Dva ukradena lista psaltira iz 15. stoljeća Japan je krajem lipnja vratio franjevačkom samostanu svete Eufemije u Kamporu na Rabu. Nakon provale u samostanski muzej 1986. ukradeni su zlatni kaleži i psaltir, knjiga psalama, iz kojeg je istrgnut, a sad vraćen list s vrijednim iluminiranim inicijalom

Ponekad se nešto izgubljeno pronađe kada se već gotovo zaboravi da se to traži. To se dogodilo krajem lipnja u franjevačkom samostanu svete Eufemije u Kamporu na Rabu kada je država Japan samostanu vratila dva ukradena lista psaltira iz 15. stoljeća. Naime, 1986. se zbila provala u samostanski muzej, ukradeni su zlatni kaleži koji nisu nikada pronađeni i psaltir, knjiga psalama, iz kojeg je istrgnut list na kojem je bio vrijedni iluminirani inicijal. Ostatak psaltira provalnici su potom bacili u more i pronašli su ga ribari, ali ga više nije bilo moguće restaurirati. Krađa je prijavljena policiji koja je slučaj proslijedila Interpolu misleći da bi se moglo raditi o međunarodnom lancu ljudi koji preprodaju umjetnine. Početkom 2022. hrvatski veleposlanik u Tokiju Dražen Hrastić nazvao je tadašnjeg samostanskog predstojnika fra Tomislava Ćurića i rekao da je izgubljeni list psaltira pronađen u Muzeju zapadnjačkih vrijednosti u Tokiju i da ga Japanci žele vratiti originalnom vlasniku. Ono što se zna je da je to muzeju u Tokiju ponudio jedan japanski kolekcionar umjetnina, ali ne zna se kako je to do njega došlo. Kako bilo, ukradeni list, koji ima tekst s obje strane, bit će pohranjen u samostanski arhiv.

To nam je sve ispričao naš otvoreni i pristupačni sugovornik, sadašnji predstojnik samostana fra Ivica Strčić, koji nas je rado primio u samostanu koji je zaštićeno kulturno dobro. Do samostana smo došli za četrdesetak minuta iz stare gradske jezgre preko parka Komrčar zatim šetnicom koja se proteže uzduž cijele gradske plaže i vodi sve do samostana. Ako se pak od samostana dalje nastavi pješke, tom istom šetnicom za dodatnih četrdesetak minuta stiže se do poluotoka Frkanj. Fra Ivica Strčić trenutno je jedini svećenik u samostanu. U Kampor je došao u studenom 2019. nakon što je gotovo 25 godina boravio u Johannesburgu, glavnom gradu Južnoafričke Republike, kao voditelj Hrvatske katoličke misije. Zbog manjka svećenika zamoljen je da se vrati i to mu nakon skoro 25 godina u Južnoafričkoj Republici nije bio šok jer je dolazio u Hrvatsku i bio u kontaktu s franjevačkom braćom. Njegov tipični radni dan u samostanu počinje molitvom brevijara, zatim je sveta misa u 7:30 i nakon toga slijedi pastoralni rad koji obuhvaća posjete bolesnicima, primanje ljudi na razgovore, planiranje obnova, radova, liturgijskih slavlja, primanje gostiju koji žele doći u samostan, otvaranje muzeja i drugo. Liježe oko 23 sata, oko 6 ustaje. Trenutno je, od početka kolovoza, jedini svećenik u samostanu.

Do samostana svete Eufemije u Kamporu dođe se za četrdesetak minuta iz stare gradske jezgre preko parka Komrčar i zatim šetnicom uzduž gradske plaže. FOTO: Kristina Olujić Ježić

