Izlazak na koncertnu binu Brucea Springsteena i njegovog ojačanog „The E Street Banda“ je i dalje identično sceni u kojoj se pripadnici „divlje horde“, junaci istoimenog filmskog remek-djela Sama Peckinpaha, pripremaju za obračun s vojskom zlog meksičkog generala Mapachea.

Springsteen i 17 članova njegovog benda, obučeni u crno, na pozornicu dolaze jedan po jedan, naoružani samo gitarskim trzalicama, klavijaturnim tipkama, bubnjarskim palicama, saksofonima, trubama i mikrofonima, ali s jasnim ciljem – svaka osoba među desetinama tisuća s kojima se suočavaju te večeri mora kraj koncertne predstave dočekati okupana u suzama i znoju, svjesna da je to rezultat činjenice da je skoro tri sata plesala, skakala, vikala, sa sjajem u očima kakav imate samo kada dobijete sedmicu na Lotu, uz grljenje nepoznate osobe pored sebe.

I uz otkriće da je to najbolji koncert kojem je ikad svjedočila.

Leonida je kod Termopila, suočen s nepreglednom perzijskom vojskom, imao iza sebe 300 spartanskih ratnika, ali se ne bi odrekao podrške Springsteenovog „The E Street Banda“. Sylvester Stallone je u svom nizu filmova „Plaćenici“ iskoristio galeriju ostarjelih akcijskih junaka kao što su Jason Statham, Jet Li, Antonio Banderas, Harrison Ford, Arnold Schwarzenegger, Mel Gibson, Dolph Lundgren, Jean-Claude Van Damme, Chuck Norris, Bruce Willis, Mickey Rourke…

Pošto se tako istrošio, postoji mogućnost da Stallone u sljedećoj verziji „Plaćenika“ angažira nepobjedive članove Springsteenovog „The E Street Banda“. Olakšavajuća okolnost njemu i scenaristima je da čvrsto zadati nadimci Springsteenovih glazbenika mogu poslužiti kao imena, ali i pozadina zanimljive priče, likova na velikom platnu: „Mighty Max“ Weinberg, „Professor“ Roy Bittan, „Miami Steve“ Van Zandt, Garry „Tennessee Terror“ Tallent…

Sve je na jednom mjestu!

Završni nastup ovogodišnje Springsteenove europske turneje, koja je počela 28. travnja u Barceloni, a onda je, preko Osla, Rima, Amsterdama, Düsseldorfa i Hamburga, završila u Monzi, na obodu Milana, bio je suočen s ozbiljnim problemima.

Noć prije 25. srpnja oluja je poharala Milano i okolicu. U Milanu su gradske službe bile maksimalno angažirane na uklanjanju oborenih stabala s prometnih ulica. Koncert je trebao biti održan u ogromnom parku, na čijem prostoru se nalazi i staza trke Formule 1 u Monzi. Na svakih nekoliko metara parka je ležalo srušeno stablo ili drvo iščupano iz korijena. Vremenska prognoza je bila upitna, ali su organizatori ipak odlučili da Springsteen mora nastupiti.

Springsteen je desetljećima govorio da je predvodnik ‘najboljeg bar benda na svijetu’ koji može odsvirati svaku želju iz publike, ali danas pjeva samo zadan repertoar. FOTO: RITZAU SCANPIX/REUTERS/PIXSELL

Razlog? Prodano je 72.000 karata. To je najveći koncert koji je Springsteen ikada održao u Italiji, gdje, kako sam tvrdi, uz Skandinaviju i Španjolsku, ima najodaniju publiku. Springsteen je, uz Franka Sinatru, najveći sin New Jerseyja, ali ga, usprkos jezičnoj barijeri, najviše vole Talijani i Španjolci. Mnogo je među tih 72.000 ljudi u Monzi bilo Talijana, ali i, prema službenim podacima organizatora, 2.186 Britanaca, 1.392 Španjolaca, 967 Amerikanaca i 73 surova albanska obožavatelja.

Kojima je Springsteen, uz dvadesetak minuta kašnjenja, sa scene, uz grmljavinu „The E Street Banda“, poslao jasnu poruku prvim stihovima prve pjesme – „No Surrender“: „Pobjegli smo s nastave, morali smo se maknuti od tih budala jer smo više naučili sa singl vinil ploča nego ikada u školi“.

