Edsel je imao masku koja je izazivala čudne asocijacije, mijenjanje brzina u Austin Allegru nerijetko se uspoređivalo s miješanjem cementa, Yugo naprosto nije mogao uspjeti kod nacije koja nikada ne šalta niti podiže haubu

Internet je prepun lista najgorih ikada proizvedenih automobila, a gotovo da i nema časopisa ili novina koji se nisu okušali u sastavljanju takvog popisa. No zapravo većina modela koje redovno nalazimo na takvim listama uopće nisu osobito loši. Većina se njih samo zatekla u krivo vrijeme na krivom mjestu i izašla na zao glas.

Uistinu grozan automobil bi trebao biti ružan, kompleksan, preskup, težak za popravak, nepouzdan, slabih performansi, neupravljiv, nestabilan… Dakako, gotovo je nemoguće pronaći automobil koji bi udovoljavao baš svim ovim kriterijima, vrlo je vjerojatno da tijekom čitave povijesti automobilizma samo Wolseley Gyrocar možemo proglasiti neprijeporno lošim po svakom od njih.

No nećemo se ni ovdje puno odmaći od uobičajenih sumnjivaca, pokušavši umjesto toga shvatiti što ih je dovelo na ovakve liste, ili u bandu negativaca u crtiću Auti. Nećemo reći da su automobili koje predstavljamo uistinu najgori ikada proizvedeni, no pogledajmo zašto ih se takvima smatra.

Alfa Romeo Alfasud (1971.)

Alfa Romeo Alfasud riljantan automobil, vjerojatno najbolji velikoserijski vozački automobil 1970-ih, premda je bilo komentara da su koncepcija s uzdužno postavljenim bokserskim motorom (imao je jedino vodeno hlađenje umjesto zračnog) i osnovni dizajn kopirani od  francuskog hit-modela Citroën GS, ‘Europskog automobila 1971. godine’.

Otkud onda na ovoj listi? Pa vidite, genijalcima, potencijalnim Nobelovcima najteže opraštamo kada propadnu i ne ispune očekivanja, upravo zato što su bila tako velika. Alfasud je sklapan pored Napulja, od nestručne i bezvoljne radne snage, a ono što oni nisu upropastili šlampavošću, uništio je nekvalitetan ruski čelik, zbog kojeg bi već tri-četiri godine stari primjerci prohrđali do točke bez povratka.

FSO Polonez (1978.)

S tehnološke strane FSO Polonez zastario je i prije no što se pojavio na tržištu. Osim nekvalitete, prohrđavanja i loših voznih svojstava u oči su upadale i nekvalitetne boje, koje su vrlo brzo blijedile i raspucavale se. Najzanimljivije je bilo to što je automobil pratio moderne dizajnerske trendove, u obliku kombi-limuzine s petorim vratima i mehaniku modela Fiat 1300 (odnosno Fiat 1500) koje je bila manje kvalitetna i pouzdana, od jednake takve (po licenci tvrtke Fiat) iz Kragujevca. Usto nikome u tvornici nije palo na pamet da bi bilo zgodno ugraditi i preklopivu stražnju klupu.

Ford Scorpio (1994.)

Ford Scorpio se pojavio u vrijeme kada je u čitavoj Europi radikalizirana razlika između plebejskih i patricijskih automobila. Proizvođači običnih, jeftinijih automobila morali su se povući s luksuznog tržišta, naprosto su nestali kupci spremni izdvojiti veće novce za automobile koji ne dolaze iz Njemačke ili Švedske. U tom okruženju Scorpio, nasljednik Sierre, odnosno legendarnog Taunusa, nije imao šanse, premda je bio prilično kvalitetan i dobar za vožnju. No na tržištu je propao uglavnom zato što je bio ekstremno ružan, posebno kontroverzna bila je prednja vizura nalik na žabu.

Morris Marina (1971.)

