ujedno i posljednji susret između Sliška i Petrača uslijedio je nekoliko mjeseci poslije prvog. Kako su i dalje kružile priče o uzajamnoj netrpeljivosti Sliška i Petrača, Vjeko Brajević, tadašnji tajnik MUP-a, zahtijevao je od Petrača da se nađe sa Sliškom i da porazgovaraju o svemu.

Brajević je navodno bio dobar i sa Sliškom i s Petračem. Iako je, navodno, Petrač to smatrao potpuno bespotrebnim susretom, na kraju je ipak, na Brajevićevo inzistiranje, pristao. Susreli su se u tadašnjoj pizzeriji Zadar na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Nakon što je Slišku ponovio da protiv njega nema apsolutno ništa, susret je vrlo brzo završen. Prema izjavi policiji, to su bila jedina njihova dva susreta i razgovora.

S Markom Nikolićem Petrač se, kako je rekao policiji, susreo početkom prosinca 2000. Prema objašnjenju koje je dao policiji, Petrač je sa svojim inozemnim partnerima tražio zemljište za gradnju stambenog naselja. Zanimala ga je uništena cementara u Podsusedu, koja se proteže na velikoj površini. Petrač je počeo tražiti vlasnike zemljišta, kako bi ga on i njegovi izraelski partneri mogli otkupiti. Kako se pronio glas da je Petrač zainteresiran za kupnju zemljišta, u njegov ured na Trgu žrtava fašizma javio se Marko Nikolić, koji je Petračevoj tajnici tvrdio da je suvlasnik zemljišta u Podsusedu i da je svoj dio spreman prodati. Pritom je rekao da on posjeduje 25 posto te površine. Nikolić je, prema Petračevoj verziji događaja, još nekoliko puta nazvao prije nego što je tajnica o tome obavijestila Petrača. Petrač mu je tada preko tajnice poručio da ga zanima bar 75-postotno vlasništvo nad zemljištem, kako bi mogli početi graditi. Nikolić je i dalje inzistirao da se nađu te ga je Petrač napokon preko telefona pitao gdje stanuje. Kad mu je Nikolić odgovorio da stanuje u Ilici, nasuprot Ulice Republike Austrije, Petrač mu je rekao da se mogu naći na brzinu te večeri, kad on po svom običaju odlazi trčati na savski nasip. Dogovoreno je da se nađu na parkiralištu na Trgu Francuske Republike, nasuprot tadašnjoj tvornici “Kamenski”. To je Petraču bilo usput jer on stanuje na početku Bosanske ulice. Susreli su se oko 18.30. Odjeven u trenirku, Petrač se svojim automobilom marke Audi dovezao na parkiralište, gdje ga je već čekao Nikolić s planovima zemljišta i katastarskim česticama.

Više izvora Nacionalu je izjavilo da je osveta onima koje smatra odgovornima za smrt svojih najbližih, oca i strica, što mu je svakako odredilo život, zasigurno velika želja mlađeg Vjeke Sliška

U to vrijeme u Zagrebu su bile učestale krađe najluksuznijih automobila marke Audi te je policija, navodno, u to vrijeme vrlo pozorno opservirala svaki sumnjivo parkirani automobil te marke. Dok je Nikolić pokazivao Petraču planove zemljišta, trgom su, prema Petračevu opisu događaja, prošla dva policajca u civilu kojima je bilo sumnjivo što dva muškarca rade u takvom automobilu na parkiralištu.

Petrač je Nikoliću još jednom objasnio da ga zanima posao s njim jedino ako skupi 75 posto vlasništva nad zemljištem. Za to vrijeme policajci su malo dalje parkirali automobil i počeli se sa stražnje strane približavati Petračevu automobilu. Kad su bili nekoliko metara od automobila, Petrač ih je ugledao u retrovizoru i ne znajući tko su ta dva sumnjiva nepoznata muškarca, krenuo je s parkirališta. Nakon desetak metara vidio je kako mu ta dvojica mašu i nešto pokazuju. Shvatio je da su policajci. Zaustavio je auto, izišao i pitao zašto su krenuli prema njegovu automobilu, da je mislio kako ga netko želi opljačkati. Policajci su objasnili da se mnogo takvih automobila krade i da su to učinili iz opreza. Zatražili su od Petrača i Nikolića dokumente. Nakon što su vidjeli da je Petrač vlasnik tog automobila, otišli su s trga. Nekoliko minuta nakon njih rastali su se Petrač i Nikolić. Nikolić je rekao da će pokušati okupiti i ostale vlasnike da zajednički Petraču prodaju zemljište. Prema Petračevu iskazu policiji, nakon toga više nikad nije vidio Nikolića niti ga čuo telefonom.

Dva policajca nisu smatrala da je potrebno prijavljivati to legitimiranje. Tek nedugo nakon što je ubijen Sliško i nakon optužbe tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Radovana Ortynskoga da je Petrač u tome sudjelovao, pojavilo se i Nikolićevo ime u tom kontekstu, a policajci su prijavili spomenuto legitimiranje koje se tako našlo u spisu o Sliškovu ubojstvu.

To je bila Petračeva verzija o njegovim kontaktima sa Sliškom i Nikolićem. Međutim, na suđenju protiv tzv. zločinačke organizacije u Remetincu su neki od svjedoka tužiteljstva kao mogućeg naručitelja tog ubojstva spominjali Petrača. Marko Sliško, stariji brat ubijenog Vjeke, kao svjedok je u tom postupku u travnju 2002. rekao da ga je Marko Nikolić nazvao na telefon te mu rekao da iza ubojstva njegova brata stoje ljudi iz državnog vrha te da je likvidaciju naručio Hrvoje Petrač. Marko Sliško ubijen je u siječnju 2003. u nikad razjašnjenoj sačekuši.

Boris Petrača su na istom suđenju u istom kontekstu tad spominjali i drugi svjedoci, uglavnom osobe bliske braći Sliško, ali njihove iskaze nije bilo moguće provjeriti. Međutim, to je potaklo glasine da bi Petrač mogao stajati iza tog ubojstva te je upravo to moglo formirati negativno raspoloženje mlađeg Vjeke Sliška prema Hrvoju Petraču. Bilo je još situacija u kojima se Petračevo ime pojavljivalo u istom kontekstu, ali uglavnom se radilo o nedokazivim poluinformacijama, koje je Jutarnji list u ponedjeljak, u svom tekstu posvećenom toj temi, nazvao i čistim izmišljotinama. Ali sve to skupa čini kontekst koji je u pozadini Sliškova napada na Petrača.

Više izvora i Nacionalu je potvrdilo da je osveta onima koje smatra odgovornima za smrt svojih najbližih, što mu je svakako odredilo život, velika životna želja mlađeg Vjeke Sliška. Prema pisanju Jutarnjeg lista, on si je na torzo istetovirao likove ubijenih oca i strica. Mlađi Sliško imao je u nekoliko navrata problema sa zakonom. Kao mladić skrivio je prometnu nesreću i s prijateljem se dogovorio da ovaj umjesto njega preuzme odgovornost. Prije osam godina sudjelovao je u jednoj tučnjavi, a tri godine kasnije iz „kalašnjikova“ je pucao po staklu noćnog kluba Green Gold na Radničkoj cesti nakon što se posvađao s redarima koji su ga izbacili. Zbog ugrožavanja života gostiju bio je osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu. Sada se opet našao u središtu javne pozornosti. I to kao sudionik incidenta koji pokazuje da njegov sukob s Petračem nije završen.