Ni 12 godina nakon atentata na Ivu Pukanića i Niku Franjića, hrvatski istražitelji nisu uspjeli otkriti tko su nalogodavci ubojstva osnivača tjednika Nacional i njegova bliskog suradnika. Iako su tu sekundu užasa 23. listopada 2008. godine dužnosnici USKOK-a kasnije javno okarakterizirali kao „najsnažniji nasilni čin u povijesti naše države“, činjenica je da ni 12 godina kasnije istražitelji nisu uspjeli zatvoriti taj slučaj niti su one najodgovornije uhitili i izveli pred sud. Nacional je od nadležnih tijela pokušao doznati u kojoj je fazi istraga ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića te je od USKOK-a, MUP-a i Ministarstva pravosuđa zatražio odgovore na neka pitanja koja su i nakon 12 godina ostala neodgovorena. No osim načelnih objašnjenja da istraga još uvijek traje i da istražitelji rade sve kako bi se otkrili oni koji su naručili to ubojstvo, nijedan konkretan odgovor nismo dobili. Da stvar bude još gora, Nacionalu nije otkriven ni podatak gdje oni koji su osuđeni kao izvršitelji ubojstva služe svoje kazne, što otvara mogućnost da su neki od njih na odsluženje kazne prebačeni u druge države poput Srbije i Crne Gore.

Naime, jedan od osuđenih organizatora Slobodan Đurović, koji je pravomoćno osuđen na 23 godine zatvora, zatražio je da svoju kaznu odsluži u Crnoj Gori, a iako je taj zahtjev bio odbijen, nije poznato je li se nešto u međuvremenu promijenilo i je li netko od preostalih osuđenika imao slične zahtjeve i služi li netko od njih ostatak svoje kazne u drugim državama. Iz Ministarstva pravosuđa su na upit Nacionala o tome gdje točno kaznu služe Slobodan Đurović, Robert Matanić, Željko Milovanović, Luka Matanić, Amir Mafalani i Bojan Gudurić, odgovorili:

„Ministarstvo pravosuđa i uprave obavlja poslove središnjeg tijela u postupcima međunarodne pravne pomoći, a navedene postupke inicira pravosudno tijelo koje vodi postupak. Svi okrivljenici (izravni izvršitelji i organizatori) navedeni u upitu bili su predmetom raznovrsnih postupaka pravne pomoći (prekogranično izvođenje dokaza, izručenje, preuzimanje izvršenja kaznene presude). Nadalje, sukladno članku 72. Zakona o izvršavanju kazne zatvora propisano je da su podaci o zatvoreniku službena i profesionalna tajna te nismo u mogućnosti komentirati pojedinačni slučaj niti davati podatke o medicinskom stanju pojedinog zatvorenika. Načelno ovim putem skrećemo pozornost na odredbe članaka 103. Zakona o izvršavanju kazne zatvora kojim je propisano da se zatvoreniku osiguravaju liječenje te mjere i aktivnosti zdravstvene zaštite kvalitetom i opsegom određenim u javnom zdravstvu za osigurane osobe iz obveznog zdravstvenog osiguranja.“

Na novi upit Nacionala u kojem tražimo potvrdu da svi osuđenici, osim Željka Milovanovića koji je u zatvoru u Srbiji, kaznu služe u Hrvatskoj, iz Ministarstva pravosuđa do zaključenja ovog broja nisu odgovorili, a nisu odgovorili ni na pitanje kakvo je zdravstveno stanje Roberta Matanića kojeg je u zatvoru u ožujku 2015. teško ozlijedio Dario Šišaković, zbog čega je Matanić neko vrijeme bio i u komi. Isto tako iz Ministarstva pravosuđa nisu otkrili ni imaju li podatke o tome u kojem zatvoru u Srbiji svoju kaznu odslužuje Željko Milovanović.

Slične odgovore Nacional je dobio i iz USKOK-a i Ministarstva unutarnjih poslova, od kojih smo pokušali saznati u kojoj je fazi istraga ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića. Na pitanja o tome jesu li istražitelji bliže otkrivanju nalogodavca tog ubojstva, odnosno zna li se jesu li naručitelji ubojstva iz Hrvatske ili neke druge države te jesu li istražitelji uspjeli otkriti trag novca kojim su plaćeni izvršitelji atentata, kao i je li prvi neuspjeli atentat na Ivu Pukanića od 10. travnja 2008. povezan s kasnijim uspjelim atentatom, iz MUP-a su odgovorili:

„Postupanje policijskih službenika u slučaju teškog ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića još uvijek nije okončano, budući nije utvrđen naručitelj tog kaznenog djela kao ni motiv naručivanja tog kaznenog djela. Nadalje, vezano uz događaj od 10. travnja 2008. godine koji je Ivo Pukanić prijavio, izvješćujemo kako dosadašnjim postupanjem nije utvrđen identitet osobe koja se dovodi u svezu s tim događajem pa posljedično ni ne raspolažemo saznanjem je li taj događaj povezan s teškim ubojstvom Ive Pukanića i Nike Franjića. Zaključno vas obavještavamo kako policija, unatoč proteku vremena te mnogim već istraženim verzijama i smjerovima kriminalističkog istraživanja, i dalje provodi izvide odnosno poduzima potrebne mjere i radnje u cilju utvrđivanja naručitelja teškog ubojstva Ive Pukanića. Navedena postupanja, sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku, predstavljaju tajne podatke.“

Sličan odgovor Nacionalu je stigao iz USKOK-a. Na niz pitanja o tijeku istrage, pronalasku naručitelja ubojstva, motivu ubojstva, ali i pronalasku počinitelja prvog, neuspjelog atentata na Ivu Pukanića koji se dogodio u travnju 2008., samo su kratko odgovorili:

„U povodu Vašeg upita obavještavamo Vas da je nakon teškog ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića ovaj Ured 26. listopada 2009. podigao optužnicu u kojem predmetu je Županijski sud u Zagrebu 3. studenoga 2010. donio osuđujuću presudu. Vrhovni sud Republike Hrvatske, koji je odlučivao o podnesenim žalbama, potvrdio je osuđujuću presudu protiv svih okrivljenika uz djelomično preinačenje kazni. U odnosu na otkrivanje naručitelja teškog ubojstva Ive Pukanića i nadalje se poduzimaju potrebne mjere i radnje.“

Dakle, iz gore navedenih odgovora može se zaključiti da ni nakon 12 godina istražitelji nisu ništa bliže pronalasku naručitelja dvostrukog ubojstva koje je potreslo Hrvatsku 23. listopada 2008. godine, a u kojem su živote izgubili Ivo Pukanić i Niko Franjić. Nije poznato ni kojom dinamikom istražitelji rade na tom predmetu i znači li to što je spis formalno otvoren da samo stoji u nečijoj ladici ili na stolu.

Njih je ubila eksplozivna naprava sastavljena od eksploziva TNT i heksogena RDX. Stručnjaci su zaključili da se zbog pronađenih tragova zacrnjenja na brojnim mjestima na mjestu u blizini eksplozije radilo o eksploziji sredstva s negativnom bilancom kisika. U eksplozivnu napravu pridodan je i armaturni čelik. Ubojice su tu paklenu smjesu smjestili ispod sjedala skutera, gdje se nalazio spremnik za predmete i kacigu. Skuter marke Peugeot ranije toga dana jedan od sudionika atentata dovezao je pokraj redakcije Nacionala, na parkiralište na koje se ulazilo iz Palmotićeve ulice i parkirao ga svega nekoliko metara od Pukanićeva automobila. Eksplozivnu napravu ubojice su detonirali daljinski kada su vidjeli da se Pukanić u društvu Franjića, nakon što je izašao iz zgrade Nacionala, približio svojem automobilu.

Eksplozija je bila toliko silovita da je uništila luksuzni Lexus koji je Pukanić koristio. Na prednjem lijevom dijelu auta lak se istalio, gumeni i plastični dijelovi su izgorjeli, stakla su popucala i izbačena iz ležišta, kao i krovni prozor. Prednja i stražnja lijeva vrata automobila bila su probijena na više mjesta. Eksplozija je pokidala plastične i metalne dijelove karoserije, prednji dio poklopca motora, posve je rastalila prednji branik i uništila motor. U blizini raznesenog automobila u asfaltu su se mogle primijetiti rupe poput onih koje su nastajale tijekom Domovinskog rata, kada bi negdje eksplodirala minobacačka granata. Između zgrada NCL Media grupe i obližnje tvrtke Konfeks, na ulazu koji je vodio s parkirališta prema dvorištu Vlaške 40, bila su ugrađena jednokrilna metalna vrata. Eksplozija je razorila vrata i dva metra odbacila valoviti lim koji je za vrata bio učvršćen metalnim zakovicama. Eksplozija je na rubovima dviju zgrada napravila velika mehanička oštećenja, pokidala salonit ploče i limene okapnice i odbila limeni oluk na zapadnom zidu zgrade u kojoj se nalazila redakcija Nacionala. Eksplozija je bila toliko snažna da su popucale i dvije velike staklene plohe izloga sačinjenog od masivnog stakla na zapadnoj strani trgovine Adela Messe, koja se nalazila na uličnoj strani Vlaške 40, udaljena najmanje 30 metara od izvorišta eksplozije. Silinu eksplozije vjerojatno najzornije ilustrira i činjenica da je prvi podrumski prozor na rubu zgrade u kojoj se nalazila redakcija Nacionala bio posve izbijen iz zida i odletio gotovo tri metra na pod redakcije, u kojoj su se u tom trenutku nalazili zaposlenici Nacionala. Taj prozor nalazio se na mjestu koje je bilo udaljeno nekoliko metara od izvorišta eksplozije koju su ubojice posebnim metalnim pločama usmjerile u posve drugom pravcu od tog prozora, koji je bio u usporednoj ravnini sa skuterom u komu je bila sakrivena eksplozivna naprava.