Nakon prvih testnih vožnji novinari su upozorili British Leyland kako su ovjes i kočnice novog modela toliko loši da su opasni po kupce. BL je obećao da će to popraviti, no kada su do novinara došli serijski, neizmijenjeni modeli, izbio je skandal. Arhaično, kamionsko podvozje, s krutim stražnjim mostom i lisnatim oprugama prikriveno suvremenim oblikom karoserije, no izrada je bila loša, a prohrđavanje žestoko. Dno dna predstavljao je nasljednik Ital, jedan od najružnijih automobila ikada.

Yugo 45 (1980.)

Loš glas ovog automobila proizašao je iz njegove temeljite neprimjerenosti američkim cestama i uvjetima. Niz iritantnih sitnih kvarova, izrazito teška i zapinjuća ručica mjenjača i loša kvaliteta plastike u unutrašnjosti nisu bili po zapadnim standardima. Kod nas, gdje su ljudi navikli brinuti o svom automobilu, sami ga servisirati, pa i dorađivati sitne nedostatke, Yugo je bio prihvatljiv i upotrebljiv automobil, s priličnom dozom šarma, pa i podesnosti za sportskije prerade. Dakle, za nas je Zastavina verzija modela Fiat 127, jednim od najboljih malih automobila ikada, bila OK, za Amerikance uglavnom shit.

Renault 14 (1976.)

Na prvi pogled, Renault 14 trebao je biti uspješan francuski odgovor na Volkswagen Golf, no dizajn nije bio po svačijem ukusu, kvaliteta izrade bila je loša, a vozna svojstva posve dosadna. Električne instalacije predstavljale su noćnu moru vlasnicima, a povremeno bi došlo i do samozapaljenja. Premda je koristio dorađenu mehaniku izvrsnog francuskog kompakta s prednjim pogonom Peugeot 204 (1965. – 1976.), bio je loše usklađen.Nakon pet-šest godina većinu je pojela hrđa, a danas se rijetko tko od nekadašnjih vlasnika s pozitivnim emocijama sjeća ovog auta.

Edsel (1957.)

Najveća financijska katastrofa u povijesti automobilske industrije, Edsel je zamišljen kao novi brend tvrtke Ford po cijeni između standardnog Ford i premium Mercury (dakle polu-premium). No pojavio se u kriznim vremenima, dizajn se nije svima sviđao, kvaliteta je bila osrednja, a i samo ime nije imalo zvučnost ostalih konkurenata. Spojem tih faktora nastao je najpoznatiji promašaj u povijesti Detroita, ali i automobila uopće.

Mercedes-Benz A-klasa (1997.)

Prvo se činilo kako je Mercedes-Benz A-klase zanimljiv i neobično, ali inteligentno konstruiran izlet tvrtke Mercedes-Benz u područje manjih automobila. Veliki iskorak. Doduše, bio je pun jeftine plastike i nije donosio prestiž marke, ali bio je zanimljiv. A onda ga je švedski novinar Robert Collin prevrnuo u testu izbjegavanja soba (Moose test). Popravili su konstrukcijske greške podvozja, prodali Mercedes-Benz A-klase i pristojnom broju kupaca, ali crv sumnje počeo je nagrizati ljude, uslijedili su novi skandali s kvalitetom i Mercedes-Benz je izgubio velik dio desetljećima stjecanog ugleda.

Pontiac Aztek (2001.)

Od kraja 1950-ih, nikad trijeznim ljudima razjašnjenog pokušaja britanske tvrtke Lea Francis da u proizvodnju ubaci model Lynx nitko nije zamislio, konstruirao i nekim čudnim putem stavio u proizvodnju nešto tako ružno kao što je Pontiac Aztek. Ucjene članova uprave tvrtke Pontiac tajno snimljenim fotografijama s ljubavnicama jedino su logično objašnjenje. Navodno nije osobito kvalitetan ni dobar za vožnju, ali to je sporedno. Ružan je. Strašno, nevjerojatno ružan.

Bugatti Royale (1927.)

