Nakon ekshumacije španjolskog diktatora Franca, na redu su ustaški zločinci Luburić i Pavelić

Autor:

Exhumation of late Spanish dictator Francisco Franco in Spain Franco's relatives carry his coffin out of the Basilica of The Valle de los Caidos (The Valley of the Fallen) in San Lorenzo de El Escorial, Spain, October 24, 2019. Emilio Naranjo/Pool via REUTERS POOL

Emilio Naranjo/Pool via REUTERS POOL

Nacionalov dopisnik iz Španjolske istražio je kako se Grupa za povratak povijesnog sjećanja u Carcaixentu već godinama bori za micanje groba ustaškog krvnika Vjekoslava Maksa Luburića, a političke promjene u Španjolskoj sada bi im to napokon trebale omogućiti

Najkrvoločniji general Pavelićeve NDH Vjekoslav Luburić, poznatiji kao Maks Mesar i osnivač logora Jasenovac, mogao bi biti ekshumiran iz grobnice u kojoj je pokopan u gradu Carcaixentu kod Valencije u Španjolskoj, no još uvijek nije poznato kada će se to dogoditi i hoće li biti pokopan negdje u Španjolskoj ili će biti vraćen u Hrvatsku ili Bosnu i Hercegovinu.

Ekshumaciju ovog ratnog zločinca iza kojeg je ostalo nekoliko desetaka tisuća žrtava zatražili su već prije nekoliko godina ljudi iz Grupe za povratak povijesnog sjećanja u Carcaixentu, ali su se dosad susreli s nizom zakonskih prepreka. No, nakon što je socijalistička vlada Pedra Sancheza napokon uspjela ekshumirati fašističkog diktatora Francisca Franca iz mauzoleja smještenog u Dolini palih boraca i vratiti njegov lijes u rodni Ferrol, u Carcaixentu se nadaju da će i oni uskoro uspjeti maknuti Luburićev grob. Zakon o povijesnom sjećanju koje je ove godine doveo Sánchez zabranjuje apologiju frankizma, Španjolskog građanskog rata i isticanje simbola Francove diktature što je, između ostalog, omogućilo ekshumaciju diktatora iz njegova mauzoleja.

U tom je zakonu, međutim, izostavljena zabrana veličanja nacizma, fašizma ili uzvišavanja europskih diktatora i genocida. A Francova Španjolska je ponudila utočište nekima od najvećih ratnih kriminalaca i diktatora diljem svijeta, prije svega iz Latinske Amerike, ali i vođi NDH Anti Paveliću koji je pokopan na groblju San Isidro u Madridu, i Vjekoslavu Luburić, čiji se ostaci nalaze u Carcaixentu. Pedro Sánchez je obećao, ako ponovno postane predsjednik vlade, da će nadopuniti zakon o povijesnom sjećanju i jednom zauvijek riješiti se duhova ostalih diktatura. No, iako je Sánchez pobijedio na izborima, promjena zakona o povijesnom sjećanju ovisi o tome hoće li biti u stanju oformiti vladu.

Luburićev grob smješten je na ulazu gradskog groblja a na njemu se, između ostalog, nalazi i šahovnica s prvim bijelim poljem. Gradsko vijeće se već godinama pokušava riješiti ovog ratnog zločinca, ali su svi pokušaji dosad bili bezuspješni. Tvrde da su pisali i hrvatskoj ambasadi u Madridu je li naša vlada zainteresirana za povratak ostataka glavnog zapovjednika svih koncentracijskih logora nacističkog režima u Hrvatskoj, ali tvrde da im hrvatska ambasada nikad nije odgovorila. Nacional je razgovarao s pokretačem inicijative za Luburićevu ekshumaciju, bivšim gradskim vijećnikom Carlesom Albertom.

Pedro Sánchez je obećao, ako ponovno postane predsjednik vlade, da će nadopuniti zakon o povijesnom sjećanju i zauvijek se riješiti duhova diktatura i grobova fašističkih zločinaca u Španjolskoj

“U listopadu 2017. postao sam pročelnik za povijesno sjećanje, a jedan od prioriteta bio nam je ekshumacija Vjekoslava Luburića. Pronašli smo svu dokumentaciju o njegovu grobu, vlasnik je bio njegov šogor Dinko Šakić, također ratni zločinac, nekadašnji ustaški satnik i zapovjednik Jasenovca. Kada je Luburić 1969. ubijen, pokopan je u zemljani dio groblja jer je to bilo jeftinije. Šakić je 1976., tijekom jednog od svojih putovanja u Španjolsku, zatražio da se njegovi ostaci presele u mauzolej, neku vrstu panteona, tamo gdje je sad pokopan. Za to grobno mjesto platio je dvije tisuće peseta, što bi danas bilo oko šesto eura.

