Depresija je teška tema, ali još je sumornija činjenica da od nje pobolijeva i sve više djece. Stigma psihičkih bolesti i dalje je velika, a bitan doprinos destigmatizaciji depresije i drugih mentalnih bolesti mogu učiniti javne osobe kada priznaju da pate od takvog oboljenja. U tom smislu značajan iskorak učinio je i Aleksandar Stanković, koji je svoju četrnaestogodišnju borbu s depresijom opisao u nedavno objavljenoj knjizi „Depra“. Stanković često govori o svom iskustvu depresije pa će tako predavanje održati i 14. prosinca u 19 sati u Kaptol centru u Zagrebu, na tribini koju organizira Rotary klub Zagreb. Sredstva od prodanih ulaznica iskoristit će se kako bi se pomoglo Zavodu dječje i adolescentne psihijatrije i psihoterapije KBC-a Rebro, i to za uređenje atrija u kojem mali pacijenti provode dio svoga vremena. Nakon predavanja bit će moguće akciju pomoći i kupnjom grafika i kolaža naših poznatih slikara Bane Milenkovića, Đure Pulitike, Vatroslava Kuliša i Zoltana Novaka.

Marino Ninčević je svećenik i profesor pedagogije na Fakultetu hrvatskih studija i predsjednik Rotary kluba Zagreb Gradec. Objasnio je da se Rotary klub Zagreb Gradec odazvao pozivu predsjednika Rotary Internationala Gordona R. Mclnallyja koji je na početku svog ovogodišnjeg predsjedničkog mandata pozvao sve rotarijance i Rotary klubove u svijetu da u ovoj godini svoje djelovanje usmjere na temu mentalnog zdravlja. Kako kaže, Rotary je jedna od najuglednijih organizacija u svijetu, broji 1,22 milijuna članova koji su okupljeni u 34.000 Rotary klubova u više od 200 zemalja svijeta.

Danica Romac, psihijatrica i psihoterapeutkinja iz Službe za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Ovako je objasnio neke od razloga zbog kojih su se odlučili posvetiti ovoj temi i zamolili Aleksandra Stankovića da govori na temu depresije, kao i tatu jednog maloljetnika da progovori o svom teškom životnom iskustvu:

„Tema mentalnih poteškoća u društvu izaziva previše straha, neznanja i štetnih stavova. Ovim predavanjem i raspravom želimo pridonijeti da se depresija i mentalne bolesti ne stigmatiziraju, nego prepoznaju i prihvate kao stvaran društveni problem. Depresija je nakon bolesti krvožilnog sustava vodeće oboljenje u svijetu. Razvoj digitalnih tehnologija i umjetne inteligencije radikalno mijenja obrasce naših života, naročito obrasce života djece i mladih. Kada je korištenje tehnologija kod djece nekontrolirano i slobodno, indikatori mentalnog zdravlja postaju negativni. S godinama raste tuga, anksioznost, nezadovoljstvo, djeca razvijaju simptome depresije. Kod djece oboljele od depresije dominira osjećaj bespomoćnosti, nemoći i besmisla, djeca su pasivna, nezainteresirana, s napadajima plakanja, poremećaja ritma budnost-spavanje, jedenja te sklonosti infekcijama.“

Aleksandar Stanković istaknuo je da mu se začuđujuće puno mladih ljudi i njihovih roditelja javlja nakon promocije knjige da svjedoče o svojim problemima. Ni sam nije bio upoznat s time, kaže, koliko su depresija i anksioznost uzeli maha u mlađoj populaciji.

Televizijski voditelj Aleksandar Stanković svoju četrnaestogodišnju borbu s depresijom opisao je u nedavno objavljenoj knjizi ‘Depra’. FOTO: Robert Anic/PIXSELL

Odgovorio je na pitanje nalazi li korijene svojih depresivnih stanja u djetinjstvu i adolescenciji.

„Imao sam možda dva ili tri napada panike do 20. godine, ali sam to shvatio tek puno godina kasnije jer tada nitko na to nije obraćao pažnju. Kada bih završio na hitnoj, uvijek su me obrađivali na način da su istraživali je li mi nešto ne valja sa srcem ili slično. S obzirom na to da bi sve bilo u redu puštali bi me doma, nitko nikada nije spomenuo psihičke tegobe. Mislim da situacija ni danas nije bajna po tom pitanju. Ne mogu reći da sam imao velike traume u djetinjstvu osim smrti oca koji je iznenada umro u mojoj trinaestoj godini i kojeg sam jako volio. U odgoju je majka bila puno prisutnija jer je otac zbog prirode posla često izbivao iz kuće. Nije se previše pažnje posvećivalo mojim emocionalnim stanjima, ali nije za to bilo ni potrebe jer sam bio relativno normalno dijete.“

Utječe li mu depresija na roditeljsko samopouzdanje i kako se trudi odgajati djecu imajući u vidu ideal psihičkog zdravlja?

