FELJTON: Najkrvavija borba u Oluji viđena očima generala Basarca

Autor:

Fotografija objavljena uz dopuštenje izdavača

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Ako padne Petrinja, past će Beograd’, dosad neobjavljene memoarske zapise iz Domovinskog rata general-pukovnika Ivana Basarca (1946. – 2007.) knjige koju je uredio njegov sin Goran

Slobodno ovdje mogu napisati i istaknuti da sam iz bivše JNA pobjegao jer to čitav život nije bila moja vojska. Maltretiran sam i ponižavan u toj vojsci samo zato što sam bio Hrvat. Iz Hrvatske vojske izašao sam, a da mi nitko za moje zasluge nije rekao niti jedno obično „hvala“.

Nisam ni razočaran čovjek niti se smatram prolupanim u ratu. Da se još sto puta rodim, sto puta bih se istom silinom i žestinom borio za slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu. Sam sam još krajem 80-ih godina kao aktivni pripadnik tadašnje JNA odlučio da ex JNA nije moja vojska i da se osjećam Hrvatom. Nikada, ali baš nikada ne bih postao general u JNA i to samo iz jednog razloga zato što sam Hrvat, zato što mi je na svim dokumentima pisalo pod nacionalnost Hrvat. Završio bih tamo karijeru sa činom potpukovnika. Nije mi žao niti velike borbe za Hrvatsku. Ni u najvećim snovima nisam mogao sanjati da ćemo ostvariti i postaviti na noge slobodnu državu Hrvatsku, a iskreno prije bih se smrti nadao nego da ću postati hrvatski general.

Žao mi je svih mojih prijatelja i suboraca koji su poginuli u ratu. Nijedan se od njih nije borio da naša država bude leglo kriminala, korupcije, raznih protuha, profitera i tajkuna. Za to se nismo borili, za to nismo ginuli. Stvorili smo zajedno hrvatsku državu i neka živi vječno narednih milenija. Želja mi je da naše društvo postane visoko moralno-kršćansko, da svaka pomisao na lopovluk zauvijek ode iz hrvatskog državnog bića.

Čitao sam nedavno kolumnu dr. Ivana Supeka u listu „Nacional“. Parafrazirati ću sada neka njegova razmišljanja tamo dana. Po njemu su Hrvati su povijesno htjeli svoju državu. Bili su međutim stalno vazali Mađara i Beča, a od 1918. godine u zagrljaju Srbije kralja Karađorđevića, a nakon toga komunističke Jugoslavije. I samo je velikosrpski šovinizam na čelu s nacionalistom Slobodana Miloševića izrodio veliki hrvatski nacionalizam i dr. Tuđmana. Mi smo u biti trebali ostvariti državnost, ljudskim pravima, tolerancijom, dijalogom pa ne bi bilo ovolikih žrtava. Hrvatska je u biti postala žrtva zato što je postala država!

Kakva velika zabluda jednog hrvatskog akademika kome bi bilo bolje da se bavi kemijom i fizikom, a ostavi povijest i politiku na miru. Po njemu, znači da smo trebali čekati da nas Srbi podave i pokolju sve, pa da mi onda tolerancijom i ljudskim pravima izborimo svoju državu. Tu je povijesna uloga HDZ-a i dr. Tuđmana koji su odlučnim koracima i postupcima, borbom i pametnom politikom ujedinili Hrvate u nastojanju da dođemo svi zajedno do nezavisne Hrvatske države. Svi staleži Hrvatskog naroda bili su uključeni u Domovinski rat i protiv velikosrpskog agresora i šovinizma. Uključeni su bili čak i kriminalci i zatvorenici koje je Šeks 1991. godine pustio iz zatvora te su i oni pridonijeli slamanju jugo-četničke armije.

U ratu, jedno su planovi i sheme nacrtane na zemljovidima, pismene odluke lijepo i uredno otkucane na kompjuterima i mašinama dok je sasvim drugo na terenu kad otpočne borba. Rat je najteža ljudska djelatnost. Tu ima poginulih, ranjenih, osakaćenih. Ima straha, nepredviđenih situacija. Ne može se ni proniknuti u stanje i svaku misao neprijatelja. Dosta je tu nejasnih situacija u tom vrtlogu, u metežu pa se onda brzo izgubi orijentacija. Psihološko stanje pojedinaca i postrojbi je izuzetno bitno, način na koji će se savladavati i adaptirati na prepreke i zastoje u smjeru izvođenja operacije uz puno, jako puno nepoznanica. Rat je borba dva neprijatelja na život i smrt. Naravno u našoj situaciji HV je bila u prednosti jer se borila za svoju teritoriju, svoja ognjišta, svoju djecu i domovinu Hrvatsku.