‘’Nećemo dozvoliti da Hrvatska postane Beirut’’, izjavio je, među ostalim, nedugo nakon atentata tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader. Međutim, redakcija Nacionala te je večeri podsjećala upravo na Beirut iz nasilnih vremena. Podrumski dio redakcije izgledao je kao ratno poprište na kojem su se satima kasnije čuli plač i jecaji šokiranih Pukanićevih članova obitelji, prijatelja, kolega i suradnika koji su nakon eksplozije stigli na mjesto atentata.

Atentatori su bili isplanirali i alternativna rješenja za Pukanićevo ubojstvo, ako ova varijanta s eksplozivnom napravom ne bude izvediva, što također govori o ozbiljnosti te kriminalne organizacije. U tom slučaju atentatori su Pukanića namjeravali likvidirati projektilom iz protuoklopnog raketnog oruđa Armbrust 67 mm. To su oružje dopremili u Zagreb, a kasnije je bilo otkriveno u premetačini jednog prostora koji se povezivao s atentatorima. Armbrust 67 mm je oružje namijenjeno borbi protiv tenkova i oklopnih vozila koje se počelo proizvoditi početkom 80-ih godina u tvornici njemačke kompanije Messerschmitt-Bölkow-Blohm. To je oružje idealno za atentate na skupinu ljudi koja se kreće u vozilu, ili za napad na osobe u nekoj prostoriji koja ima prozorska stakla. Bile su tri mogućnosti koje su atentatori razmatrali kada je Armbrust u pitanju. Jedna je mogućnost bila da pucaju iz Armbrusta dok se Pukanić nalazi u svojem automobilu, druga da projektil ispale u njegov stan u Ilici, a treća da ispale projektil na njegov ured koji se nalazio na trećem katu poslovne zgrade Nacionala i imao je velika prozorska stakla. Da je napad izveden Armbrustom sigurno bi bilo i puno više poginulih. Armbrust je neka vrst lakog bestrzajnog ručnog topa koja teško odaje poziciju atentatora. Kod njega nema uobičajenog vatrenog bljeska nakon opaljenja, projektil se ispaljuje gotovo nečujno, pa je tako znatno nečujniji od zvuka opaljenja pištolja. Zbog svega toga atentatora je vrlo teško locirati, osobito ako je ispalio projektil iz veće udaljenosti i tijekom noći.

Prema drugom scenariju Pukanića su namjeravali ubiti snajperskom puškom s prigušivačem. Tjednima su vrebali priliku da to učine. Istražitelji su ustanovili da su atentatori dva zadnja tjedna uoči atentata svakodnevno vozili tu pušku u ukradenom osobnom automobilu iz kojeg su tajno pratili i promatrali Pukanića ispred njegova stana u Ilici 107 u Zagrebu. Atentatori su se tim automobilom vozili Pukanićevim kvartom i pratili ga kada se vozio u Lexusu.

Tim automobilom kružili su po Ilici, Britanskom trgu i Hercegovačkoj ulici, sve kako bi dobro snimili područje oko Pukanićeva stana u Ilici. To su radili kako bi se mogli što lakše udaljiti s mjesta atentata, ako bi ga pokušali likvidirati puškom s prigušivačem. Isti automobil atentatori su koristili i za promatranje u blizini Vlaške 40, gdje se nalazila poslovna zgrada Nacionala. Atentatori su ga čak jednom prilikom parkirali u Palmotićevoj ulici, dijelom na nogostupu i ostavili upaljena sva četiri pokazivača smjera dok su čekali da vide kada će Pukanić otići s radnog mjesta. Atentatori su Pukanića na koncu odlučili ubiti eksplozivnom napravom koju su sakrili u skuteru i koja je Pukaniću i Franjiću nanijela ozljede uslijed kojih su odmah preminuli.