„U najgorim fazama depresije znao sam sebe optuživati da sam loš roditelj jer djetetu nisam mogao pružiti toplinu, ljubav i brigu. To me je jako mučilo. Kada mi je bilo bolje nisam više razmišljao o tome i nisam imao problem s tim što sam ‘liječeni depresivac’. Govorio sam si da je to bolest kao i svaka druga. Nisam nikada od depresije radio ni vrlinu ni manu. Bolje bi bilo da nisam bolestan, ali sada kada jesam, ajmo se prilagoditi situaciji i dati najbolje od sebe. Gotovo nikada ne razmišljam o tome da bi moja djeca eventualno mogla imati nekakvih psihičkih tegoba. Nisam prorok, nemam kristalnu kuglu i ne znam što će biti. Nadam se najboljem, a ako tako ne bude, onda ćemo smišljati plan što i kako dalje“, odgovorio je Aleksandar Stanković.

Danica Romac, psihijatrica i psihoterapeutica iz Službe za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“, koja će također govoriti na tribini, rekla je, analizirajući statistiku osoba koje su bile u tretmanu kod njih zbog poteškoća u mentalnom zdravlju od 2018. do 2022., da je osobito uočljiv porast dolazaka mladih osoba od osamnaest do dvadeset i pet godina koje su potražile pomoć zbog anksioznih i stresom uzrokovanih poremećaja, dok se značajan porast depresivnih smetnji bilježi u skupini maloljetnika do 18 godina u istom petogodišnjem razdoblju, osobito tijekom 2021. i 2022. godine. Djevojke su, dodaje, najčešće dolazile samoinicijativno, nešto manje na poticaj obitelji i drugih, dok su mladići najčešće dolazili na inicijativu obitelji.

Odgovorila je na pitanje kako pomoći mladima u poboljšanju mentalnog zdravlja: „Zaštita mentalnog zdravlja djece i mladih treba biti prioritet svakog društva i zahtijeva suradnju svih sektora u društvu i na svim razinama. Pandemija covida-19 je povećala potrebu za jačanjem sustava mentalnog zdravlja zbog pogoršanja mnogih odrednica mentalnog zdravlja. Aktivnosti za poboljšanje mentalnog zdravlja treba usmjeriti promoviranju zaštitnih faktora, uključujući individualne socijalne i emocionalne vještine te pozitivne društvene interakcije, smanjenju rizika te jačanju otpornosti, pogotovo kod vulnerabilnih populacija kao što su djeca i adolescenti. Probir na mentalno zdravlje se radi kod školske djece u 8. razredu, no s obzirom na sve veće i ranije potrebe važno je da roditelji i svi ostali koji brinu o mladima što ranije prepoznaju smetnje i potraže pomoć. Trening vještina, intervencije socijalnog i emocionalnog učenja treba provoditi od predškolske dobi, kroz redovne školske preventivne programe, kao i prevenciju ovisnosti i vršnjačkog nasilja, uz kontinuiranu podršku roditeljstvu kroz sve razine.“

Marino Ninčević, svećenik i profesor na hrvatskim studijima i predsjednik Rotary kluba Zagreb Gradec. FOTO: Privatna arhiva

Objasnila je da se na internetskoj stranici Nastavnog zavoda za javno zdravstvo može pronaći rubrika ‘’Ja roditelj’’ sa sadržajem za roditelje kao pomoć i podrška u jačanju roditeljskih vještina te ‘’Program očuvanja mentalnog zdravlja borbom protiv negativnih utjecaja stresa i tjeskobe’’ gdje su opisani kratki postupci samopomoći koji se mogu primijeniti u situacijama pojačane tjeskobe i napetosti. Također se može naći i online ‘’Priručnik za samopomoć i osnaživanje studenata Radim na sebi’’, u kojem se mogu pronaći informacije o različitim poteškoćama mentalnog zdravlja, upitnici za samoprocjenu vlastitog mentalnog zdravlja, kao i popis zanimljivih knjiga i filmova koji obrađuju teme vezane uz mentalno zdravlje, psihičke teškoće, stigmu, prilagodbu na promjene i gubitke. Može ih se pronaći i na Facebooku i Instagramu gdje se može naći edukativan sadržaj povezan s mentalnim zdravljem namijenjen mladima, njihovim roditeljima, ali i svim zainteresiranima za jačanje emocionalnih vještina i psihološke otpornosti.

