Ovogodišnje 62. glazbene večeri u Sv. Donatu otvaraju se 6. srpnja adaptacijom baleta „Petar Pan“ Brune Bjelinskog u režiji Roberta Boškovića, uz Simfonijski orkestar HRT-a i Kazališta lutaka Zadar, na Forumu. Nakon toga, 12. srpnja, u crkvi Sv. Donata bit će praizvedena „Hekuba“ pod umjetničkim vodstvom Katarine Livljanić i uz scensku postavu Sande Hržić. Katarina Livljanić jedna je od najvećih svjetskih stručnjakinja rane glazbe, a nakon studija Muzikologije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu ova Zadranka u Parizu je doktorirala na problemima usmene i pisane tradicije srednjovjekovne glazbe u južnotalijanskim prostorima. Nakon dvadeset godina rada na pariškome sveučilištu Sorboni, od 2019. preuzima klasu profesora pjevanja srednjovjekovne i renesansne glazbe na čuvenoj Scholi Cantorum Basiliensis, specijaliziranoj za ranu glazbu. Bila je gostujući predavač ili rezidentna umjetnica na sveučilištu Harvard u SAD-u gdje je i vodila vokalni ansambl. Autorica je izdanja antifonarija iz Montecassina u prestižnoj zbirci „Paléographie Musicale“ koju su u 19. stoljeću pokrenuli benediktinci u Solesmesu.

NACIONAL: Glazbene večeri u Sv. Donatu u Zadru otvaraju se 6. srpnja, a vi ste umjetnička voditeljica ciklusa rane glazbe. Što biste izdvojili ove godine? Koliko vam je važan povratak u rodni grad, barem tijekom ljeta?

Ovaj povratak u Zadar zatvara jedan imaginarni krug: u djetinjstvu sam upravo u Zadru otkrila glazbu srednjeg vijeka i renesanse na glazbenim večerima u Donatu koje su tada imale bogati blok rane glazbe – i evo, sada se nalazim u ulozi da taj blok vodim, nastavim i obogatim svojim iskustvima. Ove godine pozivamo nekoliko vrsnih svjetskih glazbenika – međunarodni ansambl La Boz galana pod umjetničkim vodstvom kolumbijskog specijalista za španjolsku renesansu Sebastiana Leona, zatim ćemo čuti virtuoza na lutnji Bora Zuljana te na koncu solo koncert Francisca Mañalicha, vrsnog tenora koji se prati na violi. Malo ali birano međunarodno društvo vrhunskih specijalista za ranu glazbu.

NACIONAL: U sklopu Večeri 12. srpnja bit će svjetska praizvedba „Hekube“, pod vašim vodstvom. O čemu se radi, zašto je inspiracija bila baš Hekuba?

Ideja o „Hekubi“ rodila se u razgovorima s mojom dugogodišnjom umjetničkom suradnicom, redateljicom Sandom Hržić. Na libretu radimo već sedam godina, riječ je o projektu koji je dugo zrio i evo, uskoro će se napokon naći pred publikom, i to baš u Hrvatskoj. Riječ je o međunarodnoj ekipi Dialogosa, ponovo u suradnji s našim Kantadurima.

NACIONAL: Iako čovjek odmah pomisli na grčke mitove, zapravo je riječ o inscenaciji Držića i Dolcea, renesansnih umjetnika s dviju strana Jadrana. Što su oni donijeli u „osvježavanju“ te antičke priče i kako ste vi osuvremenili djela 16. stoljeća? Kažete da će ovo biti venecijansko-dubrovačka „Hekuba“...

Da, riječ je o antičkom mitu o trojanskoj kraljici koja na kraju trojanskoga rata ostaje izdana i napuštena, čak i od najbližeg prijatelja Polimestora koji joj ubija sina da bi se domogao zlata. Lodovico Dolce i Marin Držić pravi su suvremenici, čak su i rođeni iste godine, 1508. Dolce je preveo „Hekubu“ na talijanski u Veneciji, a Držić nešto kasnije prevodi Dolcea na hrvatski i dopunjava svojim nijansama. Riječ je, dakle, o renesansnoj viziji grčkog mita, kako su ga vidjela dva autora s dviju obala Jadranskog mora u 16. stoljeću. Naša glazbena vizija toga djela u kojemu “križamo” Dolceovu i Držićevu verziju priče, crpi iz glazbenog jezika venecijanske i dubrovačke renesanse, uz sfumature tradicijskih slojeva glazbe iz dubrovačkog kraja.