Tijekom dva sata i 50 minuta je Springsteen u Monzi slao istu poruku, koju mogu razumjeti sve te desetine tisuća, mada nikada nisu prišle „obećanoj američkoj zemlji gdje sve žene nose svilu i saten, slatkiši rastu na drveću, zlato teče ravno u naše ruke, pločnici su ovičeni dijamantima, a pivo se izlijeva iz slavina cijele noći“. Malo tko je te večeri u Monzi imao prethodno iskustvo da mu vjetar mrsi kosu dok se vozi kabrioletom kroz pustinju Arizone, ali je Springsteen svakome pružio mogućnost da osjeti djelić davno izgubljenog američkog sna.

Na ogromnoj poljani u Monzi bilo je postavljeno šest stubova s dodatnim ozvučenjem, uz četiri video ekrana, kako bi 72.000 ljudi mogle čuti Springsteenovu poruku, koja je na tom epskom prostoru stizala sa zvučnom sekundom zakašnjenja u odnosu na sliku s pozornice, udaljene 300 metara.

Springsteen je heroj američke radničke klase, ali inzistira da je ono što predstavlja na bini samo pripovjedač čiji život nema veze s ličnostima iz njegovih pjesama.

„Nikada nisam imao pristojan posao, radio od 9 ujutro do 5 popodne. To mi se ne sviđa. Nikada nisam bio u bilo kakvoj tvornici, a stalno pišem o tome. Pred vama je čovjek koji je apsurdno uspješan jer piše o nečemu o čemu nema apsolutno nikakvo osobno iskustvo. Toliko sam dobar u svom poslu“, govorio je Springsteen u New Yorku, svake od 236 večeri, dok je na Broadwayu od listopada 2017. do rujna 2021. držao predstave čiji je, s gitarom i klavirom, bio jedini akter. Uz povremenu pomoć supruge Patti Scialfe.

Springsteen i 17 članova benda, odjeveni u crno, na pozornicu dolaze jedan po jedan. FOTO: TOM LITTLE/REUTERS/PIXSELL

Springsteen se hvali da je tijekom više od pet desetljeća svirao na zabavama vatrogasaca, otvaranjima supermarketa, tulumima na plaži, maturalnim večerima, svadbama, u zatvoru Sing Sing, psihijatrijskoj bolnici Marlborough. „Pošaljite mi vaše ubojice i manijake i ja ću ih zabaviti. Time se bavim“, poručuje Springsteen, uz objašnjenje: „Nisam imao vozačku dozvolu, nisam znao voziti auto, ali sam ipak napisao pjesmu ’Racing In The Street’ o automobilskim utrkama na ulici… Toliko sam dobar u tome što radim“.

Krajem 2021. godine Springsteen je autorska prava na svoju glazbu prodao kompaniji Sony za pola milijarde dolara. Preciznija brojka bi bila više od 500 milijuna dolara, ali je pola milijarde baš upečatljiva suma.

Springsteena je, kao ultimativnog gubitnika iz New Jerseyja, briljantni komičar i politički analitičar Jon Stewart opisao kao „nezakonito dijete Boba Dylana i Jamesa Browna, čije riječi predstavljaju epsko djelo o gubitnicima“.

Springsteen se zbog nečega druži s bivšim američkim predsjednikom Barackom Obamom. Prodao je više od 135 milijuna ploča. Dobitnik je „Oscara“ za pjesmu „Streets Of Philadelphia“ i 20 nagrada „Grammy“, najvećeg priznanja američke glazbene industrije. Springsteen je nagrađen i s dva „Zlatna globusa“, za pjesme „Streets Of Philadelphia“ i „The Wrestler“, i priznanjem „Tony“ za najbolju kazališnu predstavu u New Yorku. Njegov najstariji sin Evan je glazbenik, kći Jessica je osvajač srebrne olimpijske medalje u utrkama konja s preponama, a mlađi sin Sam je vatrogasac.

I usprkos svemu tome Springsteen ima potrebu biti na svjetskoj koncertnoj turneji.

Naravno da novac ne može biti osnovni Springsteenov motiv, osim za članove njegovog benda.

