Objavljeno u Nacionalu br. 521, 2005-11-07

Joško Svaguša, jedan od najvećih splitskih poduzetnika, vlasnik obiteljskih tvrtki Slastice Bobis i Svaguša u kojima radi 550 ljudi, za Nacional govori o poslovnom ekspanziji, radu u Njemačkoj i odnosima sa Željkom Kerumom

Nakon Juroslava Buljubašića, Željka Keruma, Tomislava Mamića, Zvonka Kotarca i Ivice Kurtovića, u Splitu se pojavio mladi poduzetnik koji svoj poslovni uspjeh gradi na proizvodnji kruha, peciva i kolača. Joško Svaguša ima samo 33 godine i vlasnik je dviju za Split jako važnih tvrtki: “Slastice Bobis”, renomirane splitske tvornice kolača i slastica poznate širom Hrvatske, te tvrtke “Svaguša”, koja u konkurenciji pet vodećih domaćih pekarskih tvrtki izrasta u najjačeg privatnog proizvođača kruha i peciva u Hrvatskoj. “Svaguša” i “Slastice Bobis” će do kraja ove godine imati promet od 110 milijuna kuna. Svagušine tvrtke s ukupno 550 zaposlenih, oko 30 tona pekarskih proizvoda i 60 vrsta kruha dnevno, 45.000 kolača i 600 vrsta proizvedenih slastica dnevno, s prodajom i distribucijom od Zadra i Makarske, preko Šibenika, Splita i Zagreba, do Imotskog i Hvara, s 4000 četvornih metara novih poslovnih prostora na splitskim Bilicama i s novim pogonom za proizvodnju sladoleda vrijednim 5 milijuna kuna, postaju vodeća privatna pekarsko-slastičarska industrija u Hrvatskoj. “Splićani jedu najkvalitetniji kruh u državi, unatoč tome što mu je cijena u Splitu oko 22 posto niža nego u Zagrebu”, tvrdi Svaguša u čijim tvrtkama menadžment čine isključivo mladi i obrazovani stručnjaci ne stariji od 35 godina. “Svaguša” i “Slastice Bobis” danas kontroliraju oko 50 posto splitskog tržišta kruha, peciva i slastica.
Osnivanje Svagušine obiteljske tvrtke kapitalom i radom potakli su, a još i danas pomažu, Joškovi roditelji, otac Mirko i majka Iva. Danas mu u vođenju poslova pomažu supruga Jasminka i sestra Renata Odrljin, voditeljica maloprodaje. Svaguša izravno sponzorira i pomaže mnoge sportske klubove, od Hajduka do boksačkog kluba “Sv. Duje”, ali posebno se brine za kulturnu manifestaciju “Glumci u Zagvozdu”, koju u tom selu imotske krajine, iz kojeg potječu i Svaguše, svake godine organizira glumac Vedran Mlikota.

NACIONAL: Kako je nastala tvrtka “Svaguša”?

– Po načinu i razini organizacije i usluge prema kupcima ustrojeni smo kao malo koja tvrtka koja se bavi proizvodnjom kruha, peciva i slatkiša. Tvrtka “Svaguša” nastala je prije jedanaest godina. Nitko se iz moje obitelji prije nije bavio pekarstvom. Ništa nisam naslijedio, počeo sam stvarno od nule. Po zanimanju sam ugostiteljsko-turistički tehničar i kao mladić otišao sam raditi u Njemačku. Tamo sam proveo tri godine. Početni kapital zaradio sam radeći u noćnoj smjeni u brodogradilištu u Hamburgu. Jednu godinu sam odradio bez i jednog slobodnog dana. Nitko, a najmanje sindikati, od toga nisu pravili problem. Iako se neki dušobrižnici javljaju s anonimnim optužbama, prekovremene sate i rad noću radnicima u mojim tvrtkama uredno plaćam, pa ni sada nemam problema sa sindikatom. Upravo ćemo ovih dana potpisati kolektivni ugovor. U inozemstvu je radio i moj otac Mirko. Kada sam se vratio iz Njemačke, zajedno smo započeli ovaj posao. Naime, kad sam navečer izlazio, primijetio sam kako mladi rado jedu krafne. “Mogao bih to raditi”, pomislio sam. I tako smo u obiteljskoj kući u Splitu otvorili malu pekarnicu. Nakon sedam godina napravio sam veliki pogon, poslovni objekt i središnju pekaru. Nakon devet godina poslovanja odlučio sam kupiti “Bobis”, preuzeti 170 radnika i razvijati taj prepoznatljiv splitski slastičarski brand, gradski simbol koji je grcao u teškoćama, spasiti ga od propadanja, i osigurati redovitu isplatu plaća.

