Objavljeno u Nacionalu br. 368, 2002-12-04

Glasnogovornica kanadskog premijera nazvala je nedavno američkog predsjednika Georgea W. Busha moronom, a britanska TV postaja ga je ismijala u crtiću: to je izazvalo polemike o njegovoj inteligenciji jer se već mnogo puta osramotio lošim obrazovanjem i nelogičnim zaključivanjem

Dva su neugodna skandala ovih dana pokazala da mnogi ljudi u inozemstvu misle kako američki predsjednik George W. Bush nije baš osobito inteligentna osoba. Na summitu NATO-a u Pragu prije dva tjedna Francoise Ducros, predstavnica za tisak kanadskog premijera Jeana Chretiena, zajedno s kanadskim novinarima pratila je Bushovo izlaganje u kojem je pozvao članice NATO-a da ga podrže u ratu protiv Iraka. Pred njima je na to za Busha rekla da je “moron” (imbecil) a oni su to objavili.

Otvaranje ‘Ronalda Reagana’ za promet ‘Ovdje sam da vas obavijestim da će šalteri i avioni poletjeti s washingtonskog aerodroma već ovog četvrtka’Za Kanadu je skandalozno da premijerova glasnogovornica za predsjednika SAD-a izjavi da je imbecil pa je Francoise Ducros ponudila ostavku, ali ju Chretien nije prihvatio rekavši da ona odlično obavlja svoj posao, premda ima oštar jezik i otkrio da je čak i za njega nekoliko puta rekla da je “moron”. Ta njegova izjava razbjesnila je kanadsku oporbu, koja smatra da Kanada ne smije kvariti odnose s SAD-om, ali i Washington, gdje su najavili zahlađenje odnose s Kanadom, pa je Chretien na kraju ipak smijenio Francoise Ducros.

Britanska komercijalna televizija ITV priprema pak za božićne blagdane zabavnu animiranu emisiju u kojoj će se šaliti na račun poznatih britanskih i svjetskih ličnosti, od britanskog premijera Blaira i nogometaša Beckhama do američkog predsjednika Busha. ITV je želio početi najavljivati tu emisiju kratkim insertom u kojem nacrtani Bush želi pogledati videokasetu, ali je umjesto u videorekorder stavi u toaster, gdje ona izgori. Sve reklame u Britaniji prije emitiranja pregleda cenzorska komisija. Ona nije dopustila emitiranje tog spota jer se njime vrijeđa predsjednik strane države, budući da se želi prikazati da je on glup. Ta je odluka u Britaniji rasplamsala polemike o Bushovim intelektualnim sposobnostima.

U SAD-u se o Bushovoj inteligenciji polemizira otkad se u prvoj polovici 90-ih kandidirao za guvernera Teksasa. Njegovi politički protivnici već su tada uvjeravali birače da je neobrazovan i stoga nekvalificiran da vodi tako veliku saveznu državu, ali birači u Teksasu ipak su ga i 1994. i 1998. izabrali za guvernera.

Kad je u prosincu 1999. kao predsjednički kandidat u Bostonu dao intervju lokalnoj televiziji WHDH, novinar Andy Hiller ga je pitao: “Možete li mi reći ime predsjednika Čečenije?” Bush je odgovorio: “Ne, a možete li vi?” Hiller ga je tada pitao: “Znate li kako se zove predsjednik Tajvana?” “Znam da mu je prezime Lee”, odgovorio je Bush. “Možete li imenovati generala koji odnedavno kontrolira Pakistan?”, slijedilo je novinarsko pitanje. “Čekajte malo”, zavapio je Bush, “je li to neki kviz?” “Ne”, rekao je novinar”, samo vam želim postaviti četiri pitanja o četiri političara na četiri svjetske krizne točke.” Bush je tada ipak želio pokazati da nešto zna: “Novi pakistanski general, on je upravo bio izabran – ne, nije bio izabran, nego je momak preuzeo položaj. Čini se da će momak donijeti stabilnost zemlji i ja mislim da je to dobra vijest za indijski potkontinent.” Novinar ga je ponovno upitao: “Možete li reći njegovo ime?” “To je neki general. Ne znam mu ime, znam da je general.” Na kraju je novinar Busha pitao može li reći ime premijera Indije, no Bush je odgovorio ne zna.

Dan poslije to su prenijele sve američke novine i televizije. Komentatori su napisali da je to najočitiji dokaz kako Bush nema pojma o međunarodnoj politici. Počeli su ga uspoređivati s Clintonom, koji je bio izvrsno upućen u vanjsku politiku, pa su i njega pitali što misli o Bushovu neznanju, a on je odgovorio: “Ako gospodin Bush bude izabran za predsjednika, brzo će sve to naučiti.”

Bush loše zna i engleski, mnogo je puta na javnim mjestima iznosio pogrešne podatke, izgovarao besmislice, izvrtao smisao riječi. Jednom je upotrijebio riječ “embetterment”, koju je skovao na licu mjesta, a koja bi trebala značiti “poboljšanje”, ili “misunderestimate”, koja bi trebala značiti “ne podcijeniti”.

Neposredno nakon što je Bush ušao u Bijelu kuću u SAD-u je objavljena “Knjiga neželjenih mudrosti 43. predsjednika” Jacoba Weisberga, u kojoj su bile popisane sve Bushove gluposti koje je izrekao u predizbornoj kampanji. Knjiga se odlično prodavala, Amerikanci su se do suza smijali na račun svog novog predsjednika. Autor je pokazao da se Bush loše izražava, slabo poznaje materinski jezik, gramatiku, pravopis. Jednom je rekao da će “voditi vanjskopolitički orijentiranu vanjsku politiku”, drugi put da su “obitelji mjesto gdje naša nacija nalazi dom”, treći put da se on “protivi oduzimanju života životu”. Weisberg je objavio i Bushove citate u kojima se vidi da on ne zna upotrebljavati zamjenice, pa je na jednom mjestu, govoreći o potrebi da se djeca obrazuju, ne razlikujući razliku u upotrebi zamjenica “she” i “her”: “Naučite dijete da čita pa će on ili njena proći na testu pismenosti.”

Weinberg je u povodu svoje knjige dao nekoliko intervjua u kojima je pokušao objasniti Bushovu neobrazovanost pa je rekao da postoje razne teorije o tome, “od toga da je u mladosti patio od disleksije, da nije baš bio bistro dijete, da nije dobio dobro obrazovanje, do toga da jednostavno nije dovoljno istančan”. Autor je tvrdio da Busha škola uopće nije zanimala, da mu je otac omogućio da pohađa neke od najskupljih američkih privatnih obrazovnih institucija, pa je završio fakultet, ali je uvijek bio jako loš đak pa nikad nije želio odati svoje školske i sveučilišne ocjene. Bush nikad nije pokazivao intelektualnu radoznalost, nije čitao knjige, nije se družio s obrazovanim ljudima, za razliku od Clintona. No Weinberg tvrdi da to Amerikance uopće ne zabrinjava, jer njima nikada nije smetalo što njihov vođa ne pokazuje savršenu bistrinu. Amerikanci su na izborima mnogo puta pokazali da nije nužno da američki predsjednik bude načitan, nego da od njega očekuje da dobro vodi zemlju, a za to nije preduvjet da se netko besprijekorno izražava.

Poričući da je u mladosti patio od disleksije, Bush je rekao: “Ta novinarka tvrdi da sam patio od disleksije, a ja ne znam otkud ona to zna kad je ja nikad nisam intervjuirao.” Za napade da nije intelektualno spreman za predsjednički posao rekao je: “Mislim da se podcjenjuje svatko onaj tko misli da ja nisam dovoljno pametan za taj posao.”

Oni koji su branili Busha podsjećali su na povijesne činjenice. I mnogi drugi američki predsjednici pravili su još veće gafove. Gerald Ford stalno je upadao u neugodne situacije, nespretno bi se spotaknuo i pao, udario glavom u kakav stup ili prometni znak ili se ozlijedio na drugi način. U dvije i pol godine koliko je bio predsjednik imao je 13 takvih nezgoda. U posjetu jednoj stranoj zemlji pao je niz skliske stube aviona pa se odsklizao na stražnjici do začuđenog predsjednika domaćina. Ford je jedini američki predsjednik koji je, dok je bio u Bijeloj kući, bio sudionik prometne nesreće, jer se u njegov automobil zabio pijani vozač.

O neobrazovanosti Ronalda Reagana kolale su brojne anegdote. Tvrdilo se da na sjednicama kabineta uopće ne može pratiti bilo kakvu stručnu raspravu pa je puštao svoje savjetnike da se svađaju, a on bi, uopće ih ne slušajući, crtao karikature u svom bloku ili čak na zadrijemao. Na putovanjima u inozemstvo ne bi znao u kojoj se zemlji nalazi, pa se pri dolasku u Boliviju okupljenim građanima obratio s “dragi Argentinci”. Često nije znao ni kako se zove državnik s kojim bi se susreo, no sve to nije smetalo Reaganu da uspješno vodi zemlju, pa ga danas smatraju jednim od najvećih američkih predsjednika 20. stoljeća.

I neki drugi predsjednici bili su neobrazovani, posebno u 19. stoljeću, pa je u SAD-u rašireno uvjerenje da je predsjednički položaj neintelektualno radno mjesto. Imali su Amerikanci i neke velike intelektualce za predsjednike, kao što su bili Thomas Jefferson ili Woodrow Wilson, no drugi jako obrazovani predsjednici nisu postali dokazom kako načitanost nužno čini nekog predsjednika velikim. Jimmy Carter, visokoobrazovani podmornički časnik, kao predsjednik nije se istaknuo, pa mu je načitanost više pomogle nakon što je napustio Bijelu kuću, jer je kao bivši predsjednik objavio desetak vrlo čitanih knjiga i za humanitarnu djelatnost čak dobio Nobelovu nagradu.

Bush je svojim gafovima uzbuđivao američke intelektualne krugove, ali ne i svoje birače. Svakog tjedna novinari su izvještavali o njegovim novim gafovima, glupostima, netočnostima, verbalnim ekshibicijama. U travnju 2001. u posjetu Kanadi novinari su mu htjeli postaviti nekoliko pitanja, a on ih je u tome spriječio: “Neću odgovarati ni na kakva pitanja, ni na ona postavljena na engleskom, ni na ona postavljena na francuskom, ni na ona postavljena na meksičkom jeziku.” Na kraju posjeta izjavio je o mogućim novim ugovorima SAD-a i Kanade: “Kao prvo, mi nećemo prihvatiti ugovor koji neće biti ratificiran ni ugovor za koji ja mislim da bi bio koristan ovoj zemlji.”

Govoreći o stanju kriminaliteta u SAD-u Bush je lani u svibnju ovom izjavom izazvao salve smijeha: “Na svako fatalno ranjavanje u SAD-u dolaze tri nefatalna ranjavanja. Narode, to za nas u SAD-u nije prihvatljivo. To jednostavno nije prihvatljivo i mi ćemo nešto oko toga napraviti.” Lani u srpnju bio je u posjetu Britaniji. Dok je razgovarao s građanima, jedan ga je dječak upitao: “Kakva je Bijela kuća?” Bush mu je odgovorio: “Pa, bijela je.” Kad se lani u srpnju u Sloveniji sreo s ruskim predsjednikom Putinom, dao je ovu ocjenu: “Sreo sam se s predsjednikom Putinom jučer. Čini mi se da je on vrlo napredan čovjek, kako se to kaže u nijansiranim diplomatskim krugovima.” O rusko-američkim odnosima rekao je: “Rekao sam predsjedniku Putinu sasvim jasno da je važno da mi počnemo razmišljati dalje od onih starih dana kad smo imali koncept po kojem se mislilo da će, ako mi jedan drugog uništimo nuklearnim bombama, svijet biti sigurniji.”

U ljeto prošle godine dao je ovu izjavu o izraelsko-palestinskom sukobu: “Mi smo spremni raditi s obje strane da snizimo razinu terora na prihvatljivu mjeru za obje strane.” O traženju mira na Bliskom istoku: “Moja administracija poziva sve vođe na Bliskom istoku da poduzmu sve kako bi prekinuli nasilje, objašnjavajući im da do mira nikada neće doći.”

Nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. na New York i Washington izjavio je da će protiv Osame bin Ladena pokrenuti “križarski rat”, a to je jako loše primljeno u islamskom svijetu, kao da se kršćani pripremaju na rat protiv muslimana, pa je nekoliko dana poslije povukao tu izjavu.

Nakon napada pismima s opasnim biološkim oružjem antraksom lanjske jeseni Busha su upitali kako se protiv toga boriti, a on je, zanemarivši da se antraks širi pismima, a ne avionima, nakon što su mu misli odlutale, odsutno rekao: “Znate, ako vidite osobu koju nikad prije niste vidjeli kako ulazi u avion za zaprašivanje, koji vam ne pripada, smjesta to prijavite.” Po tom savjetu, svaki pilot poljoprivrednog aviona kojeg netko ne poznaje trebao bi se naći u zatvoru.

Neki od tih gafova imali su i ozbiljne posljedice. U veljači je tako izazvao velik pad vrijednosti na tokyjskoj burzi. U posjetu Japanu nakon razgovora s japanskim premijerom Junichorom Koizimijem rekao je: “Japanski premijer Junichoro Koizumi rekao mi je da mi želi reći sasvim jasno što namjerava napraviti u pitanjima zajmova, devalvacije jena i reforme regulatornog sustava te mi iznio svoj stav da će se svim tim trima pitanjima jednako energično baviti.”

Bush je napravio fatalnu grešku jer je umjesto “devalvacije” trebao reći “deflacije”. Svi su pomislili da su oni govorili o devalvaciji japanske valute pa su poslovni ljudi na temelju te njegove izjave počeli prodavati jen, čija je vrijednost, jer su svi očekivali devalvaciju, istog dana drastično pala na tokyjskoj burzi te je trebalo nekoliko tjedana da se ondje stanje smiri. Za tog posjeta Japanu napravio je još jedan gaf kojem su se svi smijali. Rekao je: “Moj put u Aziji počinje ovdje u Japanu zbog važnog razloga. On počinje ovdje jer čitavo stoljeće i pol Amerika i Japan čine jedno od najčvršćih i najdugotrajnijih savezništava modernog doba. Na tom temelju leži era mira na Pacifiku.” Bush je potpuno zaboravio da su SAD i Japan bili na suprotnim stranama u II. svjetskom ratu i krvavo ratovali na Pacifiku, da je Japan uništio američku flotu u Pearl Harboru, a da su SAD bacile dvije atomske bombe na Japan.

Bush izaziva veselost svojim izjavama i dalje. Nedavno je rekao: “Mi smo vrlo zabrinuti zbog AIDS-a u Bijeloj kući.” Sličnu je grešku napravio i kad je govorio o raspravi u Kongresu o kloniranju: “Bila bi greška SAD-a kad bi američki Senat dopustio bilo kakvo kloniranje u tom domu.” A svoje nesnalaženje u matematici pokazao je govoreći nedavno o jednoj stavci američkog budžeta: “Mi smo udvostručili – s 50 milijuna na 195 milijuna – količinu novca koji nam je za tu stvar raspolaganju.” Kad je nedavno ponovno otvoren za promet washingtonski aerodrom “Ronald Reagan”, rekao je: “Ovdje sam da vas obavijestim da će šalteri i avioni poletjeti s ovog washingtonskog aerodroma već ovog četvrtka.”

Na Internetu ima nekoliko desetaka siteova posvećenih isključivo Bushovim verbalnim ekshibicijama, glupostima, nespretnostima, koje su dobile i poseban naziv – bušizmi. Ti se siteovi svakodnevno dopunjuju novim njegovim nezgrapnim izjavama. Jedna od posljednjih bila je njegova oštra poruka što ju je prije tri tjedna iz Bijele kuće uputio Saddamu Husseinu: “Razoružaj se ili ćemo mi to učiniti!” Sav taj smijeh na njegov račun samom Bushu ništa ne smeta. On je nedavno izrekao još jedan bušizam: “Stojim iza svih pogrešnih izjava koje sam dao.”

Unatoč brojnim pogrešnim izjavama jedan je od najpopularnijih američkih predsjednika. I najnovija ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da ga podržava više od 70 posto Amerikanaca. On često govori gluposti, no Amerikanci cijene kako vodi državu otkad je ušao u Bijelu kuću, posebno nakon terorističkog napada 11. rujna prošle godine, kad mu je popularnost iznosila čak 87 posto.

BUŠIZMI

“Ja znam u što vjerujem i ja ću uvijek govoriti ono što ja vjerujem, a ja vjerujem da vjerujem u ono što vjerujem.”
“Svi ambiciozni ljudi moraju znati da se uspjeti može samo s uspjehom, a ne s neuspjehom.”
“Velika većina našeg uvoza dolazi iz inozemstva.”
“Čini mi se da smo krenuli nezaustavljivim putem prema slobodi i demokraciji – ali se to može promijeniti.”
“U jednu riječ može se sažeti odgovornost onog koji vlada, a ta jedna riječ glasi: ‘Budi potpuno pripremljen.’”
“Donio sam neke jako dobre odluke u prošlosti. Donio sam i neke jako dobre odluke u budućnosti.”
“Budućnost će nam sutra biti bolja.”
“Mi ćemo imati najbolje obrazovane Amerikance na svijetu.”
“Ljudi koji su stvarno jako izvitopereni mogu doći i na vrlo važne funkcije, pa potom imati i ogroman utjecaj na politiku.”
“Ako ne postignemo uspjeh, u opasnosti smo od neuspjeha.”
“Mi stojimo uz NATO. Mi smo dio NATO-a. Mi stojimo uz Europu. Mi smo dio Europe.”
“Nizak postotak birača na izborima pokazuje da je manji broj ljudi izašao na birališta.”
“Kad su me pitali tko je odgovoran za nerede u Los Angelesu, moj je odgovor bio jednostavan: za nerede su odgovorni oni koji su izazvali te nerede, a za ubojstva su bili odgovorni oni koji su počinili ta ubojstva.”
“Mi smo spremni za događaje koje je nemoguće predvidjeti, a koji će se možda dogoditi, ali se možda i neće dogoditi.”
“Za američku svemirsku agenciju NASA svemir je prvi prioritet.”
“Kad pažljivije proučimo stvar, vidjet ćemo da su učitelji jedina profesija koja podučava našu djecu.”
“Nije zagađenje ono što ugrožava naš okoliš, njega ugrožavaju nečistoće u našem zraku i našoj vodi.”
“Vrijeme je za ljudsku vrstu da uđe u Sunčev sustav.”
“Ja ću nastaviti govoriti ovoj naciji što o njoj mislim kao o ljudskom biću i pojedincu.”
“Mislim da se svi slažemo da je prošlost prošla.”
“Vidim da ljudi imaju povjerenja u mene. Svaki put to osjetim kad mi u predizbornoj kampanji nepoznati ljudi dođu i kažu: ‘Nemojte nas opet iznevjeriti.’”
“I tako, u mojem stanju, mojem stanju unije, zapravo stanju, mojem govoru naciji, ma zovite to kako želite, govoru naciji, ja sam zatražio od Amerikanaca da daju 4000 godina, zapravo 4000 sati na godinu, do kraja svog života, u službu Amerike, da , to sam tražio, 4000 sati.”
“Mi imamo džepove trajnog siromaštva u našoj zemlji, kojima ja ne dopuštam da nastave, pa stoga nastojim da oni prošire svoja krila diljem Amerike, kako bi se osjetio taj divan duh suosjećanja.”
“Jasno mi je da nemir na Bliskom istoku stvara nemir na Bliskom istoku.”
“Nadam se da će Kongres izglasati zakon s kojim ću ja moći živjeti čak ako i ne bude izglasan.”
“Vrlo je važno da naš narod shvati da, kada je više trgovine, onda se više trguje.”
“Da u SAD-u postoji diktatura, bilo bi mi mnogo lakše. Naravno, kad bih ja bio diktator.”
“Divna stvar u knjigama jest to što se katkad u njima mogu naći i prekrasne slike.”
“Znam da ljudi i ribe mogu zajedno živjeti miroljubivo.”