Bosansko-hercegovački pisac Namik Kabil dobitnik je ovogodišnje regionalne Književne nagrade Predrag Matvejević za knjigu „Beskućnik“ u izdanju Frakture. Nagradu su osnovali Portal Radio Gornji grad, Manjinsko društvo pisaca u Hrvatskoj i Suzana Matvejević, Predragova kćer koja nagradu i financira, kako bi na taj način očuvala sjećanje na svog oca i njegovo nasljeđe.

Nagrada je ove godine dodijeljena četvrti put, uz potporu Grada Zagreba, podršku hrvatskog PEN-a i Kulturno-informativnog centra u Zagrebu. Članovi žirija bili su književna kritičarka i spisateljica Nataša Govedić, organizatorica programa KIC-a Andrea Grgić, dobitnik prošlogodišnje nagrade, književnik Robert Perišić, te Suzana Matvejević. Nagrada se sastoji od novčanog dijela u iznosu od 2000 eura i skulpture Predrag Matvejević, čiji je autor beogradski kipar Mrđan Bajić.

Rođen u Tuzli, odrastao u Trebinju, Namik Kabil filmski je redatelj i pisac, autor nagrađivanih drama i scenarija, između ostalog i za igrani film „Kod amidže Idriza“ redatelja Pjera Žalice. Autor je romana „Sam“, „Amarcord“, „Isijavanje“ i „Yesterday“. Studirao je film u SAD-u na Santa Monica College, Los Angeles City College i UCLA. Njegov igrani film “Čuvari noći” za koji je napisao scenarij imao je 2008. svjetsku premijeru na filmskom festivalu u Veneciji, dokumentarni film “Informativni razgovori” dobitnik je nagrade “Srce Sarajeva” za najbolji dokumentarni film 2007., a nakon toga i drugih međunarodnih nagrada. Živi i radi u Sarajevu, a u Zagreb je stigao kako bi primio nagradu koja ima sve veće značenje u zemljama regije. U obrazloženju nagrade navodi se kako se u vremenu preplavljenim migracijama i migrantima, Kabil predstavlja kao pasionirani „kućnik“, pišući o tome koliko je teško napustiti kuću djetinjstva, roditeljsku kuću, mjesto gdje svi znaju tvoju obitelj i gdje ti poznaješ svaki kamen i zakutak. Koliko god da se premještanja dogodi kroz život, ostanak bez voljene kuće može voditi samo dubljoj životnoj dezorijentaciji i degradaciji, nikako ne lakoći zamjene jednog mjesta za drugo. A kad ih stvarno nestane, kad ih poharaju horde vremena, preostaje nam barem književnost. Riječima Kabila: „Jezik je naša muzika, naša domovina neshvatljiva“.

NACIONAL: Dobitnik ste ovogodišnje regionalne nagrade za književnost Predrag Matvejević. Što vam znači ta nagrada i kakav je njen značaj u regiji? U Hrvatskoj Matvejević i dalje ima status disidenta.

Ne bi bilo primjereno da komentiram značaj nagrade u Hrvatskoj ili regiji, ali mogu reći što ona znači meni. Kada sam čuo da sam u finalu, bio sam jako sretan i iznenađen. A sretan sam bio na jedan vrlo poseban način. Naime, na mome putu od piskaranja do ozbiljnijeg spisateljstva odredila su me dva čovjeka. Ivo Andrić i Predrag Matvejević. Naročito nakon „Mediteranskog brevijara“, ja više nisam bio isti čovjek. Meni je Matvejević pomogao da osvijestim vlastito mediteranstvo i kao prostor porijekla i vlastitih korijena, a kasnije će se uspostaviti i izvora književne inspiracije iz kojeg crpim dan danas. Činjenica da je nagradu dobila knjiga „Beskućnik“ koja se bavi jednom bosanskom obitelji i njenim privatnim dramama, koje su nastale kao posljedica njenog genetskog porijekla, govori da sve to ima veze s onim zašto se borio i zalagao Matvejević, ono što je predstavljao i što predstavlja.

