Novi ministar zdravlja Dario Nakić u razgovoru za Hinu najavljuje da će u svom mandatu pokušati povećati prihode od dopunskog i dodatnog zdravstvenog osiguranja, riješiti problem duga od 2,5 milijardi kuna, vratiti bolnice u sanaciji njihovim osnivačima, odrediti koji su dijagnostički postupci obvezni, a koji će ući u nadstandard koji će se morati nadoplatiti, izmijeniti model ugovaranja zdravstvene zaštite prema izvršenoj usluzi, reformirati javnu nabavu, riješiti problem strukovnog kolektivnog ugovora za liječnike, te omogućiti nastavak projekta hitne helikopterske medicinske službe uz oslonac na vlastite snage.

Vlada je počela raditi na proračunu za ovu godinu, hoćete li se uspjeti izboriti da se ukupna sredstava od 22 milijarde kuna za zdravstveni sustav ne smanjuju, te ostaje li HZZO i dalje izvanproračunski fond?

Ja to svakako želim, mislim da bi bilo dobro da ostane na razini od lani ali, s obzirom da smo na granici prekomjernog deficita, mislim da će to biti teško. Kontaktirao sam s ministrom financija i mislim da će HZZO ostati izvan riznice, jer je to bio dobar potez, ali ćemo morati pronaći način za razvoj dopunskog i dodatnog osiguranja, koji će nam poslužiti prvenstveno za podizanje prihoda u osnovnom osiguranju. Treba vidjeti kakve su mogućnosti u korištenju EU fondova i zdravstvenom turizmu, no teško je očekivati da će se na toj razini prihodi moći povećati u ovoj godini. Stoga, na pitanje hoće li se mijenjati prava pacijenata odgovaram – da, mijenjat će se, nadam se na bolje, jer ako osiguramo više novaca za zdravstveni sustav moći ćemo kupiti novu opremu, a s povećanjem kvalitete pružit ćemo i bolju uslugu.

Zdravstveni proračun godinama trpi i zato što se ne podmiruju troškovi države za zdravstvenu zaštitu umirovljenika, nezaposlenih i dr. pa je lani uplaćeno 2,4 od ukupno od 4,8 milijardi. Kako riješiti taj problem?

To je dio o kojem ćemo morati razgovarati. O doprinosima nemamo što razgovarati jer se oni prikupljaju iz plaća, ali cilj nam treba biti da se zdravstveni sustav što manje financira iz Državne riznice i da ga pokušamo osposobiti da se on manje-više sam financira sa smanjenjem rashoda i povećanjem prihoda. Primjerice, imate pad prihoda u dopunskom osiguranju, a istodobno porast privatnih osiguravajućih kuća koje se bave dopunskim osiguranjem, stoga treba poraditi na prihodima HZZO-a od dopunskog osiguranja kako se ne bi dogodilo da nam privatni osiguravatelji uzmu zdraviju populaciju, a HZZO-u ostane bolesnija.

Hoćete li mijenjati sadašnju cijenu police dopunskog osiguranja od 70 kuna i na što konkretno mislite kada kažete da će se plaćati usluge koje ulaze u nadstandard ?

Polica dopunskog osiguranja zasad se neće mijenjati. Stručna liječnička društva će kroz smjernice odrediti koji su dijagnostički postupci obvezni za pojedinu dijagnozu, a koji ulaze u nadstandard i trebat će ih se nadoplatiti. To će se odnositi i na određena ortopedska pomagala. Na primjer, ako će netko htjeti kod operacije kuka ugraditi kuk od titana umjesto čeličnog kuka, morat će to nadoplatiti.

Obično s dolaskom novog ministra zdravlja uvijek govorimo o naslijeđenim dugovima i “kosturima iz ormara”, što vam je ostavio prethodnik?

Kod nas je uvijek običaj da kad preuzmete dužnost napadnete onoga koji je bio prije vas. Ja to neću napraviti i reći ću da me je bivši ministar Siniša Varga kod preuzimanja upozorio na nekoliko stvari. Zdravstveni je sustav nakon sanacije imao manjak od 2,8 milijardi kuna, lani je on smanjen za oko 300 milijuna kuna i sada iznosi oko 2,5 milijardi kuna. Taj je dug nastao stimuliranjem potrošnje u zdravstvu kroz novi način ugovaranja i plaćanja po izvršenoj usluzi. Neću kriviti nikoga, kakvo je realno stanje vidjet ćemo kada u HZZO stignu sva izvješća. Mislim da naš put nije nova sanacija sustava jer time nećemo dobiti ništa, a sve rupe iz kojih je curilo ostat će i dalje. Morat ćemo raditi na smanjenju duga da bi zdravstveni sustav bio financijski stabilan. Prva mjera gdje planiramo postići uštede bit će reforma hitne medicinske pomoći. U Objedinjene hitne bolničke prijeme (OHBP) oko 50 posto pacijenata dolazi bez uputnice, hitni pacijenti čiji je život ugrožen čekaju satima, a sve je to i dodatno financijsko opterećenje. Morat ćemo pronaći način za financijsko destimuliranje dolaska takvih pacijenata u OHBP jer oni trebaju, prije svega, otići svom liječniku obiteljske medicine ili u izvanbolničku hitnu. Zato sam i zatražio izvještaj o radu OHBP-a za prosinac i siječanj, da vidimo kolika je prosječna dužina čekanja i koliko se najduže čekalo na prijemu.