Ni u najvećim snovima nisam mogao sanjati da ćemo ostvariti i postaviti na noge slobodnu državu Hrvatsku, a iskreno prije bih se smrti nadao nego da ću postati hrvatski general

I na kraju, sve ovo što sam doživio u ratu i sve ovo što sam ovdje napisao, možda i nije tako, ali je to moje viđenje pojedinih stvari i odnosa koji su određeni postupci prema meni i u mojem okruženju producirali. Moja sjećanja. Možda sam i ja još uvijek socijalističko-samoupravno orijentiran jer sam rođen u tom prokletom socijalizmu. Mnogi će se ljudi u ovoj knjizi naći uvrijeđeni i povrijeđeni. Naročito oni iz GSHV. Ispada da sam se samo svađao u tom GSHV, da ovdje ogovaram i podmećem nekim članovima GSHV u doba dok sam i sam bio u njemu. Ali to nije tako, to je moja istina o njima. Dok je GSHV vodio general Tus sva hrvatska teritorija što se dala izgubiti izgubljena je i bila. To je činjenica. On osobno jedva je dočekao „Sarajevski sporazum“, stvorena je i tzv. „Srpska krajina“.

Priznajem činjenicu da je doba od 1991. do 1992. godine, bilo i najteže doba suvremene hrvatske povijesti. Ali je tu činjenica i da Hrvatska ipak nije propala niti je sva porobljena. Stvorena je osnova, sačuvano je 2/3 teritorija koje su bile osnova za buduće oslobodilačke operacije. I zato je GSHV i HV pod vođenjem generala Bobetka uradio najviše. Organizirana je čvrsta i ustrojena vojna sila, naoružana je do te granice da smo bili regionalna vojna sila, radilo se dan i noć te su uspješno pripremljene i provedene vojne operacije „Bljesak“ i „Oluja“ koje je osobno vodio general Bobetko.

Bio je veliki srećković u ratu. Ali to je možda i najvažnije od svega, imati ratnu sreću. Bog mu je obilato pomagao akcije HV-a redom: „Jug“, „Maslenica“, „Medački džep“, „Bljesak“ i „Oluja“ postepeno su stvarale i povratile vjekovni ponos hrvatskog naroda, a zauvijek su i utvrdile činjenicu i istinu o neprikosnovenosti hrvatskog vojnika u borbi da od našeg vojnika nema jačeg i hrabrijeg. General Bobetko otišao je samo radi toplih aplauza.

Citiram tu riječi njegova starog dobrog prijatelja Bardeka iz Siska: „Janko, ne valja što su ti tako dugi i topli aplauzi upućeni od hrvatskoga naroda! Ti aplauzi nekom smetaju, a većinu ih plaše i boje ih se“. I samo zbog toga je general Bobetko maknut sa pozicije načelnika GSHV. General kojemu sam puno zahvalan. Stožer HV-a je pod vodstvom generala Červenka, Miljavca i Domazeta samo životario i postepeno kvario imidž i snagu HV-a. Svi su se bavili spletkama, podmetanjima i zgrtanjem vlastitog bogatstva i promidžbe. Slabo se radilo i to je rezultiralo dekadencijom i slabljenjem oružane sile HV-a.

Sve ovo što sam u ovoj knjizi iznio je istina, a povijesni sud vremena će pokazati i dokazati što misli o svemu ovdje iznijetom. Na kraju ove knjige i na kraju moga vojnikovanja, iznio bih nešto o svojim najmilijima i najdražima, mojoj obitelji bez kojih ne bi uspio u životu.

Moji roditelji Janko i Jana u najvećoj sirotinji su me othranili i stvorili. Ulili su mi neviđenu snagu, odlučnost, volju i poštenje. „Bog im dao duši lahko tamo kadi jesu da ih za badava ne spominjem!“

Moj brat Mirko koji mi je uvijek pomagao, živjeli smo bratski, poštivali se i nikad svađali. Kad se samo sjetim u kakvim je okolnostima i strahu išao po poštu kod mene za vrijeme mojeg službovanja u JNA u Crnoj Gori, a koju sam slao Predsjedniku RH dr. Tuđmanu te ostalim važnim dužnosnicima RH, jeza mi prođe tijelom.