NACIONAL: Kako ste se uspjeli probiti u vrh pekarske i slastičarske industrije?

– U prvom redu zato što smo u samom vrhu po stupnju tehnološke opreme i organizacije proizvodnje u pekarskoj industriji. Uspjeli smo ostvariti svoj poslovni cilj da kupac uvijek mora biti zadovoljan, jer dobiva kvalitetan proizvod i uslugu. Prvi smo na našem području uveli praksu da na 58 vlastitih i 380 maloprodajnih mjesta u veleprodaji razvozimo svjež kruh cijeli dan. To znači da smo prvi započeli s praksom pečenja kruha cijeloga dana. Pomaknuli smo standarde, pa nam se ostali proizvođači kruha i peciva moraju prilagođavati. Ali mi stalno na tržište donosimo nešto novo. Na 4200 četvornih metara smo 2001. izgradili nov, tehnološki suvremen pogon. Osim središnjeg pogona, uložio sam i u izgradnju osam mini pekara u različitim dijelovima županije, koje kruh peku cijeli dan. Naše pekare rade 24 sata, i to nas je odvojilo od konkurencije. Na policama više nema starog kruha, niti kruha koji se doprema samo u pet ili šest sati ujutro.

NACIONAL: Gdje prodajete svoj kruh, a gdje kolače i slastice?

– “Bobis” svoju paletu od 600 vrsta kolača i 350 vrsta torti plasira od Zadra do Dubrovnika, imamo distribuciju i u Zagrebu. “Svaguša” djeluje od Šibenika do Makarske i Sinja. Upravo otvaramo prodavaonice u Imotskom, Šibeniku i Zadru. Iduće godine otvorit ćemo tri pekare u Šibeniku, Zadru i Imotskom. Dnevni kapacitet naših pekarskih proizvoda je 27 tona, a dogodine će biti 37 tona. U 2006. izgradit ćemo novi pogon od 4000 četvornih metara u koji ćemo preseliti “Slastice Bobis” na postojećoj lokaciji “Svaguše” u Splitu. Sadašnji pogon “Bobisa” ostavit ćemo za proizvodnju trajnih keksa. U Splitu djeluje pekarski sustav koji nije normalan. Svaki onaj koji peče kruh, daje ga na tržište i cijeli povrat prima na sebe. Koliko se kruha baca u državi nitko pouzdano ne zna. Ali država zakonski priznaje sedam posto povrata proizvedenog i distribuiranog kruha. Preko toga ništa se ne priznaje, a ostataka kruha kod pekara ima. Svi žele navečer kupiti svjež kruh, a ne onaj od jutra. Sadašnja politika u pekarstvu nije dobra.

NACIONAL: Uskoro će se usvojiti izmjene i dopune Zakona o pekarstvu, uvest će se knjiga evidencije utroška brašna.