NACIONAL: Koliko su njegove knjige utjecale na pisce u BiH?

Ne mogu o tome suditi na osnovi mojih osjećaja, no među ljudima s kojima se družim, u užim i širim književni krugovima, svi znaju za Matvejevića i svjesni su što znači to ime. On je vrlo važan, svjetski pisac, zato je i bosanski pisac, ali ja ne mogu reći koliko ga danas čitaju u Bosni i Hercegovini. Neki dan mi je proslavljeni slikar Halil Tikveša, koji ima 89 godina, rekao: „Znaš, to je jedna vrlo važna nagrada o kojoj se ne priča previše!“, To je vrlo točna formulacija. Neki dan sam ponovo čitao „Razgovore s Krležom“ i „Drugu Veneciju“. I onda sam shvatio da je Predrag „Razgovore“ snimao 1968., objavio 1969., a ja sam rođen 1968. Predrag je tada imao 36 godina, a Krleža je pristao razgovarati s njim. To je samo po sebi dovoljno. Jedan Krleža koji nije htio davati intervjue, jer je bio ubitačno obrazovan i svi su mu bili glupi. To samo dokazuje kakav erudit je bio Matvejević.

NACIONAL: Dobili ste nagradu za roman „Beskućnik“ koji govori o tome kako je teško napuštati prostore koji su obilježili naše živote. U tome ima i vašeg iskustva, a na jednom mjestu opisujete i kalvariju s hrvatskom birokracijom ratnih devedesetih?

Da, to se događalo u ratnom Dubrovniku. Ja sam došao iz Trebinja, grada u istočnoj Hercegovini koji ima najviše karakteristike grada, upravo zbog blizine Dubrovnika, a tijekom rata je baš iz Trebinja napadan i bombardiran Dubrovnik. To je ta tragedija, ironija, apsurd i glupost mentaliteta kojem ja pripadam. Svašta se tu događalo, čovjek bi mogao pisati još pet knjiga o toj temi, toliko je tu slojeva. Ali ja uvijek pokušavam pronaći dobre ljude i vjerovati u dobre ljude. Moja vjera u čovjeka, pojedinca, najjača je i najstabilnija vjera.

NACIONAL: U romanu nastojite odgovoriti na jednostavno pitanje gdje nam je kuća, odnosno gdje nam je dom. Pa gdje je, može li se ponovo izgraditi ili su uspomene jače od novog života?

Nema jednostavnog i jednostranog odgovora. Jedan od razloga zašto sam počeo pisati ovu knjigu bilo je da autoterapeutski sam sebi objasnim neke stvari. A onda su počeli izlaziti neki drugi demoni i moram priznati da su mi se mnoge stvari objasnile tek dok sam pisao tu knjigu. Iskustvo je doista bilo katarzično. Upravo montiram dokumentarac koji sam snimio na tu temu gdje je dom i zanimljivi su odgovori ljudi koje sam dobio. U načelu, za mene je otkriće do kojeg sam došao to da je u mom slučaju dom bio vezan za roditelje. I kada su oni biološki otišli s ovoga svijeta, ta kuća je postala strašno mjesto. Mjesto puno duhova, demona i osjećaja krivice zato što nisam u Trebinju, već u Sarajevu.

NACIONAL: Koliko su ta iskustva zajednička svim zemljama regije koje još uvijek nisu ostavile iza sebe krvavi rat koji je razorio ne samo Jugoslaviju, već i brojne ljudske živote?

Knjiga se bavi nekim univerzalnim stvarima, gubitka doma i protoka vremena, starenja. To su univerzalne teme za svakog čovjeka, bez obzira na to gdje živi. Na ovim prostorima još i više zbog tih fizičkih izmještanja uslijed ratnih zbivanja. Ja sam u jednoj svojoj knjizi napisao kako naša sjećanja nisu prekidana na neki prirodan, normalan način. Ona su prekidana sjekirom, nožem, bombom, groznim vijestima. Zato su ta naša sjećanja i tako traumatična. To su ta amputirana sjećanja, bez fizičkih tragova prošlosti. A što se tiče tih tema koje mnogi smatraju teškima i rado bi ih zaobišli, nas politika na ovim prostorima konstantno truje ratnim temama i prijetnjama novog rata. Jer nemaju što drugo ponuditi. S druge strane, ja smatram da nema dovoljno ni knjiga, ni filmova ni umjetnosti koje bi opisale te traume. A javni prostor je do te mjere zatrovan manipulacijama ratnog sjećanja, da je ljudima preko glave tih tema.