Najavili ste vraćanje bolnica u sanaciji njihovim osnivačima – županijama, hoćete li ih vraćati s novonastalim dugovima?

Bolnice su nakon sanacije stvorile novi dug od oko 1,5 milijardi kuna. Bez sumnje se županije neće složiti da im vratimo bolnice s dugovima, a država ih je uzela da bi sanirala dugove. Trebat će pronaći dobar način i razgovarati s osnivačima kako to riješiti. Cilj će nam biti da u idućem razdoblju te dugove vraćamo, a lokalna samouprava preuzme veću odgovornost nad poslovanjem tih bolnica. Sanacija je bila loš projekt jer su opet nastali novi dugovi. Žao mi je što se javnost nije snažnije digla kada se sanacijske upravitelje imenovalo bez natječaja, plana i programa rada. To je nedopustivo u demokratskom svijetu.  Što se tiče imenovanja, imam namjeru otići korak dalje. Dosad su ravnatelje kliničkih ustanova kojima je osnivač država imenovali ministri, a ja mislim kako to treba ostati samo za jednu zdravstvenu ustanovu, koja će biti ustanova na nacionalnoj razini za provedbu najkompleksnijih oblika zdravstvene zaštite. Mislim da bi sve ostale kliničke ustanove trebalo prebaciti pod nadležnost lokalne samouprave.

U Zagrebu je jako puno takvih ustanova, mislite li da bi Grad bio zainteresiran za to s obzirom na golemo financijsko opterećenje?

Mislim da o tome treba razgovarati s Gradom. Ako imamo jednu državu, koliko treba biti u jednoj državi državnih ustanova? Jedna. I Sveti Duh je klinička bolnica pa je u vlasništvu Zagreba, a KBC Sestre milosrdnice i KB Dubrava ne mogu. Kako to? Sustav nije dobro postavljen.

Hoćete li mijenjati novi model ugovaranja zdravstvene zaštite prema izvršenoj usluzi, zahvaljujući kojem je 20 bolnica prošlu godinu završilo u plusu?

Mijenjat ćemo jer, kao što sam rekao, taj je model poticao isključivo potrošnju. Pritom se nećemo vraćati isključivo na model limita jer bi se na taj način ponovno destimuliralo ljude u sustavu, što nije dobro. Trenutno imamo 80 posto fiksno financiranje, a 20 posto varijabilno, ali mislim da ćemo taj dio smanjiti. Rockefeller je jednom rekao da je potražnja za svim što je besplatno neograničena, no zdravstvo nije besplatno. Cilj je da sa što manje pretraga i dodatnih zahvata dođete do dijagnoze i nakon toga izlječenja, a ne da radite sve, pa i nepotrebne pretrage samo da bi više fakturirali i tako došli do više novca.

Govoreći o promjenama u zdravstvu, premijer Orešković posebno je apostrofirao reformu javne nabave i povećanje efikasnosti administracije. Što to konkretno znači?

Kroz objedinjenu javnu nabavu napravljeni su dobri potezi jer su postignute niže cijene i to mislimo nastaviti u segmentu koji je bio dobar, a kod lijekova svakako. Kod nabave opreme pitanje je trebamo li imati centralizirani način nabave ili centralizirane referentne cijene. Skloniji sam ovom drugom, da kad nabavljate uređaj u Dubrovniku znate da se on nabavlja pod točno određenim uvjetima i da ga ne možete kupiti za 10 milijuna ako stoji 7,5 milijuna. Što se tiče administracije, u pojedinim ustanovama omjer zdravstvenog i nezdravstvenog osoblja je dobar, a u nekima nije. Također treba vidjeti je li u doba informatizacije moguće neke poslove raditi iz jednog mjesta za više ustanova, na razini županije ili regionalno. To je teško ostvariti jer nisu sve bolnice u jednakom stupnju informatizirane, ali prema tome treba ići.

Kakvo je vaše stajalište o odnosu javnog i privatnog zdravstva o čemu je u proteklom razdoblju bilo puno govora?

Mi ćemo brinuti o očuvanju javnog zdravstvenog sustava. Nemamo ništa protiv privatnih ustanova, one su nam konkurencija i poticaj za podizanje kvalitete jer se borimo za određeni dio tržišta. Mislim da pacijentima treba omogućiti, ako neki dijagnostički postupak ne mogu ostvariti u prihvatljivom vremenu u ustanovi u kojoj su prijavljeni na listi čekanja, da po istoj cijeni tu uslugu obave u drugoj bolnici, uključujući i privatnu ustanovu. Naime, do jučer se tvrdilo da je u zdravstvu sve savršeno i da su smanjenje liste čekanja, a treba samo uzeti telefon, nazvati pet bolnica i naručiti se na magnetsku rezonancu. Ljudi se u siječnju upisuju za pretragu u prosincu. Inzistirat ću da stručna liječnička društva izrade smjernice i postupnike o medicinski prihvatljivom vremenu čekanja na pretrage po pojedinim dijagnozama, te da one budu ključne kod lista čekanja.

