DAVOR ROSTUHAR ODRŽAT ĆE 6. LIPNJA U LISINSKOM PREDAVANJE O AVANTURI NA ANTARKTICI

Zbog velikog interesa i rasprodanog prvog predavanja u travnju, Davor Rostuhar, prvi Hrvat koji je pješice stigao od ruba Antarktike do Južnog pola, održat će još jedno predavanje o tom velikom podvigu „Polarni san“, u Dvorani Lisinski 6. lipnja. Multimedijalno predavanje kombinacija je intimnih audiovizualnih zapisa putovanja jednog čovjeka koji putem do ostvarenja svog sna zapravo putuje duboko u samog sebe, o čemu je Rostuhar govorio za Nacional.

NACIONAL: Zašto ste odlučili održati predavanje o svojoj ekspediciji?

Multimedijalna predavanja jedan su od mojih glavnih izričaja. Knjiga, predavanja, izložbe, reportaže, to je ono što radim. Svaki moj projekt sastoji se od dviju glavnih faza. U prvoj putujem, istražujem, stvaram, a u drugoj to predstavljam svojoj publici. U kojoj formi ću nešto predstaviti ovisi o projektu koji radim. Prošli veliki projekt „Hrvatska iz zraka“ prezentirao sam u fotomonografiji i na izložbi. Ovaj projekt „Polarni san“ predstavio sam u formi knjige, moje sedme dosad, predavanja i mog prvog dokumentarnog filma u režiji Đure Gavrana koji prikazujem u sklopu predavanja.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili za tu ludu pustolovinu?

Pripremajući se za ovaj veliki pothvat i sam sam radio na psihičkoj, mentalnoj pripremi, slušao sam stotine priča od ljudi koji su bili uspješni – o tome kako su postali uspješni, a naposljetku sam sve to proučavao na sebi. Zadao sam sebi cilj daleko izvan svoje komforne zone i proučavao cijeli svoj put do tog cilja, kako sam svladavao prepreke, strahove, brige, izazove, krize… Sve što sam naučio o tome, podijelio sam s ljudima u svojoj najnovijoj knjizi „Polarni san“, a i u predavanju predstavljam sažetak svega toga. Put do uspjeha svugdje ima istu strukturu, a priče o ljudima koji rade neuobičajene stvari i upuštaju se u velike pothvate zanimaju nas oduvijek. Putovanje ovog tipa ima nešto univerzalno u sebi. Iako se većina ljudi ne može poistovjetiti s mojim pothvatom tako da bi radije izabrali biti na mome mjestu u ekstremnim antarktičkim uvjetima, oni u tome prepoznaju pročišćenu, jednostavnu strukturu puta prema cilju koja se može primijeniti na svačiji projekt, na svačiju borbu. Kad se upuštamo u velika putovanja kojima pomičemo vlastite granice, zapravo istražujemo prostor mogućeg i otkrivamo da možemo puno više nego što smo uopće mislili da možemo. Otkrivamo da ono što osjećamo da bismo trebali biti, zaista i možemo biti. Ako netko u mojoj priči može naći inspiraciju za svoje vlastite projekte i borbe, ja sam sretan.

NACIONAL: Sjećate li se trenutka kad ste si rekli da želite do Južnog pola pješice?

Ne sjećam se konkretnog trenutka jer se to kuhalo malo po malo, kao i sve velike odluke u životu. Iz perspektive mog života, onoga čime se bavim, to nije tako neobična odluka, tome su prethodile brojne ekspedicije po džunglama, pustinjama, putovanja u više od stotinu država, život punim plućima. Ali sjećam se kada sam počeo sanjati taj svoj polarni san. Bilo je to prije 15 godina u Istanbulu, kad sam ispunjavao svoj prvi veliki san, kad sam išao biciklom od Zagreba do Egipta. Tada mi je u ruke došao jedan broj National Geographica iz 1978., u kojem je objavljena reportaža o prvoj solo ekspediciji na Sjeverni pol legendarnog Japanca Naomija Uemure. Listajući tu reportažu prvi put osvijestio sam da na krajnjem sjeveru i jugu našeg planeta postoje golema samotna prostranstva beskrajnog horizonta u kojima je ona prava, stara pustolovina još uvijek moguća. Nešto je u meni okinulo da moram otići tamo. Da se želim baciti u taj krajolik i danima hodati prema bijelom horizontu. Tu sam počeo sanjati taj san.

NACIONAL: Koji je bio najteži zadatak, najveći izazov na tom putu?

Najteže je uvijek pobijediti samog sebe. Ubiti onog papka u tebi koji ti govori da ti to ne možeš, da si jadan, da radije ostaneš u fotelji i natočiš si još jedno piće ili zapališ još jedan joint ili pojedeš još nešto, ili još jednom padneš u zamku u koju si već stoput pao pa ti se već čini da je ona tvoje mjesto. Ali nije. Sloboda leži izvan zidova koje gradimo sami oko sebe. Ja rušim te svoje zidove već godinama, to me veseli. Život je prekratak da bismo ga proveli kao robovi svojih vlastitih slabosti i strahova.

NACIONAL: Pripremali ste se, između ostalog, i kroz razgovor s narodima koji žive na vječnom ledu. Što ste od njih naučili, kako su vam pomogli?

Putovao sam s arktičkim nomadima Nenecima u sanjkama koje vuku sobovi po zaleđenoj tundri na krajnjem sjeveru Sibira. Putovao sam i u psećoj zaprezi po zaleđenom moru izvan najsjevernijeg naselja na svijetu, gdje sam pratio jednog od posljednjih eskimskih lovaca koji lovi kitove kopljem iz kajaka. Susretao sam i nomade Samije kad sam hodao preko Finnmarksvidde na krajnjem sjeveru Skandinavije. Od svih tih tradicionalnih naroda učio sam kako se čovjek prilagodio životu u najekstremnijim uvjetima. Čovjek je u 70.000 godina koliko se širi svijetom naselio najudaljenija i najnegostoljubivija područja, ali nigdje se nije teže prilagodio nego na Arktik. Eskimima je trebalo tisuću i pol godina da pronađu samoodrživ način života na sjeveru. Dok je nama led samo zamrznuta voda, oni raspoznaju sto vrsta snijega i leda, iz njega čitaju sigurnost tla pod nogama, vremensku prognozu i mnogo drugih informacija. No najviše sam od njih naučio o tome koliko se naš svijet mijenja zbog klimatskih promjena. Globalno zatopljenje najbrže se događa na Arktiku. Svakom skeptiku koji ne vjeruje znanstvenicima toplo bih preporučio da ode na sjever Grenlanda pa da priproste Eskime pita što oni misle zagrijava li se naš planet i je li to samo prirodan proces ili smo ga skrivili mi ljudi.

NACIONAL: Koji je idući ‘’zadatak’’, što planirate?

Moja zaručnica Anđela i ja putovat ćemo cijelu 2019. i provoditi novi zajednički projekt „Ljubav oko svijeta“. Istraživat ćemo što o ljubavi misle i kako je doživljavaju i žive pripadnici 12 najrazličitijih i najegzotičnijih kultura na svim kontinentima, od najzabačenijih plemena lovaca i sakupljača u Africi i Oceaniji do najmodernijih društva Zapada. Svakoga tjedna proizvodit ćemo blogove i reportaže samo za članove našeg Kluba za ekspedicionizam i kulturu pa pozivam sve zainteresirane da saznaju više o projektu i učlane se u klub preko naših stranica: www.kek.hr. Tamo također mogu direktno od nas nabaviti sve moje knjige.