NACIONAL: Uslijed niza novih ratova i razaranja, po svijetu je sve više migranata i beskućnika. Jesmo li mi, na ovim prostorima, zaboravili kako je to bilo i ne pokazujemo dovoljno solidarnosti i razumijevanja?

Ne pokazujemo. Ljudi općenito nemaju empatije, to je kod nas jedna akademska, u svakom slučaju, vrlo individualna kategorija. Mi na Balkanu općenito empatije nemamo, skloni smo i rasizmu, homofobiji i raznim vrstama netrpeljivosti, netolerancije i diskriminacije, što otvorene, što kapilarne. Postoji jedan oblik nesvjesnog nacionalizma i rasizma. Što se tiče novih ratova kojima svjedočimo, nisam neki stručnjak za politiku, ali sa svime što se događa oko nas, čini mi se da ulazimo u novu fazu geostrateških podjela, to su neki historijski procesi koji često nisu u skladu s ljudskim vijekom. A od malih se traži da slušaju i ostanu sa strane. Veliki uvijek imaju poriv da male postrojavaju, a mi smo toliko mali da se ni ne vidimo na karti.

NACIONAL: Rekli ste da ste u književnosti hrabriji nego u životu. Kako to?

Ja sam na neki način jedan lažni ekstrovert. U suštini, ja sam vrlo zatvoren čovjek i kad pišem, kao da pričam sa samim sobom. Kao Hercegovac, ja sam vrlo nepovjerljiv, zapravo paranoičan. Ne možeš biti Hercegovac, a da nisi paranoičan i da ne misliš da te stalno progone. Tako da je pisanje neki vid introspekcije, jer jedino samom sebi mogu priznati neke stvari koje drugom ne bih nikada rekao. To je, naravno, paradoksalno jer je književnost javna stvar. No za mene je to prvenstveno neka vrsta ispovjedaonice. U životu teško plačem no, dok pišem, često plačem, jer kažem stvari koje nemam snage hrabrosti reći nekom drugome. Onda one izađu u javni prostor i postanu književnost, mnogima šokantna. Bilo im je šokantno kako sam u knjizi udarao po cijeloj familiji, jedino, kako je to primijetio jedan vlasnik knjižare, prema majci sam ostao nježan. I doista, nisam nikog štedio, pa ni sebe. Zato mislim da sam hrabriji u književnosti, nego u životu.

NACIONAL: „Beskućnika“ je objavila Fraktura, znači li to da postoji interes hrvatskih izdavača za književnost iz zemalja regije?

Mislim da je, bez obzira na administrativne granice i prepreke, naš jezik itekako živ i povezuje nas. Nama ne trebaju prevoditelji i kroz taj jezik ima puno više suradnje nego što to službena politika želi pokazati. Mnogo se više čitaju hrvatske knjige u BiH i bosanskohercegovačke u Hrvatskoj, nego što se to želi priznati. U Srbiji je možda nešto drugačije, ali moj „Beskućnik“ je prvo objavljen u Srbiji, u izdanju novosadske Akademske knjige. I već je rasprodan. Kao što je Snježana Kordić napisala u kapitalnoj knjizi „Jezik i nacionalizam“ – činjenica da nacionalisti podcrtavaju razlike, ne znači da sličnosti nema mnogo više. Fraktura je renomirani izdavač, a „Beskućnik“ je imao promociju na Festivalu svjetske književnosti. Naravno da je tu bila jako važna moja urednica Marina Vujčić. Jako sam privilegiran da surađujem s njom, jer ona mi pomaže da pišem svoju knjigu, a ne pokušava kroz mene napisati svoju. Vrlo rijedak dar.