Objavljeno u Nacionalu br. 385, 2003-04-02

Ovih dana srbijanski ministar unutarnjih poslova objavio je da su bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića 25. kolovoza 2000. godine oteli i ubili pripadnici Crvenih beretki te da su to učinili po naređenju Slobodana Miloševića: tako je riješena jedan od većih misterija zloglasnog Miloševićeva režima

Objavljujući da je napokon riješen slučaj bivšeg predsjednika SR Srbije Ivana Stambolića, kojeg su neznanci 25. kolovoza 2000. oteli u beogradskom parku Košutnjak, srbijanski ministar unutarnjih poslova Dušan Mihajlović nije izrekao cijelu istinu. On je otkrio da su Stambolića oteli pripadnici Jedinice za specijalne operacije, odveli na Frušku goru i ustrijelili s dva metka po naredbi svog pretpostavljenog, tadašnjeg šefa srbijanske službe sigurnosti Rade Markovića, a po uputi tadašnjeg predsjednika SRJ Slobodana Miloševića. Rekao je da je motiv ubojstva bio politički, implicirajući da je Milošević dao likvidirati Stambolića kako se ovaj ne bi kandidirao na izborima koji su se trebali održati za mjesec dana. Ali motiv uopće nije bio politički, nego sasvim osobni, jer Milošević i Stambolić nisu bili obični politički rivali, nego još od mladosti nerazdvojni – prijatelji, čiji su se putovi razišli i trebali opet ispreplesti, a upravo je to Milošević želio spriječiti.

Stambolić je bio Miloševićev iskreni prijatelj, zaštitnik, pomagač, dvadeset mu godina davao poslove svog prvog suradnika.

Milošević se 1941. rodio u siromašnoj razbijenoj obitelji u Požarevcu, otišao 1960. u Beograd studirati na Pravnom fakultetu, gdje je već bio njegov tri godine stariji brat Borislav. Godinu poslije u Beograd je stigla i njegova gimnazijska ljubav Mirjana Marković. Pravni fakultet bio je tada na glasu kao studentsko intelektualno žarište, ondje su studirali mnogi mladi ljudi koji su poslije zauzeli istaknuto mjesto u srbijanskoj politici. Jedan od njih bio je i Ivan Stambolić, koji se rodio 1936. u selu Brezova kod Ivanjice u središnjoj Srbiji. Imao je četvero braće, od kojih su trojica završila fakultet. Ivan je završio radničku školu, otišao u beogradsko industrijsko predgrađe Rakovicu i kao kvalificirani metalski radnik zaposlio se u Industriji motora u Rakovici a neko je vrijeme radio i u poduzeću “Cer” u Čačku. No dok je radio kao šef gradilišta beogradskog Doma omladine, počeo je izvanredno, uz rad, studirati pravo. Bio je vrlo aktivan u Komunističkoj partiji u koju je primljen još 1954. Njegov stric bio je Petar Stambolić, jedan od najznačajnijih poslijeratnih srpskih komunističkih funkcionara. Ivan Stambolić impresionirao je sve koji su ga poznavali, osjećao je da ima liderskih sposobnosti i političkog umijeća, ali je zbog svog podrijetla i društvenog statusa osjećao i kompleks manje vrijednosti. Bio je metalski radnik, kao i njegov veliki uzor Josip Broz Tito, pa ga je beogradski novinar Aleksandar Tijanić ovako opisao: “Ma koliko izgledao karizmatično on, u biti, nikada nije prevladao svoj kompleks ‘plavog ovratnika’. Naime, nije zaboravio, obilježen prezimenom koje mu je otvaralo put, kako je, kao metalski šegrt, izgrađivao klasnu svijest kroz tučnjave s dobrostojećim beogradskim gimnazijalcima. Oni su mirisali na liker i kolonjsku vodu, dok su Stambolić i ‘plavi ogrtači’ iz industrijskog predgrađa Rakovice mirisali na češnjak. Pred prijateljima ne krije da je ‘naslijedio’ – kao metalac – Titovu fascinaciju lijepim odijelima i da je svoje kvrgave ruke i nokte, zauvijek obilježene radom na strugu, dugo krio ispod stola. No iz tog doba potječe i njegovo ‘posredovano obrazovanje’ diplomiranog pravnika. Okruživao se ljudima koji su znali više od njega, ali im je zauzvrat predbacivao, kao intelektualcima, nedostatak inicijative, bolećivost i odsutnost ambicije, tvrdeći kako nije slučajno što se u vrhu naše revolucije našlo nekoliko metalskih radnika.”