Zamislite ovakvu priču: najugledniji ste konstruktor automobila na svijetu i želite to okruniti životnim djelom, najekskluzivnijim i najboljim automobilom ikada stvorenim. Dakako, automobil je toliko ogroman i enorman da zapravo uopće nije podesan za vožnju ma kakvom normalnom cestom. U šest godina proizvedete samo šest primjeraka, od čega uspijete prodati samo tri, niti jedan od njih nikom kraljevske krvi, usprkos imenu i pretenzijama. Da, upravo je to napravio Ettore Bugatti (1981. – 1947.) i Bugatti Royale jedan je od najmonumentalnijih promašaja ikada.

NSU Ro 80 (1967.)

Legenda kaže da su se vozači ovog automobila na cesti pozdravljali s podignutom rukom, a broj ispruženih prstiju označavao je broj promijenjenih motora. U svoje vrijeme bio je to najzanimljiviji i najsuvremeniji obiteljski automobil na svijetu, čiji je futuristički paket bio zamišljen kao pratnja avangardnom Wankel motoru. Osvojio je i titulu ‘Europskog automobila 1968. godine’. Ironično, s nekim konvencionalnijim motorom NSU Ro 80 je možda mogao biti pobjednik, pa čak i pravi svjetski hit, krenuti na put k slavi kojim je umjesto njega pošao tada mnogo konzervativniji budući gazda Audi.

Wolseley Gyrocar (1914.)

Ideja žiroskopski balansiranog automobila je da ima samo dva kotača, dok se ravnoteža održava uz pomoć žiroskopa, a u nekim slučajevima i klatna. Grof Šilovski iz ruske carske obitelji bio je uvjeren kako bi upravo vozilo zasnovano na ovim principima savršeno pogodovalo njegovoj zemlji, koja nije imala razgranatu mrežu prometnica, ali su već postojale iskoristive željezničke pruge, te je naručio izradu prototipa od britanske tvornice Wolseley. Bio je to neobično nezgrapan i neskladan stroj, čijih je 2.75 tona pokretao motor od samo 20 KS, a krug okretanja bio je veličine manjeg otoka. Srećom, napravljen je samo jedan primjerak.

Austin Allegro (1973.)

Automobil koji je uništio britansku automobilsku industriju. Loše sastavljen, sklon kvarovima, komplicirani Hydragas ovjes znao je kolabirati u nezgodnim trenucima, a mijenjanje brzina ljudi su uspoređivali s miješanjem cementa. Šlag na torti bio je besmisleni četvrtasti upravljač. Niste nikada neki primjerak vidjeli na cesti? To vas ne treba čuditi, premda je na Otoku, po njima najgori automobil ikada, stekao kultni status…

ZAZ 966 (1966.)

U Istočnom bloku, gdje je automobila uvijek nedostajalo, ukrajinskog ZAZ 966, poznatijeg kao Zaporožec, kupovali su oni koji nisu imali novaca za bolje – a i oni bi nerijetko radije pričekali da naiđe neki godinu-dvije stari rabljeni, ali ipak bolji automobil. Po mnogima ovo je najgore i najzastrašujuće vozačko iskustvo ikada. Imao je kopiranu karoseriju modela NSU Prinz, s motorom, sa zrakom hlađenim V4 motorom obujma 748 ccm, ugrađenim straga. Jednom se našao u oglasniku, opisan kao ‘motorno vozilo’, vlasnik se nije usudio nazvati ga automobilom… Nasljednik Tavria bio je možda još gori.

AMC Pacer (1975.)

Ideja tvrtke American Motors o kompaktnom automobilu, odgovoru na uspjeh europskih i japanskih modela, bio je Pacer. Skoro pa širi no što je dugačak, no i dalje velik poput europskih modela visoke klase, s vrlo žednim motorima od 6 i 8 cilindara, dizajnerski toliko čudan da ga je teško čak i nazvati ružnim, Pacer nije ispunio niti jedan od zadataka. No prodaja je isprva krenula relativno dobro, a onda je istina o nekvaliteti automobila izašla na vidjelo… Jedan je britanski magazin na naslovnici napisao ‘Vozili smo Pacer (a voljeli bismo da nismo).’

Chevrolet Corvair (1959.)

Chevrolet Corvair je prekrasan automobil snažno utjecao na sljedećih deset godina automobilskog dizajna, a i sam po sebi bio je vrlo inteligentno osmišljen i zanimljiv za vožnju. No s jednom fundamentalnom konstrukcijskom greškom: ako niste imali ispravan tlak u gumama, stražnji se kotač znao podviti pod karoseriju tijekom bržeg prolaska zavojima, a automobil bi napravio pogibeljnu ‘piruetu’. Koncepcija s motorom straga i njihajućim ovjesom bila je jednaka kao što su imali Fićo, Volkswagen Buba, Škoda 1000 MB, NSU Prinz, Renault 8…, te u velikom autu nikako nije štimala. Bilo je mnogo smrtnih slučajeva (no vjerojatno ipak manje nego kod Porschea 911, koji također ima motor iza stražnje osovine), a hajka aneričkog novinara Ralpha Nadera s knjigom ‘Nesiguran pri svim brzinama’ iz 1966., zauvijek mu je uništila reputaciju.

Marcos Mantis (1968.)

Velika Britanija desetljećima nam donosi niz malih proizvođača sportskih automobila koji uspjeh traže nudeći svijetu automobile sjajnih voznih svojstava i klasičnog dizajna. Ili, u ne posve uspjelim slučajevima, one koji imaju jedno od navedenog. Kako se točno moglo dogoditi da Marcos, tvrtka koja je radila prekrasne i upravljive automobile pusti u proizvodnju užasno ružan i gotovo nevozljiv Mantis, do danas nije razjašnjeno. Kao ni na čemu su bila 32 kupca koji su se odlučili odriješiti kesu za takav automobil.

Maserati Biturbo (1981.)

Pokušaj Maseratija za ulazak u borbu s bavarskim adutom BMW Serije 3 može se nazvati samo poštenim promašajem. Skladan dizajn izvana, prekrasan iznutra, klasično dobro upravljanje… Maserati Biturbo bio je dobar superautomobil, ali grozan masovni model. Mehanički prekompliciran i skup za održavanje, sklon kvarovima i hrđanju, nažalost sudbina većine primjeraka zbog neisplativosti je popravaka bila na auto-otpadima. Usto, izražena turbo rupa i kratak međuosni razmak bili su u stanju iznenaditi i iskusnije vozače, i na suhom, dok je po kiši svaki dolazak na odredište u komadu bio ravan Bingu. Kao ‘šlag na torti’, trkaća je karijera bila blamaža.

Suzuki X-90 (1996.)

Suzuki X-90, snažan je kandidat za titulu najbesmislenijeg automobila ikada proizvedenog, čak i više nego Renault Avantime ili Citroën Pluriel, za razliku od kojih nije imao ni trunčice stila. Ideja je bila ponuditi tržištu mali sportski terenski dvosjed. Kao baza je poslužila Suzuki Vitara, čija dinamička svojstva se uistinu ne mogu nazvati sportskima, tako da smo na kraju dobili preskupo, presporo, premaleno i na cesti, u gradu, na terenu, za put ili bilo gdje osim pod prešom autootpada, posve neiskoristivo vozilo.

Ford Mustang MK II (1974.)

Malo je stvari težih od pronalaženja dostojnog nasljednika za legendu. U mnogo slučajeva nazočili smo kako druga generacija nekog modela nije ni sjena prethodnika. No u slučaju legendarnog modela Ford Mustang, dvojka nije bila ni, da se prisjetimo Jacquesa Brela, kultnog belgijskog kantautora, ‘sjenka njegovog psa’. Sportska ikona i sinonim auta kakvog su željeli svi u duši mladi Amerikanci zamijenjena je groteskno neskladnim, anemičnim i mekanim nasljednikom, kojeg su i na ravnom, a ne samo u zavojima, pretjecali Golfovi i Civici.