Ugledni američki novinar posvećen praćenju glazbene scene Jon Landau je 1974. godine, nakon što je svjedočio koncertu u klubu „Harvard Square“ u Massachusettsu, napisao: „Vidio sam budućnost rock and rolla i zove se Bruce Springsteen“. Landau je poslije toga postao Springsteenov menadžer i producent niza albuma.

Skoro pet desetljeća kasnije Springsteen okuplja desetine tisuća ljudi kako bi im poručio da je „zarobljenik rock and rolla“. Od kraja travnja Springsteen je u Europi održao više od 30 koncerata, pred 1,7 milijuna ljudi, vrlo često pripadnika tri generacije. Barcelona, Dublin, Pariz, Amsterdam, Göteborg, Oslo, London, Kopenhagen…

Springsteen je u lipnju 1985. u Göteborgu, na stadionu „Ullevi“, održao koncert čiji je rezultat bilo drastično urušavanje konstrukcije objekta koji je prije toga bio domaćin Svjetskog nogometnog prvenstva. Hladni Šveđani su, slušajući Springsteenovu verziju pjesme „Twist And Shout“, napravili stadionu štetu od skoro četiri milijuna dolara. Springsteen je, gotovo četiri desetljeća kasnije, u lipnju ove godine, na istom mjestu, ponovo odsvirao „Twist And Shout“, ponukan porukom iz publike „srušimo ponovo stadion!“.

Europska turneja je završena 25. srpnja u Monzi, ali je od početka, otkako je 1. veljače krenula s Floride, suočena s brojnim kontroverzama. Najveća je bila odluka kompanije Ticketmaster da, zbog ogromne potražnje za ulaznicama za Springsteenove koncerte, uvede ponudu „dinamičnih cijena“. Rezultat toga bio je da su neke ulaznice koštale više od 5.000 dolara! Heroj američke radničke klase je prodavao koncertne karte za 5.000 dolara i – nije se niti jednom riječi oglasio o tome. Ništa nije doveo u pitanje! Kao ni njegov menadžment!

Springsteen istovremeno ima posebnu službu, čiji je zadatak da ljude s najlošijim koncertnim ulaznicama otprati, držeći ih za ruku, do same bine. Novinar Nacionala je takvu situaciju iskusio u Barceloni 2008. godine, na stadionu Camp Nou, kada nas je lijepa djevojka – mene, sina i brata, spustila s najvišeg nivoa te ogromne građevine pred samu binu. Uz poruku, „lijepo se provedite!“.

Kontroverze aktualne Springsteenove turneje su vezane i za činjenicu da na svakom koncertu, uglavnom, svira istih 26 pjesama. Springsteen je desetljećima inzistirao da je predvodnik „najboljeg bar benda na svijetu“, koji može odsvirati svaku želju pristiglu iz publike.

Aktualna Springsteenova turneja podsjeća na 1985. godinu, kada se prvi put suočio sa stadionskom publikom, pa je koncertni program bio čvrsto utvrđen: krećemo s „Born In The U.S.A“, onda ide „Badlands“, završimo taj dio nastupa s „Thunder Road“, poslije 30 minuta pauze ubijemo publiku s „Cover Me“, „Dancing In The Dark“, „Hungry Heart“ i „Cadillac Ranch“, a na kraju ih pokopamo s „Twist And Shout“, „La Bamba“ i „Do You Love Me“.

Problem aktualne Springsteenove turneje je da je publiku navikao na raznovrsnost. Koja više ne postoji.

Kada se 2003. godine Springsteen upustio, ponovo okupivši „The E Street Band“, u europsku „The Rising“ turneju, na prva dva koncerta u Rotterdamu je odsvirao više od 30 pjesama. Na ispunjenom stadionu Feyenoord je druge večeri publiku počastio s „Darkness On The Edge Of Town“, „The Ties That Bind“, „Cadillac Ranch“, „Two Hearts“ „She’s The One“, „Racing In The Street“ – pjesmama koje su izostale prethodnog dana.

Springsteen je europsku turneju 2008. okončao u Barceloni, s dva koncerta na stadionu Camp Nou, gdje je odsvirao 43 pjesme! Druge večeri je pred 80.000 ljudi otpjevao 15 pjesama koje nisu bile u programu prethodne večeri.

Što se sada ne događa!

