Rusija konsolidira novi “zamrznuti sukob” u Europi, i to uz pomoć Zapada. Washington, Berlin i Bruxelles očito odobravaju sve čvršću kontrolu pobunjenika nad dijelovima regije Donbas u istočnoj Ukrajini. To će imati ozbiljne posljedice na stabilnost istoka Europe i ruske teritorijalne ambicije.

Kremlj strahuje da će mu se Ukrajina otrgnuti iz zagrljaja i integrirati u EU i NATO. To bi ozbiljno poremetilo rusku agendu za sastavljanje Euroazijskog saveza. Moskva je također zabrinuta zbog širenja demokratizacije i reformističkog modela iz Ukrajine, što bi moglo predstavljati izazov Putinovu autoritarnom režimu i poljuljati njegove saveznike u ostalim postsovjetskim državama. Kako bi se suprotstavio ukrajinskoj neovisnosti, demokratizaciji i zapadnim integracijama, Kremlj sponzorira administrativnu strukturu koja će paralizirati središnju vladu.

TIJEKOM POSLJEDNJIH 18 MJESECI Moskva je podijelila Ukrajinu, pripojila si Krim i poticala “opunomoćeni” separatizam u regiji Donbasu kako bi testirala mogućnosti novih podjela. Poslala je svoje specijalne snage i obavještajne operativce te regrutirala plaćenike odabrane da proizvode sukobe i uspostavljaju secesionističke vlade.

Separatistička ofenziva za odvajanje dijela jugoistočne Ukrajine zabilježila je samo određene uspjehe u nekoliko okruga regija Donjeck i Lugansk. Pokušaji zauzimanja ostalih područja, poput Harkiva i Dnjepropetrovska, nisu uspjeli zapaliti pobunu. Suočena s nedostatkom entuzijazma i ukrajinskom kontraofenzivom za povratak okupiranih teritorija u ljeto 2014., Moskva je direktnije intervenirala te je krajem kolovoza 2014. poslala redovne trupe kao potporu pobunjenicima i njihovim ciljevima.

• Ruska strategija je sljedeća: KIJEV LIŠITI TERITORIJA, zaprijetiti odcjepljenjem i potom uvjeriti Zapad u političke ustupke kako bi se zaustavilo daljnje ratovanje

Međutim, izbjegava invaziju velikih razmjera i potencijalno skupu okupaciju. Umjesto toga, pokušava dati legitimitet pobunjeničkim vođama, vodeći računa o tome da sudjeluju u mirovnim pregovorima koji se s Kijevom i međunarodnim medijatorima vode u Minsku. Takozvani Minski mirovni proces uključuje Rusiju, Ukrajinu, OESS i predstavnike dviju okupiranih regija, dajući im tako kredibilitet vođa kvazi države.

Ruska strategija je sljedeća: Kijev lišiti teritorija, zaprijetiti odcjepljenjem i potom uvjeriti Zapad u političke ustupke kako bi se zaustavilo daljnje ratovanje. Promovira model federalizacije, paralizira većinu vladinih odluka, blokira njihove međunarodne ambicije i sprječava ih u napredovanju prema europskim integracijama. Zapravo, ruski režim dobivanjem međunarodnog legitimiteta za sponzoriranje separatističkih enklava, stvara novi “zamrznuti sukob”. Istu strategiju koristio je u nekoliko prijašnjih secesionističkih sukoba, pogotovo u Moldaviji i Gruziji, ali bez direktne potpore Zapada.

Moskva te neriješene konflikte održava neodređeno vrijeme, a u rezervi čuva mogućnost njihove deblokade. Dakle, prijeti nepredvidivom nestabilnošću koja proizlazi iz mogućnosti novih sukoba i direktne ruske vojne intervencije. Takav stav treba uvjeriti zapadne vlade u postizanje kompromisa od kojih će Moskva imati koristi. Odlučivši da neće ipak pripojiti Donbas, jer bi to bilo preskupo za klimavo rusko gospodarstvo koje već mora izdržavati bankrotirani Krim, Kremlj nastoji progurati ideju podijeljene države u Ukrajini. Taj model sličan je onom u Moldaviji ili Bosni i Hercegovini, u kojima autonomne regije nisu pod kontrolom središnje vlade i zato diskvalificiraju državu u ispunjavanju kriterija ulaska u EU i NATO te aktivno blokiraju politiku središnje vlade.

Umjesto vojne okupacije Ukrajine, Rusija računa na ustupke Zapada koji će dovesti do istih rezultata, ali bez potrebe za ratovanjem. Ukrajinska vlada odbacila je zahtjeve Moskve za federalizaciju. Umjesto toga Kijev je implementirao ustavne amandmane kojima je proširio decentralizaciju. Tako da je svejedno, i to pod pritiskom Zapada, parlament uključio odredbu ustava kojom se nalaže formuliranje novog zakona kojim će se urediti lokalna uprava u nekim dijelovima Donjecka i Luhanska. Time su vrata ostala otvorena za proglašavanje posebnog statusa okupiranih teritorija.

Washington, Berlin i Pariz također pritišću Kijev da uključi područja pod vlašću pobunjenika u lokalne izbore u listopadu 2015. iako vlada ne kontrolira te teritorije, a izbori će biti daleko od demokratskih. Takav potez pomoći će validirati nastojanja Moskve da federalizira Ukrajinu – uz pomoć Zapada.

SUDBINA REGIJA POD KONTROLOM SEPARATISTA tijekom protekle godine visila je o koncu, a Kijev je na njih vršio ekonomski pritisak rezanjem državnih subvencija nereprezentativnim pobunjeničkim vlastima. Izgledno je da će lokalni izbori obvezati Kijev da obnovi svoje subvencije i podrži iste one strukture koje razjedinjuju Ukrajinu. Pokroviteljstvo Moskve nad lomom teritorija moglo bi se proširiti i na druge dijelove Ukrajine. Još dvije grupe nedavno su se deklarirale, i to kao “Besarabijska autonomija” (na jugozapadu Ukrajine) i “Narodna republika Odesa”. Iako je tu prvenstveno riječ o propagandnim inicijativama, Kijev mora pažljivo pratiti razvoj događaja, pogotovo s obzirom na to koliko je bio podcijenio donbaski scenarij.

Novi zamrznuti sukob u Europi imat će posljedice na puno širu regiju. Mogao bi potaknuti nove etno-teritorijalne sukcesije na bivšem sovjetskom teritoriju, potkopati zapadne sigurnosne garancije i dovesti u pitanje postojeće europske granice. Također može proizvesti sporove unutar NATO-a i EU-a oko postupanja s rascijepljenim državama i kvazi neovisnim entitetima na kojima će Moskva pokušati profitirati.

Vlada u Kijevu zarobljena je u sredini; pokušava balansirati potrebu za bliskim odnosima sa Zapadom, o čijoj diplomatskoj i ekonomskoj potpori ovisi, sa svojim osnovnim nacionalnim interesom održanja neovisnosti i integriteta i sprječavanja zamrznutog sukoba na svom teritoriju. Bila bi tragična ironija kada bi napori Kijeva da zemlju pretvori u produktivnu europsku demokraciju propali zato što je upravo Zapad, zbog straha od Kremlja, ozakonio zamrznuti sukob i disfunkcionalnu državu.