„Ne bi se trebalo dogoditi da je u samostanu takva situacija, svi samostani su građeni za veći broj redovnika, to bi trebao biti život u zajednici, ali danas je manje duhovnih zvanja za svećeništvo i redovništvo. Kampor mi nije nepoznat, ovdje mi je bila prva služba od 1989. do 1991., kada sam zaređen. Čini mi se da je ovo idealno mjesto za svećenički poziv, pošteđeni smo užurbanosti i stresa pa čovjek može imati jednu ravnotežu između duhovnog sazrijevanja ili rada na sebi, pastoralnog rada i materijalnog segmenta, sve se može lijepo rasporediti da se stignu obavljati pastoralni zadaci, osobni duhovni rast i materijalna obnova samostana koji zbog starine i veličine uvijek zahtjeva angažman, ali to je mala sredina pa se sve nekako stigne. Velika je razlika između ljeta i zime. Ljeti ima više užurbanosti jer primamo hodočasnike koji žele vrijeme provesti u molitvi i susretu s nama, zimi se više posvećujem pastoralnom radu, tiše je, mirnije i usporenije. Čovjek treba izaći iz rutine, zato se ta hodočašća i poduzimaju, čovjek kada je u poslu i rutini teško može odvojiti vrijeme za nešto drugo i nešto bitno, često kažem da čovjeku promakne bitno dok rješava hitno, ljeto je vrijeme kada se čovjek može posvetiti bitnome, izvući se iz rutine, i fizički, posvetiti nečemu čemu se kod kuće ne može posvetiti, može i duhovno zagrepsti u svoj život.“

Na Rabu je aktivan još i samostan Benediktinki. Postojao je samostan svetog Antuna Opata, koji se nalazio iza bivše katedrale u gradu Rabu, gdje su stoljećima bile časne sestre Klarise pa su one otišle i sredinom 20. stoljeća to je bila kuća slovenskih Franjevki, nakon čega su se i one povukle. U posljednjoj je fazi to bio samostan sestara srca Isusova i srca Marijina, a sada je to prazan samostan.

Fra Ivica Strčić, predstojnik samostana svete Eufemije u Kamporu na Rabu. FOTO: Kristina Olujić Ježić

U Hrvatskoj postoje 3 franjevačke provincije i oko 500 franjevaca. U 15. stoljeću dogodila se reforma u franjevačkom redu, nastalo je različito tumačenje pravila svetog Franje Asiškoga, pa od tada postoje franjevci kapucini, konventualci i opservanti. Kamporski franjevci su franjevci opservanti, a zbog te su se reforme povukli iz naseljenih središta na samotnija mjesta, pa tako i 1446. u samostan koji se smjestio u Uvali svete Eufemije. Te se godine, naime, uz pomoć rapskog plemića Petra Cara počeo graditi samostan i pripadajuća mu crkva svetog Bernardina. Ona se gradila 18 godina, o čemu svjedoči Dokument o gradnji samostanske crkve koji se čuva u samostanu, a došlo ju je posvetiti pet dalmatinskih biskupa.

Fra Ivica Strčić objasnio je što sve samostan obuhvaća: „Sviđa mi se misao jednog mog kolege koji je rekao da samostan čini samostanom pet stvari: crkva za molitvu, klaustar za šetnju i meditaciju, biblioteka ili knjižnica za intelektualni rad, vrt za fizički rad i gostinjac gdje se primaju hodočasnici ili ljudi koji jedno vrijeme žele provesti u samoći, sabranosti i duhovnim vježbama. Naš samostan ima knjižnicu sa 7500 naslova i 37 inkunabula. To su prve tiskane knjige između 1450.i 1500., nakon Guttenbergova izuma tiskarskog stroja. Najvažnije djelo u našem samostanu je poliptih braće Vivarini, restauracija je završena, ali upustili smo se u obnovu crkve svetog Bernardina i još neke detalje moramo završiti da se on može vratiti na njegovo središnje mjesto, glavni oltar crkve. Također treba spomenuti lijepi oslikani strop naše crkve svetog Bernardina, 27 slika koje prikazuju život svetoga Franje, krasan procesionalni križ, također dar Petra Cara iz 15. stoljeća. Imamo i stalnu galeriju slika našeg fratra Ambroza Testena. U muzeju imamo izložena i dva velika graduala i jedan veliki psalterium, u samostanu je postojala pisarnica, franjevci su prepisivali psaltire i antifonarijume i odatle su zajednički pjevali, molili i slavili liturgiju. Što se tiče samostanskog muzeja, s obzirom na to da je to jedini muzej na otoku, željeli bismo sredstva da se muzej uredi i da se njegova građa bolje prezentira, da u muzeju bude posebno obuhvaćen sakralni, arheološki i etnografski dio. Neobično je da grad koji se diči dugom poviješću ne podržava ovaj muzej i da nema ni inicijative da se otvori Muzej grada Raba.“