General Janko Bobetko bio je veliki srećković u ratu. Bog mu je obilato pomagao akcije HV-a redom: ‘Jug’, ‘Maslenica’, ‘Medački džep’, ‘Bljesak’ i ‘Oluja’

Moja žena Ljubica, žena orijaške snage i volje. Uvijek mi je davala potporu i bila veliki optimist, dok sam ja suprotno po prirodi bio pesimist. Sva ova desetljeća odvojenog života bila je moj vjerni pratilac u životu. Koliko sam joj puta samo rekao: „E ljube, nikad neću biti general!“ A ona će mi samo: „Nikad se ne zna ko će biti gori, a ko doli!“ Hvala joj za sve ove godine razdvojenoga i mučnoga života. To je njen doprinos stvaranju Hrvatske države.

Moj sin Goran. Mali, veliki čovjek. Rastao je uz mater, ali je stvoren i odgojen kao pošten, hrabar i pametan dečko. Hvala ti sine za svu tvoju ljubav prema meni. Vidim da imam dostojnog nasljednika.

Tijek operacije „Oluja“

Počelo je! Topničke postrojbe HV počele su rigati vatru na prve crte bojišnice neprijatelja. Tuku iz kalibara dim, vatra i grmljavina eksplozija. Neprijatelj nešto slabo odgovara. Na svojem IZM stalno nadgledam zapovjednika 2. gardijske brigade koji napada obuhvatnim smjerom: Šestanj brdo-selo Gore-selo Pecki-selo Bačuga i pokušava na taj način doći iza leđa Petrinji. Nadgledam i smjer Sisak-Češko selo-Slatina-Petrinja gdje napadaju pomoćne snage 2. gardijske brigade pod zapovjedništvom načelnika stožera 2. gardijske brigade brigadira Mile Krište. Na tim smjerovima ima pomaka jer 2. gardijska brigada zaista radi odličan posao. Odličan posao radi i 57. brigada HV kojom zapovijeda bojnik Štef Grgac koja napada preko Kotor šume-Rimski put-Generalovo brdo prema vojarni „Vasilija Gaćeše“ u Petrinji.

Odlazim do Sunje na smjer koji vodi brigadir Vinko Štefanek. Vodi se i tamo žestoka borba, pomaka nema. Na smjeru Sisak-Glina, zapovjednik 20. domobranske pukovnije Štef Kostanjević je prešao s jednom bojnom preko rijeke Kupe i napada dobro. Tu i 153. brigada HV-a pod bojnikom Bartolcom uspješno prebacuje jednu bojnu preko Kupe. Već je 12 sati i dežurni me operativni timovi čiji su čelnici bili general Miljavac i general Vrbanac, stalno traže podatke i izvještaje o statusu napredovanja i gdje je tko stigao u napadu. Odgovaram im da mi ovdje nismo u berbi grožđa već u žestokoj borbi. Posebno me stalno ubrzava general Vrbanac stalno govoreći: „Pa evo već je ZP „Karlovac“ stiglo tu i tu, ZP „Split“ se probio čak do tu i tu. Što se tu kod Vas čeka?“ Osjećala se neka nervoza. Odlazim do brigadira Peternela koji me izvještava kako su glavne snage prošle minska polja i idu prema selu Gore, ali istovremeno me putem telefona brigadir Štefanek izvještava kako neprijatelj pruža snažan otpor u selu Strmen.

Vode se žestoke borbe i na smjeru Sisak-Češko selo-Slatina-Petrinja. Dobivam izvješće i da je brigadir Mile Krišto prošao tvornicu „Finel“ i već došao do predgrađa Češkoga sela. Neprijatelj ipak i tu pruža snažan otpor. Glavnom cestom i sa strane tog smjera nema minskih polja, ali jedan nam se tenk prevrnuo u grabu od napada tolikih minobacačkih granata koje četnici ispaljuju na nas te imamo već 4 poginula i 8 ranjenih boraca. Ovaj smjer je za mene bio najvažniji jer direktno izlazi prema Petrinji, najkraći je, tu već 4 godine putem Petrinja-Sisak vozi UNPROFOR što znači kako put nije posut minama. Također, sa strane puta kriminalci Fikreta Abdića stalno su tuda švercali duhan i kavu što znači i da tu nije minirano.