Na Luburićevom grobu ima jedan simbol, i to pokreta koji je on osnovao. Iz tajne tiskare koju je vodio, u kojoj je tiskao propagandne materijale protiv Titove Jugoslavije, stvorio je pokret ‘Prijatelji Drine’. Simbol je bodež s malom zvijezdom u ruci bodeža te boje hrvatske zastave u pozadini. Pravni tim grada obavijestio nas je da zakon o povijesnom sjećanju u slučaju Luburića ne vrijedi jer simboli na njegovom grobu ne veličaju ni Španjolski građanski rat, ni frankizam, a ni diktaturu.

Valencijansko autonomno tajništvo za pravosuđe informiralo nas je da postoji posebna komisija koja na razini Valencijanske regije ima vlastitu komisiju koja vrednuje slučajeve poput Luburićeva. Poslali smo im svu dokumentaciju, a odgovorili su nam da nam ne mogu pomoći, jer ni zakon u toj regiji ne govori o veličanju europskog fašizma.

Početkom 2018. obratili smo se hrvatskoj ambasadi u Madridu i poslali im pismo. Budući da nam nisu odgovarali, jedan hrvatski novinar ponudio nam je pomoć i stupio u kontakt s njima, ali još i danas nisu nam odgovorili. U isto vrijeme, jedan od Luburićevih sinova, Vjekoslav Hernán Luburić, doznao je iz medija da ga želimo ekshumirati. On živi 40 kilometara od Carcaixenta i zatražio nas je svu dokumentaciju o očevom grobu. Dao nam je jasno do znanja da ne želi da ostaci njegovog oca budu maknuti. Međutim, iako je on njegov sin, ne znamo je li i nasljednik Luburićeva grobnog mjesta. Naime, grobnicu je kupio njegov šogor koji je 2008. umro. Prema logici, grobno mjesto trebalo bi biti u vlasništvu šogorovih sinova. Nedavno sam čuo, ali nisam vidio dokumente, da sin tvrdi da je kupio pravo na grobnicu od strica, Dinka Šakića.

Sinu sam ponudio da, daleko od medija i javnosti, postignemo dogovor. Rekao sam mu da stupi u kontakt s ostatkom braće i da će grad odlučiti tko je legalni nasljednik mauzoleja te da dođemo do sporazumne ekshumacije. Tada bismo preselili Luburićeve ostatke gdjegod želi obitelj. Mogao je ostati na istom groblju, ali na normalnom mjestu, poput običnog građanina, ili biti prebačen u grad gdje živi sin, ili čak u Hrvatsku. Mi bi u svakom slučaju pokrili sve troškove. Sin mi je govorio da treba popričati s braćom, ali samo je pokušavao dobiti još vremena. Mi smo tražili ostalu braću, znamo više manje gdje se nalaze, ali nemamo njihov broj telefona. On nam nikad nije htio dati brojeve telefona ostale braće. A zbog toga sumnjam da on ima prava na nasljedstvo mauzoleja. Budući da su neki od Luburićevih sinova dijelili očevu ideologiju, ali drugi nisu, pretpostavljam da bi se neki od njih složili s nama o premještaju.

Prije nego što sam napustio gradsko vijeće, pokrenuo sam postupak prisilne eksproprijacije javnog dobra za Luburićev mauzolej. Iako je puno bolje pronaći političko rješenje nego administrativno, eksproprijacija bila bi nam sigurna opcija. Sada moramo čekati 2026. godinu, kada će pravo na korištenje Luburićeve grobne parcele isteći. U tom trenutku, grad bi trebao odlučiti hoće li produžiti pravo na korištenje na dodatnih 25 godina. Trenutno je plan da se to ne dogodi, no tko zna tko će biti na vlasti za šest i pol godina? Na nacionalnim izborima koji su bili u studenome, u našem gradu najviše glasova pokupila je stranka VOX, čija je ideologija ona ekstremne desnice. Moj plan za eksproprijaciju bio je agresivan, ali bio je siguran. Jedini negativni element eksproprijacije bilo bi to što trebamo platiti nekakvu vrstu kompenzacije Luburićevim sinovima. Nažalost, novi vijećnik iz socijalističke stranke nije nastavio sa zahtjevom za eksproprijaciju. Njegova stranka hvali se da su napokon makli Franca, ali u našem slučaju ne rade ništa.”