Nema koncertnih klasika kakvi su „Born In The U.S.A“, „Cadillac Ranch“, „Lonesome Day“, „Waitin’ On A Sunny Day“.

Springsteenov repertoar je sada vezan uz 26 pjesama i činjenicu da u rujnu ulazi u 75. godinu života. Zbog čega nema nekadašnjeg proklizavanja na koljenima preko pozornice (trik je da prethodno namočiš hlače), penjanja i skakanja s pojačala i zvučnika, pjevanja s nekim klincem iz publike „Waitin’ On A Sunny Day“, izvlačenja djevojaka koje će pred 50.000 ljudi plesati uz „Dancing In The Dark“.

Više nema upuštanja u avanturu da te koncertni posjetitelji prenesu nekih 40 metara na rukama do pozornice, gdje ćeš, nakon što izvučeš živu glavu, skočiti i urliknuti „yeah!“. Ničega od toga više nema na Springsteenovom koncertu, osim saznanja da ste, možda prvi put, možda ponovo, suočeni s tim beskrajnim optimizmom, zasnovanom na očaju svakodnevnog života.

Radi se o osobi čija je kosa, tko će ga znati kako, značajno gušća i tamnija nego u srpnju 1988. godine, kada je, što tvrde ozbiljni politički analitičari, Springsteenov koncert u Istočnom Berlinu pokrenuo postupak rušenja Berlinskog zida.

Nacionalov novinar Davor Pašalić bio je na posljednjem koncertu europske turneje u Monzi. FOTO: Privatna arhiva

Monza je bila posljednji Springsteenov koncert na europskoj turneji. Mada je pred talijanskom publikom, koja ga obožava, poručio “vidimo se uskoro“, pitanje je hoće li se Springsteen ponovo pokloniti pred Europljanima. Čovjek ima 73 godine!

Gitarist Steve Van Zandt je prvog dana izlaska na scenu poslao jasnu poruku – gitarom u žuto- plavim bojama Ukrajine. Povodom primjedbi da je Springsteenov koncert ograničen na identičnih 26 pjesama, Van Zandt je rekao da je poruka njihove predstave vezana za prolaznost života i namjeru da iskoristiš svaki ponuđeni trenutak da ostaviš nekakav trag.

Springsteen na koncertu publiku obavještava da je bio zaprepašten spoznajom da je posljednji živi član svog tinejdžerskog benda „The Castiles“. I da se suočava sa smrću i nečim što bi se moglo nazvati nasljeđem koje ostavljamo za sobom. Što je vrlo delikatan pristup pred 72.000 ljudi na poljima Monze.

Ali, Springsteen je genij koji piše pjesme o gubitnicima, čiji refreni angažiraju desetine tisuća glasova. Bez obzira koliko Springsteenovi stihovi bili depresivni, 70.000 ljudi pjeva „vau vau“ uz „No Surrender“, a onda i „la la la la“ kao podršku „Darlington County“. Naravno da „Wrecking Ball“, pjesmu o rušenju stadiona Giantsa, negdje u Americi prati urlanje desetina tisuća Talijana „yeah, yeah“, iako je malo tko od prisutnih ikada prišao New Jerseyju. Nitko u povijesti svijeta nije kao Springsteen izvježbao tisuće ljudi da koriste onomatopeju kao sredstvo komunikacije na njegovim koncertima.

Europa je protekla tri mjeseca bila suočena s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću rock and rolla. Njeno ime je i dalje Bruce Springsteen.

Neka se 9. kolovoza pripremi Chicago. Poslije toga Philadelphia. I Baltimore, Pittsburgh, Washington, Vancouver, Toronto, Phoenix, San Francisco…

Stotine tisuća američkih i kanadskih rock and rollera će tijekom ljeta imati priliku suočiti se s istinom – prošli su pustinje, neki i džungle, vidjeli su aktere flore i faune kakvi postoje samo na Googleu, svašta su oni prošli, ljubili se u usta s ultimativnim partnerima koji zmijski sekret tretiraju kao pastu za zube…

I onda će, okruženi desetinama tisuća čudaka, vidjeti i čuti tog energičnog starčića, kažu da se zove Bruce Springsteen, i njegov „The E Street Band“. Starčića koji tvrdi da je zarobljenik rock and rolla. U čemu je, potvrđeno je, i dalje vrlo vješt.