Ivan Begovac je pročelnik Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju KBC-a Rebro kojem se nastoji pomoći ovom akcijom i predsjednik Hrvatskog društva za dječju i adolescentsku psihijatriju. Begovac se zalaže i za to da taj zavod postane klinika i kaže da to ide u dobrom smjeru.

Istaknuo je da je osnovni princip rada dječjih psihijatara da su pacijent i roditelj u središtu, odnosno da pacijenti imaju mogućnost sudjelovanja u individualnim i prema obitelji usmjerenim tretmanima. Nude, kaže, kompletnu psihijatrijsku i psihosocijalnu procjenu te različite terapije u razumijevanju pacijentovih potreba. Pacijenti i roditelji se promatraju u svojim problemima, ali i u svojim snagama i kompetencijama, pri čemu im je važno da se pacijenti osjećaju da su shvaćeni, odnosno da se poštuje njihova aktivna autonomija, donošenje odluka u procesu liječenja, kao i povratnim zadovoljstvom procesom liječenja.

Rekao je da je teško reći pravu brojku dječjih psihijatara zato što smo u prijelaznom razdoblju. Kako kaže, imamo već prvu generaciju specijalista dječje psihijatrije, njih oko 19 u cijeloj Hrvatskoj, a imamo i specijaliste psihijatrije sa subspecijalizacijom iz dječje psihijatrije, njih oko 49, ali skoro polovica od njih rade samo djelomično u dječjoj psihijatriji ili nikako.

„Također postoje i nekoliko specijalista psihijatrije koji rade pri dječjoj psihijatriji. Tu su i neki subspecijalisti dječje psihijatrije koji rade privatno ili iz mirovine, a ne zna se koliko rade samo s djecom i adolescentima. Dakle, moglo bi se reći da više od 50 njih zaista radi samo u području dječje psihijatrije, dok drugi rade parcijalno. Poseban je problem subspecijalista u manjim mjestima, jer je teško organizirati opću psihijatrijsku službu, pa onda oni rade i s odraslim psihijatrijskim pacijentima. Problematično je i da postoje subspecijalisti dječje psihijatrije među kojima ima dvadesetak kolega koji će brzo u mirovinu. Veseli da trenutno postoji u Hrvatskoj 22 specijalizanata iz dječje psihijatrije i tu nalazimo u zadnjim godinama kvalitativni iskorak različitih institucija, uz podršku Ministarstva zdravstva koje te specijalizacije odobrava. Nekakva projekcija je da bi u RH trebalo biti oko 120 dječjih psihijatara, odnosno onih koji zaista rade samo s djecom. Za sada stacionarnu djelatnost, i ambulantnu i dnevno-bolničku djelatnost, imaju KBC Zagreb, KBC Osijek, KBC Rijeka te Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež u Zagrebu. Međutim, važno je napomenuti da dnevne bolnice imaju i KB Klaićeva, Popovača, Poliklinika za zaštitu djece, KBC Split, kao i opća bolnica Vinkovci, uz osnovnu ambulantnu djelatnost. I neka druga mjesta u RH namjeravaju ubrzo otvoriti dnevne bolnice. Ambulantna djelatnost je prisutna diljem Hrvatske kod navedenih institucija, kao i drugdje: KB Dubrava, Suvag, Sisak, ZZJZ Zagreb i Rijeka, Meje Split, Dubrovnik, Zadar, Karlovac, Koprivnica, Pula, Šibenik, Varaždin, Čakovec, Domovi zdravlja Sesvete i Zagreb zapad“, objasnio je Begovac.

Kako je rekao naš sugovornik, tijekom osamdesetak godina postoje dječji psihijatri u Hrvatskoj, kvalitativna novina je bila kada se uvela subspecijalizacija iz dječje i adolescentne psihijatrije devedesetih godina prošlog stoljeća. Godine 2011. je formirana posebna specijalizacija iz dječje i adolescentne psihijatrije po uzoru na europske države, pa se jasnije moglo odrediti tko radi s djecom i adolescentima.

A na pitanje kakva je danas statistika, a kakva je bila statistika kada je riječ o mentalnim bolestima u toj populaciji, kazao je:

„Prema internacionalnim statistikama, već je oko 2017. došlo do porasta psihijatrijskih poremećaja kod djece i adolescenata, smatralo se da jedno od devetoro djece ima psihičke smetnje, dok se to nakon pandemije covida-19 povećalo i situacija je da jedno dijete od njih šestoro ima psihičke probleme. Moja zapažanja i naše statistike govore jasno da se u zadnjim godinama povećao broj djece i adolescenata s anksioznim poremećajima, depresijom, samoozljeđivanjima, poremećajima hranjenja i drugim poremećajima. Također se zapaža povećan broj djece s neurorazvojnim smetnjama, u što ubrajamo i autistični spektar poremećaja. Što se tiče suicida, trend izvršenih suicida je ostao sličan tijekom zadnjih godina, ali povećao se vjerojatno broj pokušaja suicida i samoozljeđivanja. Možemo protumačiti i da nije došlo do povećanja izvršenih suicida i djelomično velikim naporom dječjih psihijatara koji zadnjih godina uz veliki entuzijazam rade na korist djeci i obiteljima. Kod prevencije suicida za nas dječje psihijatre je najvažnija rana detekcija, odnosno dijagnosticiranje i što ranije terapija depresije. Korisne su i druge promotivne i preventive mjere i drugih stručnjaka koji sudjeluju u zaštiti mentalnog zdravlja.“

Ivan Begovac, pročelnik Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju KBC-a Rebro. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Begovac kaže da su roditelji svjesni problematike mentalnih poremećaja.

„Nekada se u praksi dogodi da sami adolescenti kažu svojim roditeljima da imaju problem te da im nađu stručnu osobu da im pomognu prebroditi poteškoće. Roditelji u većini slučajeva surađuju, ali u manjem broju slučajeva ne dolazi do prikladne suradnje. Osnovni princip našeg rada s roditeljima je osnaživanje roditelja, vraćanje njih u roditeljsku ulogu, rad na komunikaciji, rad na sadržavanjima tjeskobe itd. Što se tiče stigme, ona vanjska i dalje postoji u društvu, ali postoji i ona unutarnja, kada su roditelji izloženi osjećajima srama i stida. Ono što ja vidim u svojoj praksi kod težih oblika poremećaja su nekompetentnost roditelja, okupiranost vlastitim problemima, narušeni interpersonalni odnosi u obitelji, nekonzistentnost u komunikaciji itd. Odgoj djece bi trebao biti u ravnoteži emocionalne topline i prihvaćanja, uz dozirano istovremeno davanje i granica, poštovanje međugeneracijskih razlika i sposobnosti roditelja da podnesu više frustracija. Danas je dosta teško odrastati ako usporedimo situaciju s onom prije nekoliko decenija. Zadani su perfekcionistički ciljevi da si uspješan, fizički lijep, od sviju prihvaćen, fizički zdrav te psihički superioran. Dakle, može se reći da su postavljeni visoki narcistički ciljevi. Uloga društvenih medija također iziskuje detaljniju analizu jer može imati mnogo pozitivnih stvari, primjerice bolja socijalizacija mladih, ali svjesni smo i negativnih učinaka: življenje u virtualnom svijetu, nedostižnost narcističkih ciljeva i slično“, rekao je Begovac.

Ističe da je dječja psihijatrija vrlo atraktivna i vrlo humana medicinska struka u Europi i kod nas:

„Postoji mnogo izvora zadovoljstava za nas terapeute, primjerice terapije su u dječjoj dobi od 70 do 80 posto učinkovite. Lijepo je kad nakon nekog vremena vidite adolescenta da je kompetentniji, zadovoljniji, da se lakše nosi sa svojim problemima u životu, da je funkcionalniji u školskom okruženju, da reflektira vlastita emocionalna stanja i stanja drugih osoba, da se cijela obitelj lakše nosi sa svojim problemima, da je dinamika obitelji povoljnija, da je komunikacijski obrazac kvalitetniji u obitelji itd. Bazično su djeca i adolescenti iskreni, radoznali prema svijetu, emocionalno osjetljivi i ponekad beskompromisni u razotkrivanju raznih nebuloznih mitova u obitelji i društvu. Često nas znaju nekoliko godina nakon liječenja posjetiti i reći da su dobro. S druge strane, postoje u manjoj mjeri stanja frustracije nas liječnika kada kod pacijenata dolazi do nepovoljnih ishoda i kronificiranja poremećaja u odraslu dobi. Dječji psihijatri se ne trebaju bojati rada s djecom i obiteljima. Meni se čini da dječji psihijatri kod nas zavole svoj posao i imaju genuini interes za pomaganjem, jer inače ne bi radili s djecom, nego bi radili nešto drugo u medicini. Ovaj posao više dovodi i do nesvjesnog susreta s ‘djetetom u sebi’. Svaki dječji psihijatar razvije tijekom godina intuitivni stil, kognitivna znanja i vlastita emocionalnost stope se u jedno. Upravo radi ove delikatne situacije i vlastitog rada na sebi većina dječjih psihijatara ide i u vlastite psihoterapijske terapije unutar nekih psihoterapijskih pravaca. Naravno, nekada se mi kao dječji psihijatri osjećamo iscrpljeno, bespomoćno, ljutito. Važan je osim profesionalnog rada i privatni život liječnika, kao i u slučaju svake druge struke“, zaključio je Begovac.