– Država ima saznanja da brašno negdje nestaje na crno, da se od 100 kg brašna ispeče samo 85 kg kruha, a ne 136 kg koliko bi se po standardima trebalo. Pozdravljam svaku aktivnost države da se tržište normalizira, ali velike tvrtke toga se već pridržavaju. U medijima se neprekidno pojavljuje priča kako se kruh radi na crno. Tko imalo zna o proizvodnji kruha, i zna računati, shvatit će da se uopće ne isplati raditi na crno. Država je uvođenjem markica spriječila kupnju brašna na crno. U Hrvatskoj ima oko petnaest mlinova, koje država kontrolira. Uvođenjem markica napravio se velik pomak. Mlinovi “Farina” u Čazmi ili “Velika Kopanica”, velike su i ozbiljne tvrtke, koje vode mladi ljudi. Tu se ne može kupiti brašno na crno, niti smo to ikada tražili. Knjiga evidencije utroška brašna pokazuje da država smatra kako se kruh proizvodi na crno. Ako to netko radi, to je ludost, jer država nam svakog mjeseca uredno vraća PDV.

NACIONAL: Možda se misli da su zarade u pekarstvu astronomske.

– To uopće nije točno. Država se previše bavi kruhom, kojeg štruca stoji od četiri do pet kuna. U Splitu su cijene kruha osjetno ispod cijena u drugim gradovima, primjerice Šibeniku, Zadru, Makarskoj i Zagrebu. Kruh u Splitu 22 posto je jeftiniji nego u Zagrebu. U Splitu je bilo čak 150 pekara na 350 tisuća stanovnika. U Zagrebu djeluju tvrtke poput “Klare” ili “Mlinara”, koje su imale monopol na tržištu, pa su cijene mogle formirati u skladu s troškovima. Mi smo cijenu kruha stalno snižavali da bismo opstali. Kada bismo poskupjeli pet posto, javno bi nas razapeli. Zamislite kakav bismo posao napravili u milijunskom gradu kao što je Zagreb. U pekarstvu u Splitu nije ostalo mnogo mjesta za razvoj, zato ćemo uskoro u Zagreb. U Splitu je ostalo i preživjelo pet ili šest ozbiljnih tvrtki. “Svaguša” je najjača i kontrolira oko 50 posto tržišta kruha, peciva i slastica, jer imamo 58 vlastitih maloprodajnih mjesta i još 380 u veleprodaji, vlastiti vozni park od 70 vozila i uskoro 60 vrsta kruha. S tim se neću zadovoljiti. Nedavno sam bio u Londonu i u najvećoj pekarnici na svijetu. U “Harrodsu” se prodaje 500 vrsta kruha. Tome treba težiti.

NACIONAL: Što vaše tvrtke znače u hrvatskim okvirima?

– U Dalmaciji nitko nije uspješniji od mene. Stalno bilježimo rast prodaje unatoč tomu što se u Splitu masovno otvaraju prodavaonice i shopping centri. “Svaguša” i “Slastice Bobis” ove će godine ostvariti oko 110 milijuna kuna prometa. To je 18 posto više od 2004. U hrvatskim okvirima moje dvije tvrtke mogu se nositi s “Klarom”, “Mlinarom”, “Čakovečkih mlinovima” i “Žitoproizvodom” iz Karlovca. Za razliku od svih njih mi smo privatna, novonastala tvrtka, bez dugogodišnje tradicije društvenog poduzeća, osnovana vlastitim novcem. Te tvrtke su nastale u onom sustavu, u ovom su nastavile djelovati i zadržale monopole na proizvodnju i distribuciju kruha. Nije ih bilo lako sustići i stati im uz bok. Ja sam uspio napraviti najjaču privatnu pekarsko-slastičarsku industriju u Hrvatskoj, s ostvarenim najjačim prometom, a među ukupno pet najuspješnijih u pekarskoj branši u Hrvatskoj. U idućoj godini “Svagušu” i “Bobis” spojit ćemo u jednu tvrtku.

NACIONAL: Zašto ste odlučili kupiti proizvođača kolača “Bobis”?