Zrinka Novak, znanstvena suradnica na Odsjeku za povijesne znanosti HAZU-a, objasnila je da se u Arhivu franjevačkoga samostana sv. Bernardina Sijenskoga u Kamporu na Rabu čuva „Velika kamporska kronika“ čiji je autor fra Odorik Badurina. Riječ je o opsežnom rukopisnom djelu s više od 3000 rukopisnih stranica, koje se sastoji od sedam knjiga i triju knjiga indeksa, nastalom u prvoj polovici 20. stoljeća budući da je, kako sam autor navodi, 1941. započeo s njezinim pisanjem, nakon što je 20 godina sakupljao arhivsko gradivo po rapskim arhivima, obradivši 30.000 dokumenata. Naime, ističe Zrinka Novak, redovnik Badurina uložio je izniman trud i prepisao je mnoge stare listine i dokumente rapskoga kaptola i biskupije, provikarijata, ali i rapske bilježničke spise, od kojih su danas neki i izgubljeni te je kronološkim redom zabilježio sve važnije događaje iz rapske povijesti ab origine mundi, dakle od paleolitika pa sve do 1946. godine.

„U kamporskoj kronici nalaze se zapisi o političkim, ekonomskim, društvenim, kulturnim, crkvenim, vjerskim, zdravstvenim i svakodnevnim prilikama na otoku Rabu, ali i šire, kao i važniji podaci iz hrvatske povijesti, temeljeni na izvornim arhivskim dokumentima. Tako se ondje može čitati o važnijim pojedincima koji su potjecali iz rapske sredine, ali i onima koji su u nju dolazili te su svojim životom i djelovanjem ostavili značajan trag na području rapske komune, ali i izvan nje. Neki od njih su Juraj de Hermolais, Marko Antun de Dominis, Ivan de Dominis, Šimun Klimantović, Matija Picić, Marin Bizza i mnogi drugi. Budući da kronološki bilježi gotovo svaki važniji događaj koji se zbio na otoku Rabu i oko njega, Badurina na temelju dostupnih mu izvora opisuje i živote i poslove ‘malih’ ljudi vezanih za rapsku sredinu pa je tako ova kronika važan izvor i za proučavanje mikrohistorijskih procesa. Kronika prati i sve važnije društvene i političke događaje koji su u različitim povijesnim razdobljima zahvaćali prostor Hrvatske, Slavonije i Dalmacije te su se u znatnoj mjeri odrazili i na područje male otočne rapske komune, primjerice borbe različitih političkih čimbenika oko prevlasti nad istočnom jadranskom obalom, osmanska osvajanja i migracije, ali i unutarnje prilike i okolnosti u kojima su živjeli stanovnici Raba. Budući da su brojni dokumenti koje je fra Badurina koristio danas nažalost izgubljeni, ova kronika ima izuzetnu vrijednost za povjesničare i druge istraživače koji se bave proučavanjem različitih aspekata rapske prošlosti, pa se u historiografiji s pravom naziva ‘Blagom rapske povijesti’“, rekla je Zrinka Novak.

‘Stigmatizacija svetoga Franje’, Gian Antonio Guardi, 18. stoljeće – oltarna pala u muzeju; Izvorna Crkva svete Eufemije danas služi kao galerija samoukog slikara fra Ambroza Testena; Veliki psaltir – pergamena, 15. stoljeće. FOTO: Kristina Olujić Ježić

Fra Ivica Strčić rekao je da se i danas priča da je fra Odoriko Badurina, koji je imao reputaciju skromnog i jednostavnog čovjeka, pri odlasku s Raba nosio samo jedan ruksak, za koji su bile zavezane cipele. Što se njegove kronike tiče, rekao je da su dobili sredstva Ministarstva kulture da je restauriraju. „Mi bismo voljeli da se to digitalizira, navodno je to napravljeno, ali ne i završeno, odnosno čeka se da se kaže koji dio će biti otvoren za javnost, a za što će trebati dozvola. Težimo tome da se ta kronika ne lista stalno fizički. Što se drugih projekata i restauracija tiče, moji kolege prethodnici su napravili projektnu dokumentaciju za uređenje crkve i samostana, s tim se krenulo tako da je crkva temeljito obnovljena iznutra i izvana.“

Govoreći dalje o povijesti rapskog samostana Zrinka Novak je objasnila da je Petar Car, odnosno Petar de Zaro, kao glavni pokrovitelj i mecena izgradnje franjevačke crkve i samostana u svojoj oporuci tražio da ondje bude i sahranjen. Crkva je od tada mjesto posljednjega počivališta brojnih članova ove imućne patricijske obitelji, ali i nekih drugih značajnijih predstavnika rapskoga patricijata i građanstva.