Na upit posjećuju li ljudi Luburićev grob, Carles Albert tvrdi da je prije nekoliko desetljeća to bilo često. Činjenica je da su tamo uvijek upaljene svijeće i friško doneseno cvijeće. “Pričali smo s ljudima koji rade na groblju, tvrde da već duže vrijeme ne dolazi nitko. Vidjeli su da jedna cvjećarna konstantno nosi cvijeće i svijeće na grob. Prije nekih pet-šest godina, kada je u sklopu Europa lige jedan hrvatski klub igrao protiv Seville, pojavila se skupina ljudi i održala susret u njegovu čast. Nažalost, nemamo fotografija tog čina, samo svjedočanstvo ljudi koji su radili na groblju. Kad sam bio u gradskom vijeću, rekao sam djelatnicima na groblju da ako vide nekoga nazovu policiju da bi identificirali te ljude, ali se to nikad nije dogodilo.”

‘Sinu sam ponudio da, daleko od medija i javnosti, postignemo oko sporazumne ekshumacije. Tada bismo preselili Luburićeve ostatke gdje želi obitelj. Mogao je ostati i na istom groblju, ali kao obični građanin’

Budući da je Luburić rođen na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine, pitali smo Carlesa Alberta jesu li stupili u kontakt i s predstavništvima te države, na što nam je odgovorio da nisu. Albert tvrdi da, budući da politika trenutno ne radi sve što može da bi Luburića makli iz mauzoleja, postoji grupa ljudi koja ide dalje s tom inicijativom.

Vjekoslav Luburić bio je tvorac i vođa logora u Jasenovcu. Prije nego što je preuzeo Jasenovac, odradio je neku vrstu treninga u Auschwitzu, gdje je učio njemačke metode vođenja logora. Ipak, model za Jasenovac preuzeo je iz konc-logora Sachsenhausen. Neki od nacističkih ideologa, u službenim dosjeima, nazivaju ga “ekstremnim sadistom” i “mentalnim bolesnikom”.

Nakon Drugog svjetskog rata pobjegao je u Španjolsku prerušen u franjevca. Francova diktatura ponudila mu je utočište u Carcaixentu i lažni identitet. S novim imenom Vicente Perez-García otvorio je tiskaru u kojoj je zapošljavao Španjolce i Hrvate. Na hrvatskom jeziku tiskao je propagandni materijal te pozivao Hrvate na ustanak protiv komunizma i Titove Jugoslavije. Novinar Francesc Bayarri u svojoj knjizi “Sastanak u Sarajevu” piše da ga je štitio šef franjevaca u gradu. Stupio je u brak sa Španjolkom i dobio četvero djece. U gradu su ga zvali “don Vincent” i smatrali ga dobrim čovjekom. Ubio ga je jedan od njegovih djelatnika u tiskari, Ilija Stanić, koji je navodno bio infiltrirani špijun UDBA-e.

Španjolska je za vrijeme diktatora Franca bila priznala NDH, a nakon Drugog svjetskog rata je nudila utočište raznim fašističkim diktatorima koji su najčešće živjeli u manjim gradovima i pod lažnim identitetima. Samo na groblju Svetog Isidra u Madridu nalaze se kubanski mučitelj Fulgencio Batista, venecuelanski fašist Marcos Pérez Jiménez, ali je groblje posebno poznato zbog toga što je u njemu pokopan poglavar NDH Ante Pavelić. U reportaži koju je objavio dnevnik El País na proljeće, Maria, čuvarica groblja Svetog Isidra u Madridu objasnila je da je jedan od grobova posebno posjećen, i to onaj Ante Pavelića, na kojem uvijek ima zapaljenih svijeća, ali i koji je meta hodočašća posjetitelja iz Hrvatske. “Donose mu vijence s cvijećem, stavljaju zastave na grob, slikaju se pored grobnice”.

Početkom ove godine predsjednik socijalističke vlade Pedro Sánchez donio je zakon o povijesnom sjećanju, prema kojem se zabranjuje isticati bilo kakva obilježja koja veličaju frankizam, diktaturu i Španjolski građanski rat. Zahvaljujući tom zakonu omogućena je ekshumacija Francovih ostataka tvrdeći da oni ne smiju ostati u mauzoleju financiranom javnim novcem te da to mjesto služi za odavanje počasti diktatoru, a trebalo bi biti mjesto pijeteta žrtvama obiju strana tijekom Španjolskog građanskog rata. Ovim se zakonom htjelo dati počast pravim žrtvama i istovremeno spriječiti veličanje krvoloka. U zakonu je, međutim, zaboravljeno veličanje fašizma koje potječe izvan Pirinejskog poluotoka. Ako Sánchez oformi vladu, nadopuna ovog zakona trebala bi biti jedan od prioriteta nove španjolske vlade. To bi značilo i kraj ustaškim simbolima, ali i grobovima Ante Pavelića i Vjekoslava Luburića, a razlog zbog kojeg bi se njihovi grobovi preselili je taj što se smatraju mjestom hodočašća ekstremnih desničara.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.