Takvi podaci su izuzetno značajno u borbi, ne može zapovjednik slati vojnika u napad preko minskih polja. Svatko od nas boji se otkidanja ruku, noga, i to je izuzetno psihološki teško. S tim informacijama znao sam da sam s te strane siguran kako nema straha od mina, ali veliko je iznenađenje je da neprijatelj pruža izuzetno snažan otpor. Oko 15 sati zove me telefonom brigadir Mile Krišto te mi kaže; „Gospodine generale, hitno dolazite do mene, kritična je situacija!“ Odmah se upućujem prema njemu sa IZM „Viktorovac“. Dolazim na njegov smjer kada vidim neprijatelja u kontranapadu, vratio je Krištovu gardu skoro na početne napadne položaje odakle su i krenuli. Vidim tvornica „Finel“ u plamenu, dok mi brigadir Krišto otvoreno govori na licu mjesta: „Molim Vas gospodine generale, preuzmite zapovijedanje nad ovim snagama. Već je poginulo 8 boraca, 13 ih je ranjeno, snage su mi izgubile inicijativu. Više ne mogu utjecati!“

Sa mnom ide i pukovnik Predrag Matanović. U koraku vičemo i raspoređujemo gardu lijevo i desno od puta govoreći im da se ne boje jer nije minirano. Tenkovi idu iza nas i otvaraju iz pokreta vatru

Vidim izgubljen čovjek ispred mene, izgubio orijentaciju i prisebnost. Ništa, morat ću sam, izlazim iz džipa, u svojoj crnoj majici kratkih rukava koju sam uvijek nosio, vadim „srbijanku“ iz džipa i počnem pucati u smjeru neprijatelja. Krenem sam prema naprijed i kada su to vidjeli najbliži pripadnici 2. gardijske brigade, krenuli i oni za mnom dok su se ostali počeli nadovezivati. Sa mnom ide zajedno odmah i pukovnik Predrag Matanović. U koraku vičemo i raspoređujemo gardu lijevo i desno od puta govoreći im da se ne boje jer nije minirano. Tenkovi idu iza nas i otvaraju iz pokreta vatru. Vraćamo polako položaje, prolazimo tvornicu „Finel“ i dolazimo u Češko Selo. Pod Slatinom smo neprijatelj nas zasipa kišom minobacačkih granata dok se nama pridružuje 15 pripadnika specijalaca RH MUP-a „Osa“ iz Sisačke policije. Već je 23 sata nastupilo je zatišje u borbi, i mi i neprijatelj raspoređujemo snage i lovimo što bolje pozicije. Vraćam se na IZM „Viktorovac“ u Sisku, sazivam sastanak i referiranje svih zapovjednika u 1 sat i priprema za drugi dan. Stanje je slijedeće:

– snage 2. gardijske brigade koje vodi brigadir Peternel došle su do sela Gore

– 12. domobranska pukovnija Petrinja nije ni prošla prvu crtu bojišnice

– na pravcu Sunje nema pomaka jer selo Strmen nije palo

– 57. brigada HV-a došla je do Rimskog puta u Kotor šumi

– 20. domobranska pukovnija jedna joj je bojna prešla rijeku Kupu,

– 153. brigada HV-a jedna njezina bojna je prešla rijeku Kupu

– Sve topničke postrojbe i divizije odlično odradile posao, neprijatelj je tek tu i tamo ispalio koju granatu po Sisku

Izdajem zapovijed da se odmah nastavi s daljnjim napadnim djelovanjem. Moramo biti energičniji i uporniji i moramo probiti prvu crtu bojišnice kao i dati pomoć zapovjedniku 17. domobranske pukovnije kojem je neprijatelj napravio iznenađenje. Pričuvnim brigadama nisam imao što zamjeriti jer se nisu pomakle ni milimetar naprijed. Ne mogu sad tjerati ljude koji su mobilizirani sa zagrebačkog asfalta iz svojih toplih domova da mi daju inicijativu. Ukorio sam zapovjednika 12. domobranske pukovnije koji nije prošao preko minskih polja u tešku borbu kada još i neke postrojbe iz I. operativnog ešalona koje su bile zadužene za najžešća borbena djelovanja nisu probile prvu crtu neprijatelja. Izvješćujem operativni tim GSHV-a na čelu sa generalom Miljavcem što je moj sektor napravio tijekom dnevnog napada koje pozicije trenutno držimo i kakve sam zadaće dodijelio za daljnja djelovanja.

Već je 5 sati i žurno krećem na smjer Sisak-Češko selo-Slatina-Petrinja. Grmi na sve strane, vodi se ogorčena borba. Žurim se hitno do 57. brigade HV kako bi izvidio s bojnikom Štefom Grgecom može li dalje od Rimskog puta ubrzati napad prema Generalovom brdu jer bi mi to olakšalo proboj na glavnom smjeru. Međutim, bojnik Grgec me izvještava da se njegov lijevi susjed 101. brigada HV nije pomaknula ni milimetar te da uopće ne može stupiti u kontakt sa zapovjednikom iste postrojbe. Kaže mi da ga je tražio i da ga uopće ne može naći. Odlazim odmah u selo Komarevo odakle 101. brigada HV treba napadati prema Dugoj Kosi i odmah po dolasku tražim pukovnika Jozu Petraševića.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.