„O utemeljenju samostana i njegovu utemeljitelju svjedoči i kameni natpis koji se nalazi u crkvi, a natpis kaže kako je samostan dao izgraditi 1446. godine Petar de Zaro na čast Boga, bl. Franje i bl. Eufemije, a u svrhu spasa duše samoga Petra i njegovih predaka. Inače, Petar je, osim gradnje samoga samostana, ugovorio i gradnju samostanske crkve sv. Bernardina, zatim brojnih arhitektonskih detalja, kamene plastike i interijera te liturgijskoga inventara koji se i danas nalaze unutar samostanskoga sklopa, na što ukazuju sačuvani ugovori koje je sklopio s majstorom Jurjom iz Zadra i Andrijom Alešijem iz Drača. Na izgradnji crkve i samostana radili su brojni domaći i strani majstori i umjetnici. Primjerice, glavne radove na crkvi sv. Bernardina izvodili su majstori Juraj Dimitrov iz Zadra, braća Antun i Nikola iz Rovinja, Juraj s Brijuna, Juraj iz Modruša i Antonio de Rubino. Stilski gledano, crkva svetog Bernardina pripada tipičnoj takozvanoj propovjedničkoj crkvi, kakve su građene na istočnoj jadranskoj obali od Cresa do Hvara od 13. do 16. stoljeća. To je jednobrodna građevina s otvorenim drvenim krovištem i pravokutnim svetištem. U jednostavnosti izgleda, racionalizaciji graditeljskih načela i skromnosti dekoracije očituju se postulati franjevaštva: jednostavnost, čistoća i siromaštvo.“

Odgovarajući na pitanje kako se ovaj samostan uklapa općenito u sliku franjevačkih samostana u Hrvatskoj Zrinka Novak je odgovorila da kamporski samostanski kompleks, prema stilu, pripada sličnim opservantskim samostanima građenima na prostoru istočnoga Jadrana u 14. i 15. stoljeću – na Cresu, Ugljanu, Zaglavu i Hvaru. Kako kaže, takvi samostani podizani su podalje od urbane sredine, pomalo izolirani, okruženi morem, vinogradima, maslinicima i šumom.

Etnografska zbirka u muzeju samostana; Arheološka zbirka muzeja u sklopu samostana. FOTO: Kristina Olujić Ježić

„U sklopu jednostavnih arhitektonskih volumena prepoznatljivih po svojoj kubičnosti i jednostavnosti geometrijskoga oblikovanja, izdvaja se crkva, ispred koje se formira otvoren prostor, nalik trgu. Samostanske su zgrade podignute južno od crkve, okružujući središnji prostor klaustra, koji je bio izrazito važno mjesto u svakodnevnom životu, radu i molitvi redovnika. Stanovnici rapske komune bili su od kasnoga srednjeg vijeka duhovno intenzivno vezani uz franjevce u Kamporu te su im kroz oporučna darivanja u pobožne svrhe ostavljali različite vrste nekretnina i pokretnina, zemlju, nastambe, životinje, hranu te različite uporabne, umjetničke i pobožne predmete, kako bi franjevci molili za spas njihove duše, a često su ih zaduživali i da za njih hodočaste u neko od poznatijih hodočasničkih središta kao što su, primjerice, Rim, Assisi, Loreto, Recanati i Jeruzalem. Franjevci su pak, u skladu sa smjernicama svoga utemeljitelja, u pastoralnom kontekstu bili otvoreni i bliski stanovnicima otoka Raba, pružajući im duhovnu i materijalnu skrb, posebno vodeći brigu o najsiromašnijima. Franjevački samostan tako je od svoga osnutka zaživio kao duhovno, kulturno, ekonomsko i društveno žarište rapske komune u razdoblju kasnoga srednjeg i ranoga novog vijeka. Ovaj franjevački kompleks kroz čitavu svoju povijest, sve do danas, bio je i ostao važno sjecište vjerskih, društvenih, kulturoloških i umjetničkih vrijednosti na ovome djelu sjevernoga Jadrana“, zaključila je Zrinka Novak.