– “Bobis” sam kupio jer nam je nedostajao slastičarski dio ponude, a “Bobis” je bio nadaleko poznat. Iza “Bobisa” je 55 godina tradicije. On je dio splitske slastičarske kulture i povijesti. U dvije godine u “Bobisu” smo s istim brojem zaposlenika podigli proizvodnju 48 posto. Radimo na podizanju kulture uživanja u kolaču, jer kolač postaje svakodnevni proizvod koji se konzumira kao i kruh. Naši slastičari pravi su umjetnici. Na Zagrebačkom velesajmu smo 2004. dobili prvu nagradu za najbolje torte. U “Bobisu” se u Laboratoriju kolača svi uzorci dnevne proizvodnje od 45.000 komada ispitaju prije puštanja u prodaju. Kupili smo brand i nekretnine te preuzeli 172 radnika. “Bobis” radi na Terminalu u Stobreču u vlastitom prostoru, na 3800 četvornih metara. Kada završimo novi pogon u Splitu, blizu pekare, imat ćemo cjelovit program i sustav kontrole proizvodnje, ispitivanja proizvoda, higijene, sve pod uvjetima koje postavlja Europska unija.

NACIONAL: Nedavno ste sa Željkom Kerumom boravili u Londonu. Što ste tamo radili i kakav je vaš odnos s Kerumom?

– Željko Kerum je moj veliki prijatelj. Otišli smo u London poslovno. Kerum je počeo pregovarati s velikim hotelskim lancem “Park Plaza” o mogućnosti da on vodi hotel “Marjan”. Ja sam obišao pekarnice “Harrodsa” u Londonu i jednu veliku gradsku pekaru. Zanimala su me njihova rješenja u pakiranju kruha. U Engleskoj ljudi dosta polažu na ambalažu i pakiranje kruha. Uskoro će taj trend stići u Hrvatsku. U Hrvatsku već stižu strani lanci koji će tražiti prodaju pakiranog kruha. Možda će uskoro i naš zakon to tražiti. Moj uzor u pekarstvu su Francuzi koji imaju strahovitu kulturu jedenja visoko kvalitetnog kruha. S vremenom ćemo se usmjeravati u pravcu podizanja kvalitete, a ne količine proizvedenog kruha. Za sada jedino ljudi u Splitu pitaju: “Gdje si kupio kruh?”

NACIONAL: Sa Željkom Kerumom ste sponzor i splitskog boksačkog kluba “Sv. Duje”.

– Obojica volimo sport i pomažemo mnoge sportske klubove, osobito volimo borilačke vještine. Usto, svakodnevno pretrčim do 10 kilometara. Odlučili smo pomoći boksačkom klubu “Sv. Duje”, želimo da se mladi ljudi tamo okupljaju, bave sportom i druže, jer smo prijatelji s Boškom Grubišićem i Željkom Mavrovićem. “Svaguša” pomaže i ženski odbojkaški klub “Kaštela”. Član sam Uprave Teniskog kluba Split, u upravi sam nogometnog i košarkaškog kluba Solin.

NACIONAL: Zašto se kao uspješan poduzetnik niste izravno angažirali u Listi Velog Mista koja sudjeluje u gradskoj vlasti?

– “Velo Misto” sam podržao jer je to dobar način da se više čuje i uvažava glas poduzetnika koji nisu samo zabrinuti za svoj profit, nego za ukupni razvoj zajednice, Splita i Hrvatske. Nisam se aktivno angažirao na Listi i u politici, jer bih volio da u politici “Velog mista” prevlada interes za dobrobit grada, a ne bilo čiji utjecaj, pa ni Juroslava Buljubašića.

NACIONAL: Zašto svake godine sponzorirate događanja u Zagvozdu? Volite li kazalište i glumce?

– Festival “Glumci u Zagvozdu” velik je događaj za naše selo. Pomažem našem prijatelju Vedranu Mlikoti koliko god mogu. Organizirali smo feštu i ovog ljeta na festival u Zagvozdu doveli 30 tisuća gostiju. Sva viđena kulturna i politička imena. Na završnoj fešti, uz trud mještana i udruge, dostojno smo počastili sve prisutne. Iako sam dovoljno napravio s 33 godine života, nisam zadovoljan. Treba napraviti još. Mi smo iz Zagvozda.