Hoćete li nastaviti s provedbom Nacionalnog plana bolnica koji je jednoglasno podržan u Saboru?

Nevjerojatno je da je stranim stručnjacima plaćena izrada plana kad je nama samima bilo jasno što treba napraviti. Nećemo više nikome plaćati za to, već ćemo sami napraviti reorganizaciju bolničkog sustava koju planiramo za iduću godinu. U masterplanu ima dobrih ideja, poput funkcionalnog spajanja i razvoja dnevnih bolnica, ali ih treba razraditi i jasno definirati. Primjerice, da možemo razvijati dnevne bolnice i da sustav funkcionira moramo imati dobro razrađenu patronažnu službu. Funkcionalno spajanje bolnica ima smisla, ali na regionalnoj razini s nacionalnim centrom koji će biti iznad toga. Spajanje bolnica na maloj udaljenosti – da, ali tako da jedna razvija jedan segment, a druga neki drugih segment zdravstvene zaštite umjesto da imamo disperziju ljudi. I sustav palijativne skrbi imamo tek u naznakama pa ćemo ga morati redefinirati.

Kako ocjenjujete funkcioniranje primarne zaštite i treba li sustav koncesija uvesti na razini cijele djelatnosti?

Vratit ćemo primarnu zaštitu na njezino mjesto, da liječnici počnu doista raditi ono što im je u opisu njihova posla. U velikim gradovima liječnici zbog velikog broja pacijenata više administriraju nego što pregledavaju ljude. Sustav je građen tako da se pacijenta makne od obiteljskog liječnika, jer je sustav bijelih uputnica omogućio da dođete u hitni bolnički prijem i ne morate ići svom liječniku. Kad je riječ o koncesijama, ako sve ordinacije damo u koncesiju pitam tko će tada uzeti npr. ambulantu u Donjem Lapcu? Ti pacijenti nikada neće imati zdravstvenu zaštitu kao pacijenti u Zagrebu, Osijeku ili Zadru, ali hajdemo im pomoći da bar imaju što bolju. Liječnici odlaze u veće sredine i zato stopostotno koncesioniranje nije moguće, ali se može razgovarati treba li pri domovima zdravlja ostati 20, 30 ili 50 posto ordinacija.

Kako mislite s Hrvatskim liječničkim sindikatom (HLS) sklopiti strukovni kolektivni ugovor kada to ne dopušta Zakon o reprezentativnosti sindikata, koji predviđa sklapanje samo kolektivnih ugovora za djelatnosti?

Vidjeli ste kakve su reakcije javnosti na odlazak liječnika. Je li ih otišlo 300 ili 400 teško je reći jer je teško doći do realnih brojki. Moram razgovarati s HLS-om, uvažiti ga i moliti za razumijevanje jer teško da ćemo imati novca za povećanje plaća za 6 posto, ako se utvrdi da je u Hrvatskoj BDP-a u dva kvartala rastao dva posto. Treba mi njihovo razumijevanje i pomoć da stvorimo normalne uvjete za rad. Ne mislim da je to upereno protiv ikog drugog. Dio ljudi odlazi zbog egzistencijalnih razloga, ali veliki dio njih odlazi jer se ne mogu ostvariti u profesiji, zbog opterećenosti i nemogućnosti napredovanja. Brojni su u strahu od raznoraznih napada, od toga hoće li ih netko tužiti… Strukovni kolektivni ugovor ne mogu donijeti protivno zakonu, no zakone donosi Hrvaski sabor, a predlaže Vlada, pa nisu nešto što se ne može mijenjati. Razgovarat ću sa svim sindikatima, ali mislim da su profesije koje nose najveću težinu sustava liječnici, medicinske sestre i drugo zdravstveno osoblje.

Uoči imenovanja nove Vlade završio je pilot-projekt Hitne helikopterske medicinske služba, čije je ukidanje izazvalo reakcije javnosti. Hoćete li je ponovno uspostaviti?

Projekt pozdravljam kao ideju, ali pilot-projekt je bio manjkav te imao previše nelogičnosti da bih rekao: “Da, to je to”. Vidio sam ugovor i pročitao da ti helikopteri nisu mogli letjeti po lošem vremenu, da lete samo danju i mogu nositi samo pacijente koji su lakši od 95 kilograma, a Hrvatska je, na žalost, po stupnju debljine peta u Europi. Cijena ugovora za četiri mjeseca iznosila je više od 10 milijuna kuna, a jedan novi helikopter stoji 28 do 30 milijuna kuna. U godinu dana, koliko smo trebali platiti uslugu talijanskoj kompaniji, mogli smo kupiti jedan novi helikopter. Normalno je da najprije razgovaram s Ministarstvom obrane i Ministarstvom unutarnjih poslova da vidimo kakve su naše mogućnosti. Ne želim prejudicirati, ali dozvolite da pokušam nešto napraviti kako bi novac poreznih obveznika ostao u Hrvatskoj.