Stambolić i Milošević upoznali su se na Pravnom fakultetu, kako je poslije pričao njihov studentski kolega, sociolog Nebojša Popov, “njih dvojica su se nanjušili, a i morali su se sresti kao partijski aktivisti”. Stambolić je o svojoj studentskoj vezi s Miloševićem pričao: “Stalno smo se sastajali. U Slobodanu sam imao odanog druga. Djelovao je simpatično svojim dinamizmom i borbenim raspoloženjem. Lako je studirao i uspješno davao ispite na fakultetu.” Milošević i njegova djevojka Mirjana Marković, koja je također došla na studij u Beograd, bili su česti gosti u Stambolićevu stanu. Popov se sjeća: “Slobodana smo zvali Boban. Stanovao je u studentskom domu, gdje je dobio ‘samicu’, tako su se zvale posebne sobe. Kod njega smo se često okupljali. Slobodana sam doživio kao genija aparata. Kad je trebalo nešto provesti, on je bio najdjelotvorniji. Radio je s velikim entuzijazmom, a Partija je u njemu vidjela marljivog i efikasnog suradnika.”

Stambolić, koji je bio pet godina stariji od ostalih studenata na godini, te imao veći partijski staž, postao je sekretar fakultetskog komiteta, u koji je kooptirao svog prijatelja Miloševića. Kad je Stambolić diplomirao i napustio fakultet, na njegovo je mjesto došao Milošević. Stambolić je nakon diplome otišao u privredu. Vratio se u radničku Rakovicu i postao direktor male tvornice “Rakovica” koja je proizvodila tehničke plinove za industriju. Tvornica je imala samo 63 radnika i bila u rasulu. Nisu bolje stajale ni druge tvornice tehničkih plinova pa su se njihovi direktori dogovorili da stvore zajedničko poduzeće. Četiri male tvornice, među njima i “Rakovica”, osnovale su 17. lipnja 1965. u Skopju “Tehnogas” sa sjedištem u Beogradu a prvi direktor bio je Stambolić.

Milošević se 1965. oženio, dobio kćer Mariju, odslužio vojsku u Zadru, zaposlio se u gradskoj skupštini Beograda. Stambolić je 1969. u “Tehnogas” pozvao svog prijatelja Miloševića na položaj zamjenika direktora. Stambolić i Milošević preporodili su poduzeće, koje je za deset godina povećalo proizvodnju dvadeset puta i imalo 2200 radnika. Kad je Stambolić 1975. postao predsjednikom Privredne komore Beograda, na direktorskom mjestu naslijedio ga je Milošević, koji je u “Tehnogasu” ostao do 1978. Stambolić je postao predsjednikom vlade Srbije, a Milošević, na njegovu preporuku, direktorom Beobanke, jedne od najvećih banaka u SFRJ, povezana sa srbijanskom privredom, ali i s državnim vrhom, pa su preko nje obavljani velike državne transakcije s međunarodnim financijskim institucijama. Milošević je tako postao jednim od najmoćnijih ljudi u privredi Srbije. Mirjana Marković zaposlila se u radničkom sveučilištu a pet godina poslije postala je sveučilišnom nastavnicom marksizma na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, gdje je i doktorirala.

Stambolić je 1982. postao predsjednikom Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda. Partijska organizacija Beograda imala je 220.000 članova. Stambolić je odlučio ukloniti stare grube manire progona i čistki i blago liberalizirati kulturni i medijski prostor pa je počeo uvoditi u politički život mlađe obrazovanije ljude na koje se kanio oslanjati. Uz Miloševića, koji je kao direktor Beobanke 1982. ušao u Predsjedništvo Centralnog komiteta SK Srbije, na niže funkcije počeo je dovoditi mnoge mlađe ljude. Stambolić se sukobio sa starom komunističkom gardom pa se Milošević neko vrijeme kolebao kad ga je Stambolić zvao da napusti banku i postane profesionalni partijski funkcionar, jer nije bio siguran hoće li Stambolić u toj partijskoj borbi pobijediti. No 1984. je Stambolić pobijedio i postao predsjednikom CK SK Srbije, čovjekom koji upravlja tom republikom. Želio je da ga na mjestu sekretara Gradskog komiteta zamijeni netko u koga ima neograničeno povjerenje i tako je Milošević preuzeo jednu od najmoćnijih partijskih funkcija u Srbiji.