NACIONAL: Što možemo naučiti od antičkih priča, od klasike, zašto je važno istraživati ih i pratiti iznova?

Možemo naučiti beskrajno puno jer je riječ o univerzalnim pričama koje nadilaze puke događaje i likove: one mnogo više govore o arhetipovima ljudskog ponašanja u svim razdobljima, o gramzljivosti, o inerciji, o osveti, o svemu onome o čemu i danas čitamo u novinama ili čujemo od prijatelja kad nam pričaju o svojim problemima. To su priče koje nam mogu pomoći da učimo o sebi i o svijetu, da učimo na primjerima tih drevnih, ali zapravo bezvremenih i vječnih, savršeno ispričanih priča.

NACIONAL: Jedna ste od apsolutno najvećih stručnjakinja u području rane glazbe, predavali ste na Sorboni, prestižnim američkim sveučilištima, predajete i moderirate svugdje po svijetu, otkud ljubav prema toj vrsti glazbe? Kojom ste se prilikom bolje upoznali s tom glazbom i u kojoj vrsti glazbe danas najviše uživate?

O upoznavanju s ranom glazbom ponešto sam već i rekla na samome početku ovoga razgovora, dogodilo se u vrlo ranom djetinjstvu. Rano djetinjstvo – rana glazba! A u kojoj vrsti glazbe danas najviše uživam? U tom pogledu mogla bih se nazvati instinktivnim izjelicom bez specijalizacije za određenu vrstu „kuhinje“! Osim rane glazbe koju mnogo slušam i kroz posao, kroz koncerte i snimke studenata i kolega u Baselu, jako volim i ruske i germanske autore s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, pa jazz standarde, zlatno doba francuske šansone, glazbu iz salona Belle Époque, neke talijanske kantautore…

NACIONAL: Što vas najviše može inspirirati, probuditi u vama žar da se idete nečime dublje pozabaviti? Kako izgleda taj proces i kako se tijekom procesa osjećate?

Dobra priča! To je uvijek pokretač za svaki moj novi projekt. Taj proces uglavnom dugo traje i prolazi kroz faze samotnjačkog „tesanja“ starih tekstova, koji se onda pretvaraju u konkretne oblike koji će se izvesti na sceni. A kako se osjećam tijekom tog procesa: uglavnom sam nepodnošljiva svojim najbližima jer sumnjam i dvojim o ishodu, ali u trenucima kada imam osjećaj da je dobra intuicija tu, onda se osjećam – opet skoro nepodnošljivo – živom.

NACIONAL: Godine 1997. osnovali ste ansambl Dialogos kojem ste umjetnička voditeljica. O čemu se radi, kakav je to ansambl, gdje nastupate?

Ansambl je međunarodni laboratorij koji okuplja glazbenike iz različitih zemalja, da ne kažem kontinenata, a evo već 25 godina istražujemo rjeđe izvođene repertoare glazbe srednjeg vijeka, a vrlo često, kao što je slučaj i s „Hekubom“, radimo nove projekte temeljene na povijesnim tekstovima, koji pred publiku dolaze u novom ruhu. Nastupali smo skoro po cijelom svijetu, osim većeg broja europskih zemalja, i u Sjevernoj i Južnoj Americi, u Australiji…

NACIONAL: Hrvatska je, pretpostavljam, premalo tržište za takvu vrstu glazbe. No vjerujem da ipak ima publike, kakvom ocjenjujete tu posebnu glazbenu nišu u Hrvatskoj? Znam da uz Hrvatski barokni ansambl nema baš nekih renomiranih glazbenika koji se bave isključivo ranom glazbom…

Riječ je o publici koja je radoznala i koja se ne boji otkriti nešto novo i drugačije, a najveći je užitak tu znatiželju kod publike pobuditi i njegovati. U Hrvatskoj ima puno radoznalih i strastvenih ljudi koji tu glazbu primaju intuicijom i s puno emocije i zato je susret s hrvatskom publikom vrlo poseban i snažan.