“Mi Srbi moramo razumjeti što je bila namjera od početka do kraja, pokazati da smo dobro shvatili što su nam kao poruku poslali i razumjeti svoju poziciju – da moramo čuvati mir, stabilnost, ali i da je osveta koja se sprovodila nad srpskim narodom i državom bila osveta za nešto što ne mogu da razumijem za što. I pored toga što ne želim reći da smo bili anđeli i da nije bio zločina sa srpske strane. Osveta je jeziva i pitam se ima li joj kraja”, rekao je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, odgovarajući na pitanje o presudi tribunala u Hagu kojom su prošlog tjedna bivši šefovi Resora državne bezbednosti (RDB) Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović osuđeni na po 12 godina zatvora, zbog zločina počinjenih u Bosanskom Šamcu 1992. godine.

Vučić je odluku suda u Hagu povezao s oslobađajućim presudama Žalbenog veća tribunala hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, kao i nekadašnjem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću.

“U predmetima Gotovina i Markač su promijenjena pravila i sudska praksa. Rečeno je da se mora vidjeti njihov osobni utjecaj u zoni djelovanja, da mora postojati zapovijed ili bilo kakvo osobno djelovanje u pozivu na zločine… Tada su promijenili sudsku praksu i to je bio način i razlog da Gotovina i Markač, ali i Perišić, Stanišić i Simatović, budu oslobođeni odgovornosti. Tri godine kasnije, po žalbi tužitelja, ponovo se sudi Simatoviću i Stanišiću i ponovo se mijenja sudska praksa i vraća se na staro i bivaju osuđeni za zločine u Šamcu, bez udruženog zločinačkog pothvata”, naveo je Vučić zaključivši svoju pravnu analizu konstatacijom: “To je slika i prilika političkog djelovanja Haškog tribunala”.

Tome je Vučić dodao tvrdnju u vezi oslobađajuće presude Gotovini i Markaču kakva se još nije čula: “Neki kažu da su haški suci za to uzeli ogroman novac u Zagrebu. Ne želim vjerovati u to, ali ne isključujem mogućnost da neke zemlje pokrenu istrage i po tom pitanju”.

Bivši šefovi Resora državne bezbednosti (RDB) Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović (desno) osuđeni su na po 12 godina zatvora zbog zločina počinjenih u Bosanskom Šamcu 1992.. PHOTO: Piroschka van de Wouw/REUTERS/PIXSELL

Tko tvrdi da su “suci uzeli ogroman novac u Zagrebu” i koje bi zemlje i kada mogle pokrenuti istrage” i po tom pitanju” zna samo Vučić, ali su takve neodređene izjave dio njegova javnog nastupa i obično bez ikakve osnove.

Naravno da nije samo Vučić u Beogradu reagirao na presudu iz Haga.

Odvjetnici optuženih su ukazali da su tužitelji tražili doživotne kazne za zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali da je odgovornost Stanišića i Simatovića utvrđena za samo jednu lokaciju – Bosanski Šamac, uz tvrdnju da je kazna od 12 godina zatvora izrečena kako bi se pokrio period koji su čelnici RDB-a do sada proveli iza rešetaka u pritvoru u Hagu.

Istovremeno je predsjednik srpskog parlamenta Ivica Dačić ocijenio da je presuda pokušaj da se pripiše kolektivna krivica i izrazio uvjerenje da Stanišić i Simatović nisu počinili nikakve zločine. Ministar policije Aleksandar Vulin je rekao da je Tribunal osnovan da bi “sudio Srbima i Srbiji, a ne istini” i da je svojim presudama dodatno posvađao balkanske narode.

Srbi i Srbija kao žrtve popularna je Vučićeva tema, uz neprekidno insistiranje na brojnim neprijateljima srpskog naroda, kojima se ne zna broja, ali ih je najviše u susjedstvu i na Zapadu. Kao potvrda antisrpske zavjere u Hagu najčešće se navodi podatak da je pred Tribunalom optuženo i osuđeno najviše Srba, pri čemu se zaboravlja činjenica da su od 1991. do 1999. Srbi ratovali na teritoriju Hrvatske, BiH i Kosova, Hrvati u Hrvatskoj i BiH, a Muslimani i Albanci “samo” u BiH, odnosno na Kosovu.

Pri čemu su budžeti Republike Srpske Krajine i Republike Srpske bili gotovo u potpunosti punjeni iz Beograda. Kako “Srbija nije sudjelovala u ratu” i na njenom teritoriju do 1999. nije pao nijedan neprijateljski projektil, stanovnici Srbije su se, i pored međunarodnih sankcija i izolacije, jedne od najvećih inflacija zabilježenih u povijesti i nezapamćenog vala kriminala, s pravim posljedicama ratova na prostoru bivše Jugoslavije suočili tek u kolovozu 1995., kada su im na vrata zakucali zaboravljeni rođaci iz Krajine. A onda su u ožujku 1999. stigle i bombe NATO-a, čiji je rezultat bilo povlačenje države Srbije s većeg dijela Kosova.

Da nije bilo suda u Hagu, teško da bi itko iz vrha srpskih vlasti odgovarao za ratne zločine, što u velikoj mjeri vrijedi i za ostale bivše jugoslovenske republike.

Srbija je prije mnogo godina osnovala Tužilaštvo za ratne zločine, prihvatila je obavezu da takva nedjela moraju biti istražena, ali nije mnogo toga učinjeno, niti je u Beogradu procesuiran ijedan visokorangirani ratni zločinac.

Iz nevladinih organizacija kao što je Fond za humanitarno pravo tvrde da nije normalno da tužitelji za ratne zločine Snežana Stanojković i njenih 10 zamjenika svakog dana idu na posao i da su rezultat njihova rada dvije optužnice za godinu dana, zbog čega je “potrebna strategija rada, a ne strategija nerada” tog tijela.

Vlada Srbije je 2016. usvojila strategiju čiji je cilj unaprjeđenje procesuiranja ratnih zločina. Podignuta je 31 optužnica, ali je samo sedam rezultat rada Tužilaštva u Beogradu jer su ostale utemeljene na regionalnoj suradnji, uglavnom s BiH. Usprkos toj suradnji, ogroman broj zločina nije procesuiran i mnogi predmeti nikada neće doći u fazu suđenja.

Istovremeno se osuđeni ratni zločinci kao što su Vojislav Šešelj, Nikola Šainović, Vladimir Lazarević i Veselin Šljivančanin pozivaju da u medijima govore o svojim iskustvima i drže predavanja o taktici ratovanja, dok se tiskanje njihovih knjiga financira novcem iz državnog proračuna, uz službeno negiranje genocida počinjenog u Srebrenici.

‘Ministar policije Aleksandar Vulin je rekao da je Tribunal osnovan da bi ‘sudio Srbima i Srbiji, a ne istini’ i da je svojim presudama dodatno posvađao balkanske narode. PHOTO: A.K./ATAImages/PIXSELL

Prošlog tjedna je prvom zapovjedniku srpske žandarmerije Goranu Radosavljeviću Guriju uručena plaketa te policijske jedinice, na čijem je čelu bio od 2001. do 2004.

Radosavljeviću je od 2018. zabranjen ulazak u Sjedinjene Američke Države zbog “umiješanosti u grubo kršenje ljudskih prava”, odnosno u ubojstvo trojice američkih državljana – braće Agrona, Mehmeta i Yllia Bitichija, pogubljenih 1999. u policijskoj bazi Petrovo Selo, na jugu Srbije.

Braća Bitichi su rođena u okolini Chicaga i tijekom zračnih napada NATO-a 1999. su se pridružili Oslobodilačkoj vojsci Kosova. Srpske vlasti su ih uhitile kada su, po završetku ratnih sukoba susjedima, romskoj obitelji, pomogli da prijeđu na područje centralne Srbije. Braća Bitichi su bili osuđeni na po 15 dana zatvora zbog ulaska u Srbiju bez putovnice. Nakon što su proveli 12 dana iza rešetaka, odvedeni su u policijsku bazu i ubijeni mecima u potiljak. Njihova tijela su pronađena u masovnoj grobnici u Petrovom Selu, uz još oko 70 leševa kosovskih Albanaca. Srpske vlasti i nakon više od dvaju desetljeća tvrde da ne znaju tko je odgovoran za taj zločin, počinjen u bazi specijalne policije čiji je zapovjednik bio Radosavljević, član Vučićeve Srpske napredne stranke.

Nakon što je Radosavljević prije nekoliko dana primio plaketu Žandarmerije, američko veleposlanstvo u Beogradu je objavilo da bi se “trebao suočiti s pravdom, a ne s počastima”.

Veleposlanstvo je izrazilo i nadu da će se njeni partneri, Srbija i Kosovo, nastaviti pridržavati obaveza preuzetih u rujnu u Washingtonu. Bio je to odgovor na pitanje je li SAD službeno obaviješten zašto Srbija nije preselila svoje veleposlanstvo u Izraelu u Jeruzalem, na što se Vučić obavezao prilikom sastanka s tadašnjim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom.

U rujnu su Vučić i tadašnji kosovski premijer Avdullah Hoti s Trumpom potpisali “povijesni” ekonomski sporazum čiji je, međutim, najinteresantniji dio bila obaveza Beograda da do 1. srpnja ove godine premjesti svoje veleposlanstvo iz Tel Aviva u Jeruzalem. Takav potpis je u suprotnosti s Rezolucijom 478 Savjeta sigurnosti Ujedinjenih naroda i politikom Europske unije, čije članstvo Srbija, navodno, priželjkuje.

Vučiću se Izrael odmah zahvalio odlukom da uspostavi diplomatske odnose s Kosovom koje je svoje veleposlanstvo otvorilo u Jeruzalemu, gdje su tada diplomatska predstavništva imale samo SAD i Gvatemala. Otvaranje veleposlanstva u Jeruzalemu su, navodno, najavili Bahrein, Bolivija, Ekvatorijalna Gvineja, Malavi, Maroko i Sudan.

Teško je zaboraviti Vučićevu reakcija u Ovalnom uredu Bijele kuće, dok je Trump govorio o “fantastičnoj” odluci Srbije da premjesti veleposlanstvo u Jeruzalem. Sjedeći na niskoj stolici pored Trumpa, Vučić je naglo pogledao dvije stranice dokumenta ispred sebe, a zatim uputio upitan pogled u pravcu članova svoje delegacije, kao da nema pojma o čemu govori predsjednik SAD-a koji je izjavio da je Srbija prva europska država čije će se veleposlanstvo preseliti u Jeruzalem i da je Kosovo, kao zemlja s većinskim muslimanskim stanovništvom, pristalo uspostaviti diplomatske odnose s Izraelom.

Trump je iskoristio Vučića i Hotija da u predizbornoj kampanji ostvari kakav-takav vanjskopolitički uspjeh. Ali Trump više ne živi u Bijeloj kući, a Vučićev potpis na Washingtonskom sporazumu o veleposlanstvu u Jeruzalemu se nije svidio ni EU-u, ni islamskim državama, kao ni Moskvi i Pekingu jer je imao i odredbe o “diversifikaciji opskrbe energijom”, a Rusija je monopolist na srpskom tržištu nafte i plina, i zabrani upotrebe opreme 5G “koja dolazi od nepouzdanih dobavljača”, što se odnosilo na kinesku kompaniju Huawei.

Vučić je odluku suda u Hagu povezao s oslobađajućim presudama Žalbenog veća tribunala hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. PHOTO: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Prošlo je skoro deset mjeseci, a time i rok da Srbija veleposlanstvo preseli u Jeruzalem i tako se pridruži zajednici SAD-a, Gvatemale i Kosova. Na pitanje o razlozima zašto nije ispunio obavezu preuzetu u rujnu u Washingtonu, Vučić je odgovorio: “Nisam potpisao zajednički dokument s Albancima i Amerikancima, već samo s Amerikancima, a to se ticalo i odnosa Izraela prema nama. Izrael je u međuvremenu priznao Kosovo, a mi razgovaramo i s Amerikancima i s EU-om. U skladu s međunarodnim javnim pravom i interesima Srbije koji su promijenjeni od trenutka kada je Izrael priznao neovisnost Kosova, donosit ćemo odluke. Poštujući prijateljstvo s Izraelom, ali i sebe. Jer ne možete nam reći ’priznali smo neovisnost na dijelu vašeg teritorija pa vi, zato što vas pritišću oni koji su nas pritiskali, uradite isto’. Tu logiku ne prihvaćam, predsjednik sam suverene i neovisne Srbije”.

Nitko ne tvrdi da je Vučić u Washingtonu “potpisao zajednički dokument s Albancima i Amerikancima”, ali je činjenica da je bio prisutan kada je sklopljen sporazum čiji dio čine riječi o međusobnom priznanju Kosova i Izraela. Tvrditi 10 mjeseci kasnije da je upravo otkriveno da je Izrael odlučio priznati Kosovo je smiješno i u skladu s Vučićevim raspojasanim tumačenjem činjenica i uzroka i posljedica.

Ali ne treba zaboraviti Vučićevu tvrdnju o oslobađanju Gotovine i Markača pred Tribunalom u Nizozemskoj: “Neki kažu da su haški suci za to uzeli ogroman novac u Zagrebu”.

Je li moguće da je ruka Milana Bandića i suradnika bila toliko duga da dosegne do Haga? Izgleda da samo Vučić i, vjerojatno, njegova mašta to znaju.