Kruti Milošević ipak se nije ideološki slagao s liberalnim Stambolićem. Čim je došao u Gradski komitet, počeo je okupljati sebi vjerne ljude, pri čemu je najveću podršku dobivao od partiji vjernih profesora s beogradskog sveučilišta koje je okupljala njegova supruga. No Stambolić je poslije za njihov odnos rekao: “Bio mi je kao brat.” Obitelji su se posjećivale, zajedno ljetovale, slavile rođendane djece, godišnjice braka. Stamboliću je 1986. istekao mandat pa je s mjesta šefa srbijanske partije prešao na mjesto predsjednika Predsjedništva SR Srbije. Bilo mu je važno da na svoj dotadašnji položaj dovede sebi vjernog čovjeka, pa je opet odlučio da to bude njegov prijatelj Milošević, unatoč velikim otporima u partiji. Tako je Milošević potkraj svibnja 1986. postao novi predsjednik CK SK Srbije. Ali već godinu i pol poslije Milošević će svrgnuti Stambolića s položaja predsjednika Srbije, a 14 godina poslije dat će ga ubiti.

Čim je izabran za prvog čovjeka srbijanske partije, Milošević je odlučio izići iz Stambolićeve sjene i uništi svojeg najboljeg prijatelja. U travnju 1987. posjetio je Kosovo i podržao tamošnje Srbe, zbog čega su ga srbijanske novine počele slaviti, posebno ističući njegovu izjavu “Niko ne sme da vas bije”. Počelo je stvaranje kulta njegoveličnosti. U partiji je ojačao krug svojih pristaša i sklapio savezništvo s nekim moćnim starijim političarima poput generala Nikole Ljubičića.

Stambolić je, odlazeći s mjesta republičkog partijskog šefa i postavljajući Miloševića za svog nasljednika, za Miloševićeva nasljednika na mjestu šefa gradskog komiteta postavio mladog partijskog liberala Dragišu Pavlovića. Milošević je odlučio Stambolića uništiti preko Pavlovića. Napao je Pavlovića zbog liberalizma, a kako bi se raspravio “slučaj druga Dragiše Pavlovića”, sazvao je danas poznatu VIII. sjednicu CK SK Srbije. Na sjednicu je bio pozvan i Stambolić, koji je, ne sumnjajući da mu je Milošević postavio zamku, na njoj nastupio pomirljivo i održao govor u kojem je i Miloševića i Pavlovića prikazao kao dvojicu prijatelja koji bi se trebali izmiriti: “Druga Slobu i Bucu znam vjerojatno ponajviše od svih vas. I mislim da su njihove pozicije iste. U čemu je onda problem? Svi znamo kakva mi je, po prirodi posla, bila uloga u stvaranju ove kadrovske kompozicije kakva je danas. Vjerojatno spadam među nekoliko ljudi koji su tu imali najviše utjecaja. Ne znam je li neukusno da kažem da, valjda, smatram svojim najvećim uspjehom ako je ovo rukovodstvo homogeno, odnosno svojim najvećim porazom ako je ono nejedinstveno. Neka se Sloba i Buca nađu svakog dana na pola sata razgovora uz kavu, neka piju limunadu, neka se dogovore, jer mi se čini da mi to ljudski možemo premostiti.”

Milošević je drugog dana sjednice, koja je zahvaljujući orkestriranim nastupima njegovih pristaša pretvorena u pravo političko suđenje Pavloviću, u dramatičnom obratu otvorio i “slučaj Stambolić”. Nakon duge diskusije, kad se žar diskutanata protiv već likvidiranog Pavlovića počeo gasiti, Milošević, koji je vodio sjednicu, uzbuđeno je počeo govoriti: “Drugovi, ja hoću nešto reći. Drugovi, jako sam se kolebao posljednjih sat-dva. Evo, dobili smo jedno pismo. Zamolio sam da se provjeri je li autentično, da ga netko nije podmetnuo. Onda sam se kolebao da li možda da suzimo sjednicu, zatvorimo samo za Predsjedništvo. Ali odlučio sam da, kad već radimo drugi dan ovako zajedno, pročitamo to pismo.” Milošević je, tobože jako iznenađen, dao pročitati Stambolićevo pismo kao dokaz da je Stambolić nekoliko dana prije u raspravi u Gradskom komitetu o Pavloviću stvarao pritisak da ga ne smjenjuju. Milošević je obznanio da je to nedopustivo jer “nema pojedinca koji sebi može dopustiti da se stavi iznad organa Saveza komunista i da svojim pismom daje ili uskraćuje podršku, bez obzira na to koju funkciju vrši.” Milošević je komentirao: “Osobno sam pogođen ovim događajem, čak i emocionalno, jer to su stvari koje, zaista, nikada nisu bile u našem Savezu komunista.”

Sada je Stambolić stavljen na dnevni red. On je priznao da je pismo napisao, čak ga je na sastanku i pročitao, a u tom pismu nije bilo ničeg neuobičajenog za tadašnju političku praksu. No Miloševićevi pristaše odjednom su uz strašno zgražanje obnovili žustru diskusiju, sada protiv Stambolića, koji je, kako je rekao jedan od diskutanata, “sve njih pokušao napraviti magarcima”, pa su se čak čuli prijedlozi da se osnuje partijska komisija koja će “ispitati slučaj druga Ivana Stambolića”. Milošević na kraju sjednice nije išao tako daleko nego su doneseni samo zaključci da se predloži CK Srbije da se Pavlović isključi iz predsjedništva partije.

Ali i Stambolić je već bio politički “odstrijeljen”, samo javnost još nije znala da je on nakon VIII. sjednice CK SK Srbije “politički mrtvac”. Dan nakon te sjednice putovao je u unutrašnjost Srbije, ali nije, kako je to bilo uobičajeno, dobio policijsku pratnju, kakvu je dotad imao kao šef države. Njegove fotografije nestale su iz tiska, nije više pozivan na proslave, a počela je i javna kampanja sa zahtjevom da ga se smijeni. Ti su zahtjevi stizali iz raznih dijelova Srbije, koordinirani od Miloševićevih ljudi i 14. prosinca 1987., na 33. sjednici Predsjedništva Srbije, Stambolić je smijenjen s položaja predsjednika Srbije i uskoro imenovan predsjednikom Jugoslavenske banke za međunarodnu suradnju.

U prometnoj nesreći 28. travnja 1988. poginula je Bojana, najstarija Stambolićeva kći. Milošević se pojavio na pogrebu na Topčiderskom groblju, njih su se dvojica našli u zagrljaju, ali Stambolićeva supruga Katarina, kojoj je smrt njene kćeri i danas jako sumnjiva, nije željela od Miloševića primiti sućut: pružena Miloševićeva ruka ostala je u zraku.

Tako je Milošević s političke scene maknuo svog najboljeg prijatelja i dotadašnjeg zaštitnika Stambolića i postao nedodirljivi vođa Srbije. Stambolić je u banci bio direktor deset godina, sve do 1997. Sljedećih je godina rijetko u intervjuima kritički govorio o Miloševiću. Tek se naknadno doznalo da je ipak napravio jedan politički gest. Početkom 1991., nakon velikih demonstracija protiv Miloševića, poslao je Miloševiću pismo u kojem ga je pozvao da podnese ostavku. Postao je aktivniji tek potkraj života. U intervjuu 1999. pitali su ga osjeća li se, budući da je gurao Miloševića dobar dio njegove karijere, odgovornim za ono što je Milošević učinio, a on je odgovorio: “Miloševićev fenomen nipošto nije moj proizvod. Možda poluproizvod. Nisam prepoznao na vrijeme tko je on. Tko se prerušava, taj bira trenutak skidanja maske. Siguran sam samo u jedno: ni prvim ni posljednjim korakom nisam pridonio podizanju tog strašnog oblaka što nam već godinama zamračuje sve vidike. Za utjehu malo – jedva dovoljno da pokrije savjest.” Te godine on je procijenio i političko stanje u Srbiji. “Stvari se ubrzavaju, Milošević gubi prostore, organizirana opozicija ih još uvijek na pravi način ne osvaja, podrška Miloševiću je pala na 20-ak posto, ali ona pada i opoziciji.”

Bila je pokrenuta tajna inicijativa da se Stamboliću ponudi da postane šef opozicije, jer je u javnosti imao velik ugled. Nekoliko mjeseci prije srbijanskih izbora, zakazanih za jesen 2000., Stambolić je otputovao u Sofiju gdje se tajno susreo sa značajnim ljudima iz EU i SAD-a. Tražili su od njega da se kandidira na parlamentarnim izborima u Srbiji, 24. rujna 2000. On im je rekao: “Prihvaćam kandidaturu, ali samo pod uvjetom da se oko toga slože, i to jednoglasno, u Demokratskoj opoziciji Srbije (DOS-u). Samo tako možemo sačuvati jedinstvo opozicije.”

Kad se vratio u Beograd, njegova obitelj protivila se njegovu povratku u politiku, bojeći se da bi to mogao glavom platiti. Znali su da Stambolića prate, a njegovi susreti s oporbenim srpskim političarima su nadzirani. On se tada sastajao i s nekim generalima koji su od njega tražili da prihvati kandidaturu. Milošević je shvatio da bi se situacija mogla naglo promijeniti ako Stambolić stane na čelo opozicije. Bio bi to za njega najgori udarac, da mu se čovjek, kojeg je tako ponizio i izdao, sada demokratskim putem osveti. To nije mogao podnijeti i odlučio je to drastično spriječiti i prije nego što je DOS uopće mogao odgovoriti na tu inicijativu. Kakvu je ulogu u odluci da se Stambolić smakne imala Mirjana Marković, tek treba utvrditi. Milošević je smrtonosnu naredbu dao šefu svoje tajne službe Radi Markoviću, a on ju je prenio Jedinici za specijalne operacije.

Ujutro 25. kolovoza 2000. četvorica pripadnika te postrojbe pratili su bijelim kombijem Stambolića, dok je, kao i obično, trčao Košutnjaku. Umorivši se, sjeo je na klupu. Kombi je stao kraj njega, uvukli su ga unutra i odjurili. Otmičari su zamijenili vozila u Novom Beogradu i drugim autom Stambolića odveli na Frušku goru, gdje su već pripremili grob s vapnom. Ustrijelili su ga s dva metka i zakopali. Kad se Stambolić ni poslije podne nije vratio kući, obitelj ga je počela tražiti u bolnicama a potom je slučaj prijavila policiji. Članovi obitelji smjesta su shvatili da je Milošević doznao da se Stambolić sprema politički reaktivirati te ga je dao ubiti jer nije mogao podnijeti da mu Stambolić pokaže da mu je superioran. Stambolićeva supruga javno je zatražila od Miloševića da kaže što je s njezinim mužem, njegovim davnim prijateljem. Milošević je rekao da je zapovjedio energičnu istragu, ali da istraga teško napreduje jer je “obitelj nekoliko sati prekasno prijavila Stambolićev nestanak”.

Posljednje Stambolićevo pismo Miloševiću

Ivan Stambolić posljednji se put Miloševiću obratio pismom u ožujku 1991. nakon velikih antimiloševićevskih demonstracija u Beogradu, kad su dvije osobe poginule. U tom je pismu napisao:

“Izolirao si me od svih i svega, računajući i na moje, tebi dobro poznate ljudske osobine. U tri i pol godine zgusnuo si i iskušao sve najcrnje i najgore iz onog vremena na koje se, inače, na riječima, rado i silovito obrušavaš. Varao si ili uništavao ljude, organizacije, pokrete, državu. Ali prevareni i uništeni postaju tvoje ukleto ogledalo. Pritiskao me je u azilu šutnje osjećaj odgovornosti što sam te sam doveo do pred sama svoja leđa, a u njih si dugo gledao. Samo je trebalo da ti i nož dam. A i njega sam ti dao. Ti ni časa nisi časio. Ponovio si, ne samo u ovoj stvari, lošu stranu srpske povijesti, misleći, možda podcjenjivački, da mi Srbi druge povijesti i nemamo. Ponekad mi se čini da ti Srbiju i razumiješ i voliš samo s njene tamne strane.

U tvojim novinama, Slobodane Miloševiću, ubrzo poslije VIII. sjednice, pročitah ‘da mi i sjeme u korijenu treba satrti’! Tada sam te, kad su te zle riječi i zli nalozi odlazili na javnu scenu, posljednji put telefonom pozvao. U bijesu, a valjda i strahu, više ne znam što sam ti u slušalicu izgrmio. Znam da si u svoju obranu jedino govorio da to rade drugi i da je štampa slobodna. I znam da ni u dalekim naznakama nisi spomenuo mogućnost da se laži mogu demantirati, a zle riječi i zli nalozi nazvati pravim imenom.

Pa, što me je onda navelo da ti se baš sada ponovno obratim? Krv! Opet smrt! Krv je pala na beogradskim ulicama, Slobodane Miloševiću, da se više nikada i ničim ne opere. Zato, Slobodane Miloševiću, otiđi. Povuci se sam, samovoljno, kao što si i sve drugo činio! Duboka zahvalnost naroda na ostavci spasit će te socijalnog i moralnog linča, kakvom ste ti i tvoji paževi izložili svoje prethodnike. Drama je velika i kad je junak malen, veličinu drame ne određuje veličina junaka. Odigraj, Slobodane Miloševiću, i posljednji čin!”

Film koji je otkrio ubojicu srpskog premijera Đinđića

U nedjelju 30. ožujka 2003. Radio Televizija Srbije emitirala je ekskluzivan dokumentarni film uz pomoć koga je srbijanska policija otkrila da je Zvezdan Jovanović zvani Zveki, zamjenik zapovjednika Jedinica za specijalne operacije tzv. ‘crvenih beretki’, neposredni izvršitelj ubojstva srbijanskog premijera Zorana Đinđića. Riječ je o dokumentarnom filmu koji su srbijanskoj policiji ustupili haaški istražitelji, a u komu je prikazan posjet tadašnjeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića specijalnoj postrojbi srbijanske tajne policije, tzv. ‘crvenim beretkama’.

Za haaške istražitelje taj je dokumentarni film poslužio kao jedan od ključnih dokaza da upravo Milošević posve kontrolira tu jedinicu i njene aktivnosti. Film je prikazan tijekom svjedočenja jednog od vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj Dragana Vasiljkovića poznatog po nadimku Kapetan Dragan u procesu protiv Slobodana Miloševića.

Nakon što je prije par tjedana u Beogradu likvidiran srbijanski premijer Zoran Đinđić, taj se dokumentarni film pokazao ključnim za pronalazak njegova ubojice.
Iz filma se vidi da je Milošević tu paravojnu jedinicu posjetio na dan kada se održavala proslava obljetnice njenog osnivanja. Tijekom posjeta Milošević je izvršio smotru jedinice, primio posebnu nagradu i saslušao prigodni govor o svim aktivnostima jedinice na području gotovo cijele bivše Jugoslavije tijekom prošlog desetljeća.

Slobodana Miloševića je u smotru ‘crvenih beretki’ poveo tadašnji šef srbijanske tajne policije Jovica Stanišić, u pratnji Milorada Lukovića zvanog Legija, danas prvoosumnjičenog za ubojstvo Zorana Đinđića. Njih trojica opušteno su se družili i razgovarali, a Milošević se tijekom tog posjeta posebno rukovao i sa svim veteranima te jedinice.

Među tim veteranima tada je bio i Zvezdan Jovanović, neposredni izvršitelj likvidacije Zorana Đinđića. Na filmu se vrlo jasno vidi osumnjičeni ubojica kako salutira, te uzvikuje: “potpukovnik Jovanović Zvezdan” i rukuje se sa Slobodanom Miloševićem.

U jednom dijelu tog Miloševićeva posjeta jedinici održana je i demonstracija upotrebe dijela oružja kojom je jedinica raspolagala. Tada je Zvezdan Jovanović iz iste puške iz koje je kasnije likvidirao srbijanskog premijera Zorana Đinđića bio ispalio dva hica kao demonstraciju vlastitog umijeća.
Ponovnim gledanjem filma srbijanska policija ustanovila je da je Đinđić ubijen istom puškom koja je korištena toga dana za demonstracijsko gađanje. To nije bilo posebno teško za zaključiti, jer je u Srbiji navodno postojala samo jedna puška marke Heckler & Koch G3, a koja vrijedi 15-ak tisuća eura. Kasnije je ta puška pronađena zakopana na jednom kamenjaru u predgrađu Beograda.

U najavi prije prikazivanja tog filma na srbijanskoj televiziji izjavljeno je kako su neke osobe iz tog filma već u zatvoru, ali i da će i još neke osobe koje su se na filmu mogle vidjeti također završiti u zatvoru. Uz Jovicu Stanišića i Frenkija Simatovića u zatvoru bi tako mogli završiti i bivši šef srbijanske televizije Milorad Vučelić, kao i bivši šef tamošnje carine Mihalj Kertes, kojima su na dan Miloševićeva posjeta toj jedinici također bila dodijeljena posebna priznanja. I oni su zajedno sa Jovicom Stanišićem tijekom 90-ih bili zaduženi za koordinaciju financiranja te postrojbe, koja je znatna sredstva za svoje funkcioniranje dobivala i od svih klanova uključenih u unosni posao